Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-1814/2020-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Seniji Ledić, u pravnoj stvari tužiteljice J. G., OIB: …, iz K., zastupane po punomoćnici A. O., odvjetnici u Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB: …, iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika E. O. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima O. D. G. & p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice, tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-1024/2015-87 od 29. rujna 2020., 4. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika te djelomično i umješača na strani tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-1024/2015-87 od 29. rujna 2020. u:

- točkama I. i II. izreke,

- dijelu točke III. izreke (odluka o parničnom trošku) kojim je obvezan tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.467,00 kuna sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-1024/2015-87 od 29. rujna 2020. u točki III. izreke (odluka o parničnom trošku) tako da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška od tuženika u daljnjem iznosu od 6.988,00 kuna, kao i od umješača na strani tuženika u iznosu od 8.080,00 kuna.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom naloženo tuženiku C. O. d.d. isplatiti tužiteljici J. G. iznos od 46.256,00 kuna sa zateznom kamatom koja na iznos od 31.500,00 kuna teče od 13. veljače 2013. do isplate, na iznos od 14.406,00 kuna od 29. rujna 2020. do isplate i na iznos od 350,00 kuna od 6. kolovoza 2012. do isplate (točka I. izreke). Tužbeni je zahtjev odbijen u iznosu od 16.645,50 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 14.406,00 kuna od 13. veljače 2013. do 28. rujna 2020. (točka II. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.455,00 kuna i umješaču naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.080,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2020. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnose stranke i umješač. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu tj. točki II. izreke, kao i u dijelu kojim joj nije dosuđen daljnji parnični trošak, dok tuženik i umješač na strani tuženika prvostupanjsku presudu pobijaju u dosuđujućem dijelu (točke I. i III. izreke), a svi žalitelji presudu pobijaju zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe stranaka i umješača na strani tuženika su neosnovane u dijelu kojim se pobija odluka o glavnoj stvari, kao što je neosnovana i žalbe tužiteljice u dijelu kojim se pobija odluka o parničnom trošku. Žalba tuženika i umješača na strain tuženika je djelomično osnovana u dijelu kojim se pobija odluka o parničnom trošku.

5. Neutemeljeno stranke ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Žalitelji ne ukazuju na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice kao nasljednice svoje pok. majke Lj. L. za naknadom štete koju je ona pretrpjela kao putnica u vozilu u prometnoj nesreći koja se dogodila 20. travnja 2012., a koju je prouzročio osiguranik tuženika u sudaru s vozilom koje je bilo obvezno osigurano kod umješača na strani tuženika.

8. U ovom stadiju postupka nije sporno da je prednica tužiteljice u predmetnoj prometnoj nesreći zadobila tjelesne ozljede, dok je sporno pitanje uzročne veze između ozljeda zadobivenih u nesreći i oštećenja zdravlja prednice tužiteljice, a nije sporno ni da je tužiteljica doprinijela nastanku vlastite štete zato što nije bila vezana sigurnosnim pojasom, time da je nesporna visina tog doprinosa do 30%, ali je sporno je li ona doprinijela u većem opsegu.

9. Pored naprijed navedenih nespornih činjenica, u postupku je utvrđeno:

- da je u predmetnoj prometnoj nesreći prednica tužiteljice zbog dekubitusa na leđima sjedila nagnuta prema naprijed u položaju koji se sa sudsko-medicinskog stajališta mora izjednačiti s nevezivanjem sigurnosnim pojasom,

- da je prednica tužiteljice tom prigodom zadobila tjelesne ozljede u vidu prijeloma lijevog ivera i višeivernog prijeloma desne nadlaktice zbog kojeg je operativno liječena u KB Sestre milosrdnice,

- da je prednica tužiteljice od ranije osoba teško narušenog zdravstvenog stanja (dijabetes, malignom maternice, degenerativne promjene lumbosakralne kralježnice, moždani udar psihičke bolesti-psihoza i šizofrenija),

- da je po zadobivenim ozljedama s kirurškog aspekta kod prednice tužiteljice došlo do trajnog umanjenja životne aktivnosti u opsegu od 15-20% zbog smanjene pokretljivosti tijela koje je postojalo i od ranije, ali je s ozljedama iz štetnog događaja još i pogoršano,

- da je prednica tužiteljice po štetnom događaju razvila psihički poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, što je dodatno smanjilo njezinu životnu aktivnost za 3-5%,

- da ukupno smanjenje životne aktivnosti prednice tužiteljice s kirurškog i psihijatrijskog aspekta iznosi 18-23%,

- da je prednica tužiteljice po ozljeđivanju trpjela bolove jakog intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta osam dana, a slabijeg intenziteta 75 dana,

- da je kod prednice tužiteljice bio prisutan primarni kratkotrajni strah jakog intenziteta, dok je sekundarni strah jakog intenziteta trajao tri dana, a umjereni oscilirajući strah trajao dva tjedna, nakon čega je bio prisutan slabiji strah od ukupno dva mjeseca, potom je zaostao kasniji povremeni oscilirajući strah slabijeg intenziteta u situacijama koje su je podsjećale na štetni događaj,

- da je prednici tužiteljice od ranije bila potrebna tuđa pomoć zbog degenerativnih promjena slabinske kralježnice, činjenice da je bolovala od maligne bolesti i činjenice da je preboljela moždani udar, a koje stanje je pogoršano u štetnom događaju nakon čega joj je potrebna tuđa pomoć kod održavanja osobne higijene, oblačenja, i uobičajenih kućanskih poslova u trajanju od tri sata dnevno do njene smrti 1. svibnja 2013., umanjeno za dane provedene na bolničkom liječenju,

- da su po operativnim zahvatima kod Lj. L. zaostali ožiljci o čijem izgledu vještaci nisu imali saznanja, pa se nisu mogli očitovati o konkretnom stupnju naruženja i izloženosti trećima,

- da bi oba prijeloma koje je prednica tužiteljice zadobila u štetnom događaju bila izbjegnuta da je ona bila pravilno vezana sigurnosnim pojasom,

- da bi u situaciji da prednica tužiteljice nije zadobila navedene ozljede kod nje izostale trajne posljedice s kirurškog aspekta, kao i fizički bolovi koje je trpjela s te osnove, dok bi umjereni oscilirajući strah trajao sveukupno tjedan dana, a slabiji jedan mjesec, ostali vidovi straha ostali bi identični već danoj ocjeni, da prednica tužiteljice ne bi imala potrebu za tuđom pomoći, a kod nje bi i nadalje zaostalo smanjenje životne aktivnosti s psihijatrijskog aspekta koje bi u tim okolnostima iznosilo 3%.

10. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima stranaka ni umješača nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilno prihvaća i žalbeni sud.

11. Sud je prvog stupnja na temelju naprijed navedenog činjeničnog supstrata ocijenio da suodgovornost prednice tužiteljice nastanku predmetnog štetnog događaja nije veća od nespornih 30% zbog toga što je glavni uzrok štete sudar vozila, pa zbog tog razloga doprinos prednice ne može biti isti niti veći od odgovornosti vozača za nastalu štetu. Stoga je sud utvrdio visinu štete (u nastavku o tome slijede detaljniji razlozi) i dosudio tužiteljici iznos od 46.256,00 kuna s pripadajućom kamatom, a odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 16.645,50 kuna, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 14.406,00 kuna od 13. veljače 2013. do 28. rujna 2020.

12. Pri djelomičnom odbijanju tužbenog zahtjeva sud se prvog stupnja pozvao na odredbu članka 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) ocijenivši osnovanim prigovor zastare. S tim je u vezi sud imao na umu da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. veljače 2013., dok je tužiteljica podneskom od 25. svibnja 2020. smanjila tužbeni zahtjev s osnove naknade neimovinske štete s ranije zatraženog iznosa od 103.000,00 kuna na iznos od 49.000,00 kuna. Podneskom od 2. srpnja 2020. povećala je tužbeni zahtjev zatraživši iznos od 62.401,50 kuna koje povećanje predstavlja preinaku tužbe, pa u odnosu na zahtjev postavljen u iznosu od 49.000,00 kuna, sud ocjenjuje da se parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev, odnosno 2. srpnja 2020.

13. Istaknuti prigovor zastare sud je raspravio i o njemu odlučio primjenom odredbe članka 231. ZOO (pogrešno je naveo članak 230. ZOO, ali je stvarno primijenio odredbu članka 231. ZOO što proizlazi iz sadržaja razloga pobijane presude) zato što je sud imao na umu da je šteta u konkretnom slučaju počinjena kaznenim djelom što je utvrđeno presudom Općinskog suda u Samoboru poslovni broj K-227/2012-2 od 12. listopada 2012. koja je postala pravomoćna 16. studenoga 2012., a kojom je tuženikov osiguranik A. B. proglašen krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine izazivanjem prometne nesreće iz članka 272. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, dalje u tekstu: KZ/97). Tako je sud ocijenio da apsolutni rok zastare kaznenog progona za predmetno kazneno djelo nastupa za šest godina od pravomoćnosti presude donesene u kaznenom postupku.

14. Sud je prvog stupnja pogrešno naveo da je kaznena odgovornost osiguranika tuženika utemeljena na Kaznenom zakonu ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12, dalje u tekstu: KZ/11) zato što je KZ/11 stupio na snagu 1. siječnja 2013., sukladno odredbi članka 387. KZ/11, dakle nakon pravomoćnosti presude kojom je osiguranik tuženika oglašen krivim. U takvim se okolnostima na pitanje zastare kaznenog progona, kako to pravilno u žalbi uočava i tužiteljica, primjenjuje odredba članka 81. stavka 1. KZ/11 kojom je propisano da kazneni progon zastarijeva nakon deset godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godine. Kako je KZ/97 za predmetno kazneno djelo propisivao novčanu kazna ili kaznu zatvora do tri godine, to za kazneni progon predmetnog kaznenog djela zastara nastupa deset godina nakon počinjenja kaznenog djela, a ne od pravomoćnosti presude kako to pogrešno navodi sud prvog stupnja i tuženik u žalbi, jer je odredbom članka 82. stavka 1. KZ/11 propisano da zastara kaznenog progona počinje teći danom kada je kazneno djelo počinjeno, a ova se odredba primjenjuje u konkretnom slučaju po osnovi odredbe članka 86. KZ/11 kojom je propisano ako se prije nastupa zastare kaznenog progona promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi novog zakona. Prema tome, u konkretnom slučaju, s obzirom da se predmetna prometna nesreća dogodila 20. travnja 2012., zastara kaznenog progona nastupa 20. travnja 2022., pa i zahtjev za naknadu štete tada zastarijeva. Međutim, ova nepravilnost u primjeni materijalnog prava kod tumačenja nastupa zastare, ipak nije utjecala na pravilnost odluke o djelomičnom odbijanju tužbenog zahtjeva u točki II. izreke jer je tužbeni zahtjev u tom dijelu (za iznos od 13.401,50 kuna) valjalo odbiti i iz drugih razloga (o tome razlozi slijede u nastavku).

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika i umješača na strani tuženika, u pravu je sud prvog stupnja kada u primjeni odredbe članka 1067. stavka 2. ZOO ocjenjuje da je prednica tužiteljice suodgovorna za nastanak predmetnog štetnog događaja, a ne isključivo kriva za taj događaj, usprkos činjenici što bi oba prijeloma koja je zadobila u štetnom događaju bila izbjegnuta da je bila pravilno vezana sigurnosnim pojasom.

16. Naime, o ovom se pitanju izjašnjavao Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, primjerice Rev-666/2015-2 od 14. travnja 2015., Revx-1237/2013 od 1. travnja 2014., Revx-451/04-2 od 11. ožujka 2015. U tim je odlukama navedeno: "Naime, i u tom predmetu riječ je o tužitelju koji je bio putnik u vozilu koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika pri čemu tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom, a utvrđeno je da bi ozljede koje je tužitelj pretrpio bile izbjegnute da je bio vezan pojasom. U takvoj činjeničnoj situaciji, ovaj sud je, odgovarajući na prigovor tuženika koji je smatrao da je isključiva odgovornost za nastanak predmetne štete na strani tužitelja radi nevezivanja sigurnosnim pojasom, iznio shvaćanja da se radi o suodgovornosti stranaka za nastalu štetu. To ovaj sud obrazlaže time što se protupravno postupanje tužitelja, nevezivanjem sigurnosnim pojasom, ne može promatrati odvojeno od protupravnog postupanja osiguranika tuženika, jer kod odgovornosti za štetu po osnovi krivnje svaki štetnik odgovara za štetu razmjernu svojoj krivnji pod pretpostavkom postojanja uzročne veze. Slijedom navedenog, zaključak ovog suda je da se tuženik ne može osloboditi svoje odgovornosti zbog krivnje samog oštećenika, već svaki odgovara za štetu razmjerno svojoj krivnji. Stoga sud ocjenjuje da je riječ o suodgovornosti stranaka za nastalu štetu budući da tužitelj ne bi bio povrijeđen, bez obzira na vezanje sigurnosnim pojasom, da nije bilo upravo početne protupravne radnje osiguranika".

17. Ovakvo je pravno shvaćanje VS RH bilo predmetom razmatranja pred Ustavnim sudom RH, a taj je Sud u Odluci U-III-727/2016 od 6. lipnja 2018. jednoglasno izrazio shvaćanje da su navedeni razlozi Vrhovnog suda za spomenuti zaključak ozbiljni, relevantni i dostatni te ne dovode u sumnju arbitrarnost postupanja i odlučivanja.

18. U tom smislu žalbeni navodi tuženika, a poglavito umješača na strain tuženika te uz žalbe dostavljena ranija sudska praksa ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja jer je očito da je i najviši sud odstupio od ranije sudske prakse obrazlažući takvo postupanje na ustavnopravno prihvatljiv način što slijedi i sud prvog stupnja imajući na umu sve relevantne okolnosti i pravilno zaključujući da je prednica tužiteljice suodgovorna za nastanak štete u opsegu od 30%.

19. S obzirom na utvrđene povrede prava osobnosti prednice tužiteljice koje nisu dovedene u sumnju ni žalbenim navodima, a uz činjenicu da je sud prvog stupnja cijenio da je kod prednice tužiteljice od ranije postojala blaža oduzetost lijeve strane tijela zbog moždanog udara, što je u kumulaciji s prijelomom kostiju lijeve noge i desne ruke dovelo do gotovo potpune nepokretnosti tijela oštećenice, sud je pravilno utvrdio da je prednici tužiteljice zadobivenim povredama povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime joj je nastala neimovinska šteta (članak 1046. u vezi s člankom 19. stavkom 2. ZOO), a isto tako joj je prouzročena i imovinska šteta (članak 1095. stavak 1. ZOO) budući da je joj je bila potreba tuđa njega i pomoć te je imala troškove liječenja.

20. Odlučujući o visini neimovinske štete u skladu s odredbom članka 1100. stavcima 1. i 2. ZOO, sud je prvog stupnja imao na umu težinu povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja vezane uz lokaciju zadobivenih ozljeda, kao i ostale kriterije odlučne za dosudu neimovinske štete u vidu pretrpljenih fizičkih bolova i straha kroz njihov intenzitet i duljinu trajanja te cjelokupni tijek liječenja, zatim duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti prednice tužiteljice, ali i činjenicu da je te bolove prednica tužiteljice trpjela tek malo više od godinu dana, s obzirom na činjenicu da je umrla 1. svibnja 2013. Cijeneći sve te okolnosti, sud je utvrdio visinu pravične novčane naknade neimovinske štete u iznosu od 45.000,00 kuna, ali je nakon odbitka suodgovornosti od 30% po ovoj osnovi tužiteljici dosudio iznos od 31.500,00 kuna. Pritom je sud pravilno sud ocijenio da tužiteljica nije dokazala tvrdnje o naruženosti pa posljedično tome i duševne bolove koji bi bili povezani s tim jer tužiteljica nije dokazala ni izgled niti izloženost objekta naruženosti trećim osobama, a što je bila njezina dužnost.

21. Odlučujući o visini neimovinske štete sud je pravilno cijenio sve relevantne okolnosti o kojima ovisi visine te štete, a i specifičnu okolnost vezanu uz konkretan slučaj, odnosno činjenicu da je tužiteljica kao nasljednica oštećenice nije osobno trpjela duševne bolove zbog povrede prava osobnosti, kao i da je njezina prednica u relativno kratkom razdoblju (oko godinu dana) trpjela duševne bolove koji su posljedica predmetnog ozljeđivanja budući da je trajnost posljedica koje oštećenik trpi jedan od važnih kriterija o kojima sud vodi računa pri odučavanju o visini neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje. U tom smislu, nisu prihvatljivi žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod utvrđenja i dosuđenja visine pravične novčane naknade neimovinske štete jer utvrđeni, pa dosuđeni iznos pravične novčane naknade neimovinske štete predstavljaju upravo primjerenu satisfakciju za pretrpljenu povredu prava osobnosti.

22. Sud je nadalje, u primjeni odredbe članka 1095. stavka 1. ZOO, utvrdio da je prednici tužiteljice bila potrebna tuđa njega i pomoć u ukupnom trajanju od 343 dana po tri sata dnevno (dakle, ukupno 1.029 sati), i to od 1. svibnja 2012. do 1. svibnja 2013. umanjeno za dane provedene na bolničkom liječenju u vremenu od 28. kolovoza 2012. do 7. rujna 2012. i od 2. siječnja 2001. do 12. siječnja 2001. Visinu cijene jednog sata sud je, u primjeni odredbe članka 223. stavka 1. ZPP, utvrdio u iznosu od 20,00 kuna, što prihvaća i žalbeni sud jer se slaže s ocjenom primjerenosti ove cijene za pružanje ovakve vrste usluge. Na taj je način sud utvrdio visinu imovinske štete za tuđu njegu i pomoć u visini od 20.580,00 kuna, ali je nakon odbitka suodgovornosti prednice tužiteljice u opsegu od 30% dosudio tužiteljici iznos od 14.406,00 kuna.

23. Na dosuđeni iznos pravične novčane naknade neimovinske štete, ali i nenovčane imovinske štete za tuđu pomoć i njegu sud je pravilno primijenio odredbu 1103. ZOO kada je tužiteljici dosudio kamatu od podnošenja tužbe tj. 13. veljače 2013. do isplate (za neimovinsku štetu), odnosno odredbu članka 1086. ZOO u vezi s člankom 1089. stavkom 2. ZOO kada je dosudio kamate od presuđenja do isplate za nenovčanu imovinsku štetu za tuđu njegu i pomoć jer je tek danom donošenja prvostupanjske presude određena visina te naknade.

24. Što se, pak, tiče troškova liječenja sud je utvrdio visinu tih troškova u iznosu od 500,00 kuna koji se iznos odnosi na trošak specijalističkog pregleda kod psihijatra zbog straha i drugih psihičkih tegoba koje su se razvile nakon štetnog događaja i ostavile su trajne posljedice na duševnom planu kod prednice tužiteljice, pa je sud s pravom ocijenio da je taj trošak opravdan. Dakle, nakon što je utvrdio visinu ove štete u iznosu od 500,00 kuna i umanjio doprinos prednice tužiteljice u opsegu od 30%, sud je obvezao tuženika na plaćanje iznosa od 350,00 kuna sa zateznom kamatom od 6. kolovoza 2012., odnosno od dana kad su ti troškovi nastali što je u skladu s odredbom članka 1086. ZOO.

25. U odnosu na žalbene navode prema kojima je u odnosu na odbijajući dio ʺostao sporan dio nedosuđenog iznosa koji se odnosi na dio zahtjeva od 2.744,00 kune do zatraženog iznosa od 49.000,00 kunaʺ, odgovoriti je da taj iznos nije sporan. Naime, tužbeni je zahtjev za iznos od 13.401,50 kuna odbijen jer je sud (pogrešno) ocijenio da je nastupila zastara u tom dijelu, dok je iznos od 2.744,00 kune odbijen zato što ga je sud pravilno ocijenio neosnovanim nakon što je tužbeni zahtjev u visini od 49.000,00 kuna ocijenio osnovanim do iznosa od 46.256,00 kuna. Istina, tužbeni zahtjev djelomično je odbijen (za iznos od 12.401,50 kuna) jer je sud pogrešno ocijenio da je prigovor zastare osnovan. Međutim, taj dio tužbenog zahtjeva je u svakom slučaju valjalo odbiti zbog činjenice da tužiteljici ne pripada veći iznos naknade štete od dosuđenog od 46.256,00 kuna zato što šteta nije veća.

