Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj: Gž R-419/2021-2
Split, Gundulićeva 29a
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, po sucu toga suda Dražanu Penjaku kao sutkinji pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. T. iz K. S., OIB: ..., zastupan po punomoćniku J. B., odvjetniku u N. G. protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-111/19 od 12. ožujka 2021., dana 7. lipnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-111/19 od 12. ožujka 2021. u dijelu točke I. njene izreke kojim je tužitelj odbijen za više zatraženi iznos od 80.669,24 kune sa pripadajućim kamatama.
II. Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska odluka u dijelu pod točkom II. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da isplati tužitelju iznos od 15.228,90 kuna s pripadajućim kamatama kako je to pobliže naznačeno u točci I. izreke dok je za više zatraženo u iznosu od 80.669,24 kune zahtjev odbijen kao neosnovan.
2. Na ime troškova postupka sud je naložio tuženoj da isplati tužitelju iznos od 8.000,00 kuna sa pripadajućim kamatama.
3. Protiv ove odluke žale se tužitelj i tužena.
4. Tužitelj pobija presudu u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 I 70/19, dalje u tekstu: ZPP) predlaže da se presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev.
5. Tužena pobija presudu u dijelu odluke o trošku postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se odluka u tom dijelu preinači.
6. U odgovoru na žalbu tužitelj poriče žalbene navode tužene. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.
7. Žalba tužitelja i tužene su neosnovani.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade razlike plaće iz osnova neplaćenog prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanima, te noćnog rada, za razdoblje od 1. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj radio kao mornar u ophodnom brodu i da je radno vrijeme bilo organizirano na način dok je brod u Splitu radi se 12 sati dnevno, pa da je 24 slobodno ili da ima slobodnih 48 sati, a kad je brod u plovidbi, da je neprekidno na brodu 4 dana i da ga se ne smije napuštati, a niti ga itko može mijenjati, da je stalno na raspolaganju za slučaj izvanrednih situacija, pa stoga ne može koristiti dnevni odmor od 12 sati neprekidno između 2 radna dana, jer uvijek mora biti na vezu koji radi 24 sata jer mora uvijek biti na vezi koja radi 24 sata.
9. Odredbom članka 42. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – 73/13, dalje u tekstu: ZR) definiran je pojam radnog vremena, a pored ostaloga to je vrijeme u kojem je radnik spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputi poslodavaca.
10. Sud prvog stupnja svoju odluku temelji na pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u odluci poslovni broj Rev-183/2016 od 21. rujna 2016. a koje pravno stajalište je prihvaćeno u većem broju odluka Županijskog suda u Splitu, a koji se u biti svodi na formu 8 sati redovni rad, 8 sati prekovremeni rad i 8 sati odmora i to na periodu dok se brod nalazi na plovidbi.
11. Temeljem ovako izreče formule sud prvog stupnja pravilno utvrdio pripadajući iznos i to samo za 8 sati prekovremenog rada, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.
12. Poštujući pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i ovoga suda valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovano jer između parničnih stranaka nije sporno da je izračun visine točan i to glede samo 8 sati prekovremenog rada, dok je preostalih 8 sati, pored redovnog rada od 8 sati, predstavlja 8 sati odmora, pa stoga tužitelju ne pripada naknada.
13. Međutim, radi osiguranja pravne sigurnosti a polazeći od temeljnih ciljeva Europske unije kao supranacionalne organizacije o potrebi stvaranja zajedničkog tržišta rada, nužno je postizanje krucijalnoj harmonizaciji rada. Time se stvara supranacionalno europsko radno pravo kojim će se utvrditi, pored ostaloga, i radno vrijeme.
14. Direktive 2003/88/EZ od 4. studenog 2003. stupila je na snagu 2. kolovoza 2004. koja direktiva predstavlja najmanje sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena koja direktiva predstavlja sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena. Ovom Direktivom je definiran pojam radnog vremena. U praksi Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije pod pojmom radnog vremena smatra se i vrijeme provedeno u dežurstvu. Riječ je o vremenu i vremenskom razdoblju u kojem je radnik obvezan biti spreman (raspoloživ) za obavljanje poslova na mjesto koje odredi poslodavac, makar on na tom mjestu spavao ili se odmarao ali da bude raspoloživ i spreman za eventualno posao pri čemu se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje posla ako se ukaže takva potreba. Riječ je o pripravnosti radnika pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljali, a niti na drugom mjestu koji odredi poslodavac.
15. Poradi iznesenog valjalo bi svrsishodnosti radi podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije poziv na odredbu članka 385.a stavak 1. točka 4. ZPP-a uvažavajući činjenicu da je odlukom Europskog suda za ljudska prava i suda Europske unije period kad je radnik raspoloživ poslodavcu smatrao radnim vremenom, što je suprotno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Splitu, stoga bi bilo svrsishodno otkloniti sve moguće dvojbe imajući u vidu i druge djelatnosti mogućih sporova (zdravstvo, policija, vatrogasci, vojska i slično) stoga je valjalo odlučiti kao u izreci temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a.
16. Odluka o troškovima pravilno se temelji na odredbi članka 154. stavak 2. iz članka 155. ZPP-a pri čemu je sud prvog stupnja tužitelju dosudio samo troškove koji su bili nužni za vođenje postupka, sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi.
U Splitu 7. lipnja 2021.
Sudac:
mr. sc. Dražan Penjak, v. r.
