Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke P. J., u upravnom sporu tužitelja V. i k. d.o.o., OIB: …. S., H. . ., zastupanog po opunomoćeniku M.

Š., odvjetniku u S., T. h. b. z…. protiv tuženika

Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Radnička cesta 80. (ranije Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta Republike Hrvatske, Povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78.) zastupanog po generalnoj opunomoćenici (zaposlenici tuženika) D. V., radi zaštite potrošača, nakon

javne rasprave zaključene dana 21. svibnja 2021. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, dana 31. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, Klasa: UP/II-336/02/19-01/12, Urbroj: 443-01-01/2-19-2 od 22. studenog 2019. te rješenja Državnog inspektorata, Sektora tržišne inspekcije, Područne jedinica – Službe inspekcijskog nadzora u Splitu, Klasa: UP/I-336-02/19-01/2, Urbroj: 443-01- 04/8-19-9 od 08. travnja 2019.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-336/02/19-01/12, Urbroj: 443- 01-01/2-19-2 od 22. studenog 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata, Sektora tržišne inspekcije, Područne jedinice – Službe inspekcijskog nadzora u Splitu, Klasa: UP/I-336-02/19-01/2, Urbroj: 443-01-04/8-19-9 od 08. travnja 2019., a kojim rješenjem je u točci 1. izreke naređeno tužitelju da potrošačima-suvlasnicima zgrade na adresi D. Š. . . ., S., primjenjuje obračun i cijene uređene posebnim propisima i to na način da potrošnju vode obračunavaju sukladno članku 43. i članku 44. svojih Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga. Točkom 2. izreke određen je rok za izvršenje ovog rješenja od 30 dana od dana dostave rješenja te je točkom 3. izreke određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

2.Tužitelj u tužbi pobija osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje iz svih zakonom predviđenih razloga. U tužbi se naime citira obrazloženje osporavanog rješenja u dijelu u kojem se tuženik očitovao o prigovorima tužitelja te u bitnome navodi da je u osporavanom rješenju pogrešno utvrđeno da je tužitelj kao trgovac samoinicijativno i protivno članku 43. i 44. vlastitih općih uvjeta te Ugovoru o opskrbi pitkom vodom dijelio proporcionalno svim potrošačima navodeći da je imao ovlast razliku između očitanja glavnog vodomjera i zbroja dostavljene potrošnje po Listama potrošača raspodijeliti svim suvlasnicima proporcionalno potrošnji odnosno prema udjelu svakog od njih u ukupnoj potrošnji očitanoj na glavnom vodomjeru jer da su mu tu ovlast dali Suvlasnici predmetne zgrade člankom 3. stavak 3., 4. i 5. Ugovora o opskrbi pitkom vodom i odvodnji od 21. (27.) siječnja 2009. (dalje – Ugovor o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009.) koji je zaključen između suvlasnika predmetne zgrade, kao potrošača, i trgovca (tužitelja), kao upravitelja vodoopskrbe. Nadalje, se u tužbi citira odredba članka 4. Zakona o potrošačima („Narodne novine“ broj 41/14, 10/16, 14/19 – dalje ZZP) te ističe da se prema odredbi članka 4. stavak 2. ZZP na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim

odnosima

(„Narodne

novine“

broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 – dalje ZOO) te se pri tome poziva na odredbu članka 295. ZOO koja govori o Općim uvjetima ugovora zaključujući da sukladno navedenoj odredbi ZOO ono što je propisano posebnom pogodbom (u konkretnom slučaju Ugovorom o opskrbi pitkom vodom) niti ne mora biti propisano općim uvjetima ugovora jer da prema odredbi članka 295. stavak 3. ZOO opći uvjeti ugovora samo dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i da u pravilu obvezuju kao i ove, ali samo kad nema tih posebnih odredbi. Međutim to ovdje da nije slučaj jer da u konkretnom slučaju postoje posebne pogodbe iz Ugovora o opskrbi pitkom vodom koje reguliraju odnos između tužitelja kao trgovca te suvlasnika predmetne zgrade, kao potrošača. Nadalje se ističe da se prvostupanjsko rješenje poziva na navedeni Ugovor na način da se analizira članak 3. tog Ugovora i to nepotpuno odnosno u drugačijem tekstu nego je isti naveden u tom Ugovoru te se u tužbi citiraju potpuni stavci 1., 2., 3., 4. i 5. citiranog Ugovora. U prvostupanjskom rješenju, a što da ne ispravlja ni tuženo drugostupanjsko tijelo u pobijanom drugostupanjskom rješenju, da se pogrešno tumači članak 3. Ugovora a posebno stavci 4. i 5. koji stavci da prema kriteriju ugovorenom u stavku 3. nameću obvezu i daju ovlast tužitelju kao upravitelju vodoopskrbe da svakom potrošaču vode odnosno suvlasniku ispostavi račun za mjesečni utrošak i u slučaju kad mu predstavnik suvlasnika iz bilo kojeg razloga ne dostavi razdiobu utroška vode (za cijelu potrošnju za pojedini mjesec ili pak djelomično u slučaju razlike između utvrđene mjesečne potrošnje na glavnom vodomjeru i zbroja mjesečne potrošnje pojedinih suvlasnika na internim vodomjerima, jer da je u većoj ovlasti sadržana i manja ovlast. Ističe se i to da se pobijano prvostupanjsko rješenje, a što da ne ispravlja ni tuženo drugostupanjsko tijelo u pobijanom drugostupanjskom rješenju, nepotrebno i pogrešno poziva na Ugovor o očitanju internih vodomjera i obračunu potrošnje 171 od 06. lipnja 2009. sklopljen između I. Š., vlasnika obrt V. M., G., C. . . . i

suvlasnika predmetne zgrade te na Aneks citiranog međuvlasničkog ugovora broj 171 od 06. lipnja 2018. koji je zaključen između istih ugovornih strana, navodeći da tužitelj nije ugovorna strana u tom Ugovoru i Aneksu te da taj Ugovor i Aneks ne mogu prema tužitelju proizvoditi bilo kakva prava i obveze jer da ugovor djeluje i proizvodi prava i obveze samo između ugovornih strana a ne prema svima drugima, uključivo i prema tužitelju te da su tužitelj i suvlasnici premetne zgrade to pitanje regulirali posebnim pogodbama stipuliranim u međusobno zaključenom Ugovoru o opskrbi pitkom vodom koji da ih obvezuje i ovlašćuje sukladno ugovorenom sadržaju tog Ugovora. Nadalje se ističe da je promašeno i netočno obrazloženje iz rješenja prvostupanjskog tijela da je trgovac razliku između očitanja glavnog vodomjera i zbroja dostavljene potrošnje po Listama potrošača raspodijelio svim suvlasnicima proporcionalno potrošnji samoinicijativno protivno vlastitim Općim uvjetima te Ugovoru o opskrbi pitkom vodom. Ovo stoga jer da navedeni Opći uvjeti to pitanje uopće ne reguliraju pa da navedeno ponašanje niti ne može biti suprotno uvjetima koje ga niti ne propisuje a i stoga jer da je tužitelj kao trgovac u konkretnom slučaju postupao sukladno zaključenim posebnim pogodbama s potrošačima – suvlasnicima predmetne zgrade iz njihovog međusobnog Ugovora o opskrbi pitkom vodom čiji sadržaj da oba pobijana rješenja pogrešno i nepotpuno citiraju na štetu tužitelja. U tužbi se navodi i to da je tužitelj u cijelosti postupio po odredbi članka 215. Zakona o vodama jer da je donio Opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga kojima da je između ostalog propisao uvjete mjerenja, obračuna i naplate vodnih usluga, da je iste javno objavio, da je udovoljio odredbi članka 24. stavak 1. točka 5. ZZP te da je postupanje u konkretnom slučaju, suprotno navodima u pobijanim rješenjima bio zakonito a ne samoinicijativno ili protivno članku 43. i 44. vlastitih općih uvjeta i odredbama Ugovora o opskrbi pitkom vodom. Slijedom navedenog da u konkretnom slučaju nije bilo zakonskih uvjeta da se pobijanim prvostupanjskim rješenjem naredi tužitelju kao trgovcu otklanjanje navodno utvrđenih nepravilnosti radi pravilne primjene obračuna i cijene utvrđene posebnim propisima i da mu odredi rok u kojem se takva navodna nepravilnost mora otklonit, a sve pozivom na odredbu članka 137. stavak 3. ZZP te da sve to potvrdi drugostupanjsko tijelo u pobijanom drugostupanjskom rješenju. U tužbi se ne spori da je tužitelj u svojim Općim uvjetima propisao da raspodjelu potrošnje vode može vršiti ovlaštena osoba sukladno međusobnom zaključenom ugovoru između suvlasnika, kad suvlasnici dostave takav ugovor zajedno sa 51% potpisa suvlasnika, pa da je u tom smislu u odnosu na potrošače – suvlasnike predmetne zgrade prema međuvlasničkom ugovoru upravo I. Š., vlasnik obrta V. M., G., osoba za raspodjelu potrošnje

