Poslovni broj: Usž-586/21-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. M. iz B. na M., zastupanog po opunomoćeniku M. B., odvjetniku u odvjetničkom društvu B.&P. j.t.d., Z., protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Z., radi stambenog zbrinjavanja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-541/20-8 od 9. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-541/20-8 od 9. listopada 2020. godine.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom usvojen je tužbeni zahtjev i poništeno rješenje tuženika, KLASA: 371-05/98-04/1238, URBROJ: 522-05/3-1-20-38 od 28. travnja 2020. godine.
2. Presudom poništenim rješenjem tuženik je oglasio ništavim svoje prethodno rješenje, KLASA: UP/I-371-05/98-04/01238, URBROJ: 519-06-02-99-12 od 10. rujna 1998. (dalje: rješenje od 10. rujna 1998.), kojim je tužitelju, roditelju poginulog hrvatskog branitelja N. M., u najam sa zaštićenom najamninom dodijeljen stan u B. na M., na adresi G. (sada I.G. K. 12), br. K, kat I., površine 43,88 m[2] , sukladno tada važećim odredbama Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji („Narodne novine“, broj: 108/96.).
3. Tuženik je protiv osporene presude izjavio žalbu iz svih razloga propisanih člankom 66. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17., dalje: ZUS).
4. U razlozima žalbe navodi da je rješenje od 10. rujna 1998. oglašeno ništavim jer je stan koji je nezakonito dodijeljen tužitelju, on predao tuženiku, a tuženik s njime dalje raspolagao. Pojašnjava da tužitelj nije ostvario status roditelja smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, već status roditelja poginulog mirnodopskog vojnog invalida zbog čega je 15. prosinca 2015. vratio u posjed tuženiku sporni stan slobodan od osoba i stvari. Predmetni stan je dan u najam sa zaštićenom najamninom i pravom otkupa E. P., supruzi smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, koja je taj stan i otkupila i nalazi se u njezinom posjedu. Iz navedenih razloga, izvršenje rješenja od 10. rujna 1998. je stvarno nemoguće, sukladno odredbi članka 128. stavka 1. točke 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., dalje: ZUP). Predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i, na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a, sam riješi stvar na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i poništio osporeno rješenje tuženika.
8. U konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti za oglašivanje ništavim rješenja od 10. rujna 1998. na temelju članka 128. stavka 1. točke 3. ZUP-a, koji propisuje da će se rješenje oglasiti ništavim ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće. Ovo iz razloga jer se stvarna nemogućnost izvršenja tog pravomoćnog rješenja odnosi na nemogućnost faktične predaje u posjed spornog stana tužitelju koja predaja u posjed je uvjetovana obvezom iseljenja iz stana treće osobe (E. P.), a što nije predmet upravnih postupaka niti upravnog spora već se rješava u postupku pred redovnim sudom.
9. Tužbeni i žalbeni navodi tuženika odnose se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi pogrešnu primjenu zakona, u postupku donošenja pravomoćnog rješenja od 10. rujna 1998., jer je nakon donošenja tog rješenja utvrđeno da tužitelj nema pravo na stambeno zbrinjavanje prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji, zbog čega je i vratio stan u posjed tuženiku, koji je sa stanom dalje raspolagao na način da ga je dao u najam trećoj osobi koja je stekla vlasništvo tog stana. Dakle, u konkretnom slučaju, proizlazi da je izvršenje bilo moguće u vrijeme donošenja rješenja i da je rješenje izvršeno jer je tužitelj vratio stan koji je dobio u posjed, te da je nemogućnost izvršenja nastupila naknadno. Prema pravnom shvaćanju izraženom u nizu odluka ovog Suda (Us-251/1985, Us-9040/1998, Us-7415/2005, Usž-2345/18 i dr.), nemogućnost izvršenja kao razlog za oglašavanje rješenja ništavim mora postojati u vrijeme donošenja rješenja, odnosno činjenice koje su nastale nakon donošenja rješenja i naknadno doneseni propisi nisu temelj za oglašavanje ništavim pravomoćnog rješenja iz razloga nemogućnosti izvršenja.
10. Presudom ovog Suda, posl.br. Usž-2903/18-3 od 20. studenog 2019., utvrđeno je da je to rješenje od 10. rujna 1998., već u trenutku njegova donošenja bilo nezakonito, ali da je rok za njegovo ukidanje istekao u roku od godine dana od dana dostave tužitelju, no to ne znači da je ono u vrijeme donošenja bilo pravno i stvarno neizvršivo.
11. Slijedom navedenog, proizlazi da, u konkretnom slučaju, nisu ostvareni uvjeti za oglašivanje ništavim pravomoćnog rješenja od 10. rujna 1998. iz razloga navedenih u poništenom rješenju tuženika.
12. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
13. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 4. lipnja 2021.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić, v.r.
