Republika Hrvatska
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
21 000 Split
Povrv-1149/2019-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sonji Meštrović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja K. B. d.o.o. G., O.: …, iz
G., protiv tužene L. J., O.: …, iz R.,
radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene
25. svibnja 2021., u nazočnosti punomoćnice tužitelja, na ročištu za objavu 11. lipnja 2021.
p r e s u d i o j e
I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi J.B. V. M., iz S. broj Ovrv-298/2019 od 19. lipnja 2019. u dijelu
kojim je naloženo ovršenici-tuženoj da u roku od 8 dana od dana primitka rješenja ovrhovoditelju namiri novčanu tražbinu u iznosu od 50,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 25,00 kuna od 22. travnja 2017.,
- na iznos od 25,00 kuna od 19. svibnja 2017.,
do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženoj da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 232,50 kuna na ime troškova ovoga parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teče počev od presuđenja po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženi trošak u iznosu od 37,50 kn zahtjev odbija.
Obrazloženje
1. Dana 19. lipnja 2019. podnesen je prijedlog za ovrhu J.B.
V. M., iz S., te je doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-298/2019 od 19. lipnja 2019.
1.1. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tužena navodi da pobija rješenje u cijelosti kako u osnovi tako i u visini, jer da u rješenju nije jasno na što se odnosi njezin dug. Zbog svega navedenog predlaže rješenje o ovrsi staviti izvan snage.
1.2. Po izjavljenom prigovoru ovaj sud je rješenjem poslovni broj Povrv- 1149/2019 od 9. kolovoza 2019. stavio izvan snage rješenje o ovrsi J.B. iz S., V. M. poslovni broj Ovrv-298/19 od 19. lipnja 2019. i po pravomoćnosti spis ustupio parničnom odjelu ovog suda na daljnje postupanje.
2. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom izvatka otvorenih stavki kupca po nivou i naknadi od 18. lipnja 2019. (list 4 spisa), dok drugih dokaznih prijedloga tužitelj nije imao, pa je ovaj sud na prijedlog punomoćnice tužitelja zaključio raspravljanje.
2.1. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
2.2. Pregledom otvorene stavke kupaca po nivou i naknadi sa šifrom kupca 0048950 razvidno je da je tužena dužna platiti dva računa za parkirališnu kartu od po 25,00 kuna i to jednog računa broj 17/0000159 R=17/0000159 od 7. travnja 2017. na iznos od 25,00 kuna, te računa 17/0000216 R=17/0000216 od 4. svibnja 2017. također na iznos od 25,00 kuna, dakle, ukupni iznosa od 50,00 kuna.
2.3. Tužena tijekom postupka nije osporila aktivnu legitimaciju tužitelja, odnosno ovlaštenje tužitelja za naplatu naknade za korištenje parkirališta, a niti da se vozilo tužene, za kojeg ne spori da je vlasnica, nalazilo na označenom parkirnom mjestu pod naplatom koju vrši tužitelj u vrijeme kako to navodi tužitelj, pa na temelju takovog pasivnog držanja tužene, ovaj sud zaključuje da je na temelju prednje neosporenih činjenica nastao ugovorni odnos stranaka.
3. Samim parkiranjem tužena je s tužiteljem zaključila Ugovor o korištenju parkirališta pod naplatom uz korištenje dnevne parkirališne karte te je prihvatila uvjete propisane Odlukom tužitelja.
3.1. Stoga bi tužena uistinu bila dužna naknaditi utuženu obvezu za neplaćene parkirališne karte kako to tužitelj navodi.
4. Pregledom izvoda iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelja od 18. lipnja 2019. razvidno je da je tužena u obvezi plaćanja dva računa i to računa broj 17/0000159 s dospijećem 22. travnja 2017. za iznos od 25,00 kuna, te računa broj 17/0000216 s dospijećem 19. svibnja 2017. u iznosu od 25,00 kuna, što zbrojeno daje iznos od 50,00 kuna koliko tužitelj ovom tužbom i potražuje.
4.1. Stoga, valjalo je obvezati tuženu na podmirenje obveze jer je ovaj sud utvrdio postojanje te obveze a tužena tijekom postupka nije dokazala da je podmirila potraživanje tužitelja u iznosu od 50,00 kn s kamatom kako je to određeno u točki I. izreke presude, pa ovaj sud zaključuje kako tužena nije podmirila predmetno dugovanje po dva izdana računa tužitelja u iznosu od po 25,00 kuna, a što da je bila u obvezi. Pri tome valja kazati kako su prigovori tužene paušalni, usmjereni na odugovlačenje plaćanja, a kod ovako provedenoga dokazanog postupka i prijedloga punomoćnice tužitelja, ovaj sud je zaključio raspravljanje i odlučio o tužbenom zahtjevu. Tužena ničim tijekom postupka nije osporila utuženu tražbinu a samo navođenje da ona ne zna na što se odnosi tražbina je paušalno i neargumentirano. Odredbom članka 9. Zakona o obveznim odnosima („NN“, broj 35/05,
41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Ujedno je za navesti tuženoj da je odredbom članka 14. Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja (S. glasnik O. Š., broj 11/2012 od 27. prosinca 2012.
propisano da se korisnikom javnog parkirališta s naplatom koji podliježe plaćanju dnevne karte smatra vlasnik vozila koji je evidentiran u odgovarajućim evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova, prema registracijskoj oznaci vozila, pa se navodi tužene da ona ne bi odgovarala za utuženu tražbinu, kod nespornog vlasništva vozila, ukazuju u cijelosti neosnovani.
4.2. S obzirom da tužena tijekom postupka nije dokazala da je podmirila potraživanje tužitelja odnosno osporila dugovanje koje proizlazi iz izvatka otvorenih stavki poslovnih knjiga broj 292 od 27. ožujka 2018., to ovaj sud zaključuje kako tužena nije podmirila predmetno dugovanje u iznosu od 50,00 kuna, a što da je bila u obvezi.
4.3. Također, valja kazati tuženoj kako je u cijelosti neosnovan i njen prigovor zastare na koji se poziva. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o tražbini koja bi zastarijevala za godinu dana jer nije riječ o tražbini iz odredbe članka 232. ZOO-a kojom je propisano da zastarijevaju za jednu godinu:
1) tražbina naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva,
2) tražbina radiopostaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radioprijamnika i televizijskog prijamnika,
3) tražbina pošte, telegrafa i telefona za uporabu telefona i poštanskih pretinaca te druge njihove tražbine koje se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima, 4) tražbina pretplate na povremene tiskovine, računajući od isteka vremena za koje je tiskovina naručena.
(2) Zastara teče iako su isporuke ili usluge produljene.
4.4. U konkretnom slučaju riječ je o tražbini za koju prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema članku 173. stavku 1. ZOO-a dužnik je dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen ugovorom. Budući je obveza plaćanja nastala samim trenutkom sklapanja ugovora (izvršenim parkiranjem) i isticanjem dnevne parkirališne karte na vjetrobransko staklo vozila od strane organizatora parkiranja upravo dana 7. travnja 2017. i 4. svibnja 2017. je nastala predmetna obveza, koju tužena ničim nije osporila.
4.5. Stoga, pravilnom je primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi da tražbina tužitelja nije u zastari. Naime, prijedlog za ovrhu podnesen je 19. lipnja 2019. a parkiranje izvršeno 7. travnja 2017. odnosno 4. svibnja 2017. pa stoga proizlazi da je početak roka tijeka zastare naplate dnevne parkirne karte započeo teći sukladno odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a istekom roka od 15 dana od izvršenog parkiranja i izdanog naloga, dakle 22. travnja 2017. odnosno 19. svibnja 2017. te time u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu 19. lipnja 2019. potraživanje tužitelja nije u zastari, jer nije protekao opći zastarni rok od 5 godina.
5. Radi svega navedenog, platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi valjalo je održati na snazi, tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i zakonske zatezne kamate, kako su i zatražene, tijek kamata nije bio sporan među strankama, sve na temelju odredbe članka 29. ZOO-a. I u ovom dijelu platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi valjalo je održati na snazi, odnosno odlučiti kao u točci I. izreke ove presude.
6. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Tbr. 8. Zakona o parničnom postupka, te tužitelju pripada trošak u iznosu od 132,50 kuna dok je za iznos od 37,50 kuna odbijen kao neosnovan budući da taj trošak tužitelju nije ni nastao. Nadalje, valjalo je priznati tužitelju i trošak sudske pristojbe odluke u iznosu od 100,00 kn kako je to tužitelj i zatražio. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.
7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
Split, 11. lipnja 2021.
S U T K I NJ A
Sonja Meštrović v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.
Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl 354. st. 2 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
DNA:
1. tužitelju
2. tuženoj
