Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž Ob-1103/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Ž. iz S. B., …, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., …, protiv tuženika G. L. iz S., …, OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici T. P. N. i J. N., odvjetnici iz Z. P. & N., S. B., …, radi utvrđenja i isplate te u pravnoj stvari G. L. iz S., …, OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici T. P. N. i J. N., odvjetnici iz Z. P. & N., S. B., …, kao protutužitelja, protiv T. Ž. iz S. B., …, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., …, kao protutuženika, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P Ob-7/2019-10 od 12. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja-protutuženika T. Ž. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P Ob-7/2019- 10 od 12. srpnja 2019. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen njegov zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj-protutuženik vlasnik iznosa od 15.384,61 EUR-a u ½ dijela, koji se nalazi u posjedu tuženika-protutužitelja G. L., što mu je tuženik- protutužitelj dužan priznati, zatim u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 3.846.15 EUR-a (preko iznosa od 3.846.15 EUR-a do zatraženih 7.692.30 EUR-a) s pripadajućim zateznim kamatama te za isplatu kunske protuvrijednosti na dan isplate preostalog iznosa od 3.846.15 EUR-a, kao i u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata na preostali iznos od 3.846.15 EUR-a za razdoblje od 10. veljače 1999. pa do 6. lipnja 2016, s tme da se njegova žalba odbija i potvrđuje navedena presuda i u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom IV. izreke kojom se nalaže tužitelju-protutuženiku T. Ž. naknaditi tuženiku- protutužitelju G. L. troškove parničnog postupka u iznosu od 2.458,05 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se navedena presuda pod točkom I. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja-protutuženika T. Ž. za utvrđenjem da bračnu stečevinu pok. I. Š. i pok. N. Š. predstavlja devizni iznos od 15.384,61 EUR-a te u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za isplatom iznosa od 3.846.15 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tuženika-protutužitelja G. L. za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.458,05 kuna (za dosuđeni iznos od 22.807,95 kuna) i u tom dijelu sudi:

Utvrđuje se da bračnu stečevinu pok. I. Š. i pok. N. Š. predstavlja devizni iznos od 15.384,61 EUR-a te se nalaže tuženiku-protutužitelju G. L. da tužitelju- protutuženiku T. Ž. isplati iznos od 3.846.15 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 7. lipnja 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja G. L. za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.458,05 kuna (za dosuđeni iznos od 22.807,95 kuna).

III. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja G. L. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P Ob-7/2019-10 od 12. srpnja 2019. u dijelu pod točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja-protutuženika T. Ž. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P Ob-7/2019-10 od 12. srpnja 2019. kojim je u ovoj pravnoj stvari dopuštena preinaka protutužbe.

II. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika T. Ž. za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja G. L. za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužitelj T. Ž. s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da bračnu stečevinu pok. prednice tužitelja T. Ž., I. Š. i pok. N. Š. predstavlja devizni iznos od 15.384,61 EUR, te se slijedom toga utvrđuje da je tužitelj vlasnik tog iznosa u ½ dijela, koji se nalazi u posjedu tuženika G. L., što je tuženik dužan priznati i isplatiti tužitelju iznos od 7.692,30 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 24% godišnje od 10. veljače 1999.g. pa do 30. lipnja 2002.g., po stopi od 18% godišnje od 01. srpnja 2002.g. do 31. prosinca 2007.g., po stopi od 15% godšnje od 01. siječnja 2008.g. do 21. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. pa sve do isplate po koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena kao i naknaditi troška tužitelju u u roku od 15 dana."

II. Odbija se tuženik G. L. s protutužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da su pok. I. i N. Š. tužitelju – protutuženiku T. Ž. darovali iznos od 15.384,61 EUR, te su tuženiku - protutužitelju darovali također iznos od 15.384,61 EUR, te se navedeni iznosi imaju smatrati darovanjima."

III. Nalaže se tužitelju – protutuženiku T. Ž. da tuženiku – protutužitelju G. L. isplati iznos od 22.412,57 EUR, a koji se nalaze u njegovom posjedu, a koji su vlasništvo G. L. temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P- 170/15 od 31. ožujka 2015.g. i pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. O-206/99 od 31. siječnja 2017.g. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 13. lipnja 2016.g. do isplate u visini referentne kamate stope koja je prethodila tekućem polugodištu uvećane za tri postotna, poena u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju T. Ž. da tuženiku G. L. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.266,00 kn, u roku od 15 dana.“

2. Rješenjem prvostupanjskog suda dopuštena je preinaka protutužbe G. L. povećanjem tužbenog zahtjeva.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke i pod točkom IV. izreke za naknadu troškova parničnog postupka te rješenja, žali se tužitelj-protutuženik T. Ž. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 7.812,00 kuna i troška obavijesti stranci u iznosu od 250,00 kuna.

4. Protiv dijela navedene presude u točki II. izreke, žali se tuženik-protutužitelj G. L. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 3.906,25 kuna.

5. Žalba tužitelja-protutuženika T. Ž. je djelomično osnovana.

6. Žalba tuženika-protutužitelja G. L. je neosnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, osim u dijelu u kojem pobijana presuda ne sadrži razloge o činjenicama koje su odlučne za ocjenjivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika T. Ž., čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s time da je navedena povreda otklonjiva u ovom stadiju postupka temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

8. U odnosu na žalbene navode tužitelja-protutuženika T. Ž. kojima sadržajno upire na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a (u žalbi navedenog kao čl. 352. ZPP-a), valja odgovoriti da time što o preinaci protutužbe tuženika-protutužitelja, za koju preinaku tužitelj-protutuženik nije dao suglasnost, prvostupanjski sud nije odlučio posebnim rješenjem prije zaključenja glavne rasprave, sud nije onemogućio tužitelja-protutuženika da raspravlja pred sudom. To stoga što je sud nakon preinake protutužbe omogućio tužitelju- protutuženiku da se o njoj izjasni (u skladu s čl. 190. st. 3. ZPP-a), što je tužitelj- protutuženik i učinio na način da se preinaci protivio, s time da je u daljnjem tijeku postupka, ukoliko je to smatrao potrebnim, imao mogućnost eventualno predlagati i daljnje dokaze za koje je smatrao da su odlučni u odnosu na preinačeni dio tužbe, a ne pretpostavljati da preinaka tužbe nije dopuštena, a to naročito s obzirom na to da protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe (kao što je ovdje slučaj), sukladno odredbi čl. 190. st. 9. ZPP-a, nije dopuštena posebna žalba pa je prvostupanjski sud o navedenoj preinaci izrijekom mogao odlučiti i uz presudu jer se takvo rješenje može pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke (čl. 378. st. 2. ZPP-a), dok odredbama ZPP-a nije niti propisan određen zakonski rok do kada je sud o preinaci tužbe dužan odlučiti.

9. Žalbeni razlozi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, djelomično su osnovani.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev stranaka kao nasljednika iza pok. I. Š. (čiji je nasljednik tuženik-protutužitelj G. L.) i iza pok. N. Š. (čiji su nasljednici obje stranke), za isplatu onog dijela novčanih sredstava iz ostavinske imovine oba ostavitelja, za koji stranke tvrde da predstavlja njihov suvlasnički dio u zajedničkoj imovini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice ostavitelja.

11. Tužitelj-protutuženik T. Ž. tužbom zahtijeva utvrđenje da bračnu stečevinu iza pok. I. Š. i N. Š. (kao njegova prednika), predstavlja devizni iznos od 15.384,61 EUR, s time da ujedno traži i utvrđenje da je vlasnik toga iznosa u ½ dijela te da se isti nalazi u posjedu tuženika-protutužitelja G. L., što mu je isti dužan priznati i isplatiti mu iznos od 7.692,30 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama.

12. Tuženik-protutužitelj G. L. protutužbom zahtijeva utvrđenje da su pok. I. Š. (kao njegova prednica) i pok. N. Š. (kao prednik obje parnične stranke), tužitelju – protutuženiku T. Ž. darovali iznos od 15.384,61 EUR te da su isti iznos darovali i tuženiku - protutužitelju G. L. pa da se navedeni iznosi imaju smatrati darovanjima, s time da pored navedenog zahtijeva od tužitelja-protutuženika T. Ž. i isplatu iznosa od ukupno 22.412,57 EUR-a, koji iznos predstavlja imovinu obuhvaćenu pravomoćnom presudom istoga suda poslovni broj P-170/15 od 31. ožujka 2015. (14.941,71 EUR-a) i pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. N. Š. poslovni broj O-206/99 od 31. siječnja 2017. kojim su proglašeni kao njegovi zakonski nasljednici obje parnične stranke u jednakim dijelovima (7.470,86 EUR-a).

13. U provedenom postupku utvrđeno je:

-da je I. Š. kao tužiteljica pokrenula postupak pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu protiv tuženika T. Ž. radi utvrđenja bračne stečevine koji se vodio pod poslovnim brojem P-796/03, a okončan je pod poslovnim brojem P-170/15, tijekom kojeg postupka je tužiteljica I. Š. umrla, nakon čega je G. L., kao njezin nasljednik, temeljem rješenja o nasljeđivanju (list 111 spisa P-170/15, koji se nalazi u priklopu predmetnog spisa), nastavio predmetni postupak,

-da je pravomoćnom presudom istoga suda poslovni broj P-170/15 od 31. ožujka 2015.g. u pravnoj stvari tužitelja G. L., kao nasljednika iza pok. I. Š., protiv tuženika T. Ž., utvrđeno da bračnu stečevinu pok. I. Š. i pok. N. Š. predstavljaju pokretnine stečene u njihovom braku, slijedom čega se utvrđuje i to da je G. L., kao prednik pok. I. Š., vlasnik polovine pokretnina i to deviznog iznosa u visini od 29.883,42 EUR-a koji se nalazi u posjedu tuženika T. Ž., te deviznog iznosa na knjižici pok. N. Š. kod P. d.d. broj …, što je tuženik T. Ž. dužan priznati (list 122 – 130 spisa P-170/15),

-da između strankama nije sporno, s time da to proizlazi i iz ostavinskog predmeta iza pok. Nikole Šušnjare poslovni broj O-206/99 (koji se nalazi u priklopu predmetnog spisa), da se kod istoga suda vodila ostavina iza pok. N. Š., u kojem postupku je dana 31. siječnja 2017.g. doneseno rješenje o nasljeđivanja iza umrlog N. Š. pod poslovnim brojem O-206/99-20, kojim je utvrđena njegova ostavinska imovina, koja se, između ostalog sastoji i od deviznog iznosa u visini od 29.883,42 EUR-a koji se nalazi u posjedu T. Ž., u ½ dijela te deviznog iznosa na knjižici pok. N. Š. kod P. d.d. broj …, u ½ dijela. Navedenim rješenjem o nasljeđivanju iza pok N. Š. njegovim nasljednicima proglašeni su G. L., kao nećak njegove supruge i T. Ž., kao njegov nećak, na jednake dijelove,

-da iz obrazloženja ostavinskog rješenja br. O-206/99 od 31. siječnja 2017. proizlazi da je tijekom ostavinskog postupka iza pok. N. Š. tužitelj-protutuženik T. Ž. tražio upućivanje u parnicu radi utvrđenja bračne stečevine u pogledu svog tužbenog zahtjeva, ali ga ostavinski sud nije uputio u parnicu,

-da je brak između sada pok. I. Š. i sada pok. N. Š. prestao smrću N. Š. dana 20. veljače 1999.g., a da je I. Š. umrla dana 24. travnja 2009.,

