Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž Ob-1392/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. P., iz R., …, OIB …, koju zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u R., …, protiv tuženog D. P., iz D., …, OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici A. S., D. M., A. M. i I. G., odvjetnici iz Z. odvjetničkog ureda A. S., D. M., A. M. i I. G., u R., …, radi utvrđenja prava vlasništva i diobe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P Ob-214/2018-24 od 22. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 8. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice L. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P Ob-214/2018-24 od 22. listopada 2019.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1.Utvrđuje se da su tužiteljica L. P., OIB …, iz R., … i tuženik D. P., OIB … iz D., …, suvlasnici svaki u ½ suvlasnička dijela, posebnog dijela nekretnine upisane u zemljišnu knjigu kod Općinskog suda u Rijeci, Zemljišno knjižnog odjela Delnice, KO D. II., zk.ul. 1044, broj poduloška 128 u naravi: " jednosoban stan u prizemlju lijevo, koji se sastoji od kuhinje, jedne spavaće sobe, hodnika, kupaonice s wc-om i podruma ukupne površine 28,7 m2 pa je tužiteljica, na temelju ove presude ovlaštena pred nadležnim zemljišnoknjižnim sudom predložiti i provesti uknjižbu prava vlasništva na tom posebnom dijelu nekretnine, u ½ suvlasničkog dijela s imena tužitelja na svoje ime, bez daljnjeg tuženikovog pristanka.

2. Suvlasnička zajednica iz točke I. presude razvrgava se civilnom diobom slijedom čega je tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude pokrenuti ovršni postupak radi prodaje predmetne nekretnine, na način da se kupovina podijeli među strankama, sukladno njihovim suvlasničkim dijelovima na predmetnoj nekretnini utvrđenim u točkama I. presude.

3. Nalaže se tuženiku D. P. tuženik D. P., OIB … iz D., …, da tužiteljici L. P., OIB …, iz R., … naknadi trošak ovog postupka, u dosuđenom iznosu, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, koja na taj dosuđeni iznos troška teče od prvog dana nakon dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku namiri parnični trošak ovog postupka u iznosu od 18.750 kn , u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 3.906,25 kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 5.000,00 kune.

3. Žalba tužiteljice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužiteljica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava suvlasništva stranaka svakog u ½ suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zemljišnu knjigu kod Općinskog suda u Rijeci, zemljišno knjižnog odjela Delnice, K.O. D. II., z.k.ul. 1044, broj poduloška 128, u naravi jednosobni stan u prizemlju lijevo, ukupne površine 28,7 m2 te vezano uz navedeni zahtjev i zahtjev za razvrgnućem navedene suvlasničke zajednice nekretnina, s time da postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da se radi o imovini koju su stranke stekle zajedničkim sredstvima tijekom trajanja njihove izvanbračne zajednice pa da se radi o izvanbračnoj stečevini stranaka u jednakim dijelovima.

7. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

-da su stranke živjele u izvanbračnoj zajednici od 01.11.2000. do 20. 06. 2009. kada su zaključile brak, što prvostupanjski sud cijeni i nespornim između stranaka, s time da su u razdoblju od siječnja 2007. do 30. srpnja 2007. živjele na adresi … u R., ali nisu komunicirale,

-da je brak stranaka razveden 20. svibnja 2015.,

-da je predmetna nekretnina kupljena u D. u listopadu 2005., a da je nakon toga adaptirana,

-da je uvidom u Sporazum koji je sačinjen između stranaka dana 30. srpnja 2007. na kojem su ovjereni njihovi potpisi pred javnim bilježnikom dana 1. kolovoza 2007., utvrđeno da su stranke tim sporazumom dogovorile tri stvari; prva je da je stan u R., … njihovo zajedničko suvlasništvo stečeno tijekom izvanbračne zajednice u jednakim dijelovima i da se stoga tuženik obvezuje izvršiti prijenos prava vlasništva u jednoj polovini na tužiteljicu, odmah, a najkasnije do 1. rujna 2007. godine; druga stvar koja je određena tim sporazumom je da se tuženik obvezao tužiteljicu zaposliti u svom obrtu odnosno trgovačkom društvu čiji je on vlasnik ili joj pomoći da se zaposli negdje drugdje ako stranke utvrde da bi to bilo svrsishodno te da joj pomogne u materijalnom i svakom drugom smislu; dok je treća stvar da su se potpisom sporazuma stranke usuglasile da su suvlasnici novčanog iznosa od 50.000,00 kuna u jednakim dijelovima te da svakom od njih pripada 25.000,00 kuna pa se tuženik obvezao na tekući račun tužiteljice uplatiti iznos od 25.000,00 kn, sve u roku od 8 dana od potpisivanja ovog sporazuma,

