Pr-192/15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Z. L., B. na C.,

O.: …, kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u S.,

protiv tuženika: 1. P. d.o.o., S., O.: …, kojeg

zastupa punomoćnica K. S. A., dipl.iur., zaposlenica kod tog

tuženika i pod 2. G. O., O., O.: …,

kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 19.travnja 2021.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika pod 1. i zamjenika punomoćnika tuženika pod 2., dne 10.lipnja 2021.god.

p r e s u d i o  j e

I. Obvezuju se tuženik pod 2. G. O. platiti tužitelju na ime pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 63.500,00 kuna sa zateznom zakonskom kamatom koja na taj iznos teče od dana 16.03.2015.godine do 31.07.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila

zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01 .08. 2015. godine do isplate, zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana., dok se za više zatraženo, za iznos od 32.000,00 kn, tužitelj odbija u svom zahtjevu.

II. Obvezuju se tuženik pod 2. G. O. platiti tužitelju na ime pretrpljene imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njege, iznos od 3.150,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13.11.2013.godine do 31.07.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta

koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01 .08. 2015. godine do isplate, zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Obvezuju se tuženik pod 2. G. O. platiti tužitelju na ime izgubljene zarade zbog umanjenih plaća u razdoblju od 01.06.2015.godine do 31.01.2018.godine, ukupan iznos od 157.605,12 kuna bruto, sa zateznom zakonskom kamatom koja na svaki mjesečni dospjeli iznos teče od prvog u mjesecu za protekli mjesec do 31.07.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta

koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01 .08. 2015. godine do isplate, zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.07.2015.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.08.2015.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.09.2015.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.10.2015.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.11.2015.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.12.2015.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.01.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.02.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.03.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.04.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.05.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.06.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.07.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.08.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.09.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.10.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.11.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.12.2016.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.01.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.02.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.03.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.04.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.05.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.06.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.07.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.08.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.09.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.10.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.11.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.12.2017.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.01.2018.godine do isplate,

- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.02.2018.godine do isplate,

sve u roku od 15 dana, dok se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, kao što se odbija i zahtjev tužitelja za isplatom naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2014.godinu u iznosu od 2.000,00 kn sa zateznim kamatama od 30.06.2014.god. do isplate.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1. P. d.o.o. S..

V. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku pod 1. P. d.o.o. S. troškove parbenog postupka u iznosu od 495,00 kn.

VI. Obvezuju se tuženik pod 2. G. O. naknaditi tužitelju troškove parbenog postupka u iznosu od 44.075,00 kn sa zateznom zakonskom kamatom koja teče od 10.lipnja 2021.god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se za više zatraženo, za iznos od 32.337,50 kn, tužitelj odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 16. ožujka 2015.god. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika pod 1. kao vozač autobusa u gradskom i prigradskom prometu na području SDŽ, a dana 13.studenoga 2013.god. oko 01:30 sati noću na zadnjoj stanici

autobusnog kolodvora u O., obavivši zadnju liniju vožnje, Parkirao autobus te po izlasku iz autobusa teško povrijedio nogu u gležnju jer je upao u rupu na pločniku koja nije bila vidljiva prilikom izlaska iz autobusa zbog noći i loše rasvjete. Zbog ozljede trpi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te imovinsku štetu na ime tuđe njege i pomoći, a nije primio ni naknadu za godišnji odmor za 2014.god. Temeljem prednjeg, predlaže donošenje presude kojom će se obvezati tuženici solidarno naknaditi mu na ime neimovinske štete iznos od 60.000,00 kn s pripadajućim kamatama od podnošenja tužbe do isplate; na ime imovinske štete za tuđu njegu i pomoć iznos od 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama od 13.11.2013.god. do isplate; na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2014.god. iznos od 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama od 30.06.2014.god. do isplate, sve uz potraživanje troškova postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 24.ožujka 2015.god. tuženik pod 2. ističe prije svega prigovor promašene pasivne legitimacije, jer tužitelj ničim nije dokazao da bi taj tuženik bio odgovoran za štetu, niti je prijavio ozljedu nadležnoj Policijskoj postaji, niti je obavljen nadzor od strane inspektora rada za zaštitu na radu, a tuženik područje autobusnog kolodvora drži urednim i prikladnim za korištenje. Navodi kako tuženik pod 2. ne može biti odgovoran za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmora za 2014.god. niti taj tuženik s time ima ikakve veze. Prigovora osnovu i visini tužbenog zahtjeva, kao i tijeku zateznih kamata na tuđu njegu i pomoć jer mogu teći tek od presuđenja.