-da je uvidom u spis br. P-170/15 (list 44 spisa) utvrđeno da je svjedokinja A. D. navela da su pok. supružnici G. L. posudili iznos od oko 29.000,00 DM, a ovdje T. Ž. iznos od oko 25.000,00 DM, dok je i svjedok M. D. u istom predmetu potvrdio da su G. L. posudili iznos od oko 30.000,00 DM,

-da je pok. I. Š. saslušana tijekom postupka u predmetu P-170/15 (list 46 spisa P- 170/15), navela da su T. Ž. posudili iznos od oko 20.000,00 DM i još iznos od 16.000,00 DM te da je on vratio iznos od 6.000,00 DM, a da je G. L. posuđen iznos od 20.000,00 DM,

-da je u predmetu br. P-170/15 G. L. saslušan kao tužitelj (list 118 spisa br. P- 170/15), naveo da su mu pok. supružnici pozajmili iznos od 30.000,00 DM, a T. Ž. također iznos od 30.000,00 DM, a da je na istom ročištu u tom predmetu T. Ž. saslušan u svojstvu tuženika naveo da je dobio pozajmicu od 20.000,00 DM, osporavajući da mu je posuđen dodatni iznos od 16.000,00 DM.

14. Polazeći od navedenih utvrđenja, cijeneći osnovanim prigovor zastare temeljem odredbe čl. 235 toč. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO/05), odnosno odredbe čl. 381 toč. 1. prije važećeg Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91), rukovodeći se pri tom i navodima pojedinih sudionika postupka koji su navodili različite novčane iznose koje su stranke dobile kao pozajmicu od pok. supružnika (I. i N. Š.), uz obrazloženje da sud nije mogao na siguran i nedvojben način utvrditi koji su novčani iznosi supružnici pozajmljeni tužitelju-protutuženiku, a koji tuženiku-protutužitelju, odnosno da sud nije mogao na siguran i nedvojben način utvrditi da je u pitanju upravo novčani iznos od 15.384,61 EUR-a (što je ranije predstavljao iznos od 30.000,00 DM), primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev T. Ž. za utvrđenjem da iznos od 15.384,61 EUR-a predstavlja bračnu stečevinu I. i N. Š. pa time odbija i njegov zahtjev za isplatom ½ dijela tog iznosa, kao i protutužbeni zahtjev G. L. za utvrđenjem da navedeni iznos koji je predmetom dijela njegovog protutužbenog zahtjeva, predstavlja darovanje strankama.

15. Dio protutužbenog zahtjeva G. L. za isplatu iznosa od 22.412,57 EUR-a, prvostupanjski sud je usvojio otklanjajući prigovor zastare, pozivajući se na pravomoćnu presudu P-170/15 od 31. ožujka 2015. kojom je utvrđeno da je tuženik- protutužitelj G. L. po pravu predstavljanja iza pok. I. Š., vlasnik polovine novčanog deviznog iznosa od 29.883,42 EUR-a, odnosno 14.941,71 EUR-a (pri čemu u tom postupku nije zatražena isplata), pozivajući se i na rješenje o nasljeđivanju iza pok. N. Š. br. O-206/99 od 31. siječnja 2017., kojim je utvrđena njegova ostavinska imovina preostale polovine deviznog iznosa od 29.883,42 EUR-a, odnosno 14.941,71 EUR-a, što predstavlja ostavinsku imovinu na kojoj su obje stranke utvrđeni nasljednicima na jednake dijelove, dakle polovinu naprijed navedenog novčanog iznosa, što čini iznos od 7.470,86 EUR-a, a koji iznos po tom osnovu pripada tuženiku-protutužitelju G. L..

16. Po žalbi tužitelja-protutuženika T. Ž., u žalbenom stupnju postupka sporna je ocjena prvostupanjskog suda o zastari njegovog potraživanja, s time da je u žalbi ustrajao kod prigovora koje je iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka, kojim prigovorima ustraje na tvrdnji da se radi o presuđenoj stvari, smatrajući da su pravomoćnom presudom iz predmeta istoga suda poslovni broj P-170/15, riješeni svi prijepori u svezi s nasljeđivanjem ostavine koja je predmetom ovoga spora, što je potom utvrđeno i ostavinskim rješenjem poslovni broj O-206/99 od 31. siječnja 2017. koje je postalo pravomoćno prije podnošenja protutužbe, tvrdeći da sva prava što tuženiku-protutužitelju G. L. pripadaju po tom rješenju, može tražiti u ovršnom postupku, prigovarajući i rješenju kojim je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, za koji preinačeni dio je ustrajao i na prigovoru zastare.

17. Po žalbi tuženika-protutužitelja G. L., u žalbenom stupnju postupka je također sporna ocjena prvostupanjskog suda o zastari njegovog potraživanja, s obzirom na to da se radi o deklaratornom zahtjevu na utvrđenje.

18. Cijeneći rezultate postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke, za sažeti je slijedeće:

-da je predmet ovoga spora bračna stečevina supružnika I. Š. i N. Š.,

-da su supružnici za svoga života objema strankama pozajmljivali određene novčane iznose,

-da su tuženiku-protutužitelju G. L. za svoga života predali novčani iznos od tadašnjih 30.000,00 DM, sada 15.384,61 EUR (od čega je ½ dijela tog iznosa predmet tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika T. Ž.), što priznaje i sam tuženik- protutužitelj, s time da tvrdi da se radilo o darovanju, a ne o pozajmici te da je isti iznos darovan i tužitelju-protutuženiku (što je predmet jednog dijela njegovog protutužbenog zahtjeva),

