REPUBLIKA HRVATSKA

P-502/20

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Živomiru Topić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz S., OIB: …zastupan po pun. I. M. odvj. u S., protiv tuženika T.

J. iz S., OIB: … zastupan po pun.

B. V. odvj. u S., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 05. svibnja 2021.god., u prisustvu tužitelja sa pun. I. M. odvj. u S. i pun. tuženika B. V. odvj. u S., dana 28. svibnja 2021. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 45.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 06. prosinca 2019. god., pa do potpune isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

u odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblje od 28. studenog 2014. god., do 05. prosinca 2019. god., tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 73.165,00 kn

O b r a z l o ž e n j e:

Kod ovog suda je dana 26. svibnja 2015. god., zaprimljena tužba tužiteljice protiv tužene, radi isplate. Tužiteljica u tužbi navodi kako je kao ranija odvjetnica tužene, dana 28. svibnja 2012. god., s tuženom sklopila Sporazum o reguliranju međusobnih prava i obveza. Navedenim Sporazumom stranke su suglasno utvrdile i svojim potpisima na svim stranicama Sporazuma, potvrdila da je tužiteljica angažirana od strane tužene za vođenje postupka denacionalizacije, odnosno povrata oduzete imovine, koji je postupak vođen pred Splitsko dalmatinskom Županijom, Uredom državne uprave, Odsjekom za imovinsko pravne poslove, a koji predmet nosi klasifikacijsku oznaku UP-I-942-04/97-01/2018. U tom postupku se utvrđivalo pravo na naknadu - povrat za oduzeto zemljište u S., označeno kao čest. zem. 4971/2/4, upisano u Z.U. 6697 K.O. S.. Zahtjev je bio podnesen u ime M. B., majke i pravne prednice tužene T. J., rođ. B.. U navedenom upravnom postupku je doneseno dana 23. prosinca 2011. god., Djelomično rješenje Ureda državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, Klasa: UP-I-942-04/97-01/2018, a kojim se tuženoj T.

J. daje u vlasništvo za cijelo neizgrađeno građevinsko zemljište, označeno kao čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, upisano u Z.U. 6697, K.O. S., koje je postalo pravomoćno dana 25. siječnja 2012. godine.

Člankom 2. prethodno spomenutog Sporazuma o reguliranju međusobnih prava i obveza, tužena se obvezala na ime naknade i nagrade tužiteljici, odvjetnici M. V. isplatiti iznos od 45.000,00 EUR-a u trenutku izvršene prodaje nekretnine čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, upisane u Z.U. 6697, K.O. S., i to nakon uplaćenog iznosa za predmetnu nekretninu od strane prodavatelja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana izvršene uplate. Također je Sporazumom uređeno da za slučaj da prodaje neke druge nekretnine, tužena može navedeni iznos isplatiti tužiteljici, na što je ova pristala.

Kako je prošlo duže vremensko razdoblje koje prelazi razuman rok za ispunjenje Sporazuma, tužiteljica se prije podnošenja ove tužbe, putem tadašnjeg punomoćnika odvjetnika Z. I. iz S., obratila tuženoj opomenom pred

tužbu u kojoj je citiran sadržaj Sporazuma, te je ukazano da su protekli svi razumni rokovi za realizaciju Sporazuma, pa je tuženoj ostavljen kao razumni, daljnji rok od 30 dana za isplatu ugovorene naknade i nagrade tužiteljici. Navedeno je kako će se zatražiti kamate s početkom tijeka, odnosno proteka dvije godine od pravomoćnosti djelomičnog rješenja o povratu nekretnine.

Tužena je putem odvjetnika B. V. kao punomoćnika, dostavila tužiteljici i njenom punomoćniku odvjetniku Z. I., odgovor na opomenu pred tužbu u kojemu je tužiteljici otkazana punomoć, izjavljen raskid Sporazuma o reguliranju međusobnih prava i obveza od 28. svibnja 2012. god., i osporena visina i dan dospijeća nagrade.

Kako je iz odgovora na opomenu pred tužbu, razvidno da tužena neće isplatiti Sporazumom utvrđenu nagradu i naknadu tužiteljici za obavljanje odvjetničke poslove, predložila je sudu provesti postupak, te donijeti presudu kojom će tuženoj naložiti isplatu iznosa od 45.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. siječnja 2014. god., pa do isplate.

U odgovoru na tužbu tužena navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, i predlaže sudu isti odbiti u cijelosti kao neosnovan uz obvezivanje tužitelja na naknadu svih troškova ovog postupka tuženoj. Navodi da je potraživanje tužiteljice iz predmetne tužbe u potpunosti neosnovano, a ovo prvenstveno iz razloga jer potraživanje tužiteljice iz tužbe koje se temelji na članku 2. toč. 1. Sporazuma o reguliranju međusobnih prava i obveza, zaključenog dana 28. svibnja 2012. god., između tužiteljice kao odvjetnice i tužene kao njezine klijentice, nije dospjelo, a radi čega je predmetna tužba preuranjena, te je kao takvu treba odbaciti.

Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da nije nastupio uvjet, odnosno rok za nastanak učinka predmetnog Sporazuma, a to je izvršenje isplate tužiteljici i prodaja predmetne nekretnine, jer prodaja predmetne nekretnine (vlasništvo tužene) do danas nije realizirana i/ili izvršena, a nije u cijelosti ni riješeno vlasništvo, jer upravni postupak nije dovršen, obzirom da je doneseno Djelomično rješenje dana 23. prosinca 2011. god.,, a kojim nije riješeno cjelokupno pravno pitanje vezano za nekretnine 4971/11 (cca. 15 m2) i 4971/1 (cca. 73 m2), obje K.O. Split.

Navodi da je tužiteljica po zanimanju odvjetnica, za razliku od tužene koja je pravno neuka stranka, pa je tako prilikom sklapanja predmetnog Sporazuma, itekako dobro znala da je vezivanjem isplate joj ugovorenog iznosa nagrade po predmetnom Sporazumu, uz trenutak prodaje predmetne nekretnine, i to nakon izvršene isplate kupoprodajne cijene, zapravo ugovoren odgodni učinak predmetnog Sporazuma, koji nastupa tek od određenog vremena i to dana za koji je izvjesno da će se dogoditi, ali je neizvjesno kada. Tako je u konkretnom slučaju ugovoreno da učinak predmetnog pravnog posla nastaje tek od određenog vremena, odnosno od trenutka izvršene prodaje predmetne nekretnine u cijelosti, odnosno nakon plaćanja tuženoj iznosa kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu, a najkasnije u roku od 15 dana od dana izvršene isplate.

Pri tome je za istaknuti da tužena postupajući sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ni jedan trenutak, počevši od sklapanja predmetnog sporazuma, pa do danas, ničim nije ugrozila, niti na bilo koji način spriječila nastupanje ugovorenog uvjeta prodaje predmetne nekretnine u vlasništvu, odnosno druge nekretnine u vlasništvu obitelj J.. Da tužena postupa prema načelu savjesnosti i poštenja, dodatno dokazuje i činjenica da je upravo na inzistiranje tužene, odnosno njezinog supruga A. J., koji je sa tužiteljicom i dogovorio predmetni Sporazum,

ugovoreno čl. 2. st. 2. Sporazuma, da za slučaj prodaje neke druge nekretnine vlasništvo obitelji J., tužena isplati ugovoreni iznos tužiteljici i prije prodaje predmetne nekretnine, odnosno prije ugovorenog roka za isplatu prema sporazumu. Na naprijed opisani način, tužiteljica je dobila dodatno osiguranje da će joj tužena isplatiti ugovoreni iznos i prije prodaje predmetne nekretnine, a za slučaj prodaje neke druge nekretnine u vlasništvu obitelji J..

Obzirom da tužena do danas nije uspjela prodati predmetnu nekretninu, uz čiju prodaju i primitak kupoprodajne cijene je vezana isplata iznosa naknade i nagrade tužiteljici, to se nisu ostvarili ugovoreni uvjeti, odnosno nije nastupio rok za izvršenje predmetne isplate, odnosno za nastanak učinka predmetnog Sporazuma. Kod ovakvog stanja stvari, cijeneći činjenicu da je tužiteljica po zanimanju odvjetnica, radi čega joj je bila poznata, odnosno trebala biti poznata priroda ugovorenog roka za predmetnu isplatu, a uz to se i dodatno osigurala ugovaranjem isplate od prodaje druge nekretnine u vlasništvu obitelji J., koja može uslijediti prije prodaje predmetne nekretnine u vlasništvu tužene, pozivanje tužiteljice na protek svih razumnih rokova za realizaciju Sporazuma je neosnovano, jer je rok za realizaciju Sporazuma jasno i nedvosmisleno određen i predstavlja budući izvjesni događaj. Pri tome je za istaknuti da je tužena kao neuka stranka, skupa sa svojim suprugom A. J., prilikom sklapanja predmetnog Sporazuma, koji je sa tužiteljicom definirao upravo A. J. suprug tužene, prilikom sklapanja

Sporazuma mislila da time ugovara dar tužiteljici, kao odvjetnici, nakon kompletno završenog ugovorenog pravnog posla – prodaje predmetne nekretnine, uz prethodno sjedanje novca od prodaje na račun tužene. Dakle, ugovarajući iznos od 45.000,00 EUR-a, tužena se rukovodila time da se navedeni iznos odnosi manjim dijelom na odvjetničku naknadu prema Odvjetničkoj tarifi, a većim dijelom na dar tužiteljici kao odvjetnici, i to baš za slučaj da se svi pravni poslovi dovrše i s uspjehom realiziraju u korist tužene.

Posebno se ističe da još nije razvidno da li su upravni postupci dovršeni s uspjehom, jer je dio vraćen, a dio nije, pa bi se u trom slučaju dovršetkom upravnog postupka moglo utvrditi o postupku uspješnosti i uspjeha tužiteljice, odvjetnice u predmetnom upravnog postupku. Suviše rečenog, za istaknuti je da je visina nagrade tužiteljici ugovorena u odnosu na vrijednost nekretnine označene kao čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2 upisanog u Z.U. 6697 K.O. S., procijenjene po sudskom vještaku F. V. iz društva V. e. d.o.o. za ekspertize, vještačenja,

procjene i ateste, u siječnju 2008., a koji je prometnu vrijednost te nekretnine procijenio na iznos od 3.165.600,00 kn. Međutim, vještak je prilikom procjene vrijednosti predmetne nekretnine propustio uzeti u obzir činjenice koje bi, da su uzete u obzir kod procjene vrijednosti nekretnine, dovele do toga da vrijednost nekretnine bude procijenjena u nižem iznosu od procijenjenog, a što bi onda direktno utjecalo na nagradu odvjetnici da bude ugovorena u nižem iznosu od 45.000,00 EUR-a.

