Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 47 Gž Ovr-1015/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, po sutkinji Renati Đaković Vranković, u pravnoj stvari ovrhovoditeljice Ž. T. iz S., OIB:…, koju zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u B., protiv ovršenika I. T. iz S., OIB:…, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ovr-236/2019-4 od 15. ožujka 2021., 9. lipnja 2021.,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika I. T. i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ovr-236/2019-4 od 15. ožujka 2021. izvan žalbenog razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje: OZ).
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem o ovrsi određena je ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine u posjed ovrhovoditeljici, na temelju ovršne isprave – pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj P- 1064/15 od 28. rujna 2015. preinačene presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1089/15 od 4. listopada 2017.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio ovršenik iz svih žalbenih razloga predviđenih zakonom. Predlaže usvojiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje o ovrsi, podredno isto ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.
3. Žalba ovršenika je neosnovana.
4. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje žalbenih razloga i pretpostavki iz čl. 50. st. 5. OZ, te na postojanje bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nije našao postojanje zapreka za provedbu ovrhe.
5. Žalbenim navodima kojima ovršenik osporava vlasništvo nekretnine te ističe da nije u posjedu nekretnine čest. zgr. 2.. k.o. S. nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja o ovrsi. Naime, imajući u vidu sadržaj izreke pravomoćne sudske odluke na temelju koje je ovrha određena, a kojom je tuženiku (ovdje ovršeniku) naloženo, između ostalog, nekretninu čest. zgr. 2.. k.o. S. predati u posjed tužiteljici (ovdje ovrhovoditeljici) slobodnu od osoba i stvari, neosnovano žalitelj osporava utvrđenja iz ovršne isprava kao i utemeljenost pobijanog rješenja o ovrsi na ovršnoj ispravi jer je prvostupanjski sud pravilno odredio ovrhu sukladno odredbama čl. 255. – 259. OZ na temelju i sukladno ovršnoj ispravi iz koje proizlazi postojanje nenovčane tražbine čije se prisilno ispunjenje ostvaruje u ovom postupku.
6. Što se tiče prigovora ovršenika o tome da predmetna nekretnina predstavlja njegovu jedinu nekretninu valja reći da u vezi te okolnosti ovršenik nije dostavio nikakvu dokumentaciju kojom bi takve paušalne tvrdnje i dokazao.
7. U odnosu na žalbeni navod da kuća u Smokvici predstavlja jedini dom ovršenika u kojem živi od rođenja čime žalitelj sadržajno ističe prigovor prava na dom iz odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), valja reći da je ovršenik u parničnom postupku iz kojeg potječe ovršna isprava, imao mogućnost ukazati na činjenicu stanovanja u predmetnoj nekretnini, s obzirom da sud u parnicama radi iseljenja iz prostora koji se koristi za stanovanje, po službenoj dužnosti pazi na prigovor poštivanja prava na dom u okviru iznesenih činjenica i predloženih dokaza u postupku (pravno shvaćanje usvojeno na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 27. studenog 2019.).
7.1. Pojam doma za sud je činjenično pitanje, o kojem sud u parničnim postupcima pokrenutim tužbama s vindikacijskim zahtjevima odlučuje po kriterijima trajnosti faktične veze, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i pravna shvaćanja sadržana u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava. Zaštita prava na dom nije apsolutna ni neupitna jer ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u testu razmjernosti, budući da na drugoj strani, suprotstavljen prigovoru tuženika, u pravilu postoji interes vlasnika iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom Republike Hrvatske. Teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegovog doma i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na dom je na strani osobe koja se na to pravo poziva u kontradiktornom parničnom postupku.
7.2. U konkretnom slučaju, ovršenik nije iskoristio svoje pravo da u prethodno vođenoj parnici dokaže da nekretnina koja je predmet ovrhe služi kao jedina njegova nekretnina za njegovo stanovanje, pa stoga u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a imajući u vidu privatne interese ovrhovoditelja i ovršenika, ovršenik se ne može osnovano, u izjavljenoj žalbi protiv rješenja o ovrsi, pozivati na pravo na dom i iz tog razloga osporavati zakonitost rješenja o ovrsi kojim je na temelju ovršne sudske odluke određena ovrha njegovim iseljenjem i predajom nekretnine ovrhovoditeljici.
8. Što se tiče žalbenog navoda da je nastupila zastara potraživanja u vezi troškova postupka određenih ovršnom ispravom, valja reći da se radi o opozicijskom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ, a odluku o tom žalbenom razlogu, sukladno odredbi čl. 52. st. 3. OZ, nije nadležan donijeti ovaj sud.
9. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi čl. 21. st. 1. OZ, žalbu ovršenika odbiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 9. lipnja 2021.
Sutkinja:
Renata Đaković Vranković, v.r.