koju su suvlasnici ovlastili, a koju raspodjelu je dostavljao na propisanom obrascu trgovca s uključenom razlikom između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera kako je navedeno u čanku 43.c) Općih uvjeta. Međutim, u situaciji kad on to ne učini u dogovorenom roku da se imaju primijeniti posebne pogodbe između tužitelja i potrošača – suvlasnika predmetne zgrade iz međusobnog Ugovora o opskrbi pitkom vodom po kojem u slučaju postojanja razlike između zbroja dostavljene potrošnje na listama potrošača i očitanog stanja na glavnom vodomjeru tužitelj da takvu razliku koja nije definirana Općim uvjetima može sam dijeliti potrošačima suvlasnicima predmetne zgrade sukladno odredbama citiranog navedenog Ugovora te da u navedenoj situaciji kad on to radi da takvo njegovo postupanje nije samoinicijativno te da nije protivno članku 43 i 44. Općih uvjeta niti navedenog Ugovora. U svakom slučaju tužitelj da ima pravo i obvezu izdati račun za mjesečnu potrošnju i u slučaju kad mu predstavnik suvlasnika ne dostavi razdiobu utroška vode te da je nesporno da su mu potrošači dali ovlast da im ispostavi račun prema zadnjoj dostavljenoj razdiobi te da je u svim situacijama postojanja razlike između zbroja dostavljene potrošnje na listama potrošača i očitanog stanja na glavnom vodomjeru I. Š., vlasnik obrta V. M., G., kojeg su potrošači – suvlasnici predmetne zgrade nesporno ovlastili kao osobu za raspodjelu potrošnje na propisanom obrascu trgovca s uključenom razlikom između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera kako je navedeno u članku 43.c. Općih uvjeta a imajući u vidu da je on uvijek takvu razliku između zbroja potrošnje po internim vodomjerima i očitanja glavnog vodomjera dijelio proporcionalno potrošnji na sve potrošače onda da je jasno da je baš takva proporcionalna razdioba na potrošače uvijek jednaka zadnjoj dostavljenoj razdiobi pa da se i iz tog razloga u niti jednom slučaju ne može prigovoriti tužiteljevom postupanju u situacijama kad je on morao sam vršiti takvu razdiobu zato što je ne bi sami izvršili potrošači – suvlasnici predmetne zgrade ili njihov izabrani predstavnik I. Š., vlasnik navedenog obrta. Stoga da je slijedom navedenog zaključiti da u konkretnom slučaju u postupanju tužitelja nije bilo nikakvih nepravilnosti i/ili nezakonitosti. Ističe se i to da je tužitelj nakon zaprimanja pobijanog rješenja u cijelosti postupio po naredbi iz istog jer da kao trgovac prema potrošačima – suvlasnicima predmetne zgrade, primjenjuje obračun i cijene uređene posebnim propisima to na način da potrošnju vode obračunava sukladno članku 43. i 44. svojih Općih uvjeta. Nadalje, prvostupanjsko tijelo kao i drugostupanjsko tijelo da su u pobijanim rješenjima pogrešno primijenili materijalno pravo i to baš ZZP i tužiteljeve Opće uvjete a navedena pogrešna primjena materijalnog prava da se očituje u stavu prvostupanjskog upravnog tijela u obrazloženju pobijanog prvostupanjskog rješenja a koje je u cijelosti prihvatilo tuženo tijelo u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog rješenja, da tužitelj svojim postupanjem odnosno izdavanjem računa na kojima je sam vršio razdiobu utroška vode ne primjenjuje obračun i cijene uređene posebnim propisima odnosno sukladno članku 43. i 44. Općih uvjeta. Stoga da su nepravilna i nezakonita oba osporena upravna akta jer da su zasnovana na pogrešnom utvrđenju da tužitelj svojim postupanjem odnosno izdavanjem računa na kojima je sam vršio razdiobu utroška vode ne primjenjuje obračun i cijene uređene posebnim propisima odnosno članku 43. i 44. tužiteljevih Općih uvjeta. U tužbi se nadalje ukazuje na nelogičnost i neodrživost argumentacije iz obrazloženja pobijanog drugostupanjskog rješenja da premda je u žalbenom postupku utvrđeno da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka koji se ogledaju u krivo navedenoj točki 3. u članku 137. stavku 3. umjesto da se navede točka 2. istog članka i stavka, da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari. U odnosu na to ističe da je činjenično stanje u pobijanom drugostupanjskom rješenju pogrešno i nepotpuno utvrđeno radi čega da je u obrazloženju istog i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Pobijano drugostupanjsko rješenje da ne sadrži prihvatljive i logične razloge o odlučnim činjenicama već da koristi suhoparno citiranje odredbi odgovarajućih propisa te da utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog tijela iz pobijanog prvostupanjskog rješenja a zanemarujući stvarne činjenice i duh propisa na koje se poziva čime da je tuženo tijelo počinilo bitnu povredu postupka jer da radi navedenog pobijano drugostupanjsko rješenje nije ni moguće ispitati. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se tužba uvaži te da se ponište citirano drugostupanjsko kao i prvostupanjsko rješenje te predmet vrati na ponovni postupak.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima iz osporavanog drugostupanjskog rješenja te se u odnosu na tužbene navode poziva na odredu članka 43. Općih uvjeta te članak 1. Izmjena i dopuna Općih uvjeta, koje i citira, navodeći da proizlazi kako je upravo člankom 1. Izmjena i dopuna Opih uvjeta jasno i konkretno propisano tko raspodjeljuje razliku između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera odnosno da je jasno da razliku ne može raspodijeliti tužitelj već upravo ovlaštena osoba sukladno međuvlasničkom ugovoru te da se stoga ne može uzeti kao osnovan navod tužitelja kako on postupa sukladno svojim Općim uvjetima i Ugovoru. Nadalje ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o tome da predstavnik suvlasnika nije dostavio razdiobu utroška već da je isti dostavio razdiobu utroška s podacima očitanja stanja glavnog vodomjera kojeg je sam očitao a ne temeljem očitanja stanja glavnog vodomjera od strane tužitelja te da se ta potrošnja vode na dan očitanja predstavnika stanara ne poklapa s danom očitanja od strane tužitelja, no, da neovisno o tome što je predstavnik stanara krivo postupao očitavajući sam stanje glavnog vodomjera u konkretnom slučaju da nema mjesta primjeni članka 3. Ugovora na koji se tužitelj poziva. Ističe da se tužitelj u konkretnom slučaju krivo poziva na članak 3. Ugovora jer da članak 4. Ugovora propisuje da će razdiobu odnosno raspodjelu utroška vode prema očitanom stanju glavnog vodomjera sastavljati predstavnik stanara iz čega da jasno proizlazi kako je tužitelj suprotno navedenom članku Ugovora raspodijelio predmetnu razliku. Iz toga da jasno proizlazi kako tužitelj postupa protivno odredbi članka 43. i 44. vlastitih Općih uvjeta kako je i navedeno u rješenju. Slijedom navedenog tuženik smatra da su neosnovani navodi tužitelja te da umjesto ponavljanja razloga neutemeljenosti tužbe upućuje na obrazloženje utuženog rješenja te predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4.U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem rasprave svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5.Tužitelj je po svom opunomoćeniku na ročištu za raspravu održanom dana 21. svibnja 2021. ustrajao u tužbi kao i u svim prijedlozima za izvođenje dokaza iz tužbe te je osporio u cijelosti navode odgovora na tužbu. Ujedno popisao troškove ovog upravnog spora.

6.Tuženik je po svojoj opunomoćenici ostao pri navodima iz odgovora na tužbu s prijedlogom da se tužbeni zahtjev odbije.

7.U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis i isprave priložene istom te spis dostavljen uz odgovor na tužbu i isprave koje su priložene u taj spis.

8.Ovaj sud je odbio prijedloge tužitelja za saslušanjem z.z. tužitelja, svjedoka S. M., svjedoka A. K. te svjedoka I. Š., kao i prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem po sudskom vještaku odgovarajuće struke kao suvišnih za donošenje odluke u ovom sporu pored prethodno izvedenih dokaza. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10.Iz podataka spisa ovog upravnog spora te podataka spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je, kako slijedi:

11.Potrošač T. K. iz S., D. Š.

…, podnio je dana 17.

siječnja 2019. predstavku vezano za obračun potrošnje vode za stambenu zgradu na adresi S., D. Š. ... u kojoj predstavci u bitnome navodi da su očitanja utroška vode tužitelja veća od pojedinačnih očitanja na internim vodomjerima te da je i za zadnji obračunski mjesec od 19. studenog 2018. do 20. prosinca 2018. umjesto potrošenih 27,98 m3 na računu navedeno 30,81 m3.

12.Potom je po službenoj dužnosti obavljen inspekcijski nadzor nad tužiteljem (trgovcem) o čemu je sačinjen i zapisnik od 20. ožujka 2019. Inspekcijskim nadzorom je, između ostalog, utvrđeno da je na mrežnim stranicama trgovac objavio Opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga iz veljače 2013. Navedeni zapisnik sadrži i izjavu M. B., pomoćnika voditelja Odsjeka za reklamacije kod tužitelja (nadzoru bio prisutan u ime tužitelja) koji navodi da su potrošači-suvlasnici na predmetnoj adresi ugradili interne vodomjere s daljinskim očitanjem i sklopili Ugovor o opskrbi pitkom vodom i odvodnji u kojem je navedeno da će se razlika koja se pojavljuje između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera raspodjeljivati proporcionalno potrošnji a kojeg Ugovora trgovac da se pridržava. Naveo je i to da je na predmetnoj adresi u mjesecu rujnu 2018. izvršena izmjena vodomjera te da potrošači nisu tražili ispitivanje ispravnosti vodomjera. Iz navedenog zapisnika o inspekcijskom nadzoru nad tužiteljem nadalje proizlazi da je izvršen uvid u Ugovor o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009. zaključen između suvlasnika predmetne zgrade i isporučitelja javne usluge, da je izvršen uvid u Ugovor o očitanju internih vodomjera i obračunu potrošnje vode broj 171 od 06. lipnja 2018. sklopljen između I. Š., vlasnika obrta V. M., G. C. . . , (dalje

Ugovor o očitanu internih vodomjera iz lipnja 2018.) i suvlasnika predmetne zgrade te Aneks međuvlasničkog ugovora broj 171 od 06. lipnja 2019. (dalje Aneks međuvlaničkog ugovora iz lipnja 2019.) kojim su istog člankom 4. suvlasnici predmetne zgrade ovlastili za pružanje usluga očitanja internih vodomjera, raspodjelu troškova i slanja podataka Vodovodu i kanalizaciji d.o.o. (tužitelju). Utvrđeno je nadalje da je navedenom Aneksu priložena Odluka s najmanje 51% suvlasnika zasebnih cjelina kojom je određeno da su svi suglasni da I. Š., vlasnik obrta V. M.,

G., C. .., dostavlja potrošnju vode trgovcu (ovdje tužitelju). Nadalje,

izvršen je i uvid u liste potrošača za predmetnu stambenu zgradu za razdoblje od kolovoza 2018. do veljače 2019., koje je tužitelju dostavljao predstavnik suvlasnika I. Š., vlasnik navedenog V. M.. Utvrđeno je i da Liste sadrže konačne podatke za obračun potrošnje vode obzirom da se na istima nalaze svi suvlasnici na adresi predmetne stambene zgrade. Izvršen je uvid i u račune izdane T. K., podnositelju predstavke, za razdoblje od kolovoza 2018. do veljače 2019. te je usporedbom podataka o potrošnji vode na glavnom vodomjeru sa izdanim računima potrošača s podatkom o potrošnji vode na pripadajućim listama potrošača koje su dostavljene trgovcu utvrđeno da navedeni podaci nisu istovjetni na svim listama i izdanim računima. Usporedbom podatka o pojedinačnoj potrošnji vode sa izdanim računima potrošaču T. K. s podacima za pojedinačni obračun na pripadajućim listama potrošača utvrđeno je da navedeni podaci nisu istovjetni na svim listama i izdanim računima. Nadalje proizlazi da je uvidom u izdane računa potrošačima na predmetnoj adresi utvrđeno da je trgovac (tužitelj) razliku koja se pojavila između očitanja glavnog vodomjera i podataka o ukupnoj raspodijeljenoj potrošnji dostavljenog na listama potrošač, raspodijelio svim potrošačima proporcionalno potrošnji.

13.Spisu prileži i očitovanje tužitelja (trgovca) od 28. ožujka 2019. vezano za navedeni inspekcijski nadzor nad tužiteljem (u bitnome odgovara navodima predmetne tužbe).

