REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-10971/15

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac

S P L I T

U I M E R E P U B LI K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja pod 1. N. P. iz D. R., D., OIB: … i pod 2. M. P. iz D. R., D., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku R. P., odvjetniku u S.,

protiv tužene R. B. R.-K. eGen, H.

S. 2, 8490 B. R., OIB: …, koju zastupaju odvjetnici iz

O. D. K.&P. d.o.o., sa sjedištem u Z., I. 1A/III, radi

ništetnosti ugovora, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja R. P., odvjetnika u S. i punomoćnika tužene V. N., odvjetnika u odvjetničkom društvu K.&P.

d.o.o., dana 1. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: " 1.Utvrđuje se da su ništetni Ugovor o zajmu Br. Konta 1-00.115.949 sastavljen u A., B. R. dana 4.12.2007. godine sa

zajmom od 150.000,00 E.-a s efektivnom kamatnom stopom od 10,7% kao i založna isprava od 4.12.2007. godine solemniziranu po javnom bilježniku B. Š. iz V., pod poslovnim brojem

O.-19309/07, dana 12.12.2007. godine, u iznosu od 150.000,00 EUR- a s kamatnom stopom od 8,75% godišnje i zateznom kamatom od 5% godišnje i rokom dospijeća najkasnije na dan 31.1.2023. godine te se utvrđuje da su iste bez učinka.

"2. Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Omišu brisanje upisanih tereta temeljem sporazuma i kredita opisanih u točki 1. presude i to u roku od osam dana od dana pravomoćnosti ove presude i to nad nekretninama opisanim i upisanim u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Omišu kao čest. zem. br. 2336/8 upisana u Z.U. 1942 K.O. D., u naravi zgrada od 143m2, dvor od 249m2.

II. Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi "1. Stavlja se izvan snage Ugovor o zajmu Br. Konta 1-00.115.949 sastavljen u A., B. R. dana 4.12.2007. godine sa zajmom od 150.000,00 EUR-a s efektivnom kamatnom stopom od 10,7% kao i založnu ispravu od 4.12.2007. godine solemniziranu po javnom bilježniku B. Š. iz V., pod poslovnim brojem

O.-19309/07, dana 12.12.2007. godine, u iznosu od 150.000,00 EUR- a s kamatnom stopom od 8,75% godišnje i zateznom kamatom od 5% godišnje i rokom dospijeća najkasnije na dan 31.1.2023.

"2. Budući su iste bez učinka, te se oglašavaju kao nedopušten ovršni postupak po gore navedenoj tražbini kredita iz ovršnog prijedloga, a koji se provodi pod poslovnim brojem OVR-5542/12 pred Općinskim sudom u Splitu

"3. Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Omišu brisanje upisanih tereta temeljem sporazuma i zajma opisanih u točci 1. Presude u to u roku od osma dana od dana pravomoćnosti ove presude i to nad nekretninama opisanim i upisanim u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu kao čest. zem. br. 2336/8 upisana u Z.U. 1942 K.O. D. u naravi, zgrada od 143 m2, dvor od 249m2.

"4. Tuženik je u obvezi nadoknaditi troškove ovog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužni su tužitelji u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.156,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

Obrazloženje

1.U tužbi koje je podnesena ovom sudu 11. studenog 2015. se navodi kako je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o zajmu sastavljen u A. dana 4. prosinca 2007. na iznos od 150.000,00 EUR-a s efektivnom kamatnom stopom od 10,7%, kao i založnu ispravu od 4. prosinca 2007. solemniziranu po javnom bilježniku iz V. B. Š. pod brojem O.-19309/07 dana 12. prosinca 2007. u iznosu od 150.000,00 EUR-a s kamatnom stopom od 8,75% godišnje i zateznom kamatom od 5% godišnje i rokom dospijeća do 31. siječnja 2023.

Tužitelj je kao predmet zaloga dao čest. zem. 2336/8 ZU 1942, u naravi zgrada od 143m2 i dvor od 249m2 K.O. D., a u svezi predmetnog tereta tuženik je protiv tužitelja pokrenuo ovršni postupak pod brojem Ovr-5548/12. Pobijanim ugovorom o kreditu je ugovorena nadležnost suda u A., ali je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (čl. 19.) propisana mogućnost mjesne i stvarne nadležnosti prebivališta tužitelja.

Tuženik nema pravnu osobnost u R. te nema dozvolu H. za poslovanje na teritoriju R., niti ima podružnicu u R. pa je radio protuzakonito, što uzrokuje ništetnost i poništavanje pravnih radnji, poslova i ugovora koji bi prema odlukama U. suda R. bili nepostojeći obzirom na nedostatak pravnog legitimiteta tuženika na području R. kao i na činjenicu da su ugovori solemnizirani i ovjereni kod javnog bilježnika bez nazočnosti druge ugovorne strane.

Potom tužitelji citiraju odredbe čl. 4. i 5. Zakona o bankama, čl. 3., 7., 11. i 55. Zakona o deviznom poslovanju, Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti te navodi kako je tuženik poslovao na području RH bez suglasnosti HNB-a, bez da je otvorio podružnicu ili ishodio dozvolu za poslovanje. Navode kako je novac uplaćivan iz RH, da su obrasci ugovora dolazili iz R. A., da je predmetni pravni posao izvršen na području R. gdje je i sklopljen, pa se trebaju primjenjivati odredbe hrvatskih zakona.

Pozivom na odredbu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima tužitelji drže da je ugovor o kreditu ništetan, da tuženik nema legitimaciju za vođenje ovršnog postupka, pa da je i ovrha u predmetu Ovr-5584/12 ništetna.

Slijedom navedenog, tužitelj je glavnim tužbenom zahtjevom tražio donošenje presude na utvrđenje da su ništetni ugovor o zajmu sastavljen u A. dana 4.12.2007. kao i založna isprava od 4.12.2007. solemnizirana kod javnog bilježnika iz V. B. Š. dana 12.12.2007., a isto tako na utvrđenje da su navedene isprave bez učinka, sve uz nalaganje zk odjelu ovog suda-Stalne službe u Omišu da se izvrši brisanje upisanih tereta temeljem spomenutih sporazuma i kredita i to glede čest. zem. 2236/8 Z.U. 1942 K.O. D.; a podrednim zahtjevom tražio je donošenje presude kojom bi se stavili izvan snage spomenuti pravni poslovi, oglasio se nedopuštenim ovršni postupak ovog suda O.-5542/12 te se naložilo zk odjelu u O. brisanje upisanih tereta glede čest. zem. 2236/8 Z.U. 1942 K.O. D., sve to uz naknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je predložio tužbu odbaciti budući u istoj nisu označeni OIB-i tužitelja, označenu vrijednost predmeta spora od 500.000,00 kn smatrao je previsokom. Tuženik ističe kako su stranke Ugovorom o zajmu ugovorile primjenu austrijskog materijalnog prava temeljem čl. 20. Općih uvjeta poslovanja tuženika koji su sastavni dio predmetnog ugovora, pa je pozivanje tužitelja na zakone citirane u tužbi irelevantno.

Međutim, neovisno o navedenom tuženik ističe kako on nije bio u obvezi od HNB-a zatražiti odobrenje za obavljanje djelatnosti jer istu nije obavljao na području RH već na području R. A. te je kao financijska institucija u vrijeme sklapanja ugovora imao sva potrebna odobrenja i dozvole za rad nadležnog tijela R. A., pa je slijedom toga bio ovlašten davati kredite fizičkim i pravnim osobama, pa budući su predmetni ugovori sklopljeni u A., to je očito kako tuženiku za davanje kredita bilo kakvo odobrenje u H. uopće nije bilo potrebno.

Tuženik tvrdi da su osporavani ugovori sklopljeni u R. A., a što se tiče založne isprave navodi kako je ista valjana sukladno odredbi iz čl. 159. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu.

Nadalje, pozivom na čl. 322. ZOO-a, odredbe Zakona o bankama i Zakona o deviznom poslovanju tuženik drži da sve da je predmetni ugovor o kreditu i zaključen na području RH i da se primjenjuje hrvatsko pravo, što nije slučaj, da isti ni tada ne bi bio ništetan, a činjenica odobrenja HNB-a za obavljanje bankarske djelatnosti ne povlači ništetnost.

Glede dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže brisanje upisanih tereta tuženik se istom protivio pozivom na čl. 129. st. 1. ZZK jer je prvotužitelj izričito dozvolio uknjižbu hipoteke na svojim nekretninama čemu je dodati kako tužitelj nije aktivno legitimiran na postavljanje zahtjeva za brisanje upisanih tereta budući je predmetna nekretnina sada u vlasništvu treće osobe, a drugotužiteljica nije legitimirana jer prije osporavanog upisa nije ni bila upisana kao nositelj povrijeđenog knjižnog prava.

Glede eventualnog tužbenog zahtjeva kojemu se tuženik protivio isti je naveo kako je taj zahtjev nedopušten jer tužitelji nisu upućeni na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom niti imaju pravnog interesa za podnošenje takvog zahtjeva.

Slijedom navedenog predloženo je zahtjeve odbiti.

Na pripremnom ročištu od 3. listopada 2017. tuženik je podnio protutužbu sa zahtjevom kojim bi se naložilo tužiteljima kao protutuženicima isplatiti tuženiku protutužitelju iznos od 148.170,00 EUR-a s kamatama kako je pobliže navedeno i troškovima postupka. Na tom ročištu tužitelji su uredili tužbu označavanjem svojih OIB-a, a po protutužbi formiran je poseban spis koji se vodi pod brojem P-4855/17.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom založne isprave od 4. prosinca 2007., ugovora o zajmu od 4. prosinca 2007., zk izvatka za nekretnine upisane u Z.U. 1942 K.O. D., O. uvjeta poslovanja tuženika, R. odjela za nadzor banaka – agencije za nadzor financijskog tržišta od 4.7.2003., dopisa H.-a punomoćnicima tuženika od 21.6.2015., pregledom spisa ovog suda broj O.- 5548/2012, uplatnice od 2. listopada 2017., specijalne punomoći od 12.5.2005., saslušanjem tužitelja pod 1. kao parnične strane, saslušanjem zastupnika tuženika D. H., time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

4.Glavni tužbeni zahtjev je neosnovan.

