Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-263/2021-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Seniji Ledić, na temelju nacrta odluke sudske savjetnice Antonie Škaričić Majić, u pravnoj stvari tužitelja L. C. d.o.o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici O.D. O., V., K. i Š. iz Z., protiv tuženika K. Ž. iz Z., OIB: …., kojeg zastupa punomoćnik A. Č., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4297/2020-50 od 27. studenoga 2020., 2. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4297/2020-50 od 27. studenoga 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke i sudi:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 30.135,60 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 17. studenoga 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom, pod točkom I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.135,60 kuna sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. studenoga 2004. pa do isplate, dok je točkom II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za tijek kamata na dosuđeni iznos za razdoblje od 16. studenoga 2004. do 17. studenoga 2004. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 14.687,50 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. studenoga 2020. do isplate.

2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), predlažući preinačiti presudu u pobijanom dijelu, podredno ukinuti i vratiti na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 365. stavku 2. i u skladu sa žalbenim razlozima, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje bitne povrede postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, budući da tuženiku nije uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom. Osim toga, neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika za isplatu iznosa od 30.135,60 kuna činjenično utemeljen na tvrdnji tužitelja da mu je tuženik zbog neizvršavanja obveza preuzetih Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama broj 82/2004, dužan isplatiti navedeni iznos.

8. U postupku je utvrđeno da je prednik tužitelja C. d.d. 7. listopada 2004. donio Odluku broj 254/04 kojom se tuženik K. Ž., dipl. oec. zaposlen kod tužitelja u Odjelu maloprodaje, uz još tri radnika upućuje na obrazovanje na Ekonomski fakultet u Zagrebu – specijalistički poslijediplomski studij u trajanju od jedne školske godine (2 semestra) te je istom Odlukom odobreno podmirenje troškova obrazovanja u iznosu 4.000,00 € plativo u kunama po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja. Isto tako je utvrđeno da Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 11. listopada 2004. između tužitelja i tuženika kojim bi se trebale regulirati obveze tuženika i tužitelja vezane za upućivanje tuženika na obrazovanje nije potpisan niti od strane radnika, ovdje tuženika, niti od strane tadašnjeg glavnog direktora, ovdje tužitelja. Nadalje je utvrđeno da prijava za upis na poslijediplomski studij Ekonomskog fakulteta u Zagrebu glasi na ime tuženika te da je ista potpisana, dok Ugovor o obrazovanju za poslijediplomski stručni studij između tuženika i Ekonomskog fakulteta nije potpisan, jednako tako da su u Indeksu kolegija koji glasi na tuženikovo ime upisani njegovi osobni podaci ali u njemu nisu upisane ocjene niti je isti vlastoručno potpisan. Osim toga, utvrđeno je da tuženik nije pohađao predavanja na navedenom fakultetu kao i to da je prestao s radom kod tužitelja 11. travnja 2008.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je u primjeni odredbe članka 17. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: ZOO) u vezi s odredbom članka 148. ZOO u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da su stranke sklopile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama na temelju kojeg je tužitelj izvršio uplatu školarine za poslijediplomsko školovanje tuženika, a tuženik koji je bio dužan školovanje završiti u roku jedne godine i šest mjeseci, jednako kao i nastaviti rad kod tužitelja u razdoblju od pet godina, to nije izvršio pa da je u obvezi vratiti tužitelju uplaćenu školarinu.

10. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda ne prihvaća i ovaj sud.

11. Naime, tužitelj temelji svoj zahtjev na Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama koji je sklopljen između tužitelja i tuženika i u kojem su navedene sve stavke koje mora ispuniti svaka od stranaka Ugovora, pa je prvotno za utvrditi je li takav ugovor uopće bio sklopljen.

12. Iz obrazloženja pobijane presude očito proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude ocijenio da je navedeni ugovor sklopljen, unatoč činjenici što Ugovor nije potpisao tuženik kao niti tužitelj. Prvostupanjski sud svoj zaključak temelji na činjenici da je ovdje tuženik potpisao prijavu za upis na fakultet te da je ona jasan i nedvojben dokaz da je tuženik bio upoznat s Odlukom i Ugovorom.

13. Međutim, prema shvaćanju ovog suda, činjenice na kojima prvostupanjski sud temelji takav zaključak nisu dovoljne za nedvojbeno utvrđenje sporne činjenice je li predmetni Ugovor sklopljen.

14. Odredbom članka 26. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

15. Prema shvaćanju ovog suda za očekivati je da stranka, ovdje tuženik, može odbiti potpisati ugovor jer nije suglasna s određenim obvezama koje bi za nju iz ugovora proizlazile. S obzirom na to da u spisu ne postoji dokaz o tome da je navedeni Ugovor potpisan, kao niti realiziran, prema ocjeni ovog suda tužitelj ne može s uspjehom temeljiti svoj zahtjev na tom Ugovoru, a pri čemu je za napomenuti da nije od značaja činjenica što je prijava za upis na fakultet potpisana i to iz razloga što se predmetno potraživanje ne temelji na prijavi već na Ugovoru.

16. Kod nesporne činjenice da predmetni Ugovor nije potpisan, a da potpisivanje prijave za fakultet nije dokaz realizacije Ugovora, preostaje utvrditi je li Ugovor na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev na neki drugi način, konkludentnim radnjama, realiziran, a to sve u smislu odredbe 28. ZOO koja propisuje da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju.

17. U odnosu na navedeno za istaknuti je da iz sadržaja spisa proizlazi da tuženik nije pohađao predavanja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, dok su drugi radnici upućeni na školovanje istom Odlukom kao i tužitelj, uredno izvršavali svoje obveze u tom smislu, kao i to da u indeks tuženika nije unesena nijedna ocjena već su u njemu tek formalno upisani kolegiji i osobni podaci tuženika.

18. Iz svega navedenog, za zaključiti je da Ugovor između tužitelja i tuženika nikada nije sklopljen pa tužitelj ne može s uspjehom temeljiti svoj tužbeni zahtjev na navedenom Ugovoru.

19. Naprijed navedeno shvaćanje ovog suda o tome da predmetni ugovor nikada nije sklopljen dodatno osnažuje činjenica da je tuženik raskinuo ugovor o radu s tužiteljem iz čega jasno proizlazi da tuženik nije bio suglasan s odredbama istog Ugovora, kojima je među ostalim, bila propisana njegova obveza ostanka u random odnosu kod tužitelja narednih pet godina.

20. S obzirom na različito pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, na koncu je posebno za istaknuti da sve i da je predmetna prijava za upis na fakultet uistinu potpisana od strane tuženika, a što je uzgred rečeno tuženik osporavao tijekom postupka, navedeno ne bi dovelo u sumnju naprijed izneseno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda o tome da Ugovor nije sklopljen. Naime,navedeni Ugovor uopće ne sadrži obvezu tuženika da sam ispuni, potpiše i preda prijavu za upis na poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, pa se eventualni potpis tuženika na prijavi ne može smatrati konkludentnom radnjom prihvata predmetnog Ugovora, jer kao što je rečeno, Ugovor takvu obvezu uopće ne sadrži.

21. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP, trebalo je prvostupanjsku presudu preinačiti, odnosno odlučiti kao u dijelu pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

22. S obzirom da je prvostupanjska presuda preinačena, o parničnom je trošku odlučeno temeljem odredbe članka 166. stavka 2. ZPP u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.

23. Parnični je trošak tuženika obračunat prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 30.135,60 kuna primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 107/15; dalje Tarifa) na čiju primjenu upućuje odredbe članka 155. stavka 2. ZPP. Tako je tuženiku priznat trošak: za sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 22. listopada 2010. i 6. travnja 2011. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi u visini od po 100 bodova za svako (Tbr. 9/1Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 23. rujna 2009., 13. lipnja 2011., 26. listopada 2012. na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima u visini 50 bodova za svako (Tbr. 9/2 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 5. prosinca 2012. koje je odgođeno prije početka raspravljanja o glavnoj stvari u visini od 25 bodova (Tbr. 9/5 Tarife), kao i trošak sastavljanja obrazloženog podneska od 7. travnja 2009. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i trošak ostalih podnesaka od 24. veljače 2011. i 14. travnja 2011. u visini 25 bodova za svaki (Tbr. 8/3 Tarife), ukupno 675 bodova.

24. Tako izračunat parnični trošak tuženika iznosi ukupno 6.750,00 kuna (1 bod = 10 kuna, prema Tbr. 50. Tarife), što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) od 25% odnosno za iznos od 1.687,50 kuna daje ukupno iznos od 8.437,50 kuna.

25. Nadalje, odlučujući o troškovima sastava žalbe tuženika, valjalo je tuženiku priznati trošak sastava žalbe u visini od 1.562,50 kuna, koji se odnosi na trošak sastava žalbe u visini 1.250,00 kuna (Tbr. 10/5 Tarife) uvećano za zatraženi trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 312,50 kuna.

26. Dakle, ukupni parnični trošak koji pripada tuženiku iznosi 10.000,00 kuna koliko je tuženiku i dosuđeno u točki II. izreke ove presude, jer je u cijelosti uspio u parnici.

Split, 2. lipnja 2021.

Sutkinja:

mr. sc. Senija Ledić, v. r.