- 1 -              Rev 963/2020-2

Broj: Rev 963/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. N. F. iz Z., OIB: … i 2. A. V. iz Z., OIB: …, (nasljednice iza sada pok. M. P. iz Z., OIB: …), koje zastupa punomoćnica I. Ž. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika G. Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. Š., odvjetniku u Z., radi sklapanja ugovora o otkupu stana, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 161/2020-2 od 28. siječnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps - 126/18-11 od 15. veljače 2019., u sjednici održanoj 28. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

              Revizija tužiteljica odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen zahtjev tužiteljica na donošenje presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, sve preciznije kako je odlučeno izrekom pod t. I. pobijane odluke. Odlukom o troškovima postupka tužiteljice su obvezane naknaditi tuženiku parnični trošak 3.750,00 kuna, suviše troškove žalbe 1.562,50 kuna.

2. Rješenjem ovog suda broj: Revd - 862/2020-2 od 12. svibnja 2020. tužiteljicama je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pravno pitanje: „Je li kod primjene pravnog shvaćanja da rokovi iz čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 43/92, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95, 11/96, 76/96, 11/97, 68/98, 22/99, 96/99, 94/01 i 78/02 – dalje: ZPS) za predaju zahtjeva za otkup stana nisu prekluzivne naravi treba u svakom konkretnom slučaju utvrđivati je li zahtjev za otkup stana zatražen u primjerenom i razumnom roku obzirom na okolnosti konkretnog slučaja ili se zahtjev za otkup stana može staviti bez obzira na vremensko ograničenje i razloge stavljanja zahtjeva za otkup stana izvan roka iz čl. 4. st. 2. ZPS?“

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljice su zbog prethodno naznačenog pravnog pitanja podnijele reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno revizijskim navodima, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je neosnovana.

6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljica na donošenje presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 43/92, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95, 11/96, 76/96, 11/97, 68/98, 22/99, 96/99, 94/01 i 78/02 – dalje: ZPS).

8. Pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužiteljica temeljem činjeničnog utvrđenja: - da je predmetni stan bio u vlasništvu Š. L. E., - da je rješenjem koje je postalo pravomoćno 11. rujna 2008. nestala Š. L. E. proglašena umrlom, dok je kao dan njene smrti utvrđen 24. lipnja 1987., - da je iza pok. Š. L. E. proveden ostavinski postupak i rješenjem br. O – 3163/09 od 10. ožujka 2010. (koje je postalo pravomoćno 23. travnja 2010.) utvrđeno da ostavinska imovina ostaviteljice, koju čini i predmetna nekretnina, prelazi u vlasništvo tuženika kao ošasna imovina, - da je prednica tužiteljica, sad pok. M. P. 3. svibnja 2010. u svojstvu zaštićenog najmoprimca s tuženikom sklopila ugovor o najmu predmetnog stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom, te da je od tuženika 15. ožujka 2018. zatražila otkup predmetnog stana, koji zahtjev je tuženik otklonio dopisom od 3. travnja 2018., - da je tuženik u zemljišnim knjigama kao vlasnik stana upisan 10. lipnja 2010., - da je sad pok. M. P. 15. prosinca 2010. nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu podnijela prijedlog radi upisa predbilježbe prava najma nad predmetnim stanom, temeljem čega se 15. prosinca 2010. smatra danom kada je ista znala za upis tuženika kao vlasnika stana, te - da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. travnja 2018. Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužiteljica s razlozima da tužiteljica u postupku nije ukazala na postojanje objektivnih razloga zbog kojih nije u razdoblju od 15. prosinca 2010. (s kojim danom je svakako znala za upis tuženika kao vlasnika stana) do 15. ožujka 2018. zatražila otkup predmetnog stana, već je 3. svibnja 2010. u svojstvu zaštićenog najmoprimca s tuženikom sklopila ugovor o najmu predmetnog stana na neodređeno vrijeme sa zaštićenom najamninom. U tom smislu proteklo razdoblje od 15. prosinca 2010. do 15. ožujka 2018. (7. godina i 4. mjeseca) ne može se smatrati opravdanim razlogom za uvažavanje objektivnih okolnosti koje su tužiteljicu onemogućile da radnju (zahtjev) poduzme u primjerenom roku u smislu odredbe čl. 4. st. 2. ZPS-a.