4.1.Podredni tužbeni zahtjev je neosnovan.

5.Predmet ovog postupka predstavlja glavni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetni i bez učinka ugovor o zajmu i založna isprava od 4.12. 2007. godine uz nalaganje zk odjelu ovog suda da izvrši brisanje upisanih tereta temeljem tih isprava, te podredni zahtjev tužitelja kojim bi se za slučaj neprihvaćanja glavnog zahtjeva donijela presuda kojom bi se stavili izvan snage spomenuti pravni poslovi, oglasio nedopuštenim ovršni postupak pod brojem Ovr-5542/12 pred ovim sudom te naložilo zk odjelu ovog suda izbrisati upisane terete

6.Provedenim dokazima sud je utvrdio da je dana 4. prosinca 2007. između tužitelja pod 1. N. P. i tužiteljice pod 2. M. P. kao korisnika kredita te tuženika kao davatelja kredita sklopljen Ugovor o zajmu za iznos kredita od 150.000,00 EUR-a uz obvezne kamate od 8,75% godišnje, zatezne kamate i kamate na kamate od 5% godišnje, jednokratnu pristojbu za obradu od 3.000,00 EUR-a, završne troškove od 13,9 EUR-a uz dogovoren povrat uz 180 mjesečnih paušalnih rata od po 1.625,00 EUR-a svakog 28-og u mjesecu počev od 28. veljače 2008. uz ukupno terećenje prema BWG u iznosu od 294.701,96 EUR-a, efektivnu godišnju kamatnu stopu od 10,7% sa utanačenim osiguranjem založnog prava od 150.000,00 EUR-a na kući površine 143m2 i dvorištu od 249m2 u Z.U. 1942 na ime N. P. čest. zem. 2336/8 K.O. D., 5 mjenica za pokriće te izjavu korisnika zajma kao založnog dužnika da se na spomenutoj nekretnini upiše zabrana tereta i prodaje za vrijeme trajanja zajma uz ovlaštenje davatelju kredita da ishodi uknjižbu založnog prava u svoju korist radi upisa hipoteke u iznos od 150.000,00 EUR-a, uz utanačenje kako je podmetni ugovor o zajmu sklopljen u R. A. te da u pravnim sporovima vrijede opće zakonske obveze koje važe u A. za austrijska kreditna poduzeća, a da za sve ostalo vrijede Opći uvjeti poslovanja tuženika.

Istog dana sastavljena je i Založna isprava između prvotužitelja i tužene kojom se utvrđuje da je tužena prvotužitelju odobrila zajam u iznosu od 150.000,00 EUR-a s kamatama te da korisnik kredita kao osiguranje za spomenutu tražbinu daje u zalog svoju nekretninu u KO D. označenu sa čest. br. 2336/8 Z. 1942 K. D. ujedno dajući pristanak davatelju kredita za upis na njegovo ime i korist založnog prava na predmetnoj nekretnini radi osiguranja spomenute tražbine.

Spisu su priloženi Ugovor o kreditu i Založna isprava na njemačkom jeziku te na hrvatskom jeziku, a potonji su prevedeni po stalnom sudskom tumaču za njemački jezik J. R. dana 7. prosinca 2017. pod brojem Ov-693/07 i Ov-694/07 te u štambilju ovjere sadrže i potvrde kako prijevod odgovara izvorniku sastavljenom na njemačkom jeziku,

6.1.Predmetne isprave na potvrdu (solemnizaciju) podnijeli su tužitelji javnom bilježniku iz V. B. Š. koja ih je, prema sadržaju spisa OV-19309/07

ispitala i utvrdila da po svom obliku odgovaraju propisima o javnobilježničkim ispravama a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, potom da ih je sudionicima pročitala, upozorila ih o tome kako isprave imaju snagu javnobilježničkog akta, a sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji te je založni dužnik N. P. dozvolio uknjižbu založnog prava na čest. zem. 2336/8 Z.. 1942 K.O. D. za iznos od 150.000,00 EUR-a s pripadajućom kamatom u korist ovdje tuženika (ugovor o zajmu i Založna isprava solemnizirani/potvrđeni kod javnog bilježnika iz V. B. Š. dana 12.12.2007. pod brojem OV-19309/07).

6.2.Slijedilo bi kako je na temelju citiranih isprava a na teret nekretnine označene sa čest. zem. 2336/8 ZU 1942 KO D. pod Z-1984/07 u zemljišnim knjigama ovog suda zk-odjela O. upisan zalog od 150.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim kamatama a u korist ovdje tuženika.

