Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 24 Gž-1200/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vesne Žulj kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Roberta Jambora kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. L. iz S. N., OIB:…, zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. b. d.d. Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1409/2020-20 od 28. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1409/2020-20 od 28. siječnja 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1409/2020-20 od 28. siječnja 2021. suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku A. b. d.d. Z., OIB:…, da tužitelju B. L. iz S. N., OIB:…, na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 187.087,68 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi

- na iznos od 13,31 kn od 12.10.2005. pa do isplate,

- na iznos od 13,69 kn od 12.10.2005. pa do isplate,

- na iznos od 21,47 kn od 11.11.2005. pa do isplate,

- na iznos od 76,69 kn od 22.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 129,28 kn od 17.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 167,20 kn od 30.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 184,34 kn od 18.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 137,10 kn od 21.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 146,13 kn od 23.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 73,92 kn od 29.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,74 kn od 18.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,86 kn od 23.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 62,89 kn od 19.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 60,46 kn od 25.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 32,12 kn od 27.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 85,29 kn od 18.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 127,94 kn od 20.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 188,59 kn od 19.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 174,68 kn od 24.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 257,01 kn od 25.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 241,38 kn od 22.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 271,80 kn od 25.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 535,24 kn od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 481,00 kn od 13.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 646,68 kn od 01.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 589,44 kn od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 497,36 kn od 24.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 691,63 kn od 01.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 938,76 kn od 28.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 763,77 kn od 28.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 831,10 kn od 26.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 752,95 kn od 20.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 767,18 kn od 23.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.097,91 kn od 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.130,12 kn od 03.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 170.793,17 kn od 26.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 4.050,48 kn od 02.08.2011. pa do isplate.

sve po kamatnoj stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 19.679,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2021. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik sadržajno zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili ukine. Traži naknadu troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio ni da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa anuiteta i drugih obveza koje je tuženik obračunao temeljem ništetne i nepoštenih odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 2. kolovoza 2005. ugovor o kreditu kojim je tužitelj pozajmio 131.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama na rok otplate od 20 godina (240 mjeseci), a uz redovna kamata od 3,99 % godišnje;

-u čl. 3. dotičnog ugovora ugovorena je kamata od 3,99% godišnje, a u čl. 6. ugovoreno je kako je ta stopa promjenjiva od 1. svibnja 2006. sukladno "Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita";

-dakle, ugovoreno je kako je banka ovlaštena samostalno, bez sporazuma s korisnikom kredita, izvršiti promjenu kamatne stope sukladno „Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita“;

-za vrijeme trajanja otplate kredita tuženik je doista samostalno mijenjao kamatnu stopu koja je iznosila 3,99% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2006., - 4,60% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2006. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007. - 5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. rujna 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008. - 5,99% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. studenog 2008. - 6,20% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. studenog 2010. - 5,95% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2010. do kraja izračuna, zbog čega su mjesečni anuiteti otplate kredita rasli;

-ugovorena je otplata kredita prema otplatnom planu u 240 anuiteta, od prvog koji dospijeva 19. kolovoza 2005. do zadnjeg koji dospijeva 31. kolovoza 2025., ali je tužitelj vratio kredit prije ugovorenog roka;

-istim ugovorom ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-tužitelj je do 26. srpnja 2011. otplatio sve dotadašnje anuitete kao i sva preostala potraživanja kreditora;

-stranke o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ni o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, one su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

-vještačenjem je utvrđeno kako je tužitelj, zbog primjene jednostrano povećavanih kamatnih stopa, viših od prvotno ugovorene redovne kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu, u razdoblju od 30. rujna 2005. (dospijeće prve otplate) do konačne otplate kredita (26. srpnja 2011.) platio tuženiku ukupno 55.441,23 kuna više no što bi platio po prvotno ugovorenoj stopi;

-vještačenjem je utvrđeno kako je u istom razdoblju, zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, tužitelj platio tuženiku 187.087,68 kuna više;

-Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

-u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik A. B. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

-ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

-odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

-potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

-nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

-odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i

2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

7. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 29., čl. 210., čl. 214., čl. 371., Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 81., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), pa odlučio kao u izreci.

8. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo. 9. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a sadržajnom primjenom odredaba čl. 324. ZOO.