-da se u članku 3. istog sporazuma navodi da se tužiteljica, nakon što bude upisana kao suvlasnik navedenog stana (stana u R., …), odriče bilo kakvog daljnjeg potraživanja u svezi ulaganja u zajedničku imovinu stranaka, a u stavku 2. istog članka, da ukoliko stranke u budućnosti zasnuju bračnu zajednicu, da će se na njihove odnose i imovinu primjenjivati odredbe važećeg Obiteljskog zakona,

-da se člankom 5. sporazuma tužiteljica obvezala po provedenoj realizaciji sporazuma, povući tužbu koju je podnijela Općinskom sudu u Rijeci, a kojom tužbom je traženo utvrđenje imovine stečene tijekom trajanja izvanbračne zajednice stranaka iz toga sporazuma,

-da se u članku 7. navodi da se tužiteljica potpisom sporazuma, točnije realizacijom njegovih odredaba, odriče bilo kakvog daljnjeg potraživanja prema tuženiku s osnova materijalnih ulaganja tijekom izvanbračne zajednice i to za razdoblje od početka trajanja te izvanbračne zajednice do zaključno datuma sačinjavanja sporazuma,

-da je uvidom u spis istoga suda poslovni broj P - 2072/2007, utvrđeno da je dana 11. lipnja 2007. tužiteljica zastupana po odvjetnici G. L. P., podnijela tužbu protiv ovdje tuženika i E. P., radi utvrđenja imovine stečene tijekom trajanja izvanbračne zajednice u odnosu na dvije nekretnine (stan u R. i poslovni prostor u D. koji je predmetom ovoga spora), s prijedlogom podijele te imovine, uz koju tužbu je podnesen i prijedlog za određivanjem privremene mjere zabranom otuđenja nekretnina uz zabilježbu zabrane raspolaganja u zemljišnim knjigama, s time da je navedeni postupak okončan rješenjem od 26. rujna 2007. kojim je utvrđeno da je tužiteljica povukla tužbu u toj pravnoj stvari.

8. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se time da je između stranaka sporno je li nekretnina u D. izostavljena Sporazumom sačinjenim između stranaka 30. srpnja 2007. zbog previda i bolesti L. P. (kako to tvrdi tužiteljica) ili je izostavljena iz Sporazuma dogovorom stranaka, odnosno zato što predstavlja posebnu imovinu tuženika, prvostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljica nije iz Sporazuma ispustila poslovni prostor u D. nesvjesno, slučajno, zbog previda ili loših uputa svog punomoćnika, nego da je između stranaka očito to bio dogovor kojeg tužiteljica protekom 11 godina od sačinjavanja Sporazuma, pokušava prikazati kao imovinu stečenu u izvanbračnoj zajednici koja je greškom/previdom iz Sporazuma ispuštena. Prvostupanjski sud zaključuje i to da je brak između stranaka sklopljen dvije godine nakon potpisivanja Sporazuma, točnije 20. lipnja 2009., a da tužiteljica očito nije bila toliko bolesna kada je u razdoblju od studenog 2011. do veljače 2012. pomagala bolesnoj ženi od 93 godine, temeljem čega je stekla i vlasništvo stana na adresi R., …, na V., u kojem sada stanuje, da su stranke navedenim Sporazumom sasvim jasno navele da su istim riješile sva međusobna potraživanja od početka trajanja svoje izvanbračne zajednice pa do 30. srpnja 2007. kada je Sporazum sačinjen ili kako je to iskazao tuženik: „da su tim potpisivanjem Sporazuma stranke podvukle crtu i riješile sve imovinske odnose između sebe od 2000. do 30. srpnja 2007.“, da se predmetnim Sporazumom tužiteljica nije odrekla imovine koju bi eventualno stranke stekle u budućnosti, dakle od zaključenog Sporazuma pa sve do razvoda braka, da predmetna imovina (u D.), nije stečena u braku stranaka, već 2005. tijekom trajanja njihove izvanbračne zajednice i prije sačinjavanja Sporazuma o podjeli izvanbračne stečevine, ocjenjujući i to da tužiteljica nije dokazala da je poslovni prostor u D. kupljen zajedničkom ušteđevinom stranaka, a kasnije i uređen, adaptiran zajedničkim sredstvima koje su držali u stanu, iako je teret dokaza bio na njoj, sukladno članku 219. ZPP-a.

9. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud odbija postavljeni tužbeni zahtjev pri tome se ne pozivajući na primjenu određenog materijalnog prava.

10. U žalbenom stupnju postupka sporna je ocjena suda prvog stupnja o tome da se ne radi o izvanbračnoj stečevini stranaka, kao i ocjena o tome da se istim Sporazumom između stranaka riješilo pitanje njihove cjelokupne zajedničke imovine, a sporno je i to je li sud prvog stupnja pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja ocijenio da tužiteljica nije dokazala svoju tvrdnju o stjecanju suvlasništva na spornoj nekretnini, upirući na postojanje zakonske presumpcije po kojoj je predmetna nekretnina koja je kupljena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, izvanbračna stečevina stranaka te da je na tuženiku teret da dokaže suprotno.

11. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da se radi o imovini koju su stranke stekle zajedničkim sredstvima-kupovinom nekretnine 7. listopada 2005. koju su potom zajedničkim sredstvima rekonstruirale i prenamijenile iz stambenog u poslovni prostor, sve to tijekom trajanja njihove izvanbračne zajednice te da joj stoga pripada suvlasništvo u ½ dijela te nekretnine, radi čega smatra da je na tuženiku bio teret dokaza da utužena nekretnina predstavlja njegovu posebnu imovinu, dok za sklopljeni Sporazum tvrdi da je njime rješavano samo pitanje druge nekretnine-stana u R., a ne i nekretnine koja je predmetom ovoga spora.

12. Odredbom čl. 361. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 75/14, 5/15 i 103/15, dalje: ObZ/03), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme stjecanja imovine koja je predmetom spora, istovjetno odredbi čl. 551. st. 2. sada važećeg Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19, 47/20, dalje: ObZ), propisano je da se danom stupanja na snagu toga Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečeni po prijašnjim propisima.

13. Navedenim se pravni režim imovine bračnih drugova prosuđuje prema Zakonu koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine i to u konkretnom slučaju, kako se radi o imovini stečenoj na temelju Ugovora o prodaji nekretnine zaključenog 7. listopada 2005., cijeneći odredbu čl. 454. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), u času sklapanja kupoprodajnog ugovora kada pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na kupca.

14. Stoga se u konkretnom slučaju na predmetnu imovinu stečenu na temelju Ugovora o prodaji nekretnine zaključenog 7. listopada 2005. kada je na snazi bio Obiteljski zakon iz 2003., primjenjuje navedeni Zakon.

15. Prema odredbi čl. 248. ObZ/03, propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je sukladno odredbi čl. 253. istog Zakona propisano da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a da je vlastita imovina i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 248. ovoga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

16. Nadalje, prema odredbi čl. 249. ObZ/03 propisano je da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili te da nevjesta i ženik, odnosno bračni drugovi mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose glede bračne stečevine, dok je prema odredbi čl. 255. st. 1. i 3. ObZ/03 propisano da se bračnim ugovorom mogu urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini te da se bračni ugovor sklapa u pisanom obliku, a da potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni.

17. Člankom 258. ObZ/03 propisano je da izvanbračna zajednica žene i muškarca koja ispunjava pretpostavke iz članka 3. ovoga Zakona stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.