-da je tijekom ostavinskog postupka iza pok. N. Š., umrlog 20. veljače 1999., I. Š., kao jedna od njegovih nasljednika, upućena na pokretanje parnice protiv drugog nasljednika, ovdje tužitelja-protutuženika T. Ž., kao njegovog nećaka, jer se između njih pojavio spor o tome ulaze li u ostavinsku imovinu ostavitelja novčana sredstava na njegovoj deviznoj štednji otvorenoj kod B.-p. banke d.d. (devizni iznos od 29.883,42 eura),

-da je I. Š. pokrenula navedenu parnicu na koju je bila upućena, tijekom koje je umrla (24. travnja 2009.), nakon čega je rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-247/09 od 8. lipnja 2009., tuženik-protutužitelj G. L. proglašen na temelju Zakona njezinim jedinim nasljednikom,

-da je tuženik-protutužitelj G. L., kao nasljednik iza pok. I. Š., po tužbi koju je ona podnijela, ishodio pravomoćnu presudu poslovni broj P-170/15 od 31. ožujka 2015. kojom je (između ostalog) utvrđeno da bračnu stečevinu pok. I. Š. i pok. N. Š. predstavljaju pokretnine stečene u njihovom braku, slijedom čega je utvrđeno i to da je G. L., kao sljednik iza pok. I. Š., vlasnik polovine pokretnina i to polovine deviznog iznosa od 29.883,42 EUR-a koji se nalazi u posjedu T. Ž.,

-da je u ostavinskom postupku iza pok. N. Š. 31. siječnja 2017. doneseno rješenje o nasljeđivanja poslovni broj O-206/99-20, kojim je utvrđena njegova ostavinska imovina, koju između ostalog, čini i ½ dijela deviznog iznosa od 29.883,42 EUR-a koji se nalazi u posjedu T. Ž., s time da su istim rješenjem njegovim nasljednicima na temelju Zakona, na jednake dijelove proglašeni ovdje tuženik-protutužitelj G. L., kao nećak njegove supruge umrle nakon njega i ovdje tužitelj-protutuženik T. Ž., kao njegov nećak.

19. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja- protutuženika T. Ž., pravilna je ocjena prvostupanjskog suda kojim otklanja njegov prigovor da se u odnosu na dio protutužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja G. L. za isplatu iznosa od ukupno 22.412,57 EUR-a (od čega iznos od 14.941,71 EUR-a potražuje kao nasljednik iza pok. I. Š., a iznos od 7.470,85 EUR-a kao nasljednik iza pok. N. Š.), radi o presuđenoj stvari. Naime, da bi se radilo o presuđenoj stvari potrebno je da se radi o dvije parnice koje su objektivno i subjektivno identične. Dvije parnice su objektivno identične ako je u objema istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev te da se oba tužbena zahtjeva temelje na identičnoj činjeničnoj osnovi, dok subjektivni identitet postoji ukoliko se radi o parnicama koje se vode između istih stranaka.

20. U konkretnom slučaju, u odnosu na pravomoćno okončan postupak koji se vodio pred istim sudom pod poslovnim brojem P-170/15, kako to ispravno obrazlaže i sud prvog stupnja, ne postoji istovjetnost tužbenih zahtjeva. To stoga što se u predmetu P-170/15 radilo o deklaratornom zahtjevu na utvrđenje (da bračnu stečevinu pok. I. Š. i pok. N. Š. predstavljaju pokretnine stečene u njihovom braku te da je G. L., kao sljednik pok. I. Š., vlasnik polovine pokretnina i to deviznog iznosa u visini od 29.883,42 eura koji se nalazi u posjedu T. Ž.), dok je predmet dijela protutužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja G. L., kondemnatorni zahtjev za isplatom tog iznosa.

21. U odnosu na ostavinsko rješenje iza pok. N. Š. poslovni broj O-206/99-20, nikako se ne može raditi o presuđenoj stvari, s obzirom na to da se radi o pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju kojim je, između ostalog, utvrđena ostavinska imovina iza pok. ostavitelja i njegovi nasljednici, između kojih je i tuženik-protutužitelj G. L. koji u ovoj parnici protutužbom zahtijeva od tužitelja-protutuženika predaju deviznog novčanog iznosa (isplatom), kao dijela ostavinske imovine koja mu pripada kao jednom od dva nasljednika iza pok. ostavitelja, a čemu se tužitelj-protutuženik protivi pa je postavljanje njegovog kondemnatornog zahtjeva u parnici opravdano.

22. U tom kontekstu valja otkloniti i prigovore tužitelja-protutuženika T. Ž. koji se odnose na rješenje prvostupanjskog suda kojim je dopustio preinaku protutužbe tuženika-protutužitelja G. L., povećanjem protutužbenog zahtjeva, kojim je pored zahtjeva za isplatu iznosa koji predstavlja imovinu obuhvaćenu pravomoćnom presudom istoga suda poslovni broj P-170/15 od 31. ožujka 2015. (14.941,71 EUR- a), postavio i zahtjev za isplatu iznosa koji predstavlja imovinu obuhvaćenu pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. N. Š. poslovni broj O-206/99 od 31. siječnja 2017. (7.470,86 EUR-a). To stoga što se i po stavu ovoga suda radi o svrsishodnoj preinaci za konačno rješenje odnosa između stranaka kao nasljednika imovine ostavitelja koja je predmetom ovoga spora. Činjenica da je nakon utuženja u ovome sporu okončana ostavina iza pok. N. Š., za koji dio imovine je tuženik- protutužitelj, kao jedan od njegovih nasljednika, povećao protutužbeni zahtjev, samo ukazuje na to da se radi o svrsishodnoj preinaci njegove protutužbe s procesno- pravnog stajališta.

23. Radi navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a, žalbu tužitelja- protutuženika T. Ž. protiv rješenja kojim je u ovoj pravnoj stvari dopuštena preinaka protutužbe, odbiti kao neosnovanu i navedeno rješenje potvrditi te odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja pod točkom I.