10. To iz razloga, što ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije jasna, jer sadrži neodređenost i nedefiniranost jednog od osnovnih sastojka samog ugovora, to jest cijene. Ta odredba nije lako razumljiva, jer tužitelju nisu mogli biti poznati parametri izračuna kamatne stope. Kako je prvostupanjski sud ocijenio da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu jasne niti lako razumljive, sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03, bilo je dopušteno ocjenjivati da li su odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope poštene. Na temelju svih provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da su odredbe o kamatnoj stupi u dijelu preko visine koja je ugovorena u samom trenutku sklapanja ugovora (to jest 3,99%) nepoštene, s obzirom da iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, kamatna stopa je u trenutku sklapanja ugovora bila određena u ugovorenoj visini od 3,99%, da bi potom ugovaranje promjenjive kamatne stope omogućilo jednostranu odluku tuženika o visini ugovorene stope. Tuženik je to iskoristio i na štetu tužitelja višekratno povisivao kamatne stope.

11. Također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako je nepoštena te suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te kako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i ugovorna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. Pritom se prvostupanjski sud pravilo pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. U konačnici je, kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne obje ugovorne odredbe, i ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona, ovdje predmetna, o valutnoj klauzuli u CHF.

14. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

15. I prema shvaćanju ovog višeg suda ništetna je i nepoštena ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre, i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

17. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

18. Predmetna sporna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima „ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak“, također je odlukama viših sudova utvrđena nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Konačno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu.

19. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. navodi se kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, nepošten i ništetan o zato jer su:

-ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

-te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

20. Izloženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj viši sud, a to je ujedno odgovor na žalbene razloge tuženika zbog čega bi taj uglavak bio ništetan i kako nije dokazano da je tuženik mogao predvidjeti tečaj strane valute

21. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

22. Tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka nisu prihvatljive. Očitujući se na nalaz mišljenje sam tuženik je u podnesku izjavio kako je vještak „apsolutno korektno izradio nalaz i mišljenje“ sukladno navodima tužbe i zadanom zadatku. Drži da je trebao uračunati i „potplaćene iznose“. Međutim, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Stoga je sud prvog stupnja pravilno naložio vještačenje i odlučio u granicama tužbenog zahtjeva. Dakle za "preplaćene iznose".

23. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u točki 1. izreke pobijane presude.

24. Nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako sporni uglavak predmetnog ugovora nije ništetan. O tome je zapravo već odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012.

25. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO i ono glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

26. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u točki I. izreke osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaka.

27. Žalbeni razlog tuženika kako sud prvog stupnja nije izveo po njemu predložene dokaze saslušanjem njegovih djelatnika, bankovnih službenika, na okolnost sklapanja ugovora, nije osnovan. Naime, po čl. 220. ZPP sud prvog stupnja odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa time što je odbio izvesti ovaj dokaz nije povrijedio pravila postupka. A pokraj toga što je izveo druge dokaze na okolnost ništetnosti spornih ugovornih odredbi (citirane sudske odluke Trgovačkog suda Zagreb, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske), činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno.

28. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega prvostupanjski sud smatra da se podnošenjem kolektivne tužbe (u slučaju kada se ista odnosi na zaštitu kolektivnog interesa koji u sebi sadrži konkretni pojedinačni interes upravo tužitelja u ovom postupku), prekinuta zastara temeljem čl. 241. ZOO.

29. Načelno to shvaćanje nije pogrešno. Ali u međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020, održanoj 30. siječnja 2020., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

30. Izloženo pravno shvaćanje prihvaća, dakako, i ovaj viši sud, a iz njega je vidljivo kako zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći, jer je tek danom donošenja ove drugostupanjske odluke postala pravomoćna osporena presuda u kojoj je o ništetnosti odlučeno kao o prethodnom pitanju. Drugačija pravna shvaćanja tuženika izložena u njegovoj žalbi nisu prihvatljiva. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kad nije prihvatio prigovor zastare.

31. U svezi žalbenog razloga kako sud prvog stupnja nije pravilno odlučio kad je tužitelju dosudio početak tijeka zateznih kamata od časa stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, valja kazati kako isti nije osnovan. Naime, tuženik se pravilno poziva na odredbu čl. 1115. ZOO prema kojoj kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema shvaćanju ovog višeg suda tuženik je bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. I o tome je Vrhovni sud republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u citiranoj, ovdje meritornoj presudi, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.

32. I odluka o troškovima postupka je, kako po osnovu temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova temeljem čl. 155. ZPP, zakonita. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznao prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Nije osnovan ni žalbeni razlog kako tužitelj nije platio pristojbe pa da mu ne pripada naknada istih. Naime, iz sudskog spisa i sustava e-Spis proizlazi kako je tužitelj doista platio sudsku pristojbu na tužbu od 2.359,00 kuna i sudsku pristojbu na presudu od 2.220,00 kuna.

33. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

34. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu 2. lipnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.