3. Tuženik pod 1. u odgovoru na tužbu od 2.travnja 2015.god. usprotivio se tužbi i tužbenom zahtjevu kako u pogledu osnove, tako i visine istog. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, jer je tužitelju ozljeda nastala nakon završetka radnog vremena i nakon što je napustio radno mjesto pa tuženik kao poslodavac nije odgovoran za nastalu štetu, jer se ne radi o šteti nastaloj na radu ili u svezi s radom. Navodi kako je tužitelj 13.11.2013.god. bio privremeno nesposoban za rad i nalazio se na bolovanju pa mu stoga ne može biti ni isplaćena naknada za godišnji odmor za 2014.god. jer ga nije ni koristio.

4. Dne 8.studenoga 2016.god. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika pod 1. i 2. radi naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade, koja mu je nastala u radnoj nezgodi od 13.11.2013.god., a koja je zavedena pod br. Pr-1017/19 (raniji br. Pr- 917/16). U tom predmetu tužitelj potražuje od tuženika imovinsku štetu zbog izgubljene zarade za razdoblje od 1.07.2015.god. do 31.10.2016.god. u iznosu od po 3.500,00 kn mjesečno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te troškovima postupka.

5. Tuženik pod 1. u odgovoru na tužbu istakao je prigovor promašene pasivne legitimacije jer ni po kojem osnovu nije odgovoran za štetu tužitelju koja mu je nastala zbog rupe na pločniku autobusnog kolodvora u O. pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na njega.

6. Tuženik pod 2. u odgovoru na tužbu osporava pravnu i činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, kao i visinu istog. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, jer tužitelj ničim nije dokazao da bi taj tuženik bio odgovoran za eventualnu nastalu štetu.

7. Spis pod broj Pr-1017/19 pripojen je spisu ovog suda pod br. Pr-192/15 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, te je odlučeno da će se postupak voditi pod jedinstvenim poslovnim brojem Pr-192/15.

8. Podneskom od 6.listopada 2020.god. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika solidarnu isplatu na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznosa od 95.500,00 kn s pripadajućim kamatama od podnošenja tužbe do isplate; na ime imovinske štete za tuđu njegu i pomoć iznos od 3.150,00 kn s pripadajućim kamatama od 13.11.2013.god. do isplate; na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2014.god. iznos od 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama od 30.06.2014.god. do isplate, na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1.06.2015.god. do 31.01.2018.god., iznos od 157.605,12 kn s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate; te troškove postupka s pripadajućim kamatama od presuđenja do isplate.

Tuženici pod 1. i 2. usprotivili su se i uređenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom.

9. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom prijave o ozljedi na radu od 19.11.2013.god., rješenja HZZO od

22.12.2014.god., medicinske dokumentacije, zdravstvenog kartona, vozni red za liniju … S.-O.-R.m., police osiguranja od posljedica nesretnog slučaja od 11.02.2013.god., obračuna isplaćene plaće za 10.2013.god. i 11/12 2017.god.,te 01/02 2018.god., fotografija lica mjesta, potvrde o plaći evidencijskog lista o izvršenim isplatama, saslušanjem svjedoka N. M., M. R. i A.

I., te saslušanjem tužitelja kao parbene stranke, medicinskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dr. D. P., spec. za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju od 14.03.2017.god., dr. M. T., spec. neurolog, dr. Z. P.

od 27.06.2018.god., dr. J. Š., spec. psihijatar, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. K., dipl.oec. od 5.03.2020.god., dopune vještačenja sudskog vještaka D. K. od

8.09.2020.god. pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

10. Neprijeporno je između parbenih stranka da je tužitelj radnik tuženika pod 1. i to na radnom mjestu vozača autobusa te da je dana 13.studenoga 2013.god. oko 01,30 sati nakon završetka posla na autobusnom kolodvoru u O. doživio nezgodu na način da je prilikom izlaska iz autobusa upao u rupu koja je bila na pločniku. Neprijeporno je da je tom prigodom zadobio ozljedu desnog skočnog zgloba.

11. Prijeporna je između parbenih stranaka osnovanost tužbenog zahtjeva, a time i visina istog, kao i osnovanost istaknutog prigovora promaše pasivne legitimacije tuženika pod 1. i 2.

12. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim u odnosu na tuženika pod 2., a neosnovanim u odnosu na tuženika pod 1.

13. Tužitelj ovom tužbom traži od tuženika da mu solidarno naknade neimovinsku štetu te imovinsku štetu s osnova tuđe njege i pomoći te izgubljene zarade za razdoblje od 1.06.2015.god. do 31.08.2018.god., kao i da mu isplate naknadu za godišnji odmor za 2014.god., a koja šteta mu je nastala padom zbog rupe na pločniku pri čemu je zadobio ozljedu desnog skočnog zgloba.