26. Djelomično osnovano umješač na strani tuženika osporava pravilnost odluke o parničnom trošku, iako je sud pravilno ovu odluku utemeljio na noveliranoj odredbi članka 154. stavka 2. ZPP, ali je tu odredbu pogrešno primijenio. Naime, sud je pravilno utvrdio parnične radnje koje se odnose na zastupanje tužiteljice po punomoćniku i pravilno je naveo pojedinačne iznose koji tužiteljici pripadaju za svaku parničnu radnju, ali je te iznose pogrešno zbrojio. Kad se točno zbroje pojedinačno navedeni iznosi parničnog troška koji tužiteljici pripadaju po osnovi zastupanja po punomoćniku, njihov točan zbroj daje iznos od 12.000,00 kuna (po 1.000,00 kuna za sastav tužbe, četiri obrazložena podneska, šest ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, po 250,00 kuna za tri neobrazložena podneska i jedno ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja). Ovom iznosu valja pridodati i trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 3.000,00 kuna što daje iznos od 15.000,00 kuna.

27. Sud je prvog stupnja dalje pogriješio kada je tužiteljici priznao trošak sudske pristojbe neovisno o uspjehu u parnici, jer trošak sudske pristojbe stranci pripada razmjerno uspjehu u parnici. Stoga je iznosu od 15.000,00 kuna koji se odnosi trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku valjalo pridodati iznos od 1.385,00 kuna po osnovi pristojbe tužbe i iznos od 970,00 kuna po osnovi pristojbe presude, što ukupno daje iznos od 17.355,00 kuna.

28. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio uspjeh tužiteljice u parnici u opsegu od 70%, što znači da je tuženik uspio s 30%. S obzirom na kriterije iz odredbe članka 154. stavka 2. ZPP, tužiteljici pripada 40% njezinog naprijed utvrđenog parničnog troška, odnosno iznos od 6.942,00 kuna. Tom iznosu dodan iznos od 2.900,00 kuna koliko je tužiteljica uplatila na ime troškova vještačenja, a koji joj iznos pripada neovisno o uspjehu u parnici. Tako izračunat parnični trošak tužiteljice koji joj pripada s obzirom na uspjeh u parnici iznosi 9.842,00 kune.

29. Sud je nadalje utvrdio trošak umješača u iznosu od 4.375,00 kuna po osnovi odredbe članka 158. ZPP za povučeni dio zahtjeva, dakle trošak uzrokovan krivnjom tužiteljice, a visina tog troška je pravilno obračunata. S obzirom na činjenicu da sud kada odlučuje o glavnoj stvari i parničnom trošku kao sporednom zahtjevu, o trošku odlučuje jednom odlukom, u tom je smislu bilo potrebno ukupan iznos parničnog troška koji tužiteljici pripada po osnovi uspjeha u parnici prebiti s troškom umješača na strani tuženika koji je trošak skrivila tužiteljica.

30. Kad se u tom smislu od iznosa parničnog troška koji tužiteljici pripada s obzirom na njezin uspjeh u parnici, a u iznosu od 9.842,00 kuna odbije iznos troška umješača na strani tuženika koji je trošak nastao krivnjom tužiteljice u iznosu od 4.375,00 kuna, ostaje zaključiti da je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.467,00 kuna koliko je tužiteljici i dosuđeno.

31. Suprotno žalbenim navodima umješača na strani tuženika, pravilno je sud primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio kamatu na iznos parničnog troška od presuđenja do isplate jer za to postoji uporište u odredbi članka 30. Stavka 2. Ovršnog zakona (ʺNarodne novineʺ, broj 112/12, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje u tekstu: OZ). Ova zakonska odredba propisuje da kamata na troškove stranci može biti određena od donošenje odluke već i u ovršnoj ispravi, dakle, stranci pripada neovisno o tome je li određena u ovršnoj ispravi ili u ovršnom postupku.

32. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavaka 1. i 2. ZPP te članka 373. točke 3. ZPP.

Split, 4. lipnja 2021.

Sutkinja

mr. sc. Senija Ledić, v. r.