REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 39 Pž-2487/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branka Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja E. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & partneri iz Z., protiv prvotuženika GRAD Z., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z., i drugotuženika C. O. d.d., Z., OIB ..., radi isplate iznosa od 50.460,30 kn, odlučujući o žalbi prvotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1063/2016 od 16. siječnja 2020., 14. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1063/2016 od 16. siječnja 2020. u točkama I. i III. izreke koji se odnosi na prvotuženika Grad Z. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Prvotuženik GRAD Z., Z., dužan je solidarno s drugotuženikom C. O. d.d., Z., tužitelju E. O. d.d. Z. isplatiti iznos od 50.460,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 25. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i solidarno naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 9.230,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od 16. siječnja 2020. do isplate, sve u roku od osam dana."

2. Nalaže se tužitelju naknaditi prvotuženiku Gradu Zagrebu troškove parničnog postupka u iznosu od 9.960,00 kn (devettisućadevetstošezdeset kuna), u roku od osam dana.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika za naknadu troškova parničnog postupka od 2.812,50 kn (dvijetisućeosamstodvanaest kuna i pedeset lipa).

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev da su prvotuženik Grad Z., Z., i drugotuženik C. o. d.d., Z., dužni solidarno tužitelju E. o. d.d. Z., isplatiti iznos od 50.460,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i solidarno naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 9.230,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje na navedeni iznos teku od dana 16. siječnja 2020. do isplate, sve u roku od osam dana. Točkom II. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 725,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev prvotuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 9.500,00 kn, kao neosnovan. Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev drugotuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 kn, kao neosnovan.

2. Tako je odlučio prvostupanjski sud, nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave priložene spisu, uvida u prekršajni spis Prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj PpP-20293/13 (list 78. spisa), iskaza saslušanih svjedoka M. P. (list 81. - 82. spisa) i svjedoka D. G. (list 91. - 92. spisa), te izvedenog dokaza prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. I. J. (list 105. - 111. i 118. - 119. spisa), utvrdio osnovanim tužiteljev zahtjev, koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku po polici automobilskog kasko osiguranja na ime nastale štete, temeljem odredbe čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO). Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnio prvotuženik Grad Z., zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovome sudu preinačiti podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i vratiti na ponovno suđenje. U žalbi u bitnome navodi da presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud navodi da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja uz obrazloženje da je za održavanje nerazvrstanih cesta odgovorna jedinica lokalne samouprave. Prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu Grad Z. je dobio zakonsku obvezu prenijeti određeni krug djelovanja pa je isti donio Odluku o nerazvrstanim cestama, kojim je prenio odgovornost na osobe koje su odlukom određene. Smatra kako je činjenica da je tuženik povjerio drugom društvu nadležnost održavanja, oslobađa tuženika od odgovornosti.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj je naveo da je sukladno odredbi čl. 43. ZOO-a obveza prestala te da je žalba prvotuženika bespredmetna, jer nema više pravni interes. Budući da je ispunjena obveza i udovoljeno tužbenom zahtjevu, o čemu dokaz dostavlja uz žalbu, predlaže odbaciti žalbu kao nedopuštenu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troškova parničnog postupka i troškova sastava odgovora na žalbu od 1.250,00 kn.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da ona nije pravilna niti osnovana na zakonu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 50.460,30 kn, a koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku po polici automobilskog kasko osiguranja na ime štete nastale na teretnom vozilu registarskih oznaka ZG-3929-DU, povodom predmetnog štetnog događaja za koji su solidarno odgovorni prvotuženik, te drugotuženik kao osiguratelj prvotuženika.

8. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je do štete nastale na teretnom vozilu osiguranika tužitelja došlo u Zagrebu, Servisna cesta – Slavonska avenija, koja cesta je tada bila kategorizirana kao nerazvrstana cesta i to prilikom prelaska teretnog vozila osiguranika tužitelja desnim kotačima preko već ranije oštećenog rešetkastog metalnog poklopca šahta oborinskih voda, pri čemu je pod opterećenjem od teretnog vozila došlo do daljnjeg pucanja okvira predmetnog poklopca i izdizanja istog poklopca iz ležišta, a za koji štetni događaj ne postoji odgovornost osiguranika tužitelja, s obzirom na to da vozač teretnog vozila osiguranika tužitelja nije mogao vidjeti da postoji neispravnost predmetnog poklopca.

Nespornim proizlazi nastanak štetnog događaja, aktivna legitimacija, te pasivna legitimacija drugotuženika, kao i da je tužitelj 24. srpnja 2013. isplatio utuženi iznos. Sporna je pasivna legitimacija prvotuženika, odgovornost prvotuženika za predmetni štetni događaj, uzročno-posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i nastale štete, te osnova i visina tužbenoga zahtjeva, odnosno obračun imovinske štete nastale na teretnom vozilu.

9. Prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim prigovor pogrešne pasivne legitimacije prvotuženika, budući da je uvidom u dopis Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Klasa: 340-03/16- 02/09, Ur. broj: 530-05-3-2-2-16-6 od 18. svibnja 2016. (list 55. spisa), utvrdio da je u vrijeme štetnog događaja (8. travnja 2013.), važeće Odluke o razvrstavanju javnih cesta („Narodne novine“broj: 44/12) i Odluci o cestama na području velikih gradova koje prestaju biti razvrstane u javne ceste („Narodne novine“ broj 44/12), mjesto predmetnog štetnog događaja, odnosno prometnica u Gradu Zagrebu, Servisna cesta - Slavonska avenija bila kategorizirana kao nerazvrstana cesta na području gradova s više od 35.000 stanovnika, te gradova koji su sjedišta županija, konkretno Grada Z., tj. prvotuženika. Sud je uvidom u prekršajni spis Prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj PpP-20293/13 (list 78. spisa), utvrdio da su presudom Prekršajnog suda u Z. h. d.o.o., Podružnica Z. c., kao pravna osoba i D. G., kao odgovorna osoba, oslobođeni optužbe za prekršaj iz čl. 6. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11 i 80/13; dalje: ZOSPC), dakle da nisu vodili brigu i poduzimali mjere glede odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa, tj., da nisu zamijenili i učvrstili oštećeni rešetkasti metalni poklopac šahta oborinskih voda na način da vozila koja prelaze preko njega ne mogu isti izbaciti iz ležišta pa da je uslijed navedenog došlo do predmetnog štetnog događaja na teretnom vozilu. Prema ocjeni suda obavljanje komunalne djelatnosti je u djelokrugu jedinica lokalne samouprave, što proizlazi i iz odredbe čl. 2. i 4. ZKG-a koji propisuju da komunalnu djelatnost mogu obavljati trgovačko društvo koje je osnovala jedinica lokalne samouprave, javna ustanova koju osniva jedinica lokalne samouprave, služba - vlastiti pogon, koji osniva jedinca lokalne samouprave, pravna ili fizička osoba na temelju ugovora o koncesiji ili pravna i fizička osoba na temelju ugovora o povjeravanju komunalnih poslova. Dakle, za održavanje nerazvrstanih cesta odgovorne su jedinice lokalne samouprave (gradovi i općine), odnosno da je prvotuženik dužan osigurati da se komunalna djelatnost obavlja tako da se spriječi uzrokovanje i nanošenje štete drugim fizičkim ili pravnim osobama, stoga je prvotuženik prenošenjem obavljanja pojedinih komunalnih djelatnosti na druge osobe ne može osloboditi svoje obveze vršenja nadzora i poduzimanjem mjera radi osiguranja pravnog djelovanja tih osoba, a niti se može osloboditi svoje odgovornosti za štetu koja nastane radi propusta u njihovu radu.

10. Odredbom čl. 963. st. 1. ZOO-a propisano je da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Slijedom navedenog, ocjena je prvostupanjskog suda da su solidarno odgovorni prvotuženik i drugotuženik kao osiguratelj prvotuženika.

11. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je zaključio da nije osnovan prvotuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, budući da je on na temelju odredaba Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11; dalje: ZOC) i Odluke o nerazvrstanim cestama Grada Z., osnovao trgovačko društvo – Z.i h. d.o.o. kako bi osigurao obavljanje poslova redovitog i izvanrednog održavanja nerazvrstanih cesta. Kako je Odlukom o cestama na području velikih gradova koje prestaju biti razvrstane ceste („Narodne novine“ broj 44/12), a koja je bila na snazi na dan štetnog događaja, cesta na kojoj je došlo do štetnog događaja bila kategorizirana kao nerazvrstana cesta, prvostupanjski je sud utvrdio da je ona kao takva javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Grada Z. pa je Grad Z. kao vlasnik bio dužan održavati je, slijedom čega je zaključio da je Grad Z. pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Takav zaključak suda prvog stupnja nije prihvatljiv jer je on posljedica pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Pri ocjeni tuženikovog prigovora promašene pasivne legitimacije treba prije svega poći od odredaba Zakona o cestama, kojima je propisan način upravljanja nerazvrstanim cestama, i Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 26/03, 81/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09 i 49/11; dalje: ZKG) kojim je propisano na koji način se komunalna djelatnost – održavanja nerazvrstanih cesta može organizirati. Zakonom je naime propisano da je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi (čl. 101. st. 1. ZOC-a). Također je propisano da se upravljanje, građenje i održavanje nerazvrstanih cesta obavlja na način propisan za obavljanje komunalnih djelatnosti sukladno propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije, te da jedinica lokalne samouprave može osnovati trgovačko društvo u svom vlasništvu radi obavljanja poslova upravljanja i održavanja nerazvrstanih cesta te poslova građenja nerazvrstanih cesta uz odgovarajuću primjenu odredbi čl. 23., 26. i 33. ovoga Zakona (čl. 107. st. 1. i 2. ZOC-a). Odredbe ZOC-a određuju da se održavanje nerazvrstanih cesta obavlja na način propisan za obavljanje komunalnih djelatnosti sukladno propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo, odnosno upućuju na mjerodavne odredbe ZKG-a. ZKG-om je propisano da se komunalne djelatnosti obavljaju kao javna služba te da se jedinice lokalne i regionalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne, na temelju ovog zakona i posebnog propisa, između ostalog trajno i kvalitetno obavljati komunalnu djelatnost (čl. 2. st. 1. i st. 2. ZKG-a), a u koju nedvojbeno spada i održavanje nerazvrstanih cesta (čl. 3. st. 1. t. 9. ZKG-a). Odredbom čl. 4. st. 1. ZKG-a je propisano tko može obavljati komunalne djelatnosti u skladu s odredbama tog Zakona. Tako je propisano da komunalne djelatnosti može obavljati trgovačko društvo koje osniva jedinica lokalne samouprave i u kojima jedinica lokalne samouprave drži većinski dio dionica/udjela (čl. 4. st. 1. t. 1. te čl. 7. ZKG-a), zatim javna ustanova koju osniva jedinica lokalne samouprave (t. 2.), služba – vlastiti pogon koju osnova jedinica lokalne samouprave (t. 3.), pravna i fizička osoba na temelju ugovora o koncesiji (t. 4.), te pravna i fizička osoba na temelju ugovora o povjeravanju komunalnih poslova (t. 5.). Isto tako je propisano da se takvim pravnim osobama odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne i regionalne samouprave može povjeriti da u sklopu djelatnosti radi koje su osnovane općim aktima uređuju određene odnose, rješavaju u pojedinačnim upravnim stvarima o pravima, obvezama i odgovornosti fizičkih i pravnih osoba te obavljanju druge javne ovlasti (čl. 6. ZKG-a).