6.3.Budući tuženiku iznos kredita nije vraćen u vrijeme i na način kako je određeno ugovorom tuženik je pokrenuo ovršni postupak te je pregledom spisa ovog suda OVR-5548/12 u bitnom utvrđeno kako je isti vođen po prijedlogu O. banke d.d. i tuženika, svih kao ovrhovoditelja spram N. P. kao ovršenika radi naplate novčane tražbine spomenutih ovrhovoditelja prodajom nekretnine ovršenika, u kojem postupku je zaključkom suda od 20. veljače 2014. nekretnina ovršenika označena sa čest. zem 2336/8 ZU 1942 KO D. prodana trećoj osobi-M. F. za cijenu od 1.500.000,00 kuna te istoj predana u posjed, kako je uostalom iskazao i sam prvotužitelj koji inače tvrdi kako je to bila bračna stečevina ovdje tužitelja od kojih je drugotužiteljica M. P. ishodila pravomoćnu odluku u predmetu kojem joj je prvotužitelj tamo kao tuženik priznao zahtjev na utvrđenje da je ta nekretnina bračna stečevina (Pobs-88/14 od 19.1.2015.), a pred sudom u Imotskom se vodi postupak M. P. i protiv ovdje tuženika radi nedopuštenosti ovrhe.

7.Nije sporno da u vrijeme sklapanja navedenih pravnih poslova tuženik nije imao odobrenje HNB za sklapanje ugovora o kreditu

sa državljanima RH te da HNB nije dala odobrenje temeljem kojeg bi se a na temelju ugovora o kreditu sklopljenog u inozemstvu sa državljaninom RH moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita ako je u RH radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava a prema priloženom očitovanju HNB (list 72 spisa) prema odredbama Zakona o bankama (NN 84/02., 141/06) te Zakona o kreditnom institucijama

(NN 117/08., 74/09., 153/09., 108/12., 54/13.) nije bila ni propisana obveza odnosno nije postojala potreba u spomenutim slučajevima da HNB izda odobrenje.

8.Tužitelj navodi kako je sporni ugovor o kreditu sklopio budući mu je kredit bio potreban da bi pokrio dugovanje prema O. banci i E. banci te uložio u čest. zem. 2236/8 jer su se tužitelji bavili iznajmljivanjem apartmana turistima. Tako je preko poznanika stupio u kontakt sa V. D. iz M. i saznao da

ovdje tuženik nudi kredite uz vrlo povoljne uvjete u smislu niskih kamata, mogućnosti počeka u otplati na duži rok.

T. je D. pregledao nekretninu tužitelja, rekao mu da pribavi potrebne isprave što bi on proslijedio ovlaštenim osobama tuženika u A., a tužitelj mu potom u listopadu 2007. predao sve papire, pa tako preslike osobnih iskaznica, zadnje tri platne liste, vlasnički i posjedovni list, valjanu građevinsku dozvolu, tlocrt kuće i apartmana, obrtnicu, policu osiguranja za kuću, svoje životno osiguranje itd., a nakon toga su do kuće došli V. K. koji se predstavio kao predstavnik

R. bank, dakle ne tuženika te T. T. koji mu je dao vizitku iz koje

je zaključio da je jedan od direktora tuženika te J. C. iz M. S. koja

je bila posrednica između spomenutih te je svima predočio dokumentaciju već ranije uručenu D.. Razgovarali su o kreditu od 200.000,00 EUR-a, počeku od godinu dana, što je sve prihvaćeno kao moguće uz uvjet da za zaključenje takvog ugovora tužitelji moraju otići u V. u odvjetnički ured H. Ž. kao zastupnika tuženika u R., što su u prosincu 2007. tužitelji i učinili prethodno se nalazeći sa J. C. te otišli u odvjetnički ured gdje ih je čekala pripremljena dokumentacija i to založna isprava i ugovor o zajmu prevedeni sa njemačkog na hrvatski jezik po tumaču, koje isprave su potpisali i otišli kod javne bilježnice B. Š. iz

V. koja im nije čitala ugovor, potpisali su se u knjigu kod bilježnika, platili sve nagrade i pristojbe te se vratili kući i 27. prosinca 2007. od gđe C. i gospodina Ž. dobili obavijest da je sve spremno i da mogu doći u V. te se tamo naći

sa C. i otići u A., što su i učinili odlazeći mjesto K. u prostorije tuženika gdje su zatekli T. i V. K., kada im je predano na ruke 5.000,00 EUR-

a, a ostatak iznosa isplaćen na račun prvotužitelja koji se vodio kod H. banke u R.. Tada je prvotužitelj potpisao i mjenicu.

Tužitelj je tek naknadno vidio da je u ugovoru naveden iznos od 150.000,00 EUR-a pri čemu da mu je tuženik isplatio čak 10.000,00 EUR-a manje od toga, iako je bilo dogovoreno 200.000,00 EUR-a, a ustanovio je i da u ugovoru, protivno dogovoru nema počeknog roka.

U vrijeme kada je sklopljen sporni ugovor tužitelji nisu poznavali njemački jezik niti se istim služili, nije ga znala ni J. C. koja je s njima bila u A., ali im je rečeno kako ga zna K. koji je inače bio S. pa se tužitelj nada da mu je točno prevodio ono što je govorio T..