18. Iz stanja spisa između stranaka proizlazi nespornim da je protekom sedam godina od zasnivanja njihove izvanbračne zajednice (2000.), koju zajednicu su obilježili mnogobrojni međusobni sukobi i neslaganja, ta zajednica prekinuta sredinom 2007., kada dolazi do sklapanja predmetnog Sporazuma (30. srpnja 2007.), da bi dvije godine nakon toga (20. lipnja 2009.), stranke zaključile brak koji potom razvode 20. svibnja 2015. Između stranaka proizlazi nespornim i to da su za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice, u razdoblju do sklapanja predmetnog Sporazuma, kupljene dvije nekretnine, stan u R. (kupljen 2002.) te nekretnina koja je predmetom ovoga spora (kupljena 2005.), za koje obje nekretnine je kao njihov kupac naveden tuženik koji se na nekretnini koja je predmetom ovoga spora, temeljem sklopljenog ugovora o kupoprodaji uknjižio u zemljišne knjige kao njezin vlasnik u 1/1 dijela (izvadak iz knjige položenih ugovora na listu 14 spisa), a u svezi kojih nekretnina je tužiteljica protiv tuženika i E. P., njegovog sina, 11. lipnja 2007. (neposredno prije sklapanja predmetnog Sporazuma), podnijela tužbu radi utvrđenja da se radi o imovini stečenoj tijekom trajanja izvanbračne zajednice stranaka, zajedničkim radom i sredstvima, tražeći utvrđenje suvlasništva na obje nekretnine u ½ dijela (kako to proizlazi i iz razgledavanog spisa istoga suda poslovni broj P- 2072/2007 koji se nalazi u priklopu predmetnog spisa), a u koje obje nekretnine su nakon njihove kupnje vršena određena ulaganja.

19. Iz stanja spisa proizlazi i to da je tuženik već u odgovoru na tužbu porekao da bi sporna nekretnina bila izvanbračna stečevina stranaka, tvrdeći da se radi o njegovoj vlastitoj imovini koju je kupio novčanim sredstvima koja je stekao radom u Njemačkoj prije početka izvanbračne zajednice.

20. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

21. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužiteljice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice donio na način da je sve provedene dokaze pa tako i iskaze saslušanih svjedoka (koje su predložile obje stranke) i iskaze stranaka, prvotno ocijenio zasebno, a potom dovodeći tako provedene dokaze u međusobnu korelaciju, prosuđujući ih u konačnome po slobodnom uvjerenju, imajući pritom posebno u vidu i izkaze stranaka koje je dopunski saslušao. Stoga, nisu osnovani žalbeni prigovori tužiteljice da je sud prvog stupnja provedene dokaze pa tako niti iskaz svjedoka A. Č. i tuženika, cijenio nekritički.

22. Suprotno žalbenim prigovorima tužiteljice, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), prvostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljica nije dokazala svoju tvrdnju o stjecanju suvlasništva na spornoj nekretnini. To stoga što se zakonska presumpcija iz čl. 249. st. 1. ObZ/03, prema kojoj su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini (ako nisu drugačije ugovorili), odnosi samo na udjel u stjecanju bračne stečevine, slijedom čega činjenice za zaključak o tome predstavlja li neka nekretnina zajedničku imovinu odnosno bračnu stečevinu treba dokazati onaj koji to tvrdi, a to je u konkretnom slučaju tužiteljica. Navedeno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama, primjerice, Rev - 2809/15 od 3. srpnja 2018., Rev - 1276/06 od 21. veljače 2007. Dakle, tužiteljica je bila dužna određeno navesti i dokazati da je predmetna nekretnina kupljena zajedničkim sredstvima stranaka (zajedničkom ušteđevinom, kako to tvrdi), odnosno dokazati da je ista stečena radom stranaka ili da potječe iz te imovine, čime bi dokazala da su ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu čl. 248. ObZ-a, što tužiteljica nije dokazala, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja.