9. Prema odredbi čl. 4. ZPS-a: „...svaki nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati (st. 1.). Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnosi se do 31. prosinca 1995., a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor) mora kupac zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana (st. 2.). Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu nesumnjivo utvrđene sve činjenice odlučne za prodaju stana prema zakonu, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde (st. 3.). Činjenice odlučne za kupoprodaju stana prema ovom, zakonu, ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora (st. 4.).“

10. Pravno shvaćanje ovog suda u primjeni navedene odredbe polazi od shvaćanja iznijetog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-344/2002 od 8. prosinca 2005., tako da je u više odluka (Revx – 843/2013-2 od 10. rujna 2013., Revx – 504/2018-2 od 25. rujna 2018.) zauzeto pravno shvaćanje prema kojem „...prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH izraženom u citiranoj Odluci, rokovi propisani Zakonom o prodaji stanova nisu prekluzivne naravi, odnosno da cilj zakonodavca nije bio gubitak prava građana zbog prekluzije rokova, jer bi to bilo suprotno svrsi Zakona. Ustavni sud nije dakle na bilo koji način stavio izvan snage citirane odredbe Zakona o prodaji stanova, ali je izrazio shvaćanje da u svakom konkretnom slučaju valja voditi računa o cilju i svrsi zakona, uvažavajući objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavale građane da određene radnje poduzmu u predviđenim rokovima.“

11. Tužiteljice u odnosu na pitanje koje je rješenjem ovog suda broj: Revd - 862/2020-2 od 12. svibnja 2020. dopušteno, reviziju temelje na razlozima da je riječ o pravnom pitanju koje je važno za donošenje odluke u ovom sporu i o kojem postoji praksa revizijskog suda, ali da odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu broj 50200/13 Vijatović protiv Republike Hrvatske od 16. veljače 2016. koja je u odnosu na državne stanove u suprotnosti sa dosadašnjom praksom ovoga suda u odnosu na potrebu utvrđivanja objektivnih okolnosti zbog čega zahtjev za otkup stana nije podnesen u primjerenom i razumnom roku.

12. Odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu broj 50200/13 Vijatović protiv Republike Hrvatske od 16. veljače 2016., na koju se u reviziji pozivaju tužiteljice, odnosi se na pravne posljedice primjene odredbi čl. 16. i 20. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj: 58/95 – dalje: ZIDZPS) koje su se odnosile na rok za otkup stanova u državnom vlasništvu, te pravne posljedice u primjeni navedenih odredbi nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-697/1995 od 29. siječnja 1997., kojom su ukinute neke odredbe ZIDZPS-a kao neustavne, uključujući i odredbe čl. 20. st. 1. i 2. i koje su ukinute zbog neopravdano različitih rokova za podnošenje zahtjeva za kupnju stana u državnom vlasništvu i roka za kupnju stana u društvenom vlasništvu. U navedenoj odluci Europskog suda za ljudska prava se uz iznijeto shvaćanje da zahtjev podnositeljice zahtjeva za kupnju stana u navedenom predmetu ima dovoljno osnova u nacionalnom pravu da se može kvalificirati kao „imovina“, a time i „vlasništvo“ zaštićeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te uz utvrđenje da nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-697/1995 od 29. siječnja 1997. ni jedno od nadležnih tijela nije donijelo propis kojim bi se propisali novi rokovi, cijeni da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na teret pojedinaca (kako je to prethodno iznijeto i u odluci Gashi protiv Hrvatske broj 32457/05 od 13. prosinca 2007. i dalje). U tom smislu se prema shvaćanju iznijetom u navedenoj odluci rok za otkup stana u državnom vlasništvu ne može tumačiti na način koji predstavlja miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na njeno mirno uživanje vlasništva koje nije predviđeno zakonom, zbog čega je u navedenim okolnostima došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

13. Iz prethodno izloženog vidljivo je da je po pitanju koje je dopušteno rješenjem ovog suda broj: Revd - 862/2020-2 od 12. svibnja 2020. revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, dok se odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu broj 50200/13 Vijatović protiv Republike Hrvatske od 16. veljače 2016., na koju se u reviziji pozivaju tužiteljice, ne odnosi na pravna pitanja na kojima se temelji zauzeto pravno shvaćanje revizijskog suda, te da utoliko prema naznačenom pitanju ne predstavlja promjenu u pravnom sustavu zbog koje bi trebalo preispitati sudsku praksu. U tom smislu na postavljeno pitanje treba odgovoriti da kod primjene pravnog shvaćanja prema kojem rokovi iz čl. 4. st. 2. ZPS-a za predaju zahtjeva za otkup stana nisu prekluzivne naravi, treba u svakom pojedinom slučaju utvrđivati je li zahtjev za otkup stana zatražen u primjerenom i razumnom roku obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, pa se zahtjev za otkup stana ne može staviti bez obzira na vremensko ograničenje i razloge stavljanja zahtjeva za otkup stana izvan roka iz čl. 4. st. 2. ZPS-a.

14. Slijedom navedenog, kako se prema utvrđenju na kojem se temelji pobijana presuda proteklo razdoblje od 15. prosinca 2010. do 15. ožujka 2018. (7. godina i 4. mjeseca) u konkretnom slučaju ne može smatrati opravdanim razlogom za uvažavanje objektivnih okolnosti koje bi tužiteljicu onemogućile da radnju (zahtjev) poduzme u primjerenom roku u smislu odredbe čl. 4. st. 2. ZPS-a, to je drugostupanjski sud pobijanom presudom pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljica.

15. Shodno prethodno iznijetom, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 28. veljače 2024.