REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2443/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja te Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. J. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika P. b. d.d. Zagreb, OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. i partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-199/2021-2 od 16. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4123/2019-16 od 8. prosinca 2020. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4123/19-22 od 27. siječnja 2021., u sjednici održanoj 8. lipnja 2021.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-199/2021-2 od 16. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4123/2019-16 od 8. prosinca 2020., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4123/2019-22 od 27. siječnja 2021.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da prvo pitanje koje se odnosi na (ne)dovoljnu određenost promjenjive kamatne stope ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Rev-1172/2018, Rev-3142/18. i dr., te jer je riječ o pitanju u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu.
3. Za pravna pitanja koja se odnose na:
a) mogućnost- ovlaštenje suda da, u „individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđenja iz takve presude tumači na način kojim uspostavlja novu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka, odnosno u razrješenju međusobnih odnosa nakon što je ugovorni odnos prestao, pružajući tužitelju zaštitu kojom izravno intervenira u samu narav takvog ugovornog odnosa, zadirući pritom u kreiranje poslovne politike i odlike kreditnih proizvoda koje tuženik kao kreditna institucija nudi na tržištu, nalažući isplatu po osnovi „preplaćenih“ kamata kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa i kao da je ugovoren fiksni tečaj kroz cijelo razdoblje otplate, dakle, tretirajući ugovorni odnos stranaka sukladno uvjetima koji nisu u sporno vrijeme postojali na tržištu?
b) na mogućnost - ovlaštenje suda da „u tumačenju i primjeni utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na individualni ugovorni odnos u pogledu kojeg tužitelj zahtijeva pravnu zaštitu, da intervenira na način koji ne ide ka utvrđenju postojanja eventualne odgovornosti za štetu i, posljedično, visine same štete u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, već ka arbitrarnoj jednostranoj izmjeni bitnih uvjeta ugovora iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev, a koje postupanje izravno zadire u poslovanje financijske institucije glede kreiranja pojedine kategorije kreditnih proizvoda, kao i u samovoljno i nedopuštenu „korekciju“ tržišnih uvjeta u pogledu kreiranja tečaja valute uz koju je vezana glavnica kredita, što u konačnici dovodi do toga da se potrošača neosnovano stavlja u povoljniji položaj nego što je to mogao biti u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (jer mu se „nadoknađuje šteta“ čija je visina utvrđena primjenom arbitrarnih i nepostojećih uvjeta kreditiranja i tržišnih uvjeta koji određuju tečaj valute i to od strane suda koji je za takvu intervenciju u ugovorni odnos stranaka bez njihove obostrane privole apsolutno nenadležan)?“
tuženica nije iznijela razloge važnosti tih pitanja jer se nije pozvala ni na jednu odluku višeg suda niti revizijskog suda u kojem bi bilo izneseno pravno shvaćanje koje je protivno pravnom shvaćanju iz pobijane odluke ili pravno shvaćanje koje izravno odgovara na postavljena pitanja, zbog čega ona nisu važna, a osim toga tuženica u postavljenim pitanjima polazi i od pogrešne pretpostavke da su nižestupanjski sudovi u razrješenju međusobnih odnosa nakon što je ugovorni odnos prestao „pružili tužitelju zaštitu kojom izravno intervenira u samu narav takvog ugovornog odnosa, zadirući pritom u kreiranje poslovne politike i odlike kreditnih proizvoda koje tuženik kao kreditna institucija nudi na tržištu“, odnosno da su „intervenirali na način koji ne ide ka utvrđenju postojanja eventualne odgovornosti za štetu i, posljedično, visine same štete u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, već ka arbitrarnoj jednostranoj izmjeni bitnih uvjeta ugovora“, i „stavljanju potrošača u povoljniji položaj nego što je bio u trenutku sklapanja ugovora“.
4. Pravno pitanje naznačeno u prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije, a koje se odnosi na prekid zastare uslijed podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07) i tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/2005) nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudi broj Rev-2254/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revd-1494/2020., a riječ je i o pitanju u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu.
5. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. u svezi čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 8. lipnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