23. Naime, tužiteljica niti svojim iskazom, ali isto tako niti preostalim dokazima koje je predložila provesti na okolnost dokazivanja činjenice da sporna nekretnina predstavlja izvanbračnu stečevinu stranaka u ½ dijela, nije na adekvatan način dokazala odlučnu činjenicu porijekla novčanih sredstava kojima je plaćena kupoprodajna cijena za kupnju sporne nekretnine, odnosno da se radilo o novčanim sredstvima koje su stranke stekle radom za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice (zajedničkoj ušteđevini), i to bez obzira na nespornu činjenicu obavljanja kućanskih poslova u domaćinstvu, dok se tvrdnja svjedoka A. Č., njezinog sina i nje same, da se radilo o „zajedničkom novcu koji su stranke držale u ladici“, ne može smatrati dokazom navedene činjenice (koja je između stranaka od podnošenja tužbe bila sporna), pored toga što i sama tužiteljica u svom iskazu navodi da od 8. mjeseca 2003., nije radila (osim što je dobivala naknadu od Zavoda za zapošljavanje za koju niti ne dokazuje koliko ju je dugo primala), a da je do tada radila u jednom obrtu na poslovima čistačice, dok je tuženik bio arhitekt kojemu je posao dobro išao (i do kupnje predmetne nekretnine), da su je pomagali roditelji, s time da ju je tuženik zaposlio u svom obrtu 1. rujna 2007., dakle dvije godine nakon kupnje premetne nekretnine, dok se iz iskaza tužiteljice i njezinog sina, suprotno žalbenim prigovorima tužiteljice, nikako sa sigurnošću ne može zaključiti da bi tužiteljica pomagala tuženiku u njegovom poslu i na taj način sticala određenu zaradu u razdoblju prije kupnje predmetne nekretnine.

24. Stoga, činjenica da se nesporno radilo o nekretnini koja je kupljena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stranaka, sama po sebi nema dokaznu snagu u pogledu dokazivanja da ista predstavlja izvanbračnu stečevinu stranaka i to svake u ½ dijela.

25. Slijedom toga, pravilno prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza te primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. st. 1., čl. 8. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te odredbe čl. 221.a ZPP-a), ocjenjuje da tužiteljica (koja je na okolnost da se radi o bračnoj stečevini stranaka predložila provođenje dokaza uvidom u Ugovor o prodaji nekretnina od 7. listopada 2005., vlasnički list, saslušanje svjedoka A. Č., njezina sina iz prvog braka te saslušanje stranaka), nije dokazala da je predmetna nekretnina stečena radom za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stranaka, odnosno da potječe iz te imovine, dok to što se u svojoj odluci prvostupanjski sud nije pozvao na konkretni materijalnopravni propis, nije od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke jer se iz obrazloženja presude može jasno razumjeti da je ocjenu donio primjenom odredaba ObZ-a koje reguliraju imovinske odnose bračnih (izvanbračnih) drugova, njihovu bračnu (izvanbračnu) stečevinu, odnosno vlastitu imovinu (čl. 247. do 258. ObZ-a/03), s time da je gotovo istovjetno propisano i odredbama kasnijeg ObZ-a.

26. Činjenica je da je tužiteljica pored naprijed navedenih dokaza, na okolnost visine ulaganja u predmetnu nekretninu predložila provođenje dokaza građevinskim vještačenjem (pripremno ročište od 4. listopada 2018., list 31. spisa), međutim, iz stanja spisa slijedi da je od navedenog dokaznog prijedloga u konačnome odustala, imajući u vidu da je na ročištu od 10. rujna 2019. na kojem je rasprava zaključena (list 56-58 spisa), konstatirano da stranke nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te da predlažu raspravu zaključiti, s time da je i na prethodnom ročištu od 12. lipnja 2019. (list 52 spisa), određeno uneseno u zapisnik da punomoćnik tužiteljice nema daljnjih dokaznih prijedloga i da predlaže zaključenje glavne rasprave. Pri tome je za nadodati i to da niti iz iskaza same tužiteljice ne proizlazi da bi zajedničkim ulaganjem koje tužiteljica te svjedok A. Č., njezin sin, opisuju u svojim iskazima, nastala bitna promjena u vrijednosti navedene nekretnine te da bi se uopće radilo o zajedničkim sredstvima stranaka, dok to što je kupljeni stan nesporno nakon kupnje preuređen u poslovni prostor, samo po sebi nije dokazom da bi se radilo o preuređenju financiranom zajedničkim sredstvima stranaka, niti da bi se radilo o bitnoj promjeni vrijednosti nekretnine pa da bi na taj način povećanjem njezine vrijednosti tužiteljica postala suvlasnica iste i to upravo u opsegu od ½ dijela, odnosno da bi utužena nekretnina samo osnovom ulaganja u nju predstavlja izvanbračnu stečevinu stranaka svake u ½ dijela.