14.Obavljen je i inspekcijski nadzor nad obrtom V. M., vlasništva

I. Š., G., G. C. …., o čemu je sačinjen zapisnik od 27. ožujka 2019. u kojem zapisniku je sadržana i izjava I. Š.. Iz izjave istog u bitnome proizlazi da prilikom raspodijele potrošnje vode za potrošače nije koristio podatak o očitanju glavnog vodomjera od strane trgovca već da je raspodjelu vršio na temelju vlastitog očitanja glavnog vodomjera te da je trgovcu dostavljao Liste potrošača za obračun potrošnje vode s podacima o potrošnji u kojima je sadržana i razlika koja se pojavljuje između očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po internim vodomjerima.

15.Prvostupanjsko tijelo je po obavljenom inspekcijskom nadzoru potrošaču dostavilo obavijest od 26. ožujka 2019. a potom je doneseno prvostupanjsko rješenje od 08. travnja 2019. na koje rješenje je tužitelj izjavio žalbu (koja u bitnome odgovara navodima predmetne tužbe) koja je drugostupanjskim rješenjem od 22. studenog 2019. odbijena te potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja koje je utemeljeno na utvrđenjima gore navedenih inspekcijskih nadzora. Iz obrazloženja osporavanih rješenja proizlazi u bitnome da je tužitelj samoinicijativno i protivno članku 43. i 44. vlastitih Općih uvjeta isporuke vodnih usluga te Ugovora dijelio proporcionalno svim potrošačima. U obrazloženju osporavanih rješenja se u bitnome navode odredbe članka 3. Ugovora o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009. te se citira odredba članka 4. istog Ugovora kojom je propisano da stranke složno ugovaraju da će razdiobu utroška vode prema očitanom stanju glavnog vodomjera sastavljati predstavnik stanara pa se potrošači odriču prava prigovora na razdiobu utroška vode prema tužitelju. Nadalje se u obrazloženjima pobijanih rješenja navode i bitne odredbe Ugovora o očitanju internih vodomjera iz lipnja 2019. te Aneksa međuvlasničkog ugovora iz lipnja 2019. kao i odredbe članka 43. Općih uvjeta, Izmjene i dopune Općih uvjeta od 18. siječnja 2017. (članku 43. dodan stavak 3.), odredbe članka 44. Općih uvjeta te mjerodavne odredbe ZZP-a. Iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja je razvidno da je tuženik u bitnome odgovorio i na žalbene navode tužitelja.

16.Tužitelj u tužbi i tijekom ovoga spora pobija zakonitost rješenja tuženika od 22. studenog 2019. kao i rješenja prvostupanjskog tijela od 08. travnja 2019. u bitnome tvrdeći, a suprotno utvrđenjima iz obrazloženja osporavanih rješenja, da je bio ovlašten razliku između očitanja glavnog vodomjera i zbroja dostavljene potrošnje po Listama potrošača raspodijeliti svim suvlasnicima proporcionalno potrošnji sukladno članku 3. stavak 3., 4. i 5. Ugovora o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009. te da nije postupao samoinicijativno i protivno članku 43. i 44. vlastitih Općih uvjeta.

17.Odredbom članka 24. stavak 1. točka 5. ZZP propisano je da se javnim uslugama u smislu ovog zakona smatraju i javna vodoopskrba i javna odvodnja. Stavkom 2. istog članka propisano je da prilikom ispostavljanja računa za pružanje javnih usluga potrošačima trgovac mora primjenjivati obračun i cijene utvrđene posebnim propisima i to na način da se pridržava vlastitih Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga.

18.Odredbom članka 215. Zakona o vodama propisano je da je Isporučitelj vodnih usluga dužan donijeti opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga. Opći i tehnički uvjeti sadržavaju, između ostalog, i odredbe o uvjetima mjerenja, obračuna i naplate vodnih usluga.

19.Nije sporno da je tužitelj postupio sukladno citiranoj odredbi Zakona o vodama.

20.Odredbom članka 43. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga tužitelja iz 2013.(koji su bili na snazi u predmetnom razdoblju i objavljeni na mrežnim stranicama tužitelja) propisano je da u zgradama s više korisnika u kojima korisnici usluga imaju ugrađene interne vodomjere s mogućnošću daljinskog očitanja preko kojeg je moguće očitanje bez ulaska u stan ili drugu zasebnu cjelinu, potrošnja se obračunava na temelju očitanja tih vodomjera i očitanog stanja na glavnom vodomjeru. Ukoliko se zbroj stanja očitanih internih vodomjera razlikuje od očitanog stanja glavnog vodomjera, tako utvrđena razlika se obračunava na način da se ista podijeli na korisnike sukladno međusobnom dogovoru korisnika usluga u odnosu na ukupnu potrošnju. Ukoliko postoji razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera razliku može raspodijeliti predstavnik stanara ili druga ovlaštena osoba sukladno potpisanom međuvlasničkom ugovoru. Potrošnja internih vodomjera i eventualna razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po internim vodomjerima može se dostaviti Isporučitelju usluge na propisanom obrascu (Lista obračuna u stambenoj zgradi).

21.Nadalje, člankom 1. Izmjena i dopuna Općih uvjeta od 18. siječnja 2017. propisano je da se u članku 43. Općih uvjeta iza stavka 2. dodaje novi stavak 3. prema kojem, ukoliko postoji razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera, razliku može raspodijeliti predstavnik stanara ili druga ovlaštena osoba sukladno potpisanom međuvlasničkom ugovoru. Potrošnja internih vodomjera i eventualna razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po internim vodomjerima može se dostaviti tužitelju na propisanom obrascu (Lista obračuna u stambenoj zgradi).

22.Člankom 44. Općih uvjeta propisano je da vlasnici zasebnih cjelina u slučajevima iz čanka 41., 42. i 43. ovih Općih uvjeta međusobno zaključuju ugovor kojim uređuju odnose vezane za ugradnju internih vodomjera u zasebne cjeline (stan, poslovni prostor i dr.) a osobito obzirom na određivanje fizičke ili pravne osobe određene za očitanje i dostavu podataka isporučitelju usluge kao i za dojavu vlasničkih udjela svih korisnika u zgradi. Zaključene međuvlasničke ugovore potpisane od strane najmanje 51% vlasnika zasebnih cjelina, predstavnik zgrade ili druga zadužena osoba dužna je dostaviti isporučitelju usluge. Isporučitelj usluge neće priznavati individualne dojave o potrošnji vode korisnika usluga.

23.Polazeći od navoda tužbe, odgovora na tužbu, utvrđenja inspekcijskim nadzorom odnosno obrazloženja osporavanih rješenja proizlazi u bitnome da među strankama nije sporno da su potrošači-suvlasnici na predmetnoj adresi ugradili interne vodomjere s daljinskim očitanjem, da je u siječnju 2009. godine tužitelj sa suvlasnicima predmetne stambene zgrade zaključio Ugovor o opskrbi pitkom vodom, da odredba članka 3. tog Ugovora glasi kako je to tužitelj pobliže naveo u tužbi te da odredba članka 4. istog Ugovora glasi kako je to tuženik citirao u obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja.

24.Nadalje proizlazi da nije sporno da su suvlasnici predmetne stambene zgrade zaključili Ugovor o očitanju internih vodomjera iz lipnja 2019. s I. Š.,

vlasnikom obrta V. M., G., C. ... kao i Aneks međuvlasnsičkog

ugovora iz lipnja 2019., da odredbe istih glase kako su citirane u obrazloženjima osporavanih rješenja, da je tom Aneksu priložena Odluka s najmanje 51% suvlasnika zasebnih cjelina, kojom je određeno da će I.Š., vlasnik obrta V. M.,

G., C. ..., dostavljati potrošnju vode isporučitelju javne usluge (tužitelju)

te da je to isti i činio na način da je tužitelju dostavljao na propisanom obrascu liste potrošača za obračun potrošnje vode s podacima o potrošnji u kojima je sadržana i razlika koja se pojavljuje između očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po internim vodomjerima.

25.Proizlazi i to da nisu sporna ni utvrđenja inspekcijskog nadzora vezano za liste potrošača za predmetnu stambenu zgradu za razdoblje od kolovoza 2018. do veljače 2019., koje je tužitelju dostavljao navedeni predstavnik suvlasnika, te vezano za izdane račune, kako je to gore pojašnjeno, odnosno proizlazi da nije sporno da je tužitelj razliku koja se pojavila između očitanja glavnog vodomjera i podataka o ukupnoj raspodijeljenoj potrošnji dostavljenog na listama potrošača, raspodijelio svim potrošačima proporcionalno potrošnji.