Tužitelj je tek nakon zaključenja ugovora vidio da je kamata puno viša od prezentirane mu kamate u pregovorima po stopi od 2-4%, dok je u ugovoru 8,75%. Sa isplaćenim iznosom podmirio je kredit E. banci u iznosu od 91.720,00 EUR-a, zatim je na njegov račun kod H. banke isplaćeno 41.300,00 EUR-a, na ruke u A. 5.000,00 EUR-a, a za ostatak do iznosa od 150.000,00 EUR-a, dakle daljnjih 11.980,00 EUR-a "ne zna gdje je išao jer to nije dobio".

Odgovarajući na pitanje o tome sa kime je pregovarao glede uvjeta kreditiranja tužitelj je označio D. koji mu se predstavio kao predstavnik tuženika u M.

te J. C. iz M. S. koja se predstavila kao predstavnica tuženika,

oboje po vizitkama i bez predočenja punomoći.

Još je naveo da u vrijeme potpisivanja ugovora o zajmu i založne isprave na tim ispravama nije bilo potpisa za tuženika niti je bilo tko od tuženika bio prisutan u uredu javnog bilježnika ili odvjetnika.

9.Sadašnji zz tuženika D. H. je prema vlastitom iskazu u spornom razdoblju bio zaposlenik tuženika na odjelu za kredite, konkretnih tužitelja se nije sjećao osim da je glede kredita došlo do poteškoća u otplati. Potvrdio je kako je u spornom razdoblju jedan od direktora tuženika bio gospodin D. (T.), a

drugi je gospodin D. koji su znali za ugovore o kreditu koji su bili zaključivani sa hrvatskim državljanima.

Opisujući princip rada H. navodi kako bi klijenti zainteresirani za kredit dolazili u A., gdje su se dogovarali uvjeti kredita koji su uključivali iznos, rok otplate i sredstva osiguranja, a kada bi to bilo dogovoreno korisnici kredita potpisivali bi ugovore u sjedištu tuženika, pri čemu su ugovori bili na njemačkom i hrvatskom jeziku. Ako korisnici kredita nisu poznavali njemački jezik tuženik je imao osobu koja bi prevodila na hrvatski te eventualno slovenski jezik kada bi korisnik bio S., što bi bila osoba koja je bila ili zaposlenik banke ili je to bio gospodin K. koji inače nije bio zaposlenik tuženika već inače tuženikov klijent.

Nakon toga korisnik kredita bi po uputi banke ovjerio ugovor u H., a ujedno bi se u H. ugovorom osigurala mogućnost upisa zaloga na nekretnini i onda bi se sa tim ugovorima vratio u A. u tuženikovu poslovnicu kada bi mu tuženik isplatio kredit.

Govoreći po sjećanju o konkretnom slučaju H. navodi kako je veći dio dogovorenog iznosa kredita isplaćen sa računa tuženika na račune banaka koje je označio sam klijent da ima prema njima dugovanje, misli da su to bile dvije banke u H., a ostatak od 10.000,00 E.-a klijentu je isplaćen na ruke – gotovinski i to kada je on došao drugi put sa svim potrebnim ispravama koje su bile ovjerene u H..

Prema dostupnoj mu dokumentaciji H. je naveo kako je nekretninu koja je bila predmet zaloga obišao gospodin K. i tadašnji direktor D., tvrdi kako K. inače nije primao nikakvu naknadu od tuženika za bilo kakve usluge, ali mu nije poznato je li K. netko od tužitelja vršio kakve isplate za putovanje i slično. Nije mu poznata osoba V. D..

U spornom razdoblju tuženik nije imao poslovnicu u R., ali je već godinama prije spornog kredita tuženik imao klijente u R., pa se to očito znalo, a inače je tuženiku gospodin K. dovodio klijente radeći to bez naknade.

Inače bi potencijalnog klijenta direktor D. upoznao sa uvjetima kredita.

Tuženik u RH u spornom razdoblju nije imao osobu koja bi "privlačila" potencijalne klijente radi sklapanja ugovora o kreditu.

Također navodi kako je tuženik tužiteljima isplatio 148.000,00 EUR-a, kako korisnik kredita nije dobrovoljno vratio nijedan iznos te kako je prisilnim putem tužiteljima naplaćeno negdje oko 8.000,00 EUR-a a u ovršnom postupku prodajom nekretnine koja je bila založena tuženik je ostvario negdje oko 120.000,00 EUR-a. Ističe kako tuženik nije mogao bez suglasnosti i potpisa korisnika kredita korisniku kredita na njegov račun ili račun banke kojeg on odredi isplatiti novčana sredstva, da je tuženik u spornom razdoblju sklapao istovjetne ugovore o kreditu i sa državljanima S., M. i N., ali da sa državljanima R. od 2012.

godine više ne sklapaju ovakve ugovore jer je većina njih bila neredovito otplaćivana i dovela je do ovakvih postupaka, što se nije događalo sa ugovorima koji su sklapani sa državljanima drugih država.