Tužitelj smatra da je poslodavac-tuženik pod 1. odgovoran za naknadu štete zbog činjenice da mu se nezgoda dogodila dok je radio, dok odgovornost tuženika pod 2. za naknadu štete temelji na njegovom propustu u obvezi održavanja pločnika na kojem je došlo do nezgode u stanju kojem bi isključivalo mogućnost nastanka štete.

Tuženik pod 1. tvrdi da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i da nije objektivno odgovoran za nastalu štetu jer za oštećenje na pločniku nije odgovoran tuženik pod 1., a niti je šteta nastala na radu i u vezi s radom, odnosno nije posljedica tehnološkog procesa rada, a koji prigovor ovaj sud smatra osnovanim.

Tuženik pod 2. tvrdi da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, te da je izvršavao svoju obvezu održavanja kolodvora O. urednim i prikladnim za korištenje, kao što je i spornog dana, a tužitelj nije dokazao pravnu osnovu u odnosu na njega. Prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika pod 2. je neosnovan jer je tuženik pod 2. u obvezi održavanja predmetne javne površine (kolodvor u O.), to je onda isti pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

14. Glede odgovornosti tuženika pod 1., po ocjeni ovog suda ne postoji pravna osnova odgovornosti tuženika pod 1. za štetu nastalu tužitelju zbog njegovog pada zbog rupe na pločniku.

Naime, prema odredbi čl. 1. Zakona o zaštiti na radu ("NN" 56/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12 - - dalje: ZZR) svrha je toga Zakona sprečavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, drugih bolesti u vezi s radom te zaštita radnog okoliša.

U smislu toga Zakona pojmovima mjesto rada i radni okoliš obuhvaćaju se sva mjesta i prostori pod neposrednim ili posrednim nadzorom poslodavca na kojima se zaposlenici moraju nalaziti ili do kojih moraju dolaziti u tijeku rada.

Prema odredbi čl. 15. ZZR poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. Uz tako propisanu (objektivnu) odgovornost poslodavca neodlučno je je li poslodavac poduzimatelj opasne djelatnosti ili vlasnik opasne stvari. Opći propis obveznog prava kojeg ima u vidu odredba čl. 15. ZZR odnosi se samo na oslobođenje odgovornosti.

Dakle, poslodavac odgovora za štetu radniku koja mu je nastala u svezi s radom po objektivnoj odgovornosti, a teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za oslobođenje ili umanjenje odgovornosti na temelju odredbe čl. 15. st. 2. ZZR je na poslodavcu. Naime, poslodavac može biti oslobođen od odgovornosti za štetu radniku ako dokaže da je radnik postupao protivno odredbama ZZR i to namjerno ili zbog krajnje nepažnje. Uz navedeno poslodavac mora dokazati i kumulativni uvjet za oslobođenje od odgovornosti da na te okolnosti nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

Iz prijave o ozljedi na radu proizlazi da je tužitelj na zadnjoj autobusnoj postaji u O. izlazio iz autobusa te ugazio u rupu na pločniku i ozlijedio nogu.

Svjedok N. M. zaposlenik u imovinsko-pravnoj službi grada O., ističe da tijekom mjeseca studenog 2013.godine nisu imali prijave da bi na površini kolodvora, o čijem održavanju se brinuo grad O., postojala oštećenja niti su komunalni redari koji vrše redovne ophodnje izvijestili nadležne službe o ikakvim oštećenjima. Također ističe da je površina kolodvora dobro osvijetljena u noćnim satima i to visoko kvalitetnom led rasvjetom.

Iz iskaza svjedoka M. R. proizlazi da je tužitelj parkirao autobus do zida koji se nalazio ispred mjesta na kojemu je isti s autobusom bio položen na kolodvoru, da bi se izravnala prikolica i da bi autobus koji kreće s perona 2 mogao izaći sa svog parkirnog mjesta, ali kako je bila noć, kada je izlazio iz autobusa nije vidio rupu koja se tu nalazila, i koja se nalazi i danas, pa je iz tog razloga zagazio u rupu i ozlijedio se.

Svjedok A. I. u svom iskazu navodi da je G. O. usmenim dogovorom dozvolio P. da koristi tri perona na kolodvoru i omogućio mu da tu drži autobuse po noći. Sto se tiče rasvjete, postojala je rasvjeta na kolodvoru, a i rasvjeta s javne ceste osvjetljavala je kolodvor i ta rasvjeta nije bila ni jaka ni slaba.

Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi kada je izašao iz autobusa, na nogostupu desnom nogom je upao u rupu koju nije mogao vidjeti jer je u večernjim satima iznimno loša osvijetljenost na tom dijelu kolodvora.

Imajući u vidu prednje dokaze, ovaj sud smatra nesumnjivo utvrđenim da je tužitelj kritične prigode upao u rupu na pločniku nakon što je završio s radom, dakle izašao je iz autobusa, a time i završio sa svojim radnim zadacima, stoga u konkretnom slučaju nije nastala odgovornost tuženika pod 1. za štetu, jer šteta nije nastala u svezi s tehnološkim procesom rada koji se obavlja kod tuženika (predmetna ozljeda tužitelju nije nastala na radu, niti pri obavljanju redovnih poslova i radnih zadataka i za vrijeme trajanja radnog vremena) niti je na tuženiku pod 1. obveza održavanja javnih površina na kojima se dogodio štetni događaj.

Dakle, tužitelj je po završetku rada upao u rupu na pločniku tada ta nezgoda nema karakter nezgode nastale u svezi s radom, stoga, prema ocjeni ovog suda, tužitelj nije pretrpio nezgodu na radu za koju bi tuženik pod 1. odgovarao na temelju odredbe čl. 15. ZZR. Naime, tužitelj je stupio na kolnik nakon završetka posla i kada je izašao iz autobusa zakoračio je nogom i upao u rupu, kao što nesumnjivo proizlazi i iz njegovog iskaza, a koju rupu tamo nije mogao očekivati, pretrpjevši zbog toga ozljede.

Činjenica da su tužitelju od strane HZZO

priznata sva prava iz zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, nema utjecaja na odgovornost tuženika pod 1. za naknadu utužene štete, a u kojem smislu su mjerodavni propisi ZR-a, odnosno opći propisi iz obveznog prava u smislu čl. 15 ZR-a.

Također za navesti je da je neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadom za korištenje godišnjeg odmora za 2014.god. u iznosu od 2.000,00 kn u odnosu na tuženika pod 1., jer tužitelj nije dokazao da bi krivnjom tuženika pod 1. bio onemogućen u korištenju godišnjeg odmora u 2014.god. Naime, tužitelj bi imao pravo na naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora od tuženika pod 1. samo u slučaju da mu je isti uskratio korištenje tog prava iz radnog odnosa. Kako tijekom postupka nije dokazano da tužitelj krivnjom tuženika pod 1. nije koristio godišnji odmor za 2014.god. to je neosnovan i zahtjev za naknadom štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora.

S obzirom na prednje, valjalo je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1. Promet d.o.o. Split odbiti u cijelosti kao neosnovan i odlučiti kao u točki V izreke presude.

18. Što se tiče odgovornosti tuženika pod 2., po ocjeni ovog suda, isti je odgovoran za štetu nastalu tužitelju padom u rupu na pločniku.

Naime, Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN broj 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12; dalje ZKG) propisuje da je tuženik pod 2. G. O., kao jedinica lokalne samouprave dužan osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, a da prema odredbi čl. 3. istog Zakona komunalna djelatnost, između ostalog, predstavlja održavanje javnih površina. Istim Zakonom utvrđeni su opći uvjeti i način obavljanja komunalnih djelatnosti i ostvarivanje posebnog društvenog interesa u obavljanju tih djelatnosti.

Dakle, tuženik pod 2. G. O. kao jedinica lokalne samouprave je dužan osigurati da se komunalna djelatnost održavanja javnih površina obavlja tako da se spriječi uzrokovanje štete, odnosno ozljeđivanje građana u ovom slučaju tužitelja. Rupa na pločniku je opasna stvar i tuženik pod 2. je trebao dokazati razloge ekskulpacije, a nije, dok je tužitelj svojim iskazom, kojeg ovaj sud prihvaća kao iskren, vjerodostojan i objektivan, a potkrijepljen je i iskazom svjedoka M. R. (koji je iskazao da je tužitelj upao u rupu na pločniku, a koju rupu nije mogao vidjeti zbog lošeg osvjetljenja i da ta rupa postoji i danas), uvjerio sud da se nezgoda dogodila u vrijeme i na način kako je to iskazao, a tuženik nije dokazao suprotno. Tuženik pod 2. nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je poduzeo sve što je bilo nužno i primjereno nastalom događaju, odnosno otklanjanju rupe s pločnika, pa ni iskazom svjedoka M., jer je očito da će navedeni svjedok, kao zaposlenik tuženika pod 2. iskazivati u prilog tom tuženiku, štoviše isti ni nakon saznanja za tužiteljevu ozljedu nisu izlazili na teren i provjerili mjesto događaja, odnosno rupu na pločniku, a nezgoda se dogodila, kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja, te svjedoka R. na pločniku kolodvora u O., a za održavanje pločnika na toj javnoj prometnoj površini odgovoran je tuženik pod 2.

Činjenica da tužitelj ozljedu nije prijavio nadležnoj Pp, niti je obavljen nadzor od strane inspektora zaštite na radu, niti je obavljeno tužiteljevo testiranje na alkohol ili druga opojna sredstva kako tvrdi tuženik pod 2. nema utjecaja na odgovornost tuženika pod 2. koja se temelji na odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu temeljem kojih je tuženik pod 2. dužan osigurati da se komunalna djelatnost obavlja tako da spriječi uzrokovanje i nanošenje štete građanima.

Dužnost tuženika pod 2. bila je sanirati sve javne prometne površine (ulice, pločnike i dr.) od raznih oštećenja, rupa, održavati ih čistima i kontrolirati stanje na njima, što znači da je on bio dužan poduzimati sve mjere radi sprječavanja uzrokovanja i nanošenja štete građanima, pa tako i tužitelju, a u ovom slučaju tuženik pod 2. nije održavao javnu površinu na način koji omogućava nesmetan i siguran promet pješaka, jer nije sanirao rupu na pločniku pa je uslijed postojanja rupe na pločniku tužitelju nastala šteta, to je onda tuženik pod 2. odgovoran za nastup štetnog događaja i nastalu štetu tužitelju. Odgovornost tuženika pod 2. temelji se na propustu održavanja javne površine, dakle, na kriteriju krivnje, a sam propust tuženika pod 2. očituje se u tome što nije pravilno održavao javnu prometnu površinu gdje se nalazila rupa, odnosno nije na vrijeme sanirao istu. Upravo je tuženik pod 2. odgovoran za stanje javnih površina u svom vlasništvu, a kako se radi o rupi na javnoj površini, koja predstavlja opasnu stvar, tuženik pod 2. je trebao upozoriti na opasnost nailaska na rupu, odnosno istu sanirati, a što ovdje nije (pa ni nakon nezgode tužitelju, kako proizlazi iz iskaza svjedoka M.).

Osim toga, za istaknuti je kako tijekom postupka tuženik pod 2. nije ni tvrdio da na pločniku nije bilo rupe o kojoj tužitelj govori, a nesumnjivo je utvrđeno da je osnovni uzrok pada tužitelja rupa na pločniku pa kada je tužitelj prilikom izlaska iz autobusa zakoračio desnom nogom na pločnik, nailazi na tu rupu, pada i ozljeđuje nogu, a o postojanju rupe svjedočio je M. R., a i sam tužitelj.

U ponašanju tužitelja kritične prigode nije bilo nikakvih nepravilnosti, a isti nije mogao predvidjeti da će na pločniku biti rupa (od pješaka se ni ne može tražiti da stalno gleda ispred sebe očekujući da na pločniku može biti rupa promjera cca 1m, a na mjestu duboka i do 15 cm, kako je iskazao tužitelj) to onda ovaj sud cijeni da tužitelj nije ni djelomično pridonio štetnom događaju.

Budući da je štetni događaj bio uzrokovan rupom na pločniku, na javnoj prometnoj površini, koja je trebala biti sanirana od strane tuženika pod 2. , a koji je nadležan za održavanje javne površine na kojoj se dogodila nezgoda, to postoji odgovornost tuženika pod 2. , a koja se očituje u propustu što nije pravodobno održavao, odnosno nije poduzeo sve mjere za siguran boravak ljudi na javno prometnim površinama, pa tako i predmetnoj na kojoj se dogodila nezgoda, za naknadu štete zbog propusta u održavanju navedene javne površine pa sukladno tome, a imajući u vidu i odredbu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje ZOO), prema kojoj tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, isti je dužan naknaditi svu štetu tužitelju proizašlu mu iz predmetnog štetnog događaja. Tuženik pod 2. nije poduzeo mjere u održavanju predmetnog pločnika jer nije popravio oštećenja na mjestu štetnog događaja stoga je odgovoran tužitelju za pretrpljenu štetu.

19. Prema odredbi čl. 19. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

Prema odredbi članka 1100. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je u slučaju povrede prava osobnosti sud će ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a stavkom 2. istog članka određeno je da pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. D. P., spec. fizijatar od 14.ožujka 2017.god. proizlazi da su, a uzimajući u obzir ranije ozljede desnog gležnja i mogućnost operativnog zahvata, umanjene životne aktivnosti tužitelja, a s obzirom na predmetnu ozljedu, za 10 %, što se očituje u nestabilnosti zgloba desnog gležnja te promjenama zglobne hrskavice gornjeg i donjeg nožnog zgloba. Radi navedene ozljede tužitelj je trpio jake bolove 3 dana, umjerene 3 tjedna i slabog intenziteta kroz 6 tjedana. Tuđa njega i pomoć, nemedicinska bila je potrebna 1 sat dnevno u trajanju od 2 mjeseca, koja se očituje u pomoći pri odlasku i povratku s kontrole i na terapiju u prvim ciklusima terapije.

S obzirom na primjedbe tužitelja na vještačenje vještaka dr. P. (tuženik pod 2., iako smatra da nalaz i mišljenje vještaka P. nije precizno i potpuno, zbog ekonomičnosti postupka nije se protivio istom) to je proveden dokaz po novom vještaku ortopedske struke dr. Z. P., iako su se tuženici protivili provođenju dokaza po vještaku ortopedu, ali je sud smatrao isto potrebitim provesti da bi se na nedvojben način utvrdile posljedice tužiteljeve ozljede.

Sudski vještak dr. Z. P., spec. ortoped u svom nalazu i mišljenju od 27.lipnja 2018.god. navodi da se kod tužitelja radilo o lakšoj tjelesnoj ozljedi koja se tijekom daljnjeg liječenja pokazala kao teška tjelesna ozljeda. U procjeni bolova jakog i srednjeg intenziteta slaže se s procjenom koju je dao dr. P., dok bi bolove blagog intenziteta, s obzirom na medicinsku dokumentaciju i kliničko stanje, procijenio kao stalne, otprilike 1 sat dnevno, koji ovisno o opterećenju mogu biti i jačeg intenziteta. Tuđe njega i pomoć bila je potrebna 1 mjesec po 2 sata dnevno, te još 1 mjesec pod 1 sat dnevno i to kao pomoć kod obavljanja osobne higijene i odijevanja, kao pratnja kod kontrolnih pregleda i obavljanja fizikalnog liječenja. Zaostala je naruženost srednjeg stupnja kad je noga otkrivena i bez ortoze, a kad je pokrivena naruženost je između blagog i srednjeg stupnja. Trajno umanjenje životnih aktivnosti je 15 % što se očituje u minimalno mogućoj gibljivosti gležnja, equinovarus deformitet stopala, trajne bolnosti, stalnog nošenja ortoze do eventualnog operativnog zahvata.

Sudski vještak dr. M. T., spec.neurolog u svom nalazu i mišljenju danom na ročištu od 6.ožujka 2018.god. zaključuje sljedeće: tužitelj je od ranije imao tegobe od strane lumbosakralne kralježnice pa s obzirom na protek vremena od 2013.god., do 2016.god. ne može sa sigurnošću izvesti uzročno-posljedičnu vezu.

Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. J. Š., spec. psihijatar, danom na ročištu od 12.veljače 2019.god. proizlazi da je tužitelj u trenutku ozljeđivanja doživio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2 minute, jer je bio u strahu za vlastiti život i od težeg ozljeđivanja. Na njega se nadovezao sekundarni strah vezan uz bolove i to jakog intenziteta od 3 dana, srednjeg intenziteta tri tjedna i slabog intenziteta 6 tjedana. Navodi da se kod tužitelja radilo o jednoj ozljedi koja je trebala biti laka, a koja se zakomplicirala i postala ozljeda koja je uzrokovala tjelesne smetnje i ograničenje pa je na taj način utjecala i na psihičko stanje tužitelja. Umanjenje životne aktivnosti očitovalo se poremećajem prilagodbe, anksioznošću, depresijom i poremećajem sna, a te smetnje pokazuju trajnost. Stoga je posljedica tog umanjenja životne aktivnosti povreda duševnog integriteta izražena u postotku od 5 %, što predstavlja minimalna stupanj povrede duševnog integriteta, koji postotak treba pribrojiti postotku povrede tjelesnog integriteta jer se radi o zasebnom tjelesnom organu i psihičkim posljedicama tog štetnog događaja.

Imajući u vidu gore navedene zakonske odredbe, a sukladno nalazu i mišljenju sudskih vještaka liječnika dr. P. i dr. Š., koje ovaj sud smatra stručnim, objektivnim i danim sukladno pravilima struke i znanosti, a na koje stranke u konačnici nisu imale primjedbi, uzimajući u obzir jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, duljinu liječenja, potrebu mirovanja, stavljanja obloga, nošenja ortoze za gležanj, uzimanja analgetika, odlazaka na kontrole, provođenje fizikalne terapije, sadržaj umanjenja životne aktivnosti, životnu dob i zanimanje, tužitelju je s osnova pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje dosuđena naknada u ukupnom iznosu od 63.500,00 kn, dok je za više zatraženo, za iznos od 32.000,00 kn, tužitelj odbijen u zahtjevu. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od dana 16.ožujka 2015.god., kao dana podnošenja tužbe, a sukladno odredbi čl. 1103. ZOO-a (kojom je određeno da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga) pa do isplate, a kao u točki I izreke presude.

20. Tužitelj je zatražio i naknadu imovinske štete s naslova tuđe njege i pomoći u ukupnom iznosu od 3.150,00 kn, te izgubljene zarade u iznosu od 157.605,12 kn. Prema odredbi čl. 1095. ZOO-a u slučaju tjelesne ozljede ili narušenja zdravlja, oštećenik ima pravo na naknadu troškova liječenja, drugih potrebnih troškova, naknadu za gubitak zarade te naknadu za trajno povećanje potreba.

Tužitelju je, a prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka dr. Z. P. bila potrebna tuđa njega i pomoć u trajanju od jedan mjesec po 2 sata dnevno, te još jedan mjesec po 1 sat dnevno, ukupno 90 sati.

Naime, naknada za tuđu njegu i pomoć izvorno je naknada troškova pa je tako ista novčani oblik imovinske štete tj. predstavlja onaj iznos novčanih jedinica koji bi tužiteljica platila trećoj osobi za pruženu uslugu tuđe njege i pomoći. U konkretnom slučaju, tužitelj nije imao novčanih izdataka za tuđu pomoć, budući da je istome ta pomoć i njega pružena besplatno (od strane članova njezine obitelji, jer tužitelj nije sudu dostavio dokaz da bi ove troškove platio trećoj osobi), pa stoga tužitelja pripada naknada u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge platio da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu i tražila, a sve to iz razloga kako bi se postigla svrha naknade štete, a to je da se imovno stanje tužitelja dovede u takvo da mu u cijelosti bude nadoknađeno ono što on mora platiti za usluge nemedicinske tuđe njege i pomoći koju mu pruža treća osoba pa makar to bili i članovi njegovog domaćinstva. Prema tome, visina te naknade utvrđuje se prema neto zaradi osobe koja bi u G. S. bila sposobna pružati takvu uslugu, a prema podacima D. za starije i nemoćne osobe „L.“ (bez poreza, prireza i ostalih davanja prema državi) bila u visini od 35,00 kn, to je onda sud iste prihvatio, pa i bez obzira na činjenicu da tužitelju kroz utuženo razdoblje ta ustanova nije pružala usluge tuđe pomoći, ali bi ih zasigurno pružala da ih je tužitelj od nje zatražio.

Tužitelju, s obzirom na prednje, pripada na ime naknade za tuđu njegu i pomoć zatraženi iznos od 3.150,00 kn (30 dana x 2 sata dnevno = 60 sati, te 30 dana x 1 sat dnevno = 30 sati, ukupno 90 sati potrebite tuđe njege i pomoći x 35,00 kn, kao cijena jednog sata tuđe njege i pomoći prema podacima D. za starije i nemoćne L. S. daje iznos od 3.150,00 kn, kako je i tužitelj zatražio te mu je isti i dosuđen, a kao u točki II izreke presude. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od dana 13.studenoga 2013.god., dakle od vremena kada je bio izvrgnut tim troškovima pa do isplate (naime, radi se o novčanoj materijalnoj šteti koja se dosuđuje prema cijenama u vrijeme kada je trošak učinjen tj. usluga pružena pa i u slučaju kada nije došlo do angažmana treće osobe, već su tuđu njegu i pomoć tužitelju kao oštećenom pružali članovi njegovog domaćinstva). Nadalje, tužitelj potražuje naknadu štete zbog izgubljene zarade za vrijeme bolovanja u razdoblju od 1.06.2015.god. do 31.01.2018.god. koji predstavlja razliku između plaće koju bi primao da je radio i naknade koju je primao za vrijeme bolovanja. Naknada štete zbog izgubljene zarade je novčani zahtjev i tuženik pod 2. je dužan isplatiti tužitelju onaj broj novčanih jedinica koliki je utvrđen iznos štete u vrijeme kada je tužitelj tu zaradu izgubio.

Prema vještačenju vještaka D. K. od 5.ožujka 2020.god. proizlazi da je obračun izgubljene zarade tužitelja u spornom razdoblju izvršen na način da je utvrđena razlika između plaće koju bi tužitelj ostvario da je radio i naknade za bolovanje koju je tužitelj ostvario. Mišljenje vještaka, a nakon izvršenog obračuna, da izgubljena zarada tužitelja za vrijeme bolovanja u razdoblju od 1.06.2015.god. do 30.09.2017.god. iznosi 133.688,52 kn bruto ili po mjesecima kako je prikazano u koloni 7. Tablice 1., odnosno 103.351,36 kn neto ili po mjesecima kako je prikazano u koloni 8.Tablice 1 koja je prilog vještačenju. Visina manje isplaćenih doprinosa u razdoblju od 1.06.2015.god. do 30.09.2017.god. iznosi 30.337,16 kn. S obzirom na primjedbe stranaka, u dopuni vještačenja od 8.lipnja 2020.god. vještak D. K. navodi da izgubljena zarada tužitelja za vrijeme bolovanja od 1.06.2015.god. do 31.01.2018.god. iznosi 157.605,12 kn bruto ili po mjesecima kako je prikazano u koloni 7. Tablice 1., odnosno 124.201,28 kn neto ili po mjesecima kako je prikazano u koloni 8.Tablice 1 koja je prilog dopune vještačenju. Visina manje isplaćenih doprinosa u razdoblju od 1.06.2015.god. do 30.09.2017.god. iznosi 33.403,84 kn.