26.Polazeći od citiranih odredbi tužiteljevih Općih uvjeta te svih prednjih utvrđenja a posebno od činjenice da su u konkretnom slučaju tužitelju uredno po ovlaštenom predstavniku stanara dostavljene Liste potrošača za obračun potrošnje vode s podacima o potrošnji u kojima je sadržana i razlika koja se pojavljuje između očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po internim vodomjerima to su bez osnove tužbeni navodi da je tužitelj u konkretnom slučaju bio ovlašten da razliku između očitanja glavnog vodomjera i zbroja dostavljene potrošnje po Listama potrošača samostalno raspodijeli svim suvlasnicima proporcionalno potrošnji odnosno prema udjelu svakog od njih u ukupnoj potrošnji očitanoj na glavnom vodomjera te u svezi s tim pozivanje tužitelja na odredbu članka 3. stavak 3., 4. i 5. Ugovora o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009. Ovo posebno kada se ima u vidu da nije sporno da je člankom 4. istog Ugovora, na koji se poziva tužitelj, ugovoreno da stranke složno ugovaraju da će razdiobu utroška vode prema očitanom stanju glavnog vodomjera sastavljati predstavnik stanara (članak citiran u obrazloženju osporavanih rješenja), da je tužitelj sukladno odredbi članka 24. stavak 2. ZZP dužan pridržavati vlastitih Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga te da je člankom 1. Izmjena i dopuna Općih uvjeta od 18. siječnja 2017. članku 43. Općih uvjeta iza stavka 2. dodan novi stavak 3. prema kojem, ukoliko postoji razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera, razliku može raspodijeliti predstavnik stanara ili druga ovlaštena osoba sukladno potpisanom međuvlasničkom ugovoru. Iz izjave predstavnika stanara I. Š., vlasnika obrta V. M. (zapisnik od 27. ožujka 2019.) proizlazi da

je isti postupao pogrešno vezano za očitanje glavnog vodomjera. Međutim, obzirom da je tužitelju dostavio Liste potrošača za obračun potrošnje vode, kako je to gore navedeno, tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja, po ocjeni ovoga suda, pravilno navodi da to tužitelju ne daje za pravo da sam raspodjeljuje razliku između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera. Tužitelj je tako mogao postupati jedino ukoliko mu predstavnik stanara nije dostavio liste potrošača (članak 3. stavak 5. Ugovora o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009.), a što ovdje nije slučaj. Obzirom na sve izloženo ovaj sud drži da nisu osnovani tužbeni navodi da se u pobijanim rješenjima pogrešno tvrdi da je tužitelj postupao samoinicijativno i protivno vlastitim Općim uvjetima te Ugovoru a jednako tako i tužbeni navodi da tužitelj nije ugovorna strana u Ugovoru o očitanju internih vodomjera iz lipnja 2019. te Aneksu međuvlasničkog ugovora iz lipnja 2019., a koji su tužitelju nesporno dostavljeni. Kod navedenog stanja stvari ovaj sud drži da je bez osnove i pozivanje tužitelja na odredbu članka 295. ZOO a jednako tako i tužbeni navodi da se prvostupanjsko rješenje nepotpuno poziva na odredbu članka 3. Ugovora o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009. kao i vezano za tužbene navode koji se odnose pogrešno tumačenje stavka 4. i 5. članka 3. istog Ugovora.

27.Slijedom svega navedenog ne stoje ni tužbeni navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da nije bilo zakonskih uvjeta da tržišni inspektor pobijanim prvostupanjskim rješenjem tužitelju kao trgovcu naloži otklanjanje utvrđenih nepravilnosti radi pravilne primjene obračuna i cijene utvrđene posebnim propisima te da mu odredi rok u kojem se takva nepravilnost mora otkloniti. Prvostupanjsko rješenje se u obrazloženju pogrešno poziva na odredbu članka 137. stavak 3. točka 3. ZZP umjesto na stavak 3. točka 2. istog članka, međutim, obzirom na utvrđeno stanje stvari, to, po ocjeni ovoga suda, nije od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Navesti je i to da iz navoda tužbe i sadržaja spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj postupio po naredbi iz prvostupanjskog rješenja.

28.U svemu izloženom, osporavana rješenja su zakonita, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju istih, suprotno tvrdnjama tužitelja, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis. Navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanih rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

29.Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

30.Stoga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u pod točkom I. izreke ove presude.

31.Sud je odbio zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovog upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu, 31. svibnja 2021.

S U T K I NJ A

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

-tužitelju po opunomoćeniku, uz zapisnik o objavi,

-tuženiku, uz zapisnik o objavi,

-u spis.

Rj.:

-spis u kalendar 30 dana