Poslovni broj: Usž-1890/21-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja L. K. iz Ž., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. i p. d. o. o., R., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, P., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine Ž., Ž., radi komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-932/2020-13 od 3. veljače 2021., na sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-932/2020-13 od 3. veljače 2021.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/20-02/31, URBROJ: 2163/1-18-09/3-20-02 od 22. svibnja 2020. i rješenja Općine Ž., Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-363- 07/19-01/57, URBROJ: 2171/04-01-20-4 od 27. veljače 2020. (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora (točka II. izreke) i naloženo je tužitelju da zainteresiranoj osobi nadoknadi trošak upravnog spora u visini od 87,00 kn (točka III. izreke). Navedenim rješenjem tuženika od 22. svibnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja tijela prvog stupnja od 27. veljače 2020., kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa povodom ozakonjenja zahtjevne zgrade stambene namjene izgrađene na k. č. zgr. 751/4 i 4010/9 k. o. Ž., jednostavne zgrade poljoprivredne namjene izgrađene na k. č. zgr. 751/4 k. o. Ž. i jednostavne zgrade poljoprivredne namjene - garaža izgrađene na k. č. zgr. 751/4 k. o. Ž., sve unutar građevinskog područja naselja K., Općina Ž., u ukupnom iznosu od 17.456,60 kn.
2. Tužitelj u žalbi navodi kronologiju događaja i ističe da je u vrijeme kada je podnio zahtjev za legalizaciju objekta na snazi bila Odluka o komunalnom doprinosu Općine Žminj iz 2010. s izmjenama iz 2013. (dalje: Odluka 10/13) u kojoj je bilo izričito propisano kako se komunalni doprinos ne plaća za legalizirane zgrade. Ističe da u novim Odlukama, donesenim nakon podnošenja zahtjeva, nije navedeno kako se iste primjenjuju na postupke legalizacije koji su započeti prije donošenja tih Odluka. Smatra da je u postupku sporno da li se na tužitelja primjenjuje Odluka 10/13, koja je bila na snazi u vrijeme kada je tužitelj podnio zahtjev za legalizaciju objekta, ili odluka koju je primijenila Općina Ž. nakon podnošenja tužiteljevog zahtjeva. Smatra da se na njega primjenjuje Odluka 10/13, koja je bila na snazi u vrijeme kada je podnio zahtjev za legalizacijom. Ističe da je imao legitimno pravo očekivati da će upravno tijelo u postupku legalizacije donijeti svoju odluku u zakonskom roku te da će se na njega, u konačnici, primijeniti Odluka 10/13, koja je izrijekom određivala oslobođenje od plaćanja komunalnog doprinosa. Poziva se na pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 15. svibnja 2009., prema kojem se u upravnim postupcima primjenjuju podzakonski propisi koji su na snazi u vrijeme pokretanja upravnih postupaka. Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti osporenu presudu, poništiti osporeno rješenje i predmet vratiti istom tijelu na ponovni postupak.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da činjenica da u prijelaznim odredbama nove Odluke o komunalnom doprinosu Općine Žminj („Službeni glasnik Općine Žminj“, broj: 10/18. - dalje: Odluka/18) nije bilo navedeno ništa u vezi eventualnih iznimaka znači da se Odluka primjenjuje sukladno članku 86. stavku 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 68/18. i 110/18. - dalje: ZKG). Također navodi da je nemoguće opravdati situaciju u kojoj legalni graditelji jedini plaćaju komunalni doprinos, pri tome osobito imajući u vidu da se radi o zakonom propisanoj obvezi i prihodu jedinice lokalne samouprave koja se koristi za financiranje i održavanje komunalne infrastrukture. Stoga smatra da se očekivanje tužitelja nikako ne može smatrati legitimnim očekivanjem. Ističe da je u vrijeme kada su se stekli uvjeti za obračun komunalnog doprinosa, dakle, u vrijeme kada je postupak legalizacije pravomoćno dovršen, već bila na snazi Odluka/18. Predlaže ovom Sudu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi osporenu presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prema odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12., 143/13. i 65/17.), podnositelji zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju, osim za pomoćnu zgradu, dužni su po izvršnosti tog rješenja platiti komunalni doprinos i vodni doprinos u skladu s posebnim propisima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije. Prema stavku 4. citiranog članka Zakona, nadležno upravno tijelo dužno je tijelima nadležnim za utvrđivanje komunalnog doprinosa i vodnog doprinosa dostaviti podatke potrebne za obračun iznosa tog doprinosa u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja o izvedenom stanju.
6. Poseban propis koji ima u vidu naprijed navedena odredba je članak 84. stavka 1. ZKG-a, koji propisuje da se rješenje o komunalnom doprinosu donosi po pravomoćnosti građevinske dozvole odnosno rješenja o izvedenom stanju, a u slučaju građenja građevina koje se prema posebnim propisima grade bez građevinske dozvole, nakon prijave početka građenja ili nakon početka građenja.
7. Odredbom članka 86. stavka 2. ZKG-a propisano je da se rješenje o komunalnom doprinosu u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti donosi u skladu s odlukom o komunalnom doprinosu koja je na snazi na dan pravomoćnosti građevinske dozvole, pravomoćnosti rješenja o izvedenom stanju odnosno koja je na snazi na dan donošenja rješenja o komunalnom doprinosu ako se radi o građevini koja se prema posebnim propisima kojima se uređuje gradnja može graditi bez građevinske dozvole.
8. Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Odluku 10/13 koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka za ozakonjenje predmetnih građevina, a ne Odluka/18 koju je upravno tijelo u konkretnom slučaju primijenilo.
9. Međutim, suprotno mišljenju tužitelja, kada se radi o postupku ozakonjenja zgrade temeljem Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, dakle, o utvrđivanju komunalnog doprinosa po službenoj dužnosti, nakon što je nadležno tijelo donijelo rješenje o izvedenom stanju za nezakonitu zgradu, tada se komunalni doprinos utvrđuje primjenom odluke o komunalnom doprinosu koja je na snazi na dan pravomoćnosti rješenja o izvedenom stanju pa se pravno shvaćanje na koje tužitelj upire u žalbi ne odnosi na ovu pravnu situaciju.
10. Imajući u vidu da je predmetno rješenje o izvedenom stanju postalo pravomoćno 27. kolovoza 2019., a što među strankama nije sporno, pravilno je prvostupanjsko tijelo, sukladno odredbama Odluke/18 koja se ovdje primjenjuje, tužitelju odredilo obvezu plaćanja komunalnog doprinosa.
11. Kako, dakle, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
12. Slijedom svega navedenog valjalo je, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 4. lipnja 2021.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