Potvrđuje kako u spornom razdoblju tuženik nije imao odobrenje HNB-a za pružanje usluga na području RH iskazujući kako to nije bilo potrebno budući su ugovori sklopljeni u A. te kako tuženik općenito, a niti u konkretnom slučaju nije angažirao posrednike radi sklapanja ugovora o kreditu sa hrvatskim državljanima.

10.Ovdje je reći kako sud prihvaća kao istinit i logičan iskaz zz-a tuženika D. H. kao osobe koja je u promatranom razdoblju radila na poslovima vezanim za kreditiranje slijedom čega su mu okolnosti o kojima je iskazivao objektivno mogle biti poznate neovisno od toga što se konkretnih tužitelja ne sjeća, što je i prihvatiti obzirom na protek vremena od godine kreditiranja (prosinac 2007.) do iskaza (travanj 2021.) posebno kada se ima u vidu kako ni sami tužitelji ne tvrde da su dolazili u poslovnicu tuženika u A. nakon primitka novčanog iznosa kredita ili na drugi način vršili komunikaciju s tuženikom.

I. D. H. je prihvatiti i zbog toga što je po redovnom tijeku stvari očekivati onakav slijed događaja kako ga je opisao kao uobičajeni postupak prilikom kreditiranja, što je, kako je iskazao uključivalo prvi dolazak zainteresiranog klijenta, dakle i tužitelja u tuženikovu poslovnicu u A., kada bi se dogovorili uvjeti kredita (iznos, kamate, rok otplate, anuiteti, sredstva osiguranja) i o tome sastavile potrebite isprave koje su se potom prevele u H. gdje su klijenti iste podnosili na potvrdu ovlaštenim osobama (javnim bilježnicima), a nakon toga se s istima ponovno vratili u A. gdje bi im tuženik po predočenju isprava izvršio isplatu na dogovoreni način. U konkretnom slučaju i sam prvotužitelj navodi kako je većina iznosa kredita odobrenog po tuženiku upotrijebljena za „zatvaranje“ drugih kredita koje je imao prema bankama u RH, a iz provedenih dokaza proizlazi kako je tuženik glavninu kreditnog iznosa uplatio direktno na račune banaka u RH koje su mu očito označili tužitelji.

Stoga nije prihvatiti kazivanje prvotužitelja ukoliko želi prikazati kako je kod tuženika prvi i jedini put bio nakon solemnizacije isprava kod javnog bilježnika, tim više što njegovi navodi o tijeku pregovora osim iskaza nisu pokrijepljeni drugim dokazima (niti su drugi dokazi predloženi) čijom bi se eventualnom ocjenom takve tvrdnje mogle prihvatiti.

Stoga ovaj sud na temelju provedenog dokaznog postupka zaključuje kako su Ugovor o zajmu/kreditu i Založnu ispravu od 4. prosinca 2007. pravni poslovi sklopljeni u A..

Spomenute isprave, kako je iz istih razvidno sadrže potpis ovlaštene osobe tuženika (list 31-35 spisa), pa dakle nisu u pravu tužitelji kada tvrde suprotno. Također je pregledom po tuženiku dostavljene dokumentacije utvrđeno kako je isplata iznosa kredita izvršena sa tuženikovog računa u A. na račune banaka koje su označili tužitelji u R., pa ni kod ovog "detalja" tužitelji nisu dokazali suprotnu tvrdnju (iz iskaza prvotužitelja) o tome kako bi isplata kreditnog iznosa bila izvršena u H..

Iz navedenog proizlazi da je ugovor sklopljen u R. A., u sjedištu tuženika kao ponuditelja, sve sukladno članku 252. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("NN", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO), gdje tuženik ima ovlaštenje obavljati kreditne poslove temeljem valjanog odobrenja nadležnog austrijskog tijela. Sukladno pak, članku 28. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju ("NN", broj 36/03., 140/05., 132/06., 150/08.,

92/09., 133/09., 145/10. i 76/13.) tuzemnim primateljima kredita izričito je dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama.

11.Nadalje sud je na temelju uvida u spis javne bilježnice B. Š. iz

V. utvrdio da su Ugovor o zajmu/kreditu i založnu ispravu na hrvatskom jeziku tužitelji potpisali u uredu javne bilježnice B. Š..

12.Slijedom navedenoga sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o distancijskom ugovoru u smislu odredbe čl. 252. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO).

Prema čl. 252. ZOO ugovor je sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, a st. 2. istog članka je propisano kako se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude.

Prema stajalištu suda Ugovor o zajmu/kreditu i založna isprava koji je tuženik dostavio tužiteljima je predstavljao ponudu za sklapanje ugovora o kreditu pod uvjetima navedenim u tom ugovoru, a koji su tužitelji prihvatili.

Ovdje je reći i kako je ugovor o kreditu formalni ugovor koji prema čl. 1022. ZOO mora biti sklopljen u pisanoj formi te se ugovor smatra sklopljenim tek kad ga potpišu ugovorne strane, a sve prema čl. 292. st. 1. ZOO.

Prema navedenom predmetni Ugovor i isprava smatraju se sklopljenim tek kad su ga potpisali tužitelji, ali sukladno odredbi čl. 252. ZOO mjesto sklapanja tog ugovora je R. A., B. R..

Također je reći kako se solemnizacija ugovora u RH ne smatra sklapanjem pravnog posla u RH te da je tuženik tužiteljima uslugu pružao u R. A. jer je njegovo poslovanje na području R. A. gdje se nalaze i njegove poslovne prostorije, a i sam tekst ugovora o zajmu/kreditu sadrži odredbu o tome da je sklopljen u R. A..

13.Slijedom navedenog se na iste ne može primijeniti Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u R. H. s neovlaštenim vjerovnikom N. novine" br. 72/17, odnosno predmetni Ugovor i Založna isprava nisu ništetni prema tom Zakonu.

Naime, dana 29. srpnja 2017. stupio je na snagu Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u R. H. s neovlaštenim vjerovnikom (N. n. br. 72/17), a iz čl. 10. Z.

(prijelazne i završne odredbe) proizlazi kako taj zakon ima retroaktivni učinak, odnosno da se primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni i prije stupanja na snagu tog Z..

Taj zakon primjenjuje se na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u R. H. između dužnika i neovlaštenih vjerovnika sa iznimkama propisanim čl. 1. Zakona kao i na druge pravne poslove sklopljene u R. H. između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem iz st. 1. tog zakona. U čl. 2. Zakona o ništetnosti ugovora propisano je da izraz "ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjem" označava ugovor o kreditu, ugovor o zajmu ili drugi ugovor kojim je neovlašteni vjerovnik odobrio dužniku određeni iznos novčanih sredstava, a dužnik se obvezao plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a "neovlašteni vjerovnik" označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan R. H. i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u R. H., iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela R. H..

Obzirom je u postupku utvrđeno kako je mjesto sklapanja R. A., a

ne R. H. to se u konkretnom slučaju taj zakon se ne primjenjuje.

Osim toga je reći kako po nalaženju ovog suda tuženik ne odgovara značaju izraza "neovlašteni vjerovnik" iz čl. 2. tog zakona kojim je propisano da "neovlašteni vjerovnik" označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan R. H. i nudi ili

pruža usluge o odobravanju kredita u R. H. iako za pružanje tih usluga

ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela R. H..

Naime, u provedenim dokazima nema uporišta zaključku da je tuženik nudio ili pružao usluge o odobravanju kredita u R. H. već je to tuženik činio na području R. A. u skladu sa svojim ovlaštenjima.

Osim toga, presudom suda EU poslovni broj C-630/17 od 14.

veljače 2019. presuđeno je da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju EU treba tumačiti na način da mu se protivi propis državne članice poput onoga o kojem je riječ o glavnom postupku (ovdje Zakon o ništetnosti) učinak kojega je, između ostalog, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastankom u drugoj državi članice koji ne raspolaže odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetni od dana svojih sklapanja, čak iako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

Kako iz navedene presude proizlazi da je Zakon o ništetnosti protivan odredbi čl. 56. Ugovora o funkcioniranju EU, a pravo EU koje je

utemeljeno na međunarodnim ugovorima se primjenjuje u RH izravno i nadređeno je nacionalnom (domaćem) pravu proizlazi da se odredbe toga Zakona više ne mogu primjenjivati. Stoga pravna pozicija tužitelja ne bi bila povoljnija niti u situaciji da je ugovor sklopljen u RH jer ni u tom slučaju ne bi bio ništetan prema navedenom.

Osim toga, Zakon o ništetnosti ukinut je Odlukom USRH poslovni broj U-I- 3678/2017. od dana 3. studenoga 2020.

14.Također je reći kako ne postoji potreba za izdavanjem odobrenja HNB za zaključenje ugovora o kreditu između banke koja ima sjedište na

području R. A. ili druge strane države članice EU za

zaključenje ugovora o kreditu s državljaninom R. H. kao korisnikom kredita, odnosno odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama u vlasništvu državljana R. H. u R. H., ako je nakon

sklapanja ugovora o kreditu radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u R. H. sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u R.

H..

To ne proizlazi niti iz odredbi Zakona o bankama ("NN" br. 84/02.

i 141/06.) i Zakona o kreditnim poslovima s inozemstvom ("NN" br. 43/96).

Naime, ništetnost kao posljedica nije propisana niti Zakonom o bankama niti Zakonom o kreditnim institucijama sve do 30. rujna 2015. kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (za one pravne odnose nastale nakon njegovog stupanja na snagu) dok su Ugovor o zajmu/kreditu i založna isprava sklopljeni 2007. (zaključak 3.2. sa sastanka predsjednika Građanskog odjela VSRH s predsjednici, a građanskih odjela županijskih sudova od 11. i 12. travnja 2016.).

Isto tako valja reći da iz odredbi Zakona o deviznom poslovanju (NN 36/03) ne proizlazi da je u trenutku nastanka obveze tužitelja bilo zabranjeno zaduživanje hrvatskim građanima u zemljama članica EU.

Tužitelji su prema čl. 53. Zakona o deviznom poslovanju imali obvezu prijave kreditnog posla u inozemstvu HNB, ali takav propust nema

utjecaj na valjanost ugovora.