27. Nadalje, s obzirom na sadržaj predmetnog Sporazuma, kao spornim se i u žalbenom stupnju postupka ukazuje pitanje što je bila prava volja stranaka prilikom njegova sklapanja u odnosu na nekretninu koja je predmetom spora.

28. Temeljem naprijed navedenih dokaza, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke navedenim Sporazumom riješile sva međusobna potraživanja u odnosu na imovinu stečenu od početka trajanja njihove izvanbračne zajednice pa do 30. srpnja 2007., kada je Sporazum sačinjen.

29. Naime, cijeneći sadržaj predmetnog Sporazuma, činjenica je, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da su istim stranke svakako imale namjeru rješavanja pitanja raspodjele imovine stečene za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Sporazuma bila prekinuta, kojim Sporazumom je izričito i navedena imovina koja je bila predmetom podjele (stan u Rijeci i novčani iznos od 50.000,00 kun). Na navedeni zaključak, i po stavu ovoga suda, ovdje imajući u vidu odredbe čl. 26., 28. i čl. 99 ZOO/91, upućuje upravo to što se navedenim Sporazumom u čl. 3. tužiteljica obvezala odreći bilo kakvog daljnjeg potraživanja u svezi ulaganja u zajedničku imovinu nakon što bude upisana kao suvlasnik stana u R. pa je za zaključiti da se odredba čl. 7. kojom se tužiteljica također obvezuje odreći bilo kakovog daljnjeg potraživanja s osnova materijalnih ulaganja tijekom izvanbračne zajednice pa do zaključenja Sporazuma, odnosi na preostalu izvanbračnu stečevinu. U odnosu na predmetnu nekretninu, ista nije u Sporazumu navedena kao izvanbračna imovina koja je predmetom podjele, dok se s druge strane tužiteljica istim Sporazumom, pored toga što se obvezala povući tužbu u odnosu na utvrđenje da izvanbračnu stečevinu stranaka u ½ dijela predstavlja stan u R. (koji je Sporazumom izričito naveden kao zajedničko vlasništvo stranaka u ½ dijela), obvezala u istom predmetu povući tužbu i u odnosu na spornu nekretninu, čime se dolazi do jedinog mogućeg zaključka, kako predmetna nekretnina nije bila predmetom diobe, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, ne slučajno, previdom, nesvjesno od strane tužiteljice ili zbog loših uputa njezine punomoćnice, već temeljem suglasne volje obje stranke koje su ju svakako imale u vidu prilikom sklapanja Sporazuma, ali su ju s razlogom iz Sporazuma izostavile. U protivnom, sporna nekretnina ne bi bila obuhvaćena čl. 5. Sprazuma (obveza tužiteljice na povlačenje tužbe).

30. Međutim, neovisno o navedenom, s obzirom na to da je prihvaćena ocjena prvstupanjskog suda po kojoj tužiteljica nije dokazala da je predmetna nekretnina izvanbračna stečevina stranaka, predmetni Sporazum iz navedenog razloga niti nema odlučni značaj za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice. To stoga što se isti odnosio samo na izvanbračnu stečevinu stranaka, dio koje izvanbračne stečevine, kako je to prethodno i obrazloženo, nije i predmetna nekretnina.

31. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koju odluku je sud prvog stupnja pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), primjenom odredaba čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

32. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

33. Tužiteljici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

34. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 8. lipnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš