REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 559/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednica vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestiteljica, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., Z., zastupanog po M. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo, Z., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate iznosa od 112.727,70 kn, odlučujući o reviziji tužitelja podnesenoj protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1124/2016-5 od 18. studenoga 2019., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1419/2013 od 16. prosinca 2015., u sjednici održanoj 1. lipnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika R. G. u Z. poslovni broj Ovrv-393/2012 od 31. svibnja 2012., u točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 20.000,00 kn, a u točki III. izreke odbijen je u cijelosti tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.
2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1419/2013 od 16. prosinca 2015. u točki I. izreke, dijelu točke II. izreke za iznos od 17.500,00 kn i u točki III. izreke, u točki II. izreke djelomično je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1419/2013 od 16. prosinca 2015. u dijelu točke II. izreke za iznos od 2.500,00 kn na način da je odbijen tuženikov zahtjev da mu tužitelj naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1087/2020-2 od 9. prosinca 2020. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:
a) Predstavlja li nastavak korištenja prostorija i oprema dotadašnjih uprava društvenih prihoda iz čl. 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/1993) stvarnopravno ovlaštenje u smislu prava korištenja koje će pretvorbom postati pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?
b) Ako uprave prihoda dosadašnjih općina nisu bili nositelji prava korištenja (jer nisu imale status pravnih osoba), je li takvo pravo onda moglo biti preneseno na Ministarstvo - poreznu upravu na temelju čl. 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/1993) u smislu prava korištenja kao stvarnopravnog ovlaštenja koje će pretvorbom postati pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i u cijelosti prihvatiti njegov tužbeni zahtjev, podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a potražuje i trošak revizijskog postupka.
5. U odgovoru na reviziju tuženica predlaže reviziju odbiti jer je u odnosu na postavljena pitanja Vrhovni sud RH već iznio svoje pravno shvaćanje.
6. Revizija je neosnovana.
7. Predmet raspravljanja u revizijskom stadiju postupka je odgovor na pravno pitanje predstavlja li nastavak korištenja prostorija i oprema dotadašnjih uprava društvenih prihoda iz čl. 25. Zakona o poreznoj upravi, odnosno Ministarstva - porezne uprave na temelju čl. 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/1993) stvarnopravno ovlaštenje u smislu prava korištenja koje će pretvorbom postati pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena proizlazi da je u ovom stadiju postupka sporno jesu li uprava društvenih prihoda odnosno Ministarstvo
- porezne uprave imale pravo korištenja koje će pretvorbom postati pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06 i 146/08 – dalje: ZVDSP).
9. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova u trenutku stupanja na snagu ZVDSP-a 1. siječnja 1997. pravo korištenja spornog poslovnog prostora imalo je Ministarstvo - Porezna uprava, a ne tužitelj. To tijelo državne uprave je od trenutka kada je stupio na snagu Zakon o poreznoj upravi 21. kolovoza 1993. na temelju odredbe čl. 25. tog Zakona preuzelo i nastavilo koristiti prostorije i opremu koju su do tada koristile uprave prihoda dosadašnjih općina, a tuženik nije stekao pravo vlasništva spornog poslovnog prostora stupanjem na snagu Zakona o poreznoj upravi, ali je u tom trenutku nastavio koristiti poslovni prostor koji su do tada koristile uprave društvenih prihoda dotadašnjih općina te tužitelj od tog trenutka više nije imao pravo korištenja spornog poslovnog prostora. S obzirom da je tuženica u trenutku stupanja na snagu ZVDSP-a imala pravo korištenja spornog poslovnog prostora to je na temelju zakona, odnosno odredbe čl. 362. st. 2. ZVDSP-a stekla pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru.
10.1. Nasuprot tome shvaćanju revident smatra da pojam „nastavlja koristiti“ koje se spominje u čl. 25. Zakona o poreznoj upravi po svom sadržaju nema obilježja stvarnog prava na društvenom vlasništvu, to tim više što je taj Zakon stupio na snagu 1993., odnosno nakon Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 56/90), kojim je ukinuto društveno vlasništvo. Takvo je tumačenje prema shvaćanju tužitelja protivno najvišem pravnom aktu koji je bio na snazi u to doba i koji je u tome dijelu ostao jednak do danas, pa je nepravilno jer se ne može zakon tumačiti suprotno Ustavu (još k tome i suprotno od teksta odredbe).
10.2. Tvrdi da pojam „nastavlja koristiti“ predstavlja ovlaštenje da se faktički nastavi korištenje poslovnim prostorijama koje su bile korištene 1993., a nalaze se u zgradama općina, danas ispostava jedinica lokalne samouprave, i koje nisu samostalne uporabne cjeline, pa zato kada Zakon o poreznoj upravi kaže da porezna uprava nastavlja koristiti prostorije koje je koristila uprava društvenih prihoda, to može značiti samo nastavak, a ne osnivanje, i to onakvog korištenja kakvo su imale uprave – fizičkog iskorištavanja stvari.
10.3. Navodi da je pravo korištenja, kao ograničeno pravo na stvarima u društvenom vlasništvu, moglo kao i svako drugo pravo, biti priznato isključivo osobama s pravnim subjektivitetom – fizičkim i pravnim osobama. Stoga, sve da je osnivanje prava korištenja nakon Ustava RH moglo biti predmetom zakonodavnog uređenja (a nije), isto je moglo biti osnovano isključivo u korist pravnih subjekata. Ministarstvo - Porezna uprava, uspostavljena Zakonom o poreznoj upravi, nije bila pravna osoba već „jedinstvena i samostalna upravna organizacija u sastavu Ministarstva“ (čl. 2. st. 1.), zbog čega Ministarstvo - Porezna uprava nije moglo biti nositeljem prava korištenja, sve da je isto i bilo moguće zakonima osnivati nakon Ustava RH. Zaključno navodi da sve ukoliko je riječ o prijenosu kakvog stvarnog prava na nekretninama, utoliko bi predstavljalo derivativni način stjecanja, pa Porezna uprava nije mogla steći veća prava od onih koja je imala uprava društvenih prihoda.
11. Dakle, sporno je tumačenje odredbe čl. 25. Zakona o poreznoj upravi, odnosno značenje pojma „nastavlja koristiti“ iz citirane Zakonske odredbe.
12.1. Ovaj sud je u odluci broj Rev-19/2008-2 od 25. veljače 2009. u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske protiv G. P. o navedenim pitanjima izrazio pravno shvaćanje, a ono se temelji na slijedećem obrazloženju:
12.2. „Odredba čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" broj 90/92, 94/93 i 117/93) koji je stupio na snagu 30. prosinca 1992. nije mogla biti temelj za stjecanje vlasništva sporne nekretnine od strane tuženika, jer je tom odredbom propisano da općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzimaju između ostalog nekretnine dotadašnjih općina čiji su slijednik, u roku od šest mjeseci od dana konstituiranja predstavničkog tijela tih jedinica, ali ne i da stječu pravo vlasništva nekretnina.
12.3. Uprave društvenih prihoda, koje su ranije koristile spornu nekretninu, bile su prema Zakonu o upravama društvenih prihoda („Narodne novine” broj 10/82, 17/86 i 27/88) organizacione jedinice u sastavu bivših općina kao društveno političkih zajednica.
12.4. Poslove uprava društvenih prihoda preuzela je Republika Hrvatska stupanjem na snagu Zakona o poreznoj upravi, koji je bio jedan u nizu zakona kojim je Republika Hrvatska preuzimala poslove državne uprave. Stupanjem na snagu Zakona o poreznoj upravi (21. 8. 1993.) utemeljena je Porezna uprava, uređeno je njezino je ustrojstvo, poslovi i način rada, određeno je da će ona preuzeti i nastaviti koristiti prostorije koje su koristile uprave prihoda dosadašnjih općina (čl. 25.) te je prestao važiti Zakon o upravama društvenih prihoda (čl. 26.).
12.5. Odredbom čl. 360. st. 2 ZV je propisano da pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu tog Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu tog Zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.
12.6. U trenutku stupanja na snagu ZV (1. siječnja 1997.) pravo korištenja sporne nekretnine imalo je Ministarstvo – Porezna uprava, a ne tuženik. To tijelo državne uprave je od trenutka kada je stupio na snagu Zakon o poreznoj upravi (25. kolovoza 1993.) temeljem odredbe čl. 25. tog zakona preuzelo i nastavilo koristiti prostorije i opremu koju su do tada koristile uprave prihoda dosadašnjih općina.
12.7. Tužiteljica nije stekla pravo vlasništva sporne nekretnine stupanjem na snagu Zakona o poreznoj upravi, ali je u tom trenutku nastavila koristiti nekretnine koje su do tada koristile uprave društvenih prihoda dotadašnjih općina te tuženik od tog trenutka više nije imao pravo korištenja sporne nekretnine. Prema tome je upravo tužiteljica u trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima imala pravo korištenja sporne nekretnine te je temeljem zakona (čl. 362. st. 2. ZV) stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini.
12.8. Stoga je u pravu revidentica kada tvrdi da je, kao nositelj prava korištenja ovih nekretninama temeljem prijelaznih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje uređuju pretvorbu prava korištenja u pravo vlasništva, postala vlasnica svih nekretnina na kojima je stekla pravo korištenja temeljem Zakona o poreznoj upravi tj. postala je vlasnica svih nekretnina na kojima su pravo korištenja imale bivše općine, a koje nekretnine su koristile bivše uprave društvenih prihoda u vrijeme stupanja na snagu Zakona o poreznoj upravi iz 1993. pa i sporne zgrade“.
13. Slijedom iznesenog, a budući da revizijski sud nije našao potrebnim mijenjati navedeno pravno shvaćanje, koje ni ovom revizijom tužitelja nije dovedeno u pitanje, odgovor na postavljena pitanja glasi:
1. „Nastavak korištenja prostorija i oprema dotadašnjih uprava društvenih prihoda iz čl. 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/1993) stvarnopravno je ovlaštenje u smislu prava korištenja koje će pretvorbom postati pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
2. Iako uprave prihoda dosadašnjih općina nisu bile nositelji prava korištenja (jer nisu imale status pravnih osoba), takvo pravo je preneseno na Ministarstvo - poreznu upravu na temelju čl. 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/1993) u smislu prava korištenja kao stvarnopravnog ovlaštenja koje je pretvorbom postalo pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.“
14. S obzirom da pravna shvaćanja iznesena u nižestupanjskim odlukama ne odstupaju od pravnih shvaćanja revizijskog suda iznesenog u citiranoj odluci, valjalo je odbiti reviziju tužitelja primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.
Zagreb, 1. lipnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