15.Nadalje je reći kako po ocjeni ovoga suda predmetni ugovor o zajmu/kredit i založna isprava nisu ništetni niti na temelju odredbe čl. 322. ZOO.

Naime, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO ništetan je ugovor koji je protivan U RH, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Stavkom 2. istoga članka propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

U konkretnom slučaju sud nije ocijenio da bi sklapanje predmetnog ugovora o kreditu/zajmu i založne isprave kojim su se tužitelji kao državljani R. H.

zadužili u R. A. bile protivne U. R. H., prisilnim

propisima ili moralu društva.

U odnosu na javnobilježničke isprave potvrđene po javnom bilježniku B. Š. iz V. proizlazilo bi iz njihovog pregleda kako su sačinjene u skladu sa odredbama čl. 2. i 54.-60. Z. o javnom bilježništvu (NN, broj

78/93, 29/94., 162/98., 16/07, 75/09, 120/16 - dalje: ZJB) u nazočnosti prvo i drugotužitelja.

Tužitelji protivno nisu dokazali, slijedom čega iskaz prvotužitelja N. P.

o tome kako im bilježnik nije čitao isprave niti ih upozorio na pravne posljedice koje iz njih proizlaze sud smatra usmjerenim na izbjegavanje obveze i neuspjeli pokušaj oduzimanja snage i učinaka akta koji se odnosi na pravnu poziciju tužitelja.

Glede dijela tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo brisanje upisanih tereta na nekretnini čest zem 2336/8 ZU 1942 KO D. koja je bila predmet založnog prava upisanog u korist tuženika odgovoriti je kako Ugovor o zajmu niti založna isprava od 4. prosinca 2007. nisu utvrđeni ništetnim, slijedom čega se nisu ispunili uvjeti prema kojima bi svaka stranka bila dužna drugoj vratiti ono što je temeljem takvog ugovora primila, pa je i u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev.

Slijedom navedenog, kako sud nije našao razloga ništetnosti na kojeg se pozivaju tužitelji, niti iz provedenog dokaznog postupka proizlazi zaključak o ništetnosti po čl. 322. ZOO-a, valjalo je odbiti glavni i podredni tužbeni zahtjev. Ovdje je reći da točkom II. podrednog tužbenog zahtjeva tužitelji, premda nespretno formulirano ("budući su iste bez učinka te se oglašavaju kao nedopušten ovršni postupak po gore navedenoj tražbini kredita iz ovršnog prijedloga, a koji se provodi pod poslovnim brojem Ovr-5542/12 pred Općinskim sudom u Splitu") u biti traže proglašenje nedopuštenom ovrhe u spomenutom ovršnom postupku pri čemu je reći kako prvotužitelj N. P. ne tvrdi niti dokazuje da je rješenjem ovršnog suda u predmetu Ovr-5548/12, a kao tamo ovršenik upućen pokrenuti postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dok bi iz njegovog iskaza proizlazilo da se pred Općinskim sudom (sada u M.) – S. službe u I. vodi postupak po tužbi ovdje drugotužiteljice M. P. (treće osobe u ovršnom postupku) protiv ovrhovoditelja radi nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem ovog suda pod brojem Ovr-5599/09 od 26.11.2009.

Slijedom navedenog, glavni i podredni zahtjev tužitelja u cijelosti je valjalo odbiti kao neosnovan.

16.Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a pri čemu je sud imao u vidu vrijednost predmeta spora od 300.000,00 kn (određena rješenjem na zapisniku sa rasprave od 21. prosinca 2017.), priloženi popis troška, Odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa), pa je tako tuženiku koji je zastupan po punomoćniku trošak odmjeren za sljedeće radnje:

za sastav odgovora na tužbu 250 bodova, za pristup na ročište od 21. prosinca 2017. 250 bodova, za pristup na ročište od 2. ožujka 2020. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 62,50 bodova, te za pristup na ročište od 19. travnja 2021. 250 bodova, što je ukupno 812,50 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn daje iznos od 8.125,00 kn, čemu je s naslova PDV-a valjalo dodati iznos od 2.031,25 kn što je ukupno 10.156,25 kuna.

Ostale radnje što ih je tuženik popisao po stajalištu ovog suda nisu bile potrebne za vođenje postupka, a riječ je o podnescima u kojima tuženik iznosi svoje pravno viđenje predmeta spora (što ga je već iznio u odgovoru na tužbu) ili dostavlja sudsku praksu.

Tuženiku nije priznat niti zatraženi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu iz razloga što tuženik nije niti bio pozvan na plaćanje te pristojbe s obzirom da sukladno odredbi čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama (NN 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15, dalje ZSP) obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.

Dakle, ukupno priznat trošak tuženiku iznosi 10.156,25 kuna, koji su mu dužni nadoknaditi tužitelji (sukladno odredbi čl. 161. st. 1. ZPP-a) i to zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude na temelju čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.,131/20.).

U Splitu, 1. lipnja 2021.

S U T K I N J A :

Mirjana Rubić,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.