Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-1273/2020-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište, Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & B. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 526342385, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja ništetnosti kolektivnog ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3977/2019 od 26. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3977/2019 od 26. listopada 2020.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi ništetnim Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje sklopljen između Vlade Republike Hrvatske i sindikata dana 27. prosinca 2018. ("Narodne novine" broj: 9/19.) te je kao neosnovan odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje da su ništetne odredbe članka 11. stavak 3., članka 25. stavak 3., članka 26. stavak 2. i 3., članka 40. stavak 2., članka 41. stavak 4., članka 43., članka 77. stavak 4., 5. i 6., članka 79. stavak 4. i članka 34. stavak 1. istog Kolektivnog ugovora, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

U točki II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn, u roku osam dana.

Protiv presude žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tužitelju uključujući i žalbeni trošak, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora glavnog tužbenog zahtjeva je utvrđenje u cijelosti ništetnim Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje sklopljen između Vlade Republike Hrvatske (dalje Vlada RH) i sindikata (dalje NSZVO) dana 27. prosinca 2018. ("Narodne novine" broj: 9/19. - dalje KU) dok se eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži podredno utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredbi.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je radi sklapanja predmetnog KU-a, Vlada RH dana 23. studenog 2017. donijela Odluku o pokretanju postupka pregovora o sklapanju KU i imenovanju pregovaračkog odbora Vlade RH (“Narodne novine“ broj: 102/17. i 116/17.), kojom je uz ostalo, odlučeno da se u pregovarački odbor Vlade RH za pregovore o sklapanju KU-a imenuju: prof. dr. sc. B. D., ministrica znanosti i obrazovanja, dr. sc. T. A., državni tajnik u Ministarstvu, S. M., pomoćnik ministrice znanosti i obrazovanja, K. I., pomoćnica ministra rada i mirovinskoga sustava, S. Ž., pomoćnik ministra financija, I. P., predstavnica Ministarstva, K. F. B., predstavnica Ministarstva i I. B., predstavnica Ministarstva.

Dalje je utvrđeno da je nakon godinu dana provedenih pregovora sklopljen predmetni KU dana 27. prosinca 2018. kojeg su potpisali prof.dr.sc. B. D. kao zastupnica Vlade RH te prof.dr.sc. I. R. i dr.sc. P. P. kao zastupnici sindikata.

Člankom 2. KU-a propisano je da se isti primjenjuje u svim javnim ustanovama u sustavu znanosti i visokog obrazovanja u RH kojima se sredstva za rad osiguravaju iz državnog proračuna: u javnim znanstvenim institutima, javnim visokim učilištima, Hrvatskoj akademiji, zavodu M. K. i knjižnici u Z..

Sud prvog stupnja je odlučujući u ovome predmetu, kao neosnovane otklonio tvrdnje tužitelja koji je isticao da je KU ništetan u cijelosti jer da je protivan članku 13. Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (“Narodne novine“ broj: 93/14., 26/15. - dalje: ZRUPS) kao i da je protivan ustavnom jamstvu autonomije Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., sveučilišta iz članka 68.

135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje Ustav RH).

Prvostupanjski sud nije prihvatio kao osnovane niti navode tužitelja iz podrednog (eventualno kumuliranog) tužbenog zahtjeva kojima je tvrdio da su ništetne pojedine odredbe KU-a jer da su suprotne Ustavu RH i prisilnim propisima RH uz obrazloženje da sporne odredbe KU-a ne ugrožavaju ni autonomiju tužitelja, niti prava zaposlenika, uvažavajući da se o istima pregovaralo i dogovaralo te su ga ovlaštene osobe potpisale u znak prihvata.

Stoga prvostupanjski sud odbija kao neosnovan glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev dok o troškovima postupka odlučuje primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tužitelja s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

Protivno žalbenim navodima, na utvrđeno činjenično stanje koje tijekom postupka nije bilo sporno, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kod odlučivanja o pravnoj valjanosti odredbi predmetnog KU-a.

S obzirom na pravnu prirodu kolektivnog ugovora čijem sklapanju stranke pristupaju dobrovoljno a kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile i sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, o suprotnosti kolektivnog ugovora sa ustavom RH, prisilnim propisima te moralom društva odlučuje se primjenom propisa obveznog prava o ništetnosti ugovora na čiju supsidijarnu primjenu upućuje članak 8. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17. i 98/19. - dalje ZR).

Stoga je pravnoj valjanosti te istaknutim razlozima za ništetnost KU-a trebalo prosuđivati članku 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO).

Ovaj sud u svemu prihvaća pravno stajalište prvostupanjskog suda o nepostojanju razloga za utvrđenje ništetnim predmetnog KU-a, kako u cijelosti tako niti spornih ugovornih odredbi.

U žalbi tužitelja ponavljaju se navodi i tvrdnje koje su isticane tijekom prvostupanjskog postupka, kojima tužitelj i dalje osporava pravnu valjanost KU-a, detaljno obrazlažući svoje stajalište kojim osporava pravne zaključke prvostupanjskog suda o nepostojanju razloga za ništetnost.

Tako tužitelj u žalbi ističe da Vlada RH nije bila ovlaštena za imenovanje pregovaračkog odbora sukladno članku 13. stavak 1. ZRUPS-a nego da je za to bio ovlašten ministar znanosti i visokog obrazovanja sukladno članku 13. stavak 2. ZRUPS-a radi čega da je KU protivan prisilnom propisu odnosno odredbi članka 13. ZRUPS-a a ujedno da je protivan ustavnom jamstvu autonomije sveučilišta iz članka Ustava RH jer da su u sastav pregovaračkog odbora imenovane isključivo osobe 68.

iz središnjih tijela državne uprave (ministarstava), dok da nije imenovan niti jedan predstavnik sveučilišta odnosno akademske zajednice.

Po pitanju tko je bio ovlašten u konkretnom slučaju imenovati pregovarački odbor za sklapanje KU-a te po pitanju sastava toga tima, prvostupanjski je sud zauzeo pravilno stajalište da je pregovarački odbor poslodavca - tužitelja, pravilno ministrici znanosti i obrazovanja prof. dr. imenovan od strane Vlade RH po tadašnjoj

sc. B. D., jer je tužitelja osnovala Republika Hrvatska, a sredstva za plaće i druga materijalna davanja osiguravaju se iz državnog proračuna, slijedom čega je Vlada RH odnosno po Vladi RH ovlaštena osoba mogla imenovati pregovarački odbor na strani poslodavca sukladno članku 13. stavak 1. ZRUPS-a uz daljnji stav da je neodlučno što u taj pregovarački odbor nije imenovan niti jedan predstavnik sveučilišta odnosno akademske zajednice, iz razloga što je druga ugovorna stranka KU-a bio sindikat (za Sveučilište), u konkretnom slučaju sindikat u čiji sastav je tužitelj mogao birati svoje članove.

Pri tome se pravilnim ocjenjuje tumačenje suda prvog stupnja o dosegu odredbe članka 13. ZRUPS-a te da bi se stavak 1. ove odredbe odnosio na one osobe za koja se sredstva za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu, a to su nedvojbeno one osobe koje je osnovala RH, jer je logično da RH osigurava u državnom proračunu sredstava za plaće i druga materijalna prava radnika u onim pravnim osobama koje je osnovala. S druge strane, stavak 2. ove zakonske odredbe odnosio bi se na one osobe i javne ustanove koje je osnovala RH ali se za iste ne osiguravaju sredstva za plaće i druga materijalna prava radnika u državnom proračunu nego iz vlastitih prihoda.

Kako su predmetnim KU-om ugovorena prava zaposlenih (pa tako i radnika tuženika), za koja se sredstva za plaće i druga materijalna prava radnika osiguravaju u državnom proračunu, to je prema pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda, Vlada RH bila ovlaštena za imenovanje pregovaračkog odbora sukladno članku 13. stavak 1. ZRUPS-a pri čemu nije odlučno što se KU ne odnosi isključivo na prava zaposlenika, već su istim propisana i druga prava i obveze sukladno članku 192. stavak 1. ZR-a.

Slijednom svega, bez uporišta su žalbene tvrdnje tužitelja kojim se osporava pravilno stajalište suda prvog stupnja da ne postoje razlozi za utvrđenje ništetnim KU-a u cijelosti budući je utvrđeno da je pregovarački odbor poslodavca (tužitelja) ministrici znanosti i obrazovanja, pravilno imenovan od strane Vlade RH po tadašnjoj

jer je tužitelja osnovala RH a sredstva za plaće i druga materijalna davanja osiguravaju se iz državnog proračuna, slijedom čega je Vlada RH odnosno po Vladi RH ovlaštena osoba mogla imenovati pregovarački odbor na strani poslodavca sukladno članku 13. stavak 1. ZRUPS-a.

U odnosu na preostale ugovorne odredbe KU-a, pobliže naznačene u izreci presude, tužitelj u žalbi ustraje na tvrdnjama kojima osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda koji je utvrdio da nije osnovan niti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih ugovorni odredbi.

Tako u odnosu na članak 11. stavak 3. KU-a, tužitelj u žalbi i dalje tvrdi da ista proširuje razloge za štrajk te da je diskriminatorna jer bi pravo na štrajk zbog ugrožavanja akademskih sloboda i prava mogli ostvariti samo pripadnici akademske zajednice, a za preostale radnike (administrativno i drugo osoblje predmetnih ustanova) da ne postoji opasnost ugrožavanja tih prava, što da je protivno članku 61. Ustava RH kojim se jamči pravo na štrajk, članku 68. Ustava RH kojim se jamči autonomija sveučilišta, članku 14. Ustava RH o jednakosti svih pred zakonom i članku 205. stavak 1. ZR-a o pravu sindikata na organiziranje štrajka.

Uvažavajući odredbu članka 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ broj: 123/03., 105/04., 174/04., 02/07. 46/07., 45/09., 63/11., 94/13., 139/13., 101/14., 60/15. i 131/17) o pitanju što čini akademsku zajednicu te uvažavajući dalje područje primjene predmetnog KU-a, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da se osporenom odredbom članka 11. stavak 3. KU-a prvenstveno štite akademska prava i slobode i akademska samouprava te se u tu svrhu sindikatu propisuje mogućnost organizirati štrajk, što nije protivno niti Ustavu RH niti ZR-u te da navedena odredba nije diskriminirajuća jer se odnosi na sve zaposlene kod tužitelja koji ujedno imaju pravo na štrajk i sukladno odredbama ZR-a koje predmetni KU ne isključuje niti ograničava.

Dalje u žalbi tužitelj vezano za ostale osporene odredbe članka 25. stavak 3. KU-a, članka 26. stavak 2. i 3. KU-a, članka 40. stavak 2. KU-a, članka 41. stavak 4. KU-a, članka 43. KU-a, članka 77. stavak 4., 5. i 6. KU-a i članka 79. stavak 4. KU-a ustraje na tvrdnjama koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka da su ove odredbe protivne ustavnom i zakonskom jamstvu autonomije sveučilišta jer da se:

- sveučilištu nameće dužnost donošenja podzakonskog općenormativnog akta za uređenje javnog natječaja uz obvezatno sudjelovanje sindikata,

- određuje tijelo sveučilišta (Povjerenstvo) koje će utvrđivati uvjete zaposlenika za obavljanje ugovorenih poslova,

- smanjuju ovlasti rektora sveučilišta kao čelnika ustanove i poslodavca u pogledu odlučivanja o pravima zaposlenika iz radnog odnosa (plaćeni dopust, troškovi usavršavanja) propisujući za isto suglasnost stručnog vijeća (senata sveučilišta),

- ograničava pravo i autonomija sveučilišta da samo utvrđuje veličinu nastavnih studijskih grupa odnosno postavlja odobrenje ministra nadležnog za poslove znanosti i obrazovanja kao uvjet za promjenu veličine nastavne studijske grupe,

- ograničava slobodu sveučilišnog nastavnika - znanstvenika u izvođenju nastave na sveučilištu tretirajući nastavu za više nastavnih studijskih grupa kao tzv. repetitivnu nastavu (nastavu u kojoj nastavnik predaje isto predavanje samo u novoj grupi).

Izneseni žalbeni navodi su bez osnova budući da je sud prvog stupnja osnovano utvrdio da obveza sveučilišta na donošenju Pravilnika o raspisivanju i provedbi javnog natječaja (članka 25. stavak 3. KU-a), ne predstavlja zadiranje u Ustavom zajamčeno pravo na autonomiju sveučilišta, jer je sveučilištu dana sloboda da svojim aktom uredi navedenu obvezu, koristeći pri tome pravo na autonomiju, sve u cilju jednoobraznog i transparentnog postupanja i izbjegavanja arbitrarnosti u ostvarivanju ustavnih prava (pravo na rad i zapošljavanje), a obveza da je za donošenje navedenog pravilnika potrebno prethodno mišljenje Sindikata, dakle ne i suglasnost, nije protivno Ustavu niti ZR-u s obzirom na ulogu sindikata u zaštiti radnika i njihovih prava.

Vezano za odredbu članka 26. stavak 2. i 3. KU-a kojom se nameće obveza osnivanja Povjerenstva za osiguravanje kvalitete, sud prvog stupnja je osnovano zaključio da osnivanjem takvog tijela vezano za uvjete rada, radnicima tužitelja osigurava zaštita tj. uvjeti za rad, što nije u suprotnosti sa Zakonom o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ broj: 45/09.), Ustavom RH, niti odredbama ZR-a.

Nadalje, u pogledu osporenih odredbi članka 40. stavak 2. KU-a, članka 41. stavak 4. KU-a i članka 43. KU-a, koje se odnose na odobravanje plaćenih dopusta zaposlenika te odlučivanje o oslobođenju od povrata troškova usavršavanja, uz uključivanje znanstvenog odnosno stručnog vijeća, po pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda, ne proizlazi da iste odredbe ograničavaju ovlast rektora, već se osigurava kvaliteta i transparentnost poslovanja, jednake uvjete svih na sveučilištu te potrebnu prisutnost radnika na svim radnim mjestima (osiguravanje zamjene i sl.), što ne bi bilo protivno Ustavu, niti odredbama ZR-a.

Vezano za osporene odredbe članka 77. stavak 4., 5. i 6. KU-a i članka 79. stavak 4. KU-a, kojima je ovlast za odobravanje veličine nastavnih grupa te repetitivne nastave stavljena u ruke resornog ministra, osnovano je sud prvog stupnja zaključio da su sveučilišta autonomna u tome da odrede potrebe u okviru zadanih financija državnog proračuna, no ne i da takve potrebe autonomno prekoračuju bez ikakve odgovornosti, uvažavajući iskazano stajalište tuženika o naravi te vremenskom i financijskom vrednovanju sadržaja repetitivne nastave, imajući u vidu i iskazano stajalište iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-902/1999 od 26. siječnja 2000. („Narodne novine“ broj: 14/00.).

U odnosu osporenu odredbu članka 34. stavak 1. KU-a, za koju je tužitelj tvrdio da zaposlenike koji nisu članovi sindikata stavlja u nepovoljniji položaj jer isti ne mogu biti članovi dobrovoljnog mirovinskog fonda čiji je pokrovitelj sindikat, prvostupanjski sud smatra da navedenom odredbom nije ugovorena nikakva obveza već mogućnost. Uvažavajući da se normativni dio kolektivnog ugovora primjenjuje neposredno i obvezno je za sve osobe na koje se prema zakonu primjenjuje kolektivni ugovor, čime kolektivni ugovor u tom dijelu ima tipičan karakter propisa, iako nije propis jer se primjenjuje na treće osobe odnosno na osobe koje ga nisu sklopile, u prvom redu na radnike ali i na poslodavce koji ga nisu sklopili, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da se navedena odredba KU-a ima primijeniti na sve, a ne samo članove Sindikata, radi čega navedena odredba KU-a nije protivna Ustavu RH niti odredbama ZR-a.

Slijedom svega obrazloženog i prema stajalištu ovoga suda, pravilno je utvrđeno da predmetni KU u cijelosti kao niti navedene pojedinačne sporne odredbe KU-a nisu neustavne niti nezakonite u smislu članka 322. stavak 1. ZOO-a, o istima se pregovaralo i dogovaralo a ovlaštene osobe su KU potpisale u znak prihvata, stoga žalba tužitelja nije osnovana pa je istu valjalo kao takvu odbiti.

Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 9. lipnja 2021.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković