REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U

SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ,

Dračevac

Dračevac bb 21 000 Split

Posl. broj: Ref. 51P: Povrv-1835/2019-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Irmi Dujić u pravnoj stvari tužitelja J. d.o.o. O.: …, sa sjedištem u T., zastupan po

zakonskoj zastupnici S. P., a ova po punomoćnici M. M. odvjetnici

iz V., protiv tužene D. B.– L., iz S.,

O.: …, zastupane po punomoćnicima

odvjetnicima iz od K. & K., d.o.o., sa sjedištem u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. svibnja 2021. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice A. L. Š. te zamjenika punomoćnika odvjetničkog vježbenika tužene M. B., na ročištu za objavu i uručenje odluke održanome dana 10. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. K. – M. poslovnog broja

Ovrv- 1886/2019 od dana 20. studenog 2019

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženoj trošak postupka u iznosu od 725,00 kuna.

Obrazloženje

1.Kod javnog bilježnika T. K.- M. dana 16. studenoga 2019.

zaprimljen je prijedlog za ovrhu, sada tužba, u kojemu ovrhovoditelj J. d.o.o., sada tužitelj, navodi kako prema ovršenici, sada tuženoj, D. B.- L. ima tražbinu u iznosu od 508,50 kuna koja je dospjela i koju ista nije dobrovoljno podmirila.

Posl. broj: Ref. 51P: Povrv-1835/2019-13

2.Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika T. K. M. poslovni broj O.- 1886/2019 od dana 20. studenog 2019.

određena je predložena ovrha.

3. Protiv navedenog rješenja ovršenica je podnijela dana 4. prosinca 2019. godine prigovor, sada odgovor na tužbu. U prigovoru ovršenica negira da bi ovrhovoditelj prema njoj podmirio ugovorom preuzete obveze, odnosno navodi kako stranke međusobno nemaju nikakvih obveza. Ovršenica priznaje da je vlasnica nekretnine u T. i to stare kamene kuće površine 46 m2,

ali navodi kako se ta kuća trajno ne koristi i to više od 10 godina jer više nije podobna za boravak

( da su popucale vodovodne cijevi i da krov prokišnjava) te da na toj adresi nema prijavljenog prebivališta ni trajnog boravišta niti jedne osobe. Navodi kako živi u S., u jednočlanom kućanstvu, da je umirovljenica i da ne koristi uslugu zbrinjavanja komunalnog otpada od strane ovrhovoditelja, a da je ovrhovoditelj već godinama upoznat sa ovom činjenicom jer mu je više puta dostavljala preslike računa za vodu i struju iz kojih se vodi da nema potrošnje i da se radi o paušalnim iznosima, ali da je nisu htjeli osloboditi obveze plaćanja usluge. Tužena navodi i kako sa tužiteljem nije zaključila nikakav ugovor jer da je na zaključivanje ugovora obvezan samo vlasnik nekretnine koji uslugu koristi, navodi da ona nije preuzela ni kantu za prikupljanje otpada jer da tamo nije bila te da je na dostavljene račune upućivala prigovor na što da joj je odgovoreno da odjavi priključke na vodu i struju pa da će je i oni osloboditi. Tužena se poziva na Zakon o održivom gospodarenju otpadom ( NN 94/13, 73/17, 14/19, 98/19, dalje ZOGO) te navodi kako općina nema ovlasti presumirati zaključenje ugovora, poziva se konkretno na članak 6. stavak 1. točku 1. kojom se propisuje primjena načela „onečišćivač plaća“ te navodi kako u konkretnom slučaju nije bilo proizvodnje otpada pa ni onečišćenja. Tužena dalje navodi kako tužitelj nije dostavio ni jedan dokaz da je ona koristila uslugu tužitelja iz razloga što je i nije koristila se poziva na Uredbu o gospodarenju komunalnim otpadom, članak kojim je 13. propisano da je u pravilu za oslobođenje od plaćanja naknade dostatna izjava vlasnika nekretnine koja se trajno ne koristi, a tek ako je potrebno i preslika računa. Tužena je pored ovoga navela i kako su nekretninu svega nekoliko dana tijekom 2016. koristili njezini ekonomsko ugroženi prijatelji sa dvoje djece, a što da joj je prouzročilo štetu jer su cijevi od vode bile dotrajale što ona nije znala te je za taj mjesec zaprimila visoki račun za vodu, dok je račun za električnu energiju iznosio svega nekoliko kuna. Navodi da je samoinicijativno za taj mjesec platila uslugu tužitelja. Dalje se tužena poziva i na članak 33. stavak 10. ZOGO, navodi da ovrhovoditelj ne postupa u dobroj vjeri jer je tijekom godina poslala više prigovora na koje da je odgovarao neodređeno te nastavljao od nje pribaviti nepripadnu imovinsku korist.

4.Rješenjem Općinskog suda u Splitu, posl. broj Povrv-1835/2019, od 26. veljače 2020. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika T. K. – M. poslovnog broja Ovrv- 1886/2019 od dana 20. studenog 2019., u dijelu kojim je određena ovrha, uz ukidanje provedenih radnji.

5.U očitovanju na prigovor tužitelj je osporio navode iz prigovora te je naveo kako je tužitelj aktivno legitimiran jer je komunalno društvo u vlasništvu O. T., a u kritično vrijeme, da je O. T. na svom području osiguravala javnu uslugu

Posl. broj: Ref. 51P: Povrv-1835/2019-13

prikupljanja miješanog komunalnog otpada, i biorazgradivog komunalnog otpada, na način da je, sukladno članku 28 i 29. ZOGO, u skladu s člankom 1. Uredbe Vlade R. H. o gospodarenju komunalnim otpadom (N. N. br.

50/17; dalje u tekstu: „Uredba“), te čl. 2. Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada (S. glasnik O. T. br.1/18; dalje u tekstu: „O.), uslugu sakupljanja i

odvoza komunalnog otpada prenijela na tužitelja odnosno da tužitelj isporučitelj komunalne usluge prikupljanja i odvoza komunalnog otpada na području O. T., odnosno davatelj usluge u smislu čl.30. st. 3. ZOGO-a. Dalje se pozvao na odredbe članka čl.30. st.5. i 6. ZOGO-a te naveo kako tužena ne osporava da je vlasnica stare kamene kuće u T. radi čega drži da je obveznik plaćanja usluge prikupljanja i odvoza komunalnog otpada na području O. T.. Navodi kako tužena u prigovoru neistinito i netočno ukazuje kako nema nikakvih obveza prema tužitelju te se pozvao na čl. 64. st. 1. i 2. Odluke i naveo kako je tužena vlasnica nekretnine položene na području na kojem tužitelj obavlja komunalnu uslugu te da je tu uslugu koristila i u razdoblju prije stupanja na snagu Odluke. Navodi da iako tužena u prigovoru navodi kako nekretnina nije pogodna za život da navodi i kako su u istoj nekretnini boravili prijatelji s dvoje djece, da je za to razdoblje je platila komunalnu uslugu tužitelju, kao i ostale režijske obveze, a što da ukazuje da je tužena pasivno legitimirana u ovom predmetu, ne samo temeljem činjenice da je vlasnica nekretnine na području na kojem tužitelj obavlja uslugu, već da je čl. 64. st. 1. i 2. Odluke, sklopila ugovor o korištenju usluge na neodređeno vrijeme. Tužitelj dalje citira odredbe članka 20. st. 2. Uredbe, članke 43., 51. i 52. Odluke te navodi kako je tuženoj za obavljene komunalne usluge izdao račune primjenom važećeg Cjenika javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada za područje pružanja usluge O. T. (dalje u tekstu: „C.“), a prema C. da je tuženoj obračunata cijena minimalne javne usluge u iznosu od 45 kn/mj+ PDV, sukladno Uredbi i ZOGO-u. Dalje je naveo da je nekretnina koja se trajno ne koristi nekretnina za koju je utvrđeno da se ne koristi na temelju pisanog očitovanja vlasnika nekretnine i dostavljene potvrde o isključenju uređaja za potrošnju električne energije i vode od strane ovlaštenih pružatelja navedenih usluga, te potvrdu MUP-a da na adresi obračunskog mjesta nema prijavljenog prebivališta ili trajnog boravišta, a u odnosu na ovo da tužena nije tužitelju dostavila niti jedan navedeni dokument već dokaz o plaćenim računima za vodu i struju.

6. Tužena je nastavno navela kako uopće ne koristi navedenu nekretninu za koju plaća cijenu za javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada za područje pružanja usluge O. T.. Navela je i da tužitelj ne prikuplja miješani komunalni otpad i biorazgradivi komunalni otpad sa nekretnine tuženice pa da tuženica nije dužna plaćati za uslugu koju uopće ne koristi, odnosno nije dužna plaćati iznos od 45 kuna mjesečno +PDV, što sve skupa iznosi 55,25 kuna, a što tuženici predstavlja značajan trošak. Tužena smatra da s obzirom da nije korisnica nekretnine na području O. T. nije dužna plaćati cijenu minimalne javne usluge, a navode tužitelja da je svatko tko je vlasnik nekretnine na području O. T. dužan plaćati cijenu minimalne javne usluge smatra besmislenima jer bi prema tome i vlasnici zapuštenih nekretnina, kao i osobe koje nemaju saznanja da su vlasnici bili dužni plaćati minimalnu cijenu javne Posl. broj: Ref. 51P: Povrv-1835/2019-13

usluge, a postavlja se pitanje plaćaju li svi vlasnici nekretnina na području općine T. minimalnu cijenu javne usluge ili samo pojedini. Radi svega navedenog, tužena predlaže sudu da odbaci tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naloži tužitelju da nadoknadi parnični trošak tuženici uz pripadajuću zateznu kamatu.

7. Tijekom dokaznog postupka izveden je dokaz čitanjem spisu priloženih isprava i to: kartice kupca- otvorene stavke od 23. listopada 2019., preslika uplatnice na ime V. i O. d.o.o. Š., ispisa elektronske poruke tj. prigovora,

očitovanja od 15. ožujka 2019., presude Županijskog suda u Zadru posl. broj 23 Gž- 526/17-2, od 11. travnja 2019., izvatka iz sudskog registra za tužitelja, odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, cjenika tužitelja,

8.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena namiri tražbinu u iznosu od 508,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama, s osnova usluge odvoza komunalnog otpada za nekretninu u T..

10.Tijekom postupka nije bila sporna aktivna legitimacija tužitelja, kao i da tužena nije podmirila utužene račune, ali je tužena osporavala da je u obvezi podmiriti utuženo potraživanje, ističući kako je predmetni objekt u jako lošem i dotrajalom stanju, da se u njemu ne živi i da se ne stvara otpad, pa da tužitelj nije ni mogao izvršiti uslugu odvoza komunalnog otpada.

11.Zakonom o održivom gospodarenju otpadom („NN“,broj 94/13 i

73/17, dalje: ZOGO) u članku 6. stavku 1. je propisano da se gospodarenje otpadom temelji na uvažavanju načela zaštite okoliša propisanih zakonom kojim se uređuje zaštita okoliša i pravnom stečevinom Europske unije, načelima međunarodnog prava zaštite okoliša te znanstvenih spoznaja, najbolje svjetske prakse i pravila struke, a kao jedno od načela pod točkom 1. navedeno je načelo „onečišćivač plaća“ – proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, te je financijski odgovoran za provedbu sanacijskih mjera zbog štete koju je prouzročio ili bi je mogao prouzročiti otpad. 11.1.Uredbom o gospodarenju komunalnim otpadom ( „NN“, broj 50/2017, dalje Uredba) koju je donijela Vlada RH na temelju članka 29. stavka 10. ZOGO i koja je stupila na snagu 1. studenoga 2017. u članku 13. je propisano da je nekretnina koja se trajno ne koristi nekretnina za koju je utvrđeno da se ne koristi na temelju očitovanja vlasnika nekretnine i kad je potrebno na temelju podataka očitanja mjernih uređaja za potrošnju električne energije, ili plina ili pitke vode ili na drugi način.

11.2.Člankom 17. stavkom 1. podstavkom 2. točkom 2. Uredbe propisano je da Evidencija o preuzetom komunalnom otpadu, među ostalim, sadrži podatak o korištenju nekretnine na obračunskom mjestu (koristi se ili se trajno ne koristi). U spisu nema podataka da bi tužitelj vodio ovakvu evidenciju. Članak 20. u stavku 3. Uredbe propisano je da je korisnik usluge dužan platiti davatelju javne usluge iznos cijene javne usluge za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje, dok je stavkom 4. propisano da iznimno od stavka 3. ovoga članka obveza korisnika usluge iz stavka 3. ne nastaje za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina trajno ne koristi.

Posl. broj: Ref. 51P: Povrv-1835/2019-13

11.3.Dakle, ZOGO -om je propisana primjena načela „onečišćivač plaća“, što znači da tužitelj ne može naplaćivati uslugu kada usluga prikupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada nije izvršena.

11.4.Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda R. H. s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održan 4. prosinca 2017. je slijedeći: „U situaciji kada je tuženik prigovorio i dokazao da javnu uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada nije koristio, treba uvažiti prigovor i odbiti tužbeni zahtjev jer se prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, kao i prema Zakonu o otpadu primjenjuje načelo „onečišćivač plaća“ - proizvođač otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, pa nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnina kojima ta usluga stvarno nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači.“

12.Iz spisa predmeta proizlazi da tijekom postupka nije bilo sporno da tužena ne prebiva na adresi T., odnosno u nekretnini za koju tužitelj potražuje naplatu usluge odvoza komunalnog otpada.

13.Nadalje, tužena je uz prigovor protiv rješenja o ovrsi dostavila račune za vodu za nekretninu u T., a iz kojih računa proizlazi da u predmetnoj kući nije bilo potrošnje vode u utuženom razdoblju, što potvrđuje navode tužene da se u njoj nije stanovalo, pa se stoga nije predavao na odvoz niti komunalni otpad ( svi računi glase na isti paušalni iznos od 22,60 kuna). Pored ovoga tužena je dostavila presudu Županijskog suda u Zadru, posl. broj 23 Gž-526/17-2, od 11. travnja 2019., a koja se odnosi na potraživanje tužitelja za period od ožujka 2014. do veljače 2016., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužena nije u utuženom razdoblju boravila u predmetnoj kući te stoga da nije ni predavala nikakav otpad na odvoz radi čega se ne može smatrati onečišćivačem pa da nije dužna plaćati naknadu za odvoz otpada, odnosno naknadu za uslugu koja nije ni vršena.

14.Također, iz korespondencije tužitelja i tužene, a koja prileži spisu, proizlazi da je tužena i prije pokretanja ovog postupka upozoravala tužitelja da u kući na adresi …, T. nitko ne stanuje te da je isticala načelo „onečišćivač

plaća“ po kojemu nije dužna platiti uslugu koju nije koristila te da je navela kako je O. O. T. protuustavna i protuzakonita u dijelu u kojem propisuje da ako je usluga prethodno ( ikad) korištena da se ugovor smatra zaključenim. S druge strane, tužitelj u svojim odgovorima tuženoj ne osporava činjenicu da nitko ne stanuje u predmetnoj kući, ali navodi kako je Ježinac d.o.o. uveo novi sustav obračuna i naplate javne usluge prikupljanjem komunalnog otpada prema količini, a u skladu sa važećim Zakonskim propisima Vlade RH i O. T. ( čl. 60. Odluke).

15.Međutim, kao što je već navedeno, neovisno o načinu obračuna naknade za odvoz komunalnog otpada, tužitelj u utuženom razdoblju nije mogao naplaćivati svoju uslugu u onim slučajevima kada stvarno nije vršena usluga prikupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada.

16.Prema tome, na temelju provedenih dokaza proizlazi da tužena u utuženom razdoblju nije boravila u predmetnoj kući te stoga nije niti predavala nikakav otpad na odvoz pa se ne može smatrati onečišćivačem, zbog čega nije niti Posl. broj: Ref. 51P: Povrv-1835/2019-13

dužna plaćati naknadu za odvoz otpada, odnosno naknadu za uslugu koja nije niti vršena. Sud smatra da je Odluka tuženika u članku 60. restriktivnija od onoga što je propisano Uredbom u članku 13. Pored ovoga za prethodno razdoblje tužena je dokazala da nije koristila predmetnu nekretninu, a činjenicu što je nekretnina korištena tijekom 2016. nekoliko dana, dakle, prije utuženog perioda sud ne smatra od utjecaja za odluku u ovome postupku jer je tužena dokazala da nekretninu za utuženo razdoblje nije koristila, a tuženik nije dokazao da je uistinu vršio uslugu čiju naplatu sada potražuje.

17.Odluke o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavka 1.ZPP- a i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( „NN" broj: 142/12, 103/14 i 107/15 dalje u tekstu OT). Tako je tuženoj dosuđen trošak sukladno odredbi Tbr. 7. točke 8. OT-a te Tbr. 42 i Tbr. 50. OT-a u visini od 50 bodova, odnosno što nakon pretvaranja bodova u kune ( 1 bod = 10,00 kuna) i uvećanja za PDV od 25% iznosi 625,00 kuna. Ovome valja pridodati i trošak sudske pristojbe prigovora u iznosu od 100,00 kuna sukladno Tar. br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ( „ NN“ broj: 53/2019), a što sveukupno iznosi 725,00 kuna.

U Splitu, 10. lipnja 2021.

Sutkinja

Irma Dujić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun tužitelja

- pun. tuženika

- u spis