Imajući u vidu vještačenje vještaka K., koje ovaj sud kao stručno, objektivno i jasno obrazloženo prihvaća u cijelosti, a na koje tužitelj, tuženik pod 1. nisu imali primjedbi, a tuženik pod 2. unatoč primjedbama na isto nije htio ponovnu dopunu vještačenja, to je ovaj sud tužitelju dosudio na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1.06.2015.god. do 31.01.2018.god. ukupan iznos od 157.605,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, izuzev zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, a u kojem dijelu je tužitelj odbijen. Naime, u skladu s odredbom čl. 45. st. 1. i 2., te čl. 14. Zakona o porezu na dohodak („NN" 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13.,125/13., 148/13., 83/14., 143/14., 136/15, dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Dakle, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju, a kao u točki III. Izreke presude.

21. Glede zahtjeva tužitelja za isplatom naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2014.god. od strane tuženika pod 2. za istaknuti je kako je naknada za korištenje godišnjeg odmora pravo iz radnog odnosa i istu isplaćuje poslodavac, a to nije tuženik pod 2., stoga tuženik pod 2. nije odgovoran za isplatom te naknade pa je zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen, a kao u točki III. izreke presude.

22. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155., Zakona o parničnom postupku ( „NN“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, /19 - dalje: ZPP), a tužitelju je u skladu s važećom Odvjetničkom tarifom priznat sljedeći trošak: za sastave tužbi (predmet Pr-192/15 i Pr-1017/19) po 100 bodova, za pristup na ročište od 1.lipnja i 27.listopada 2015.god., 5.travnja 2016.god., 24.listopada i 19.prosinca 2017.god., 22.veljače; 6.ožujka; 7.lipnja; 15.listopada 2018.god, 12.veljače i 29.travnja 2019.god., 16.siječnja 2020.god. po 100 bodova, od 24.veljače i 19.travnja 2021.god. po 500 bodova, od 29.rujna 2016.god., 17.siječnja; 19.ožujka; 10.listopada i 13.studenoga 2019.god. i 4.lipnja 2020.god. po 25 bodova, od 23.rujna 2019.god. 50 bodova, za sastav četiri obrazložena podneska od 18.travnja 2016.god., 11.svibnja i 23.listopada 2017.god. po 100 bodova, a od 6.listopada 2020.god. 500 bodova, od 17.lipnja 2016.god., 13.kolovoza i 11.listopada 2018.god., 14.ožujka 2019.god. po 25 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10 kn iznosi 35.000,00kn, na ime PDV-a iznos od 8.750,00 kn, ukupno iznos od 43.750,00 kn. Pun. tužitelja nisu priznati troškovi pristupa na ročište od 25.siječnja 2016.god. i 16.veljače 2018.god. jer tih ročišta nije ni bilo, te troškovi sastava podnesaka od 23.studenoga 2018.god. i 3.svibnja 2020.god. jer se odnose samo na dostavu uplatnice za troškove vještačenja, pa isti nisu bili nužni ni potrebni za vođenje parnice.

S obzirom na to da je tužitelj u postupku uspio s 93,4 % (uspio 100 % u osnovu, a 86,8 % u visini, odnosno ukupno s 93,4 %), a tuženik pod 2. je uspio s 6,6 %. Razlika postotaka uspješnosti je 86,8 % u korist tužitelja pa je tužitelju od gore navedenog iznosa priznat toliki postotak, što daje iznos od 37.975,00 kn, koji iznos uvećan za iznos od 6.100,00 kn na ime troškova medicinskog i financijskog vještačenja daje ukupan iznos od 44.075,00 kn, dok je za više zatraženi iznos od 32.337,50 kn, tužitelj odbijen u zahtjevu. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od 10.lipnja 2021.god., kao dana presuđenja, do isplate (točka V izreke presude).

Tuženiku pod 1. P. d.o.o. Split, budući da je u cijelosti uspio u sporu (čl. 154. st.1. ZPP-a), priznat je trošak u ukupnom iznosu od 495,00 kn, a na ime sudske pristojbe odgovora na tužbu (točka VI. Izreke).

U Splitu, 10.lipnja 2021.god.

S U T K I N J A

KATICA BOJČIĆ VIDOVIĆ v.r.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA: - pun. tužitelja

- tuženiku pod 1.

- pun. tuženika pod 2.