24. Osnovano je sud prvog stupnja utvrdio postojanje obveze tužitelja-protutuženika T. Ž. isplatiti tuženiku-protutužitelju G. L. iznose deviznih sredstava koji mu pripadaju po osnovi nasljeđivanja iza pok. I. i N. Š..

25. Naime, ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da tuženiku-protutužitelju G. L. pripada pravo zahtijevati isplatu iznosa od 14.941,71 EUR-a temeljem pravomoćne presude istoga suda poslovni broj P-170/15 od 31. ožujka 2015. To stoga što je navedenom presudom tuženik-protutužitelj G. L. utvrđen vlasnikom polovine deviznog iznosa od 29.883,42 EUR-a koji se nalazi u posjedu tužitelja-protutuženika T. Ž. pa mu kao vlasniku tih deviznih sredstava koja se nalaze u posjedu tužitelja- protutuženika T. Ž., pripada pravo od tužitelja-protutuženika T. Ž. zahtijevati njihovu isplatu.

26. Također, ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da tuženiku-protutužitelju G. L., pored navedenog, pripada pravo zahtijevati i isplatu iznosa od 7.470,86 EUR-a temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. N. Š. poslovni broj O-206/99 od 31. siječnja 2017. i to kao njegovom nasljedniku u ½ dijela u odnosu na ista devizna sredstva (29.883,42 EUR-a) koja se nalaze u posjedu tužitelja-protutuženika T. Ž., pri čemu ispravno ocjenjuje neosnovanim i prigovor zastare u odnosu na taj preinačeni dio protutužbenog zahtjeva, mada se pri tome pogrešno pozvao na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05). To stoga što je pravo tuženika-protutužitelja Grge Lončarevića na nasljeđivanje predmetne ostavine utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom, slijedom čega takva tražbina prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO-a, zastarjeva za deset godina (pa i ona tražbina za koju zakon inače predviđa kraći rok). Imajući u vidu da je tuženik-protutužitelj G. L. zahtjev za isplatu ostavine iza pok. N. Š. postavio podneskom od 28. kolovoza 2018., dok je rješenje o nasljeđivanju iza pok. N. Š. poslovni broj O-206/99 doneseno 31. siječnja 2017., slijedi da potraživanje navedene ostavine nije u zastari, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava o navedenom prigovoru trebalo jednako odlučiti.

27. Ovdje ipak tužitelju-protutuženiku T. Ž. valja odgovoriti da u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredbe čl. 144. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj: 52/71 i 48/78 - dalje: ZN/78), koji zakon se ima primijeniti sukladno čl. 253. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15

- dalje: ZN/03), s obzirom na vrijeme otvaranja nasljedstva, a što je časom smrti ostavitelja N. Š.. To stoga što je pravo na nasljedstvo tuženiku-protutužitelju već utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, a tužitelj-protutuženik svoj posjed navedenog deviznog iznosa niti ne temelji na svome pravu nasljedstva, već tvrdi da se radi o njegovom novcu, dok se navedena odredba odnosi samo na ocjenu zastare u onim slučajevima kada se nasljednici spore o pravu nasljedstva od kojih jedan ističe svoje jednako ili jače pravo nasljedstva naspram drugog koji posjed stvari ostavine također temelji na pravu nasljedstva, što ovdje nije slučaj. Pored navedenog valja naglasiti i to da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku u pogledu prava na nasljeđivanje, ali ne sprečava tužbeni zahtjev za predaju u posjed ostavinske imovine utvrđene navedenim rješenjem jer iz sadržaja zakonskih odredbi Zakona o nasljeđivanju, ne proizlazi da tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev na isplatu u parničnom postupku. To naročito stoga što se tužitelj-protutuženik T. Ž. navedenoj isplati protivi. Istina, pri odluci o osnovanosti navedenog zahtjeva prvostupanjski sud se pogrešno pozvao na odredbu čl. 9. i čl. 65. ZOO/05, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava o osnovanosti navedenog zahtjeva trebalo jednako odlučiti temeljem odredbe čl. 161. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/2001, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14).

28. Međutim, spornim se i u žalbenoj fazi postupka ukazuje je li sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu Zakona o obveznim odnosima na temelju koje je usvojio prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženika-protutužitelja i radi toga odbio tužbeni zahtjev tužitelja–protutuženika T. Ž., pri tom se pozivajući na odredbu o općem zastarnom roku koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare (čl. 225. ZOO/05, odnosno čl. 371 ZOO/91, „Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) te je li pravilno primijenio odredbu ZPP-a o primjeni pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), po kojoj tužitelj–protutuženik T. Ž. nije dokazao koji novčani iznos je pozajmljen tuženiku-protutužitelju G. L. (odnosno da je u pitanju devizni iznos od 15.384,61 EUR-a, ranije iznos od 30.000,00 DM), obrazlažući kako je brak prednika stranaka prestao smrću Nikole Šušnjare (20. veljače 1999.), a da je tužbeni zahtjev na utvrđenje bračne stečevine podnesen 20. rujna 2005., a zahtjev za isplatu novčanih sredstava s osnove bračne stečevine 7. lipnja 2016.

29. Potrebno je naglasiti da tužitelj–protutuženik T. Ž. predmetnom tužbom zahtijeva ostavinu kao nasljednik iza pok. N. Š., uz tvrdnju da se radi o bračnoj stečevini oba ostavitelja i to pozajmici I. Š. svome nećaku, tuženiku-protutužitelju G. L., bez znanja prednika tužitelja–protutuženika, N. Š., koju pozajmicu tuženik-protutužitelj G. L. nije vratio, dakle o tvrdnji da tuženik-protutužitelj navedeni novčani iznos drži bez pravne osnove (čl. 210. ZOO/91, odnosno čl. 1111. sada važećeg ZOO/05), dok tuženik- protutužitelj tvrdi da se radi o darovanom deviznom iznosu, dakle o njegovom novcu koji je stekao za života oba ostavitelja. Pri tome, pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud da tuženik-protutužitelj G. L., nije dokazao da bi mu ostavitelji darovali iznos od 15.384,61 EUR-a, (ranije iznos od 30.000,00 DM), koji je predmetom njegovog protutužbenog zahtjeva.

30. Naime, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženika- protutužitelja G. L., nije prihvatio zahtjev kojim traži utvrđenje da su pok. I. i N. Š. tužitelju – protutuženiku T. Ž. darovali iznos od 15.384,61 EUR-a, te da su i tuženiku - protutužitelju darovali također isti iznos i da se navedeni iznosi imaju smatrati darovanjima, s time da u tom dijelu potraživanja tuženika-protutužitelja prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje osnovanim prigovor zastare, s obzirom na to da pravo na tužbu za utvrđenje ne zastarijeva.

31. Međutim, neovisno o navedenom, pravilnom se u tom dijelu ukazuje ocjena prvostupanjskog suda da primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), tuženik-protutužitelj G. L., na kojem je u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokazivanja činjenica koje su osnova njegovog zahtjeva, nije dokazao da iznos od 15.384,61 EUR-a predstavlja darovanje svakoj od stranaka, imajući u vidu da je sud prvog stupnja o navedenom potraživanju odlučio ocjenom izvedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8 ZPP-a.

32. Suprotno obrazlaganju tuženika-protutužitelja kojim u žalbi opravdava osnovanost svog potraživanja u tom dijelu, s obzirom na to da okolnosti na koje se poziva (da je navedeni dio protutužbenog zahtjeva postavljen kao odgovor na postavljeni tužbeni zahtjev suprotne stranke te da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da su obje stranke od ostavitelja za vrijeme njihova braka primile slične iznose čiji povrat ostavitelji u konačnici niti od jedne stranke nisu tražili), u kontekstu svega obrazloženog, same po sebi ne upućuje na zaključak da su navedena devizna sredstva uistinu i darovana strankama pa time nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

33. S druge strane, nije pravilna ocjena prvostupanjskog suda da tužitelj– protutuženik T. Ž. nije dokazao koji novčani iznos je pozajmio tuženiku-protutužitelju G. L. (odnosno da nije dokazao da je u pitanju devizni iznos od 15.384,61 EUR-a, ranije iznos od 30.000,00 DM). To stoga što suprotno proizlazi iz stanja spisa, konkretno postavljenog protutužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja G. L. kojim traži utvrđenje da su ostavitelji objema strankama darovali iznos od po 15.384,61 EUR-a (što je ranije predstavljalo iznos od 30.000,00 DM), time posredno priznajući da se nesporno radilo o iznosu od tadašnjih 30.000,00 DM, sada15.384,61 EUR-a, za koji iznos priznaje da su mu ga ostavitelji predali (samo što tvrdi da se radilo o darovanju, a ne o pozajmici), a činjenice koje je stranka priznala pred sudom niti ne treba dokazivati (čl. 221. st.1. ZPP-a).

34. Kako iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi utvrđenim da je tuženiku- protutužitelju G. L. još za života ostavitelja N. Š. pozajmljen iznos od tadašnjih 30.000,00 DM (sada 15.384,61 EUR-a), jer tuženik-protutužitelj nije dokazao da su mu navedeni iznos ostavitelji darovali, a koji iznos tuženik-protutužitelj G. L. nije vratio ostaviteljima za njihova života, navedeni iznos stoga predstavlja zajedničku imovinu ostavitelja I. i N. Š., sukladno odredbi čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine br. 11/78, 27/78, 45/89, 59/90 i 25/94, dalje ZBPO), koji zakon se ima primijeniti na konkretan slučaj jer je bio na snazi u vrijeme trajanja bračne zajednice ostavitelja. Slijedom obrazloženog, ukazuje se osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika T. Ž. kojim, kao jedan od nasljednika iza pok. N. Š. i stoga s pravnim interesom, traži utvrđenje da bračnu stečevinu pok. I. Š. i pok. N. Š. predstavlja navedeni devizni iznos od 15.384,61 EUR-a, (čl. 187. ZPP-a).

35. S obzirom na obrazloženo, slijedi da je za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika T. Ž., ostalo za ocijeniti osnovanost prigovora zastare. S tim u vezi, za odluku o osnovanosti prigovora zastare, odlučna činjenica je to što se u konkretnom slučaju radilo o pozajmljivanju strane valute (obje stranke govore o tadašnjoj valuti DM), radi čega se prije svega trebalo utvrditi kada je tuženik-protutužitelj primio navedeni devizni novčani iznos (imajući u vidu da on niti ne spori da mu je isti predan) i je li se to dogodilo u vrijeme kada je bilo zabranjeno pozajmljivanje strane valute, imajući u vidu da, sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO/05 (čl. 109. st. 1. ZOO/91), na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti.

36. U razdoblju od 1995 (kada i sam tuženik-protutužitelj u svom iskazu na ročištu od 8. svibnja 2019. priznaje da mu je predan utuženi devizni iznos, list 53 i 54 spisa) pa do dana smrti ostavitelja (imajući u vidu da je do predmetne pozajmice došlo svakako za života N. Š., dakle do njegove smrti 20. veljače 1999.), na snazi je bio Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata (»Narodne novine«, br. 91A/93., 36/98. i 32/01.), koji nije predviđao mogućnost domaćim osobama stjecanja deviza, već samo kada je to zakonom određeno. S obzirom na to da navedeni Zakon nije propisivao mogućnost pozajmljivanja deviza domaćim osobama, kako ugovor o zajmu deviza nije bio dopušten, slijedi da je u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO/91, pozajmica na kojoj tužitelj-protutuženik temelji svoje potraživanje, bila protivna prisilnim propisima i stoga ništava.

37. Prema odredbi čl. 104. st.1 ZOO/91, u slučaju ništavosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, s time da sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. Prema tome, kako je ništavost predmetne pozajmice ustanovljena tek ovom sudskom odlukom (o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju o kojem ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja-protrutuženika za isplatu), slijedi da do podnošenja podneska od 7. lipnja 2016. kojim je tužitelj-protutuženik T. Ž. postavio zahtjev za isplatu tijekom prvostupanjskog postupka, nije nastupila zastara njegovog potraživanja za isplatu utuženog iznosa od 7.692,30 EUR-a.

39. Kako je tuženiku-protutužitelju G. L. na temelju ništavog pravnog posla predan iznos od 30.000,00 DM, što preračunato u EUR-e iznosi 15.384,61 EUR-a, to je isti dužan tužitelju-protutuženiku T. Ž., kao zakonskom nasljedniku drugog nasljednog reda iza pok. N. Š. (čl. 13. i 14. ZN-a), vratiti pozajmljeni iznos i to u onom opsegu koji otpada na tužitelja-protutuženika kao nasljednika iza pok. N. Š. zajedno s tuženikom-protutužiteljem, dakle u ½ dijela. Ovdje valja imati u vidu da je pravomoćnom presudom poslovni broj P-170/15 od 31. ožujka 2015.g. utvrđeno da bračnu stečevinu pok. I. Š. i pok. N. Š. predstavljaju pokretnine stečene u njihovom braku te da je G. L., kao prednik pok. I. Š., vlasnik polovine pokretnina koje su bile predmetom tog postupka, slijedom čega se i za pozajmljeni iznos ima predmnijevati da se radi o suvlasništvu ostavitelja na jednake dijelove (suprotno nitko nije niti tvrdio, niti dokazivao), iz čega pak slijedi da na tuženika-protutužitelja, kao jedinog nasljednika iza pok. I. Š. koja je umrla nakon svoga muža N. Š., otpada polovina navedenog iznosa (7.692.30 EUR-a), dok u ostavinsku imovinu iza pok. N. Š. ulazi druga polovina navedenog iznosa, dakle također iznos od 7.692.30 EUR-a pa time tužitelju-protutuženiku T. Ž. kao njegovom nasljedniku u ½ dijela, pripada pravo od tuženika-protutužitelja G. L. tražiti isplatu polovine tog iznosa od 7.692.30 EUR-a, odnosno iznos od 3.846.15 EUR-a.

40. S obzirom na to da je tuženik-protutužitelj navedeni devizni iznos primio na temelju ništavog pravnog posla, dakle bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja tog iznosa se ocjenjuje prema odredbama o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 214. ZPP/91, odnosno čl. 1115. ZOO/05), a ne primjenom odredaba o ispunjenju ugovornih obveza. Saznanjem da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine ostavitelja u imovinu tuženika-protutužitelja, prestala je savjesnost tuženika- protutužitelja pa je od tog trenutka postao nesavjesni stjecatelj, a to je od dana podnošenja podneska tužitelja-protutuženika od 7. lipnja 2016. kojim je od tuženika- protutužitelja zatražio isplatu navedenog iznosa, od kojeg dana tužitelju- protutuženiku pripada pravo zahtijevati isplatu zateznih kamata na utuženi iznos. 41. Kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stava da je potraživanje tužitelja-protutuženika u zastari, nije utvrđivao niti obrazlagao činjenice koje su odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika Tonija Župana, djelomično su osnovani žalbeni navodi tužitelja-protutuženika u odnosu na istaknuti prigovor zastare i obvezu isplate utuženog iznosa.

42. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa od 3.846.15 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama te tuženiku- protutužitelju G. L. naložiti da tužitelju-protutuženiku T. Ž. isplati iznos od 3.846.15 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 7. lipnja 2016. pa do isplate, s obzirom na to da je tuženik-protutužitelj dužan vratiti upravo taj devizni iznos koji je primio (temeljem ništavog pravnog posla), a ne protuvrijednost navedenog iznosa u kunama. U preostalom dijelu kojim je zahtjev za isplatu iznosa od 3.846.15 EUR-a (preko iznosa od 3.846.15 EUR-a do zatraženih 7.692.30 EUR-a), odbijen, žalbu tužitelja-protutuženika valjalo je odbiti i pobijanu odluku u tom dijelu potvrditi, kao i u dijelu kojim je tužitelj-protutuženik tražio da ga se utvrdi vlasnikom deviznog iznosa od 15.384,61 EUR-a u ½ dijela, koji se nalazi u posjedu tuženika-protutužitelja G. L., što je tuženik-protutužitelj dužan priznati, jer iz svega naprijed obrazloženog proizlazi da tužitelj-protutuženik, kao jedan od nasljednika iza pok. N. Š., nije vlasnik navedenog deviznog iznosa od 15.384,61 EUR-a u ½ dijela. Radi navedenog odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke ove drugostupanjske odluke.

43. Odluka o visini stope zateznih kamata temelji se na odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

44. U odnosu na žalbu tuženika-protutužitelja G. L., imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, žalbu tuženika- protutužitelja G. L. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom III. ove drugostupanjske odluke.

45. Kako je djelomično preinačena prvostupanjska presuda i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika T. Ž. djelomično usvojen, valjalo je odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a.

46. Kako je preinačena prvostupanjska presuda na način da su takvom preinakom obje stranke djelomično uspjele u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka, s time da se odluka o parničnim troškovima za cijeli postupak temelji na odredbama čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj: 148/09 i 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), pored navedenog imajući u vidu i vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni i protutužbeni zahtjev te činjenicu da se ista tijekom postupka povećavala pa je zbrajanjem tužbenog i protutužbenog zahtjeva (na koji način su obje stranke postavile zahtjev za naknadu troškova), vrijednost predmeta spora od podnošenja tužbe iznosila 58.000,00 kuna (protuvrijednost utuženog iznosa od 7.692,30 EUR-a), potom 170.000,00 kuna nakon podnošenja protutužbe podneskom tuženika-protutužitelja od 14. lipnja 2016. (zbroj protuvrijednosti utuženog iznosa od 7.692,30 EUR-a i 14.941,71 EUR-a, odnosno 112.000,00 kuna) i konačno 226.000,00 kuna nakon povećanja protutužbenog zahtjeva za iznos od 7.470,86 EUR-a, odnosno za iznos od 56.000,00 kuna, podneskom tuženika- protutužitelja od 28. kolovoza 2018. Ovdje valja obrazložiti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, da se sukladno odredbi čl. 37. ZPP-a, vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, s obzirom na to da je postavljeni deklaratorni zahtjev poslužio samo ocjeni osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se kao takav ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

47. Kao temelj za određivanje naknade troškova ovaj sud je uzeo u obzir zahtjev tužitelja-protutuženika T. Ž. u kojem je određeno naveo troškove za koje traži naknadu (s lista 59 spisa) te trošak tuženika-protutužitelja G. L. koji je prvostupanjski sud pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi i vrijednosti predmeta spora.

48. Stoga je tužitelju-protutuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo dosuditi troškove koji se odnose na zastupanje po punomoćniku odvjetniku, sukladno važećoj Tarifi i naprijed obrazloženoj vrijednosti predmeta spora, i to za sastav tri podneska po Tbr. 8. t. 1. u iznosu od ukupno 6.000,00 kuna (7. lipnja 2016. po 1.000,00 kuna, 14. rujna 2016. po 2.500,00 kuna i 22. ožujka 2019 po 2.500,00 kuna), za pristup na tri ročišta po Tbr. 9. t. 1. u iznosu od ukupno 6.000,00 kuna (20. svibnja 2005. po 1.000,00 kuna, 8. lipnja 2019. po 2.500,00 kuna i 12. lipnja 2016. po 2.500,00 kuna), za pristup na tri ročišta po Tbr. 9. t. 2. u iznosu od ukupno 2.250,00 kuna (21. travnja 2016. po 500,00 kuna, 7. lipnja 2016. po 500,00 kuna i 21. ožujka 2019. po 1.250,00 kuna), za pristup na jedno ročište po Tbr. 9. t. 5. u iznosu od 500,00 kuna (15. rujna 2016.), što je ukupno 14.750,00 kuna, sve to u skladu s Tbr. 42. uvećano za PDV po stopi od 25% u iznosu od 3.687, 50 kuna, što je sveukupno 18.437,50 kuna.

49. Sud tužitelju-protutuženiku nije priznao trošak za sastav tužbe (protutužbe u predmetu istoga suda P-796/03), jer je ista podnesena na zapisnik s ročišta od 20. rujna 2005., a ne posebnim podneskom, a odvjetnička nagrada za tako podnesenu tužbu nije predviđena važećom Tarifom. Nije mu priznat niti trošak za pristup na ročišta od 11. veljače 2010., 15. prosinca 2010., 19. veljače 2015., 5. ožujka 2015., 16. siječnja 2017., 31. siječnja 2017. i 7. lipnja 2019., s obzirom na to da u ovom postupku nisu niti zakazana, niti održana ročišta s navedenim datumima, s time da mu nije priznat niti trošak sastava podneska od 1. siječnja 2017. i 3. travnja 2019., jer podnesci od navedenih datuma ne prileže spisu. Također tužitelju-protutuženiku nije priznat niti zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu jer nije dokazao da je iste platio, odnosno da mu je navedeni trošak nastao.

50. Uzimajući u obzir uspjeh svake stranke ovoga spora u odnosu na zahtjev tužbe i pritutužbe, slijedi da je tužitelj-protutuženik uspio s približno 80 % tužbenog zahtjeva, dok je u odnosu na zahtjev protutužbe uspio s približno 30 % (uzimajući u obzir odbijajući zahtjev protutužbe), dakle s približno 110 %, što iznosi 20.281,35 kuna (110% od pripadajućeg troška obračunatog u iznosu od 18.437,50 kuna), a da je tuženik-protutužitelj uspio s približno 70% protutužbenog zahtjeva, dok je u odnosu na zahtjev tužbe uspio s približno 20%, dakle s približno 90%, što iznosi 22.739,40 kuna (90% od obračunatog troška u iznosu od 25.266,00 kuna) pa je valjalo je od troška koji pripada tuženiku-protutužitelju u iznosu od 22.739,40 kuna, oduzeti trošak koji pripada tužitelju-protutuženiku u iznosu od 20.281,35 te tuženiku-protutužitelju G. L. u konačnome dosuditi razliku u iznosu od 2.458,05 kuna, tako da je valjalo na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tužitelja-protutuženika T. Ž. te preinačiti odluku o trošku pod točkom IV. izreke pobijane odluke i odbiti zahtjev tuženika-protutužitelja G. L. za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.458,05 kuna (za dosuđeni iznos od 22.807,95 kuna), kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke, dok je u preostalom dijelu primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, žalbu tužitelja-protutuženika valjalo kao neosnovanu odbiti.

51. Tužitelju-protutuženiku T. Ž. nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu, imajući u vidu da je s istom djelomično uspio u odnosu na dio pobijane odluke kojim se odlučivalo o njegovom tužbenom zahtjevu, dok u odnosu na dio pobijane odluke kojim se odlučivalo o protutužbenom zahtjevu i o preinaci protutužbe, nije uspio niti u jednom dijelu pa je primjenom prije važećeg čl. 154. st. 3. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, imajući pritom u vidu i vrijednost predmeta spora po tužbenom i po protutužbenom zahtjevu, odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

52. Tuženiku-protutužitelju G. L. nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer nije uspio sa žalbom niti u jednom njezinom dijelu (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

53. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 8. lipnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš