Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-1232/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca:

Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv 1.okrivljenog M. Š. i 2.okrivljenog D. O., zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi 1.okrivljenog M. Š. podnesenoj po branitelju Odvjetničkom društvu Š., K., B. d.o.o. iz Z. i žalbi 2.okrivljenog D. O. podnesenoj po branitelju B. R., odvjetniku iz Z., protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od dana 9. srpnja 2020., broj: 64. Pp J-515/2020, na sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2021.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe 1.okrivljenog M. Š. i 2.okrivljenog D.O. i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), 1.okrivljeni M. Š. i 2.okrivljeni D. O. dužni su naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od po 200,00 (dvjesto) kuna svaki, u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom 1.okrivljeni M. Š. i 2.okrivljeni D. O. proglašeni su krivim i kažnjeni zbog prekršaja iz članka iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira činjenično opisanog u izreci iste, za koje djelo im je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana svakom

2. Istom presudom okrivljenici su, na temelju članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna svaki.

3.1. Protiv te presude 1.okrivljeni M. Š. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, a 2.okrivljeni D. O. je putem branitelja podnio žalbu zbog odluke o kazni.

3.2. 1.okrivljeni M. Š. u žalbi ističe u bitnom, da nije kriv i da odluka u odnosu na njega nije osnovana na zakonu. Iako sud pravilno zaključuje da se radi o jednom produljenom prekršaju, već iz samog činjeničnog opisa djela je vidljivo da u odnosu na događaj na križanju Av. Dubrovnik i V. Holjevca nije počinio prekršaj, da ni na koji način nije narušavao javni red i mir niti činio bilo što protupravno, te njegova radnja ne predstavlja prekršaj. U tom dijelu mu se stavlja na teret da se nalazio u vozilu dok je drugi sudionik narušavao javni red i mir, a on mirno sjedio u vozilu i žaleći izbjeći daljnji sukob napustio mjesto događaja vozilom. Stoga u odnosu na tu inkriminaciju nisu ostvarena obilježja prekršaja, pri čemu ističe da je kod produljenih djela potrebno dokazati počinjenje svih samostalnih radnji koje čine jedan jedinstveni prekršaj, pa ako ne bude dokazana samo i jedna samostalna radnja mora se osloboditi za cijelo produljeno djelo. Kako je on optužen i za počinjenje druge inkriminirane radnje, morao je biti oslobođen za djelo u cijelosti, dakle za obje inkriminirane radnje jer se radi o jednom produljenom djelu, neovisno o tome je li dokazano ili nije da je počinio tu prvu radnju. No, ističe kako nije dokazano niti da je tu prvu radnju počinio, te je u odnosu na nju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povrijeđeno materijalno pravo. Žalitelj analizira provedeni postupak i iskaze, ukazujući da sud pogrešno zaključuje da je došlo do sukoba i izjednačava žrtvu i napadača i ustanovljuje kolektivnu krivnju, ne dajući vrijednosni sud u pogledu uloga. Pregledom snimke se ne vidi početak sukoba, pa je nejasno iz čega sud zaključuje da je on izašao iz svojeg vozila, odgurnuo A. M. H. i trčao za 2.okrivljenikom jer to ne proizlazi iz pregleda snimke niti bilo kojeg drugog dokaza, pa u tom smislu postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju izvedenog dokaza i samog tog dokaza. Iz snimke je vidljivo da se on samo brani od istovremenog i sinhroniziranog napada 2.okrivljenika i njegove supruge, te žalitelj detaljno analizira sadržaj video snimke ukazujući da sud pogrešno zaključuje da ih je supruga 2.okrivljenika pokušala razdvojiti jer je naprotiv vidljivo da je ona aktivno sudjelovala u sukobu i nasrtala na njega i smanjivala mu pozornost i sposobnost obrane. Da ih je mislila zaista razdvojiti, onda bi prije svega pokušala utjecati na svojeg supruga kojeg poznaje, no ona je nasrtala na 1.okrivljenika a on je koristio minimalnu snagu samo da otkloni njezin protupravni napad. Iz svih dokaza je očito da 2.okrivljenik želi sukob pod svaku cijenu, a on da je postupio isključivo u nužnoj obrani i pritom koristio minimalnu potrebnu silu, pa u odnosu na 1.okrivljenika postoji isključenje protupravnosti koju sud nije primijenio i time je počinio povredu materijalnog prekršajnog prava. Izrečena kazna je izrazito prestroga, a sud je pogrešno utvrdio otegotne okolnosti, a propustio utvrditi i cijeniti brojne olakotne okolnosti. Sud je pogrešno cijenio kao otegotno zakonsko obilježje prekršaja remećenja javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način, niti je smio uzeti u obzir raniju osuđivanost zbog jednog minornog prekršaja prekoračenja brzine jer se ne radi niti o istovrsnim prekršajima niti su oni u bilo kakvoj kvalitativnoj korelaciji, a radi se o prekršaju kojeg je valjda svaki prosječan vozač počinio jednom u životu pri čemu on nije niti ulagao prigovor na taj prekršaj, dok je njegov dosadašnji život bio besprijekoran i usklađen s normama. Također se nije smjelo uzeti u obzir da, kako sud navodi, „nije u pisanoj obrani pokazao ni najmanji stupanj empatije, kajanja ili samokritičnosti“, jer mu sud faktički uzima kao otegotno što u obrani poriče počinjenje djela iz čega proizlazi ad bi jedina prihvatljiva obrana bila priznanje što je apsolutno neprihvatljivo s aspekta procesnih prava i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao u čl. 29. Ustava RH, pa mu se izbor načina obrane nikako ne smije uzeti kao otegotna okolnost. Kako sud s jedne strane uzima kao otegotno ono što ne smije, a s druge strane propušta cijeniti brojne olakotne okolnosti, kao što je nekažnjavanost za istovrsne prekršaje, odsluženi vojni rok, stipendist za vojnog pilota, otac maloljetnog djeteta u obvezi uzdržavanja supruge i djeteta, uzorne prošlosti, kao i činjenicu da je zaposlen u R. Sloveniji pa bi odlaskom na izdržavanje kazne dobio izvanredni otkaz ugovora o radu. Izrečena kazna je nepravična, nesvrsishodna i kontraproduktivna uzimajući u obzir da se radi o izdvojenom incidentu u dosad besprijekornoj životnoj povijesti, pa sve okolnosti ne opravdavaju izricanje zatvorske kazne u bilo kojem trajanju, a izrečena kazna znatno odstupa od sudske prakse u sličnim slučajevima i sama po sebi je prestroga, pa prilažući uz žalbu dokumentaciju o ugovoru o stipendiranju, ugovor s tvrtkom „I. M. s.“ d.o.o. iz Lj. i rodni list za dijete, predlaže da se iz svih navedenih razloga žalba prihvati.

3.3. U svojoj žalbi 2.okrivljeni D. O. navodi da ovakva kazna može biti izrečena jedino kao izuzeta, pri čemu je trebalo cijeniti postojanje olakotnih okolnosti. U konkretnom slučaju sud obrazlaže da mu nije našao olakotnih okolnosti, iako je prekršaj u cijelosti priznao što ponavlja i ovom žalbom, a što svakako predstavlja izuzetnu olakotnu okolnosti svijest o tome da više neće ponoviti sličan prekršaj. Također ukazuje na okolnosti događaja, odnosno činjenicu da je 1.okrivljenik izašao iz svojeg vozila i krenuo prema njemu pritom odgurnuvši njegovu suprugu i krenuo trčati za njime, pa je očito 1.okrivljenik taj koji je inicirao sukob, dok je njegovo ponašanje izazvano postupanjem 1.okrivljenika što ukazuje na blaži stupanj odgovornosti. Također kao olakotno nije cijenjena dosadašnja nekažnjavanost za istovrsni prekršaj, a ranija kažnjavanost za prometni prekršaj se neosnovano dovodi u vezu s javnim redom i mirom. Sve navedeno u cjelini predstavlja zbroj takvih olakotnih okolnosti da je nesporno da će jedino ublažena a ne represivna sankcija postići svrhu, te predlaže da se žalba prihvati i odluka preinači u blažu vrstu sankcije.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelji navode, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona (proturječnost, nedostatak razloga, nerazumljivost), kao i navoda koji se općenito odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da su okrivljenici upoznati s optužnim prijedlogom i da mu je omogućeno da angažiraju branitelja i da iznesu svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljenicima bilo omogućeno da se brane i da sudjeluju u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. stavka 2. Prekršajnog zakona.

7. Prvostupanjski sud je pravilno označio događaj kao jedno djelo prekršaja. Radnje su poduzete u kratkom vremenskom periodu (prvi dio događaja se odigrao oko 13,10 sati, a drugi dio istog dana oko 13,17 sati) i na lokacijama u neposrednoj blizini (dva raskrižja na Aveniji Dubrovnik). S obzirom na navedenu usku prostornu i vremensku povezanost, okolnost da se zapravo radilo o nastavku istog sukoba i činjenicu da je povrijeđeno isto pravno dobro, sve te okolnosti povezuju događaje u jedinstvenu cjelinu – jedno prekršajno djelo. Činjenica jest da je 2.okrivljeni D. O. u oba navrata ispunio zakonsko biće prekršaja, a da je 1.okrivljeni M. Š. ostvario zakonska obilježja samo u prvom dijelu događaja, kako je pravilno i opisano u činjeničnom opisu u izreci presude. Tako i ovlašteni tužitelj opisuje događaj (navodi se da je kod raskrižja Av. Dubrovnik i Av. V. Holjevca 2.okrivljenik izašao iz vozila i galamio na 1.okrivljenika koji je vozilom napravio manevar naprijed i natrag i otišao), a cjelokupni događaj nije niti moguće točno opisati a da se pritom ne opiše postupanje obojice sudionika, pa i postupanje drugih osoba (supruga 2.okrivljenika A. M. H.). Oblik produljenog prekršajnog djela je pravna konstrukcija koja ide u prilog počinitelja, u ovom konkretnom slučaju 2.okrivljenog D. O., a činjenica da su u izreci pobijane presude u opisu drugog dijela događaja opisane i radnje 1.okrivljenog M. Š., ne predstavlja počinjenje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Događaj je bilo nužno opisati kao jednu cjelinu u kojoj je uzročno-posljedično povezano ponašanje svih sudionika, a prvostupanjski je sud nesporno utvrdio i naveo bitni dio činjeničnih navoda iz optužnog prijedloga koji ostvaruje bitna obilježja prekršaja koji je 1.okrivljenom M. Š. stavljen na teret (izlazak iz vozila, verbalni sukob a potom i tučnjava na raskrižju Av. Dubrovnik i Ul. SR Njemačke), te ga je pravilno proglasio krivim za nedvojbeno utvrđeni dio inkriminacije koji se odnosi na njega.

8. Nadalje, u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji žalitelja.

9. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje na temelju ocjene i analize obrane okrivljenika, pregleda video snimke koju je dostavio tužitelj, te čitanja dokumentaciju u spisu (izvod iz prekršajne evidencije).

10. Iskaze ispitanih osoba i sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima.

11. Svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon detaljne analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba i provedenih dokaza, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud. Stoga, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica došavši do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje okrivljenih preko lanca logičke argumentacije, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.

12. Žalbeni navod svakog od žalitelja, da su postupali u nužnoj obrani, nemaju uporište u utvrđenim činjenicama, jer iz cjelokupnog dokaznog postupka nesporno proizlazi da njihovo ponašanje na način opisan u izreci pobijane presude, nema obilježja nužne obrane, već predstavlja aktivni doprinos narušavanju javnog reda i mira.

13. Po ocjeni ovog Suda nema mjesta dvojbi glede odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenih, pravilno pravno označivši djelo kao prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

14. Razmotrivši odluku o izrečenoj kazni zatvora, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud svakom okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću prekršajnopravnu sankciju, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je izrekao kaznu primjerenu stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Kazna izrečena okrivljenicima nije prestroga, te je od strane prvostupanjskog suda zadovoljavajuće obrazložena, koje obrazloženje prihvaća i ovaj Sud, držeći takvu kaznu primjerenom svim okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti žalitelja i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, pa će se upravo ovako izrečenom kaznom, po mišljenju ovog Suda, ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona.

15. Netočno navodi 2.okrivljeni D. O. da je priznao počinjenje prekršaja pa da je tu okolnost sud morao cijeniti kao olakotnu. Naprotiv, iz njegove pismene obrane (str. 33-34. spisa) je vidljivo da navodi da su odlučne činjenice pogrešno navedene, da je 1.okrivljenik napao njega i suprugu i da ni na koji način nije nasrnuo na 1.okrivljenika niti ga verbalno napadao, već da je on bio napadnut, pa predlaže da ga se oslobodi. Što se tiče podataka o prekršajnom kažnjavanosti (na što upiru oba žalitelja koja su kažnjavana za prometni prekršaj), sud prvog stupnja je jasno obrazložio da se radi o drugoj vrsti prekršaja, ali da kažnjavanost ukazuje na određenu društvenu nedisciplinu, kao i da je i ovaj događaj neposredno proizašao iz situacije i ponašanja u prometu. Također, ne stoji žalbeni navod da je sud kao otegotno cijenio zakonsko biće djela (naročita drskost i nepristojnost). Sud prvog stupnja je utvrdio i obrazložio zbog kojih okolnosti postupanje okrivljenih ispunjava obilježja prekršaja „remećenja javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način“, a kao otegotno je uzeo u obzir činjenicu da u okvirima prekršaja narušavanja javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način ponašanje okrivljenih zbog jakog intenziteta i velike količine protupravne radnje te iskazane agresivnosti dovodi do veoma teškog oblika navedenog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Navod suda prvog stupnja da okrivljeni tijekom postupka „nisu pokazali ni najmanji stupanj empatije, kajanja ili samokritičnosti“ ne predstavlja očekivanje suda da okrivljenici trebaju priznati počinjenje, već se radi ocjeni ponašanja okrivljenih nakon počinjenja prekršaja u smislu odredbe članka 36. stavka 2. Prekršajnog zakona koji propisuje da će sud pri izboru vrste i mjere kazne uzeti u obzir sve okolnosti a osobito: „…stupanj krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, njegovo ponašanje nakon počinjenog prekršaja…“.

16. Po ocjeni ovog Suda, kazna zatvora izrečena svakom okrivljeniku unutar zakonskih okvira za to djelo (za koje je predviđena kazna zatvora do 30 dana), primjerena je i dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Uzimajući u obzir težinu djela, otklonjena je mogućnost da bi se svrha kažnjavanja mogla postići novčanom kaznom, držeći da će se jedino strožom vrstom kazne – kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja, odnosno utjecati kako na počinitelje da ubuduće ne ponove takvo ponašanje, tako i na građane da poštuju pravni sustav.

17. Ispitujući povodom žalbe 1.okrivljenika odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istog na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu od 500,00 kuna su određeni bliže minimalnom iznosu u kojem se mogu izreći sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju okrivljenika, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim.

18. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljenici su dužni naknaditi trošak ovog žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te s obzirom na imovinsko stanje okrivljenika.

19. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. lipnja 2021.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Robert Završki, v. r.

Siniša Senjanović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 7 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.