Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž R-260/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. R.-K. iz Z., …, OIB …, zastupanog po punomoćnici J. S. B., odvjetnici u O. društvu B., D. & P. j.t.d., Z., …, protiv tuženika K. bolnica D. Z., Z., …, OIB …, zastupanog po punomoćnici E. Č., odvjetnici u O. društvu B. & Č. d.o.o., Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i Republike Hrvatske protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6329/2018-38 od 14. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženika i R. H. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6329/2018-38 od 14. siječnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev R. H. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati bruto iznos od 137.868,53 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.687,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2021. do isplate (točka II. izreke). Tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu u kojem se isti odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirez poreza na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima iz točke I. izreke (točka III. izreke), a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka (točka IV. izreke).

2. Protiv točke I., II. i IV. izreke presude žali se tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalbu protiv presude podnijela je i R. H. (dalje u tekstu presude žaliteljica) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalbe tuženika i R. H. nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika i žaliteljice, presuda nije nejasna i proturječna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u svojim žalba ističu i tuženik i žaliteljica.

6. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju od prosinca 2013. do svibnja 2019. bio zaposlen na radnom mjestu liječnika specijaliste,

- da tuženik u utuženom razdoblju tužitelju isplatio umanjene plaće na način:

- da u utuženom razdoblju nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio u otežanim uvjetima, a na koji bi tužitelj imao pravo sukladno odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", br. 143/13 – dalje: KU 143/13) i odredbi članka 59. Kolektivnog ugovora za zdravstvo i zdravstvenu djelatnost ("Narodne novine", br. 29/18 – dalje: KU 29/18),

- da u utuženom razdoblju nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio kao liječnik specijalist, te imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, a na koji bi tužitelj imao pravo na temelju odredbe članka 59. KU 143/13, i odredbe članka 57. KU 29/18,

- da u utuženom razdoblju tužitelju isplaćivao s osnove naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja umanjen iznos s obzirom da mu kao isplaćenu plaću nije obračunao i razlike plaće koje su predmet tužbenog zahtjeva,

- da u utuženom razdoblju nije plaćao dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti na koji je tužitelj i za vrijeme prekovremenog rada imao pravo temeljem čl. 54. st. 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", br. 141/12 - dalje - TKU/12) i čl. 53. st. 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 128/17 – dalje: TKU/17),

- da tuženik tužitelju nije isplaćivao naknadu za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan padao od ponedjeljka do petka,

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku s osnove manje isplaćene plaće u ukupnom iznosu od 137.868,53 kn.

8. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik u žalbi niti ne ističe koju to činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio ili koju činjenicu je pogrešno utvrdio, tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

9. U svezi žalbenih navoda tuženika koji se odnose na povredu odredbe čl. 186.b ZPP potrebno je navesti da su isti neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je na ročištu održanom dana 6. lipnja 2019. predložio da sud naloži tuženiku da dostavi platne liste, evidenciju rada, rješenje o plaći i ugovor o radu tužitelja u utuženom razdoblju. Navedeni prijedlog sud je raspravnim rješenjem donijetim na tom ročištu i prihvatio, a po istom raspravnom rješenju je podneskom od 3. srpnja 2019. tuženik i postupio. Takvo postupanje suda prvog stupnja nije protivno odredbi čl. 186.b ZPP, te ni na koji način nije rezultiralo nepravilnom ili nezakonitom presudom. Stoga su predmetni žalbeni navodi kojima ističe da je sud prvog stupnja povrijedio odredbu čl. 186.b ZPP tuženika neosnovani.

10. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika i žaliteljice kojima osporavaju primjenu materijalnog prava. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika i žaliteljice, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelj, kada kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama čl. 57. i čl. 59. KU/13, te sukladno čl. 55. KU/18 i čl. 57. KU/18 zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po navedenim osnovama budući da tužitelj, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18, u svojstvu radnika koji je odgovoran za život i zdravlje pacijenta u smislu odredbe čl. 59. KU/13 i čl. 58. KU/18, te radnika koji ostvaruje dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti temeljem čl. 54. st. 2. TKU/12 i čl. 53. st. 2. TKU/17. Obzirom da tužitelju nisu isplaćeni utuženi dodaci, pravilno je sud prvog stupnja, tužitelju dosudio i razliku na ime neisplaćenog dijela naknade plaće za godišnji odmor i privremene nesposobnosti za rad u utuženom razdoblju.

11. Nisu osnovani niti žalbeni navodi žaliteljice da je sud prvog stupnja trebao primijeniti Zaključak br. 153. Zajedničkog povjerenstva od 21. prosinca 2015. za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 2. prosinca 2013. ("Narodne novine", broj: 143/13) odnosno Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 26. ožujka 2018. ("Narodne novine", broj: 29/18) kojim je određen način formiranja mjesečnog fonda radnih sati na bazi 40-satnog radnog tjedna, odnosno da se mjesečni fond radnih sati dobije tako da se broj radnih dana pomnoži s 8, pri čemu broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom rasporedu vremena na bazi 40-satnog tjedna ili u nejednakom radnom vremenu.

12. Naime, plaća se ne obračunava na osnovu mjesečnog fonda radnih sati već mjesečnog fonda sati, a što je vidljivo iz evidencije rada. Navedeno ima za posljedicu da će radnici koji rade na bazi 40-satnog radnog tjedna, u slučaju da blagdan pada od ponedjeljka do petka, imati plaćeni neradni dan te će ostvariti mjesečni fond sati iako nisu radili na blagdan. S druge strane, radnici koji rade u nejednakom rasporedu će imati obvezu ostvariti isti mjesečni fond sati, unatoč tome što će raditi na blagdan koji se za radnike na bazi 40-satnog radnog tjedna smatra neradnim danom. Zbog takvog obračuna mjesečnog fonda sati, radnici koji rade u nejednakom rasporedu su stavljeni u nepovoljan položaj u odnosu na primjenu odredbi čl. 58. st. 9. KU/13 i čl. 49. st. 10. KU/18.

13. Prema tome, polazeći od činjenice da je mjesečni fond radnih sati za sve (ne) zdravstvene radnike jedinstven i da se sukladno čl. 58. st. 9. KU/13, odnosno čl. 49. st. 10. KU/18 dobije na način da se broj radnih dana pomnoži sa osam, s time da se u radne dane ne ubrajaju dani blagdana, tužitelj koji je radio na blagdan koji pada od ponedjeljka do petka (neradni dan) 8 sati ima pravo na isplatu naknade za 8 sati odrađenog prekovremenog rada.

14. Kako je tuženik u konkretnom slučaju prekovremene sate utvrđivao na bazi mjesečnog broja sati, a ne mjesečnog fonda radnih sati (suprotno odredbi čl. 58. st. 9. KU/13 i čl. 49. st. 10. KU/18), to su osnovani navodi tužitelja da mu tuženik nije obračunao i platio utužene prekovremene sate ukoliko je radio na blagdane, odnosno državne praznike koji padaju na radni dan u mjesecu u kojem su ostvareni prekovremeni sati.

15. Pritom Zaključak br. 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, definira način formiranja mjesečnog fonda radnih sati na bazi 40-satnog radnog tjedna, odnosno da se mjesečni fond radnih sati dobije tako da se broj radnih dana pomnoži s 8, pri čemu broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom rasporedu vremena na bazi 40-satnog tjedna ili u nejednakom radnom vremenu. U tom smislu tuženik zanemaruje činjenicu da ne obračunava plaću na osnovu mjesečnog fonda radnih sati već mjesečnog fonda sati, a što je vidljivo iz evidencije rada.

16. Osim toga, Zaključak 153. i 148. Zajedničkog povjerenstva nisu u opreci te suštinski jednako reguliraju pitanje izračuna mjesečnog fonda radnih sati. Naime, iako Zaključak br. 153. definira fond radnih sati kao umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) s 8 sati, ispuštajući iz izračuna dane blagdana ili neradne dane, u taj fond sati se ne mogu ubrajati kao radni dani blagdani ili državni praznici, jer to nisu radni dani u smislu odredbe članka 1. stavak 2. Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 33/96, 96/01, 13/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11).

17. Slijedom svega navedenog, kako je tuženik u konkretnom slučaju prekovremene sate utvrđivao na bazi mjesečnog broja sati, a ne mjesečnog fonda radnih sati (suprotno odredbi čl. 58. st. 9. KU/13 i čl. 49. st 10. KU/18), pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da tuženik nije obračunao i platio utužene prekovremene sate ukoliko je tužitelj radio na blagdane, odnosno državne praznike koji padaju na radni dan u mjesecu u kojem su ostvareni prekovremeni sati.

18. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova tako da nisu osnovani niti žalbeni navodi žaliteljice kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka.

19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbe tuženika žaliteljice odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

20. Tuženiku i žaliteljici nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalbe tuženika i žaliteljice nisu bile osnovane (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. lipnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj