Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž R-1017/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sabine Dugonjić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz S., OIB…, zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku u Z., protiv tuženice R. H., Ministarstvo …, OIB…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-10/20-19 od 5. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 15. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-10/20-19 od 5. listopada 2020.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 124.020,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. I. izreke i naknaditi parnični trošak u iznosu od 16.875,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. listopada 2020. do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv navede presude žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine," broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika i predlaže njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu. Traži trošak toga odgovora.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za rad na terenu za razdoblje od siječnja 2013. do prosinca 2018. u kojemu je kao policijski službenik bio upućeni na rad na granični prijelaz S. o. D. (R. S.) – T., G. (R. S.) - B., S. o. D. (R. S.) – P., R. (R. S.) – B., radi obavljanja hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području, na temelju ugovora Vlade Republike Hrvatske i Vlade R. S. o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu („Narodne novine“, broj 2/2004, Međunarodni ugovori), pozivom na čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 103/13 – dalje: KU/13) i Dodatke I. i II. KU/13, odnosno pozivom na čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/2017 i 12/2018 – dalje: KU/17).

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz odredbe čl. 365. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika, i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Navodi iz žalbe da je sud prvog stupnja propustio provesti dokaze saslušanjem predloženih svjedoka i stranaka „radi razjašnjenja nedoumica u postupku“, kojim žaliteljica sadržajno ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu osnovani, jer prvostupanjski sud u okviru svojim ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 1. ZPP odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica.

8. Temeljem utvrđenja da je tužitelj u utuženom razdoblju bio raspoređen u Policijsku upravu M.., Policijsku postaju Š., na radnom mjestu policijski službenik za graničnu kontrolu, da je isključivo obavljao poslove hrvatske granične kontrole izvan stalnog mjesta rada prema posebnom rasporedu koji joj je dan od nadređene osobe iz Policijske postaje Š., na graničnom prijelazu T., B., P. i B., na graničnom prijelazu S. o. D. – T., G.-B., S. o. D.-P., R.-B., na području državnog teritorija Republike Slovenije, koja predstavljaju zajednička kontrolna mjesta za Republiku Hrvatsku i R. S., te da je u tom razdoblju obavljao poslove izvan mjesta stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen, prvostupanjski sud nalazi da su time ispunjeni uvjeti iz čl. 50.KU/17 i čl. 56. ranijeg KU/13 za priznanje prava na dodatak za rad na terenu tužitelju, te je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. Kako je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj obavljao poslove izvan stalnog mjesta boravka i izvan mjesta rada i zaposlenja na teritoriju Republike S., te su postojala ograničenja u vidu nemogućnosti samostalnog kretanja na području druge države (R. S.) i prelaženja za vrijeme pauze na teritorij Republike Hrvatske iz razloga, jer nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, pa tako i o nekorištenju pauze-dnevnog odmora, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da takav rad tužiteljice ima sva obilježja terenskog rada, kako je pravilno i utvrdio prvostupanjski sud, jer granični prijelaz na kojemu je obavljao poslove ne predstavlja u funkcionalnom smislu dio njegove policijske postaje, te on nije mogao poduzeti radnju uhićenja državljana R. S., niti poduzeti policijske izvide.

10. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 56. st. 1. i 2. KU/13 i čl. 50. KU/17 prema kojima službenik i namještenik za vrijeme rada izvan stalog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka ima pravo na dodatak za rad na terenu, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio.

11. Pod pojmom stalo mjesto rada podrazumijeva mjesto, odnosno područje u kojem službenik ili namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 2. KU/13).

12. Kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima time da se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 56. KU/13 i čl. 50. KU/17, kada je tužitelju dosudio terenski dodatak u visini koja među strankama nije bila sporna.

13. U slučaju nesuglasnosti glede smisla i domašaja ugovornih odredaba, ugovorne strane mogu predvidjeti da će netko treći tumačiti ugovor, sukladno odredbi čl. 231. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15i 29/18 – dalje: ZOO).

14. Cijeneći sadržaj tumačenja Zajedničke komisije za tumačenja odredaba i praćenje primjene kolektivnog ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i 22/56 od 11. studenog 2016., koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u R. S. ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn, ako je na terenu priveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, iz kojih tumačenja proizlazi da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, pravilno je prvostupanjski sud primijenio predmetna tumačenja kao mjerodavna u ovom sporu.

15. Riječ je naime o tumačenjima koja se odnosi na primjenu materijalnog prava, koje je sud dužan primijeniti za utuženo razdoblje. Naime, i odredba čl. 196. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) propisuje da stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje su dužne u dobroj vjeri ispunjavati njegove odredbe.

16. Nema u konkretnom slučaju mjesta primjeni tumačenja Zajedničke komisije 1/50 od 4. veljače 2019., jer je doneseno tek nakon utuženog razdoblja, zbog čega u žalbi ponovljeni navodi tuženice u tom pravcu nisu osnovani.

17. Neutemeljeno se žaliteljica poziva na međusobno reguliranje odnosa dviju država u pogledu istog graničnog prijelaza i davanjem istome statusa zone zajedničke lokacije, jer se u skladu s odredbama Zakona o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima („Narodne novine“, broj 2/04), tek o zajedničkom reguliranju međunarodnopravnog statusa pojedinih područja i reguliranju pitanja ovlasti službenih osoba ugovornih strana koji obavljaju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu na službenim mjestima na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. Navedeni propisi uopće ne reguliraju pravo na terenski dodatak policijskih službenika, već navedene odnose dviju država, pa se davanje statusa nekom području u tom smislu odnosi na navedeno pitanje pravnog statusa tog područja u međunarodnopravnim odnosima država, a ne u pogledu pitanja dužnosti koje te države imaju prema svojim službenicima vezano uz obavljanje njihova rada.

18. Niti pozivanje tuženice na primjenu pravila koja reguliraju porezne obveze tuženice kao poslodavca nije od značaja u ovom sporu, jer na postojanje prava tužitelja ne utječe način na koji tuženica tretira svoju dužnost isplate materijalnih davanja koja tužitelju pripadaju, a i u slučaju sukoba pravnih normi sud prema odredbi čl. 9. st. 3. ZR primjenjuje za radnika povoljnije pravo.

19. Pogrešno se stoga tuženica u žalbi poziva na odredbu čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/2013 i 7/16), jer službenici upućeni na rad na teritorij druge države, izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni i izvan mjesta njihova stalnog boravka s obzirom na vrijeme provedeno na terenu imaju pravo na isplatu dodataka za rad na terenu, sukladno odredbama KU.

20. Niti ostali žalbeni navodi tuženice nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer predstavljaju samo pogrešno tumačenje primjene navedenih zakonskih odredni i odredbi KU.

21. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni (čl. 155. st. 1. ZPP), te i toj odluci tuženica neutemeljeno prigovara. Tužitelju je za zastupanje po odvjetniku na ročištu održanom 7. studenog 2019. pravilnom primjenom Tbr. 9./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) priznata nagrada u iznosu od 250 bodova, jer se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, jednako kao i za ročište održano 16.6.2020., na kojemu je zaključen prethodni postupak u iznosu od 250 bodova, po Tbr. 9./1. Tarife.

22. Slijedom iznijetog, i jer nije ostvaren niti jedan žalbeni razlog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu, jer navedena postupovna radnja nije u smislu odredbe čl. 155. ZPP bila potrebna za vođenje ove parnice.

U Zagrebu 15. lipnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.