13. Nije sporno da je prvotuženik Grad Z. osnovao Z. h. d.o.o., kao trgovačko društvo u svom vlasništvu, i to radi obavljanja poslova upravljanja, održavanja te građenja nerazvrstanih cesta (proizlazi iz dopisa Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, klada: 340-03/15-02/02, urbroj: 530-08-1-1-2-15-2 od 2. veljače 2015., list 5. spisa), pa osnivanjem Z. h. d.o.o., prvotuženik je iz svog samoupravnog djelokruga delegirao na to društvo dio svojih javnopravnih ovlaštenja (nadležnosti) koja se odnose na obavljanje komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta. Takva organizacija obavljanja komunalne djelatnosti je zasnovana na zakonu i time je prebačena odgovornost za uredno i redovito izvršavanje djelatnosti javne službe. Prvotuženik kao osnivač i jedini član tog društva prema odredbi čl. 10. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11 i 111/12) ne odgovara za obveze tog društva, već je za sve obveze prema vjerovnicima, a koje proizlaze iz obavljanja djelatnosti koje spadaju u delegirani krug nadležnosti, odgovorno samo trgovačko društvo. Na odgovornost prvotuženika ne utječe niti okolnost što je prvotuženik vlasnik nerazvrstane ceste jer je šteta proizašla kao posljedica njenog (ne)održavanja, a prvotuženik je u skladu s odredbom čl. 2. ZKG-a osigurao trajno obavljanje komunalne djelatnosti (održavanje nerazvrstane ceste) putem trgovačkog društva koje je osnovao za tu namjenu.

14. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev za solidarnom isplatom utuženog iznosa u donosu na prvotuženika, jer je prigovor promašene pasivne legitimacije prvotuženika osnovan, pa je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

15. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka i dosuditi ih prvotuženiku, jer je po preinačenoj odluci uspio sa svojim zahtjevom (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Prvotuženiku su opravdano nastali troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika-„Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), za zastupanje na ročištu 2. lipnja 2017. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. t. 2. OT), za zastupanje na ročištu 19. prosinca 2017., 6. ožujka 2018. i 11. prosinca 2019., po 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), sastav podneska od 2. siječnja 2018. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 8.3. Tarife), što je ukupno 4.750, uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 42. OT) od 1.187,50 kn, što ukupno iznosi 5.937,50 kn, čemu se ima dodati i trošak vještačenja u iznosu od 750,00 kn, što je ukupno 6.687,50 kn. Prvotuženiku nije priznat trošak pristupa ročištu 2. lipnja 2017. u zatraženom iznosu od 1.000,00 kn, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn, budući da se radi o ročištu iz Tbr. 9. t. 2. OT, kao ni za trošak podneska od 18. ožujka 2018., koji je dostavljen na ročište za koje mu je priznat trošak pristupa. odbiti za 2.812,50 kn. S obzirom na to da je sa žalbom uspio u cijelosti, osnovan je njegov zahtjev za naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 1.250,00 kn prema Tbr. 10.1. Tarife, s PDV-om od 25% od 312,50 kn, te sudske pristojbe na žalbu od 1.710.00 kn, što je ukupno 3.272,50 kn i ukupni trošak je 9.960,00 kn.

16. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu budući ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 14. lipnja 2021.

Sudac

Branka Šabarić Zovko