Naime, vještak nije vodio računa, niti je uzeo u obzir da prema Generalnom urbanističkom planu S., predmetnu nekretninu uzdužno presijeca koridor pristupne prometnice sa kanalizacijom … . Preostali istočni dio čestice nalazi se u zoni mješovite namjene M1 pretežno stambena namjena unutar konsolidiranog područja oznake 2.2 "Zaštita i uređivanje novijih prostora visoke gradnje", a preostali zapadni dio čestice nalazi se u zoni javne i društvene namjene D 6 visoko učilište, znanost, tehnološki parkovi, unutar konsolidiranog područja oznake 2.7. "Uređivanje, urbana obnova i dogradnja kompleksa jedne namjene". Veći zapadni dio predmetne čestice nalazi se unutar obuhvata Urbanističkog plana uređenja K. S. u S., i to većim sjeveroistočnim dijelom u zoni prometne površine planiranje za smještaj pristupne ulice. Također na području K. nije predviđeno stanovanje, niti gospodarske djelatnosti, a što sve dodatno umanjuje vrijednost predmetne nekretnine. Do predmetne nekretnine za sada uopće nema pristupnog puta, nego se do iste dolazi preko tuđih nekretnina. Uzimajući u obzir sve naprijed navedene okolnosti, koje utječu na vrijednost predmetne nekretnine na način da istu umanjuju, nedvojbeno je da je vještak procijenio vrijednost predmetne nekretnine u daleko većem iznosu od realne vrijednosti iste nekretnine, a što je utjecalo i da vrijednost ugovorene nagrade tužiteljici bude veća od realne nagrade, koja bi pripadala tužiteljici obzirom na vrijednost nekretnine.

Neosnovano tužiteljica na predmetni iznos od 45.000,00 EUR-a, potražuje zakonske zatezne kamate, i to počevši od 25. siječnja 2014. god., do isplate, navodeći kako početak tijeka kamata vezuje uz protek dvije godine od pravomoćnosti djelomičnog rješenja o povratu nekretnina. Ovo iz razloga jer tužiteljica i tužena predmetnim Sporazumom nisu vezale isplatu naknade i nagrade tužiteljici, danom nastupa pravomoćnosti Rješenja državne uprave, niti protekom roka koji bi se računao od dana nastupanja pravomoćnosti istog Rješenja, nego trenutkom izvršene prodaje naprijed rečene nekretnine. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Sporazuma, dana 28. svibnja 2012. god., Djelomično rješenje o povratu nekretnine već je bilo pravomoćno, i to s danom 25. siječnja 2012. god., ali stranke nisu ugovarale nikakav rok za računanje kamata, koji bi se računao u odnosu na nastupanje pravomoćnosti rečenog Djelomičnog rješenja, jer to nije bila njihova volja. O razumnom roku za prodaju nekretnine, nemoguće je govoriti dodatno još i stoga jer je notorna činjenica kako na tržištu nekretnina vlada kriza, radi čega je otežana prodaja nekretnina, a tuženoj kao prodavatelju svakako nije u interesu da predmetnu nekretninu proda po nižoj cijeni, i tako ošteti sebe, samo da bi tužiteljici pošto poto isplatila nagradu. Zbog svega navedenog, predlažila je naslovnom sudu odbaciti tužbu tužiteljice kao preuranjenu, neosnovanu, te nedospjelu, a podredno istu odbiti kao neosnovanu, sve uz obvezivanje tužiteljice na naknadu svih troškova ovog postupka tuženoj.

Presudom ovog suda posl. br. P-8097/15 od 12.lipnja 2018. god., naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 45.000,00 Eur-a u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. studenog 2014. god., pa do potpune isplate, dok je u odnosu na više zatraženi tijek zatezne kamate za razdoblje od 25. sječnja 2014. god., do 27.studenog 2014.god., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Rješenjem Županijskog suda u Zadru posl.br. 10 Gž-954/18-3 od 21.siječnja 2020.god., ukinuta je presuda ovog suda posl.br. P-8097/15 od 12.lipnja 2018. god., i predmet vraćen ovom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Tijekom postupka sud je pregledao dokumentaciju koja prileži spisu, pročitan je Sporazum o reguliranju međusobnih prava i obveza od 28.05.2012. god., Djelomično rješenje Ureda SDŽ od 23.12.2011. god., opomena pred tužbu od 06.11.2014. god., opomena pred tužbu, Izvadak iz knjige položenih ugovora br. poduloška 56828, Z.U. 24124 K.O. Z. od 26.02. 2015. god., Procjena vrijednosti nekretnine društva W. e. d.o.o., Dopis G. S. od 17.03. 2015. god.,

Službeni glasnik G. S. broj 14/03 i 36/08, preslike prerisa, Izvadak iz zemljišne knjige Z.U. 24124 K.O. Z. od 24.05.2017. god., rukom pisana Potvrda list spisa 59, pregledan je preslik cjelokupnog spisa Ureda u SDŽ Klasa: UP/I-944- 04/97-01/2018, Povijesni prikaz z.k. uloška 24124 K.O. Z. od 13.07.2017. god., pročitan je Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 20.02.2016. god., tabularna izjava od 08.03.2016. god., Preris katastarskog plana od 03.03.2006. god., sa skicom iskolčenja, smrtni list A. V. od 07.08. 2013. god., a saslušani su i svjedoci

Z. B., I. Ž., i A. J., te parnične stranke.

Tijekom ponovno provedenog postupka je izveden dokaz pregledom preslika spisa predmeta ovog suda pos.br. Z-41275/2019, Ugovor o darovanju od 05.prosinca 2019.god., Ugovor o darovanju od 26. ožujka 2021.god., Rješenje ovog suda posl.br. Z-12173/2021 od 29.ožujka 2021.god., Dopis tužene-primjedba na Generalni urbanistički plan S. od 21. svibnja 2012.god., Dopis tužene-primjedba na Urbanistički Plan Uređenja K. S. u S. od 06.svibnja 2014.god.,

Dopis tužene-nadopuna primjedbe na UPU Kampus od 06.lipnja 2014.god., Tehničko izvješće Geodinamika od 20.svibnja 2014.god., Snimak postojećeg stanja č.zem. 6552/2, K.O. S.-G. S., Dopis tužene-dopuna prijedloga od 04.

studenog 2014.god., Snimak postojećeg stanja č.zem. 6552/2 K.O. S.- G., Dopis tužene od 03.srpnja 2014.god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda od 10.travanja 2012.god., Dopis tužene-molba za očitovanje od 17.veljače 2015.god., Skica izmjere č.zem. 6552/2, K.O.S.-G. S., Lokacijsku informaciju G. S., Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo Kl. 350- 05/15-10/000070, Ur.br. 2181/01-03-01-02-15-0002 od 17.ožujka 2015.god., Dopis tužene-zahtjev za uređenjem puta od 16.ožujka 2016.god., Skica izmjere č.zem. 6552/2, K.O.S., jednu fotografiju, Odobrenje, G. S., Upravni odjel za komunalno gospodarstvo i redarstvo, Odsjek za komunalne poslove Kl. 340-01/16- 01/231, Ur.br. 2181/01-11-02/01-16-2 od 21.ožujka 2016.god., Dopis tužene- uređenje puta od 29.ožujka 2016.god., Dopis tužene-prijedlozi i primjedbena Prijedlog izmjena i dopuna GUP-a G. S. od 10.listopada 2016.god., 6

fotografija, Skicu iskolčenja, Dopis tužene-zamolba za izdavanje dozvole za postavljanje kontejnera od 29.studenog 2016.god., Obavijest-G. S., Postavljanje kontejnera na privatnoj površini G. S., Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjek za pravne poslove Kl. 361-01/16-04/67, Ur.br. 2181/01-03- 03/09-16-2 od 02.veljače 2017.god., Dopis tužene-molba za ograđivanje zemljišta od 07.prosinca 2016.god., Skica iskolčenja i tehničko izvješće L. j.d.o.o. S.,

Lokacijsku informaciju G. S., Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo Kl. 350-05/17-10/000048, Ur.br. 2181/01-03-01/11-17-0002 od 17.veljače 2017.god., Obavijest-iskolčenje granica k.č. 6552/2, k.o. S., G. S., Služba za imovinskopravne poslove, izgradnju i geodeziju, Odsjek za geodeziju Kl. 932-01/17- 01/40, Ur.br. 2181/01-16-03/01-17-2 od 28.veljače 2017.god., Obavijest-izmjene i dopune GUP-a S., G. S., Služba za prostorno planiranje i zaštitu okoliša,

Odsjek za prostorno planiranje Kl. 350-01/15-01/00034, Ur.br. 2181/01-19-02/02-17- 959 od 21.ožujka 2017.god., Dopis Ć. G. d.o.o. od 14.ožujka 2018.god.,

Mišljenje na okolnost utvrđenja privedenosti zemljišta namjeni, A. M. od 16.veljače 2018.god., dvije Skice izmjene i dopune GUP-a S., Skicu u svrhu povrata zemljišta (geodetsko vještvo) P. Č. stalni sudski vještak za geodeziju od 12.veljače 2018.god., Izvješće o izrađenom elaboratu i izvješće o utvrđivanju međa i drugih granica te o novom razgraničenju, i tehničko izvješće L. m.

d.o.o. S., Presudu Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-310/2018-2 od 20. siječnja 2020. god., te Potvrdu Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za imovinskopravne poslove Kl.UP-I-942-04/97-01/2018, Ur.br. 2181/1-13-563-21-33 od 01.travnja 2021.godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

U priloženom Sporazuma o reguliranju međusobnih prava i obveza (dalje Sporazum), sklopljenog dana 28. svibnja 2012. god., između tužiteljice i tužene, ugovorne stranke utvrđuju da je tužiteljica kao odvjetnica, angažirana od strane tužene da vodi postupak denacionalizacije, odnosno povrata oduzete imovine, a koji postupak se vodi pred Splitsko-dalmatinskom Županijom, Uredom državne uprave, Odsjeku za imovinskopravne poslove, Klasa: UP-I-942-04/97-01/2018, Ur.br.: 2181- 05-03-07-13/SP/MB, a sve radi utvrđivanja prava na naknadu - povrat za oduzeto zemljište, označeno kao čest. zem. 4971/1,/2 i /4, sve Z.U. 6697 k.o. S., a po zahtjevu B. M., majke i pravne prednice tužene.

Nadalje navode da je u predmetnom upravnom postupku doneseno dana 23. prosinca 2011. god., Djelomično rješenje RH, Ureda državne uprave u SDŽ, Službe za imovinskopravne poslove, Klasa: UP-I-941-04/97-01/2018,

Ur.broj: 2181-05-01-11-21/SP/MB, a kojim se tuženoj daje u vlasništvo za cijelo neizgrađeno građevinsko zemljište, označeno kao čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, upisana u Z.U. 6697, K.O. S., a koje Rješenje je postalo pravomoćno dana 25. siječnja 2012. godine.

U čl. 2. predmetnog Sporazuma stranke suglasno reguliraju međusobne odnose na način da se tužena obvezuje na ime naknade i nagrade, isplatiti tužiteljici iznos od 45.000,00 EUR-a, u trenutku izvršene prodaje nekretnine čest. zem. 4971/4, površina 1319 m2, upisane u Z.U. 6697, K.O. S., i to nakon uplaćenog iznosa za predmetnu nekretninu od strane prodavatelja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana izvršene uplate. Za slučaj prodaje neke druge nekretnine vlasništvo obitelji Jurić, tužena izjavljuje da postoji mogućnost da izvrši isplatu gore označenog iznosa od 45.000,00 EUR-a, tužiteljici i prije prodaje nekretnine čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, upisane u Z.U. 6697 K.O. S.. Po izvršenoj isplati će tužiteljica izvršiti povrat cjelokupnog spisa denacionalizacije, koji se vodio pred RH, Uredom državne uprave, Odsjeku za imovinskopravne poslove, klasa: UP-I-942-04/97-01/2018, Ur.br.: 2181-05-03-07-13/SP/MB. Ispunjenjem obveza iz čl. 2. toč. 1. ovog Sporazuma prestaje bilo kakvo daljnje potraživanje tužiteljice prema tuženoj.

Pregledom opomene pred tužbu od 06. studenoga 2014. god., koja je od strane tužiteljice upućena tuženoj, razvidno je kako je tužena dana 28. svibnja 2012. god., sa tužiteljicom potpisala Sporazum o reguliranju međusobnih prava i obveza. Člankom 2. navedenog Sporazuma je ugovoreno da je obvezna tužena na ime naknade i nagrade isplatiti tužiteljici iznos od 45.000,00 EUR-a, u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju HNB-a koji vrijedi na dan isplate. Kako su protekli svi razumni rokovi za realizaciju navedenog Sporazuma, na način da tužena tužiteljici isplati ugovoreni honorar, a obzirom da je Rješenje Ureda državne uprave postalo pravomoćno dana 25. siječnja 2012. god., te se poziva tužena da u roku od 30 dana od primitka ovog dopisa, isplati tužiteljici ugovorenu naknadu i nagradu. U slučaju da ne postupi po dopisu, tužiteljica će se obratiti nadležnom sudu i zatražiti naplatu sudskim putem. Naravno, u tom slučaju uz ugovorenu naknadu će zatražiti i zatezne kamate koje na ugovoreni iznos od 45.000,00 EUR-a, teku od 25. siječnja 2014. god., jer tužiteljica smatra da je to više nego razuman rok u kojem se nekretnina mogla prodati. Dakle, kamate u slučaju sudskog spora tužiteljica će tražit po proteku roka od dvije godine od pravomoćnosti donijeto Rješenja.

Dopisom od 25. studenoga 2014. god., tužena je po punomoćniku odgovorila na opomenu pred tužbu od strane tužiteljice. Navedenim dopisom tužena je tužiteljici otkazala odvjetničku punomoć za zastupanje s danom 27. studenoga 2014. god., kojom ju je ovlastila da u njeno ime vodi postupak denacionalizacije, odnosno povrata oduzete imovine, a radi utvrđivanja prava na naknadu – povrat za oduzeto zemljište označeno kao čest. zem. 4971/1,/2 i /4, sve Z.U. 6697, K.O. S., a po zahtjevu B. M., majke i pravne prednice tužene, kao i u svim drugim postupcima. Tužiteljica se poziva da dostavi svu dokumentaciju koju posjeduje u navedenom spisu. Ujedno tužena izjavljuje da raskida Sporazum o reguliranju međusobnih prava i obveza zaključen između tužiteljice i tužene dana 28. svibnja 2012. god., a radi grubog kršenja ugovorenih odredbi predmetnog Sporazuma od strane tužiteljice, te vršenja prisile na tuženu putem predmetne opomene pred tužbu, kojom se traži isplata na ime naknade i odvjetničke nagrade iznosa od 45.000,00 EUR-a, mimo rokova, pa i prije nastupa svih ugovorenih uvjeta i realiziranih rokova, odnosno prije dovršetka i obavljanja ugovorenog pravnog posla.

Tužena navodi kako još uvijek nije uspjela prodati predmetnu nekretninu, uz čiju prodaju i primitak kupoprodajne cijene je vezana isplata naknade i nagrade tužiteljici, pa se nisu ostvarili dogovoreni uvjeti za izvršenje predmetne isplate. Tužena i njen suprug su mislili dati dar tužiteljici nakon kompletnog završenog pravnog posla – prodaje predmetne nekretnine, uz prethodno sjedanje novca od prodaje na račun tužene. Iznos od 45.000,00 EUR-a se odnosi manjim dijelom na odvjetničku nagradu prema odvjetničkoj tarifi, a većim dijelom na dar tužiteljici, i to za slučaj da se svi pravni poslovi dovrše i realiziraju. Osporava da bi obveza tužene dospjela dvije godine od pravomoćnosti upravnog Rješenja, koje je postalo pravomoćno 25. siječnja 2012. god., jer je u trenutku zaključenja Sporazuma navedeno rješenje već bilo pravomoćno. Isplata naknade i nagrade tužiteljici je bila dogovorena u trenutku izvršene prodaje nekretnine.

Navodi da je tužiteljica upoznata s lošim zdravstvenim stanjem tužene, i teškom životnom situacijom i preživjelom obiteljskom tragedijom. Predmetni Sporazum ima elemente zelenaškog ugovora jer se obećani dar koji se je trebao dati za uspješno realizirani posao, traži na posebno nekorektan način, koristeći se stanjem nužde i teškim materijalnim stanjem tužene, te njenim nedovoljnim pravnim iskustvom.

Tužena inzistira na opozivu dara i djelomičnoj ništetnosti predmetnog Sporazuma, jer je isti protivan prisilnim propisima i moralu društva. Ujedno se ističe prigovor zastare potraživanja i prigovor plaćenog potraživanja u iznosu od 5.000,00 EUR-a, koji je u ime tužene isplatio tužiteljici njen suprug A. J. tijekom trajanja upravnog postupka. Upozorava se tužiteljica da se sukladno čl. 68. Kodeksa odvjetničke etike, na bilo koji način ne obraća osobno tuženoj, već putem imenovanog punomoćnika.

Iz iskaza svjedoka Z. B. i I. Ž., proizlazi kako su bili

stranke koje je kao odvjetnica zastupala tužiteljica u poslovima nevezanim za odnose i poslove parničnih stranaka, te kako nemaju direktnih saznanja vezano za ugovorni odnos stranaka, niti za način plaćanja.

U iskazu svjedok A. J., suprug tužene, navodi kako je tužiteljicu upoznao negdje 2000/2001 godine. Obitelji njegove žene je oduzeta kuća i tužiteljica je zastupala u tom predmetu punicu. Razlog dolaska u kancelariju tužiteljice je bila namjera zaključenja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kojim bi se on i njegova žena obvezali njegovog šuru uzdržavati do njegove smrti. Ranije poslove koje je imala njegova punica, tužiteljica je uredno odradila bez ikakvih problema, i njemu je punica kazala da joj je dužna za te poslove, ali da je tužiteljici dužna i za poslove vezano za povrat zemljišta na S. 3.. Iz tog razloga je on došao toga dana kada je prvi put pristupio u ured tužiteljice i dao svoj novac, i to iznos od 2.200,00 EUR-a na ruke tužiteljice. Taj novac je dao u ime punice.

Postupak povrata je počeo 1997. god., i njega je započela pok. punica i otpočetka ju je zastupala tužiteljica. Punica od početka upravnog postupka povrata zemljišta, pa do toga dana kada je on prvi put došao u ured tužiteljice, nije ništa isplatila tužiteljici, a nije ni mogla jer je živjela na njegov teret, i nije imala financijskih sredstava, imala je malu mirovinu. Njegova punica je umrla 06. studenoga 2001. god., i kada je supruga dobila dokument da je jedina nasljednica iza smrti majke, a to je bilo negdje 2005/2006. godine, oni su nastavili sa postupkom povrata. Inače njegova supruga u daljnjim razgovorima sa tužiteljicom, nije sudjelovala, odnosno nije uopće sudjelovala, a sve razgovore je vodio on. Njemu supruga nije izdala pisanu punomoć u smislu da on u njeno ime i za njeni račun vodi razgovore s tužiteljicom, a o svemu je bila upoznata i bila je suglasna s njima.

U svakom slučaju, kada su razgovarali 2005/2006. god., njoj je tužiteljica obećala da će riješiti povrat zemljišta na "Splitu 3" i naći kupca. Spominjala je iznos od nekih 800.000,00 EUR-a do 1.000.000,00 EUR-a. Također je bio dogovor da će dobiti nagradu od 20.000,00 EUR-a za cjelokupno obavljeni posao, ako to riješi do kraja 2009. godine. To je sebi naznačio na jednom papiru ispred tužiteljice, u njenoj kancelariji. Inače je sve svojom rukom pisao ispred tužiteljice, za svoju evidenciju. Te papire nisu potpisivali. Dakle, ovaj dogovor oko rješavanja povrata zemljišta i prodaje do kraja 2009. god., nije sastavljen u pisanom obliku, nego su usmeno razgovarali. On je pristao na takav dogovor. U tim razgovorima tužiteljica je spominjala kao kupca nekog Šamiju, i još neke osobe. To je bio đentlmenski dogovor.

Međutim, postupak povrata nije riješen do kraja 2009. god., i rješavanje tog problema se nekako produžio. Imao je dojam da je njega tužiteljica nekako držala sa strane. Rješavanje tog problema je probilo sve granice dogovorenog. Misli da je do produženja upravnog postupka došlo upravo zbog ponašanja tužiteljice. Naime, postupak povrata još uvijek traje, i njemu i njegovoj ženi nije još uvijek vraćena sva zemlja. Vraćena im je površina od 1319 m2, dok nije vraćena površina od 353 m2, koja se vodi na tri različita katastarska broja. Dakle, vraćena je samo jedna parcela. Ukupno se radilo o povratu od 1672 m2. Ovih 1319 m2 je vraćeno 2011/2012. god., nije siguran. Kada je s tužiteljicom razgovarao o tome (2006. godine) da će vršiti prodaju zemljišta dobivenog u povratu, razgovarali su o prodaji svih parcela koje su bile predmetom povrata, a ne samo jedne parcele. Već par godina prije nego što je zaključen Sporazum koji je predmetom ovog postupka iz 2012. god., imao je neugodan osjećaj kada bi razgovarao s tužiteljicom, jer je izuzetno bila arogantna i njega je strašila da će mu ispostaviti račun na 45.000,00 EUR-a, na koji će morati platiti PDV, te da će ga na osnovu toga morati tužiti. Njega je to jako smetalo, jer je uvijek bio korektan i držao se dogovora.

Želi naglasiti da se njegova kćerka koja je bila samohrana majka, razboljela 2008/2009. god., od karcinoma pluća sa metastazama na mozgu, a umrla je prije 52 mjeseca. Borba za njeno ozdravljenje je trajala nekih 5 ili 6 godina. Žena mu se razboljela, ima srčanih problema. Bio je raskidan, trčao na sve strane kako bi pokušao pomoći za ozdravljenje svoje kćerke. Iz A. je nabavio ulje

kanabisa, otišao kod nekog travara u Č. itd. Nakon smrti kćerke on je skrbnik svom unuku. Smatra da je ovo što danas tužiteljica traži od njega, čisto zelenaštvo i ovaj postupak mu je dopunski trošak. On je prenio svojoj ženi da se boji tužiteljice i da se arogantno ponaša prema njemu.

Na poseban upit suda radi čega zbog nekorektnog ponašanja tužiteljice prema riječima svjedoka i njenoj aroganciji, nije raskinuo ugovorni odnos, odnosno njegova žena s tužiteljicom u postupku povrata, a radilo se o 2009. god., odgovara da nije jer se bojao da će angažiranjem novog punomoćnika dovesti do prolongiranja rješavanja problema. To je sve dogovoreno u suglasju sa suprugom. Također su se bojali i moguće prijevremene isplate tužiteljici za nedovršeni posao. Bojao se da će tada zbog nedovršenog posla trebati isplatiti 45.000,00 EUR-a. Iznos od 45.000,00 EUR- a, spominje iz razloga jer je tada 2009. god., bio dogovor između njega i tužiteljice da će taj iznos biti isplaćen. Više se nije spominjao iznos od 20.000,00 EUR-a. To je također bio usmeni dogovor između njega i tužiteljice. I sa tim usmenim dogovorom je bila suglasna njegova supruga. Ona je znala o svemu što je razgovarao s tužiteljicom, i sa svim je bila suglasna. Oni nemaju tajni. Njemu se čini da je tada spominjala tužiteljica svoje veze i poznanstva u vezi prodaje zemlje, i njihov odnos je bio "toplo - hladno". Želi naglasiti da je od 2006. godine, pa dok nije došao vlasnički list za čest. 4971/4, on tužiteljici na ruke isplaćivao po par stotinjak eura, 1.000,00 EUR-a, 50-ak eura, kako kada. Njemu je odvjetnica govorila kako treba otići ovamo, onamo, i kako ima rasprava, i kad bi rekla donesi novac, on bi posudio od kamatara i donio. Nije imao druge mogućnosti nego posuditi od kamatara, kojima je i sada dužan. Ne bi iznosio imena kamatara jer to ne bi bilo korektno. On je svjesno uzimao novac od kamatara, jer mu je to bio jedini izlaz. Kako za liječenje kćeri, tako i za isplatu tužiteljice, a i za živjeti. Nikada nije s tužiteljicom potpisivao potvrde o isplaćenom novcu. Rečeno je samo da će kada se nađe kupac, taj novac odbiti. On je pred tužiteljicom pisao koji bi joj novac dao. Misli da je čak i navodio datume. Tužiteljica taj papir nije potpisivala. To je bila njegova evidencija. On je tu evidenciju dao tužiteljici. Potvrđuje da je to evidencija koja prileži listu spisa 59. Tada je došlo do dogovora da će od prodaje zemljišta, a prema procjeni inženjera Veiga, biti isplaćeno 10% od procijenjene vrijednosti nekretnina. Radilo se o nekih 3.167.000,00 kn. Tada je bio dogovor za tih 45.000,00 EUR-a. To je bilo nekih 400.000,00 EUR-a, a 10% je 40.000,00 EUR-a. On je odvjetnici do tada već isplatio iznose po datumima koji su navedeni na listu spisa 59. Dogovor je tada bio da će joj još za ove tri parcele koje nisu riješene povratom, koje su u postupku, biti još isplaćeno 5.000,00 EUR-a. Tada je bila pred rješavanjem parcela koja je predmetom ovog postupka čest. zem. 4971/4. Nije siguran da je to gospodinu V. pisao 2009. god., već je ubacio naknadno. Dakle, na ovaj papir koji prileži listu spisa 59. je dopisivao riječ Veig naknadno, te postotak od 10%. Ne sjeća se kada je to dopisivao. Ova zadnja stavka od 04.07. 2011. god., znači da je pola iznosa trebala dati tužiteljica, a pola on za procjenitelja. Ne može se izjasniti za kojeg procjenitelja. To je vodila tužiteljica, u koju je imao neograničeno povjerenje.

Što se tiče Sporazuma o reguliranju međusobnih prava i odnosa od 28.05.2012. god., može reći da je to jedino što je potpisivala njegova supruga s tužiteljicom. Radilo se o dogovoru između njega i tužiteljice vezano za česticu koja je pravomoćno djelomično riješena u upravnom postupku, i sa tim Sporazumom je njegova supruga bila suglasna, te je isti potpisala. Prije nego što je njegova supruga potpisala ovaj Sporazum koji prileži na listu spisa 3., njegova supruga ga nije pročitala. Naravno, prije potpisivanja njegove supruge, on ga je pročitao, razumio ga i bio suglasan s time što je pisalo u tom Sporazumu. Prije potpisivanja predmetnog Sporazuma on i supruga su znali da je u postupku povrata pravomoćno doneseno rješenje u odnosu na jednu česticu, a to je čest. zem. 4971/4, u površini od 1319 m2, te su isto tako znali da su ostale još neriješene tri čestice. On je imao neograničeno povjerenje u tužiteljicu, i radi toga je zaključen ovaj Sporazum koji prileži na listu spisa 3. Iznos od 45.000,00 EUR-a se ne odnosi na prodaju nekretnine čest. zem. 4971/4. Ovaj dogovor o isplati 45.000,00 EUR-a se odnosi na sve četiri čestice koje su bile predmetom povrata u upravnom postupku, a ne samo na čest. zemlje 4971/4. Dogovor između njega i tužiteljice je bio da kada se riješe sve četiri čestice u postupku povrata, da će joj biti isplaćen iznos od 45.000,00 EUR-a, umanjen za iznos koji joj je već dao, a radi se o iznosima navedenim na listu spisa 59.

Na ponovni upit suda da li je svjedok prije nego što je tužena potpisala predmetni Sporazum isti pročitao, svjedok odgovara pozitivno. Na daljnji upit suda radi čega u predmetni Sporazum nije upisano da će iznos od 45.000,00 EUR-a biti isplaćen kada se riješe sve četiri sporne parcele u postupku povrata, nego se spominje samo čestica zemlje 4971/4, svjedok odgovara da smatra da je na taj način prevaren od strane tužiteljice. Nitko njegovu ženu nije prisilo da potpiše ovaj Sporazum. Počeo je sumnjati u tužiteljicu tek kada je tražila bianco punomoć za vlasnički list, a to je bilo kada je postalo pravomoćno rješenje najveće čestice. Njemu je tužiteljica kazala kako se u predmetni Sporazum ne može staviti čestice koje nisu riješene u povratu i koje se rješavaju. I on i tužiteljica su se dogovorili kako će svaki sa svoje strane pokušati prodati zemljište koje je bilo predmet povrata i on je inzistirao ukoliko se nađe zainteresirani kupac da se dogovor radi u njenoj kancelariji. Iznos od 45.000,00 EUR-a se odnosio za isplatu za kompletan povrat, a ne samo na ovu jednu nekretninu za koje je doneseno pravomoćno rješenje za povrat. Tužiteljica je znala da je jedino može isplatiti na način da se proda zemljište. Isplata bi se odnosila kako za njen rad, tako i nagradu. Koliki dio bi se odnosio za jedno, a koliko za drugo, ne može se izjasniti. Na njegovu žalost u stavak 1. 2. čl. Sporazuma nisu nabrojane ostale čestice koje su bile predmetom povrata. Također na njegovu žalost nije ušlo u pasusu drugom st. 1. 2. čl. Sporazuma, da u slučaju pronalaska investitora da će on prodati stan u Z., i od prodaje tog stana isplatiti tužiteljicu. Na žalost on je kasnije prodao stan koji je bio u zalogu kamatarima. Sve ovo je bilo pod uvjetom da se nađe kupac svih čestica koje su bile predmetom povrata. Ova parcela 4971/4 je sada bezvrijedna bez ovih ostalih. Želi naglasiti da njemu tužiteljica nije dala ni jedan papirić vezano za povrat, dala bi mu rijetko koju kopiju. Nije potpisivao predmetni Sporazum. Nije inzistirao da u čl. 2. uđu ostale čestice jer mu je tužiteljica kazala da ne mogu ući čestice koje nisu riješene u postupku povrata. Tužiteljica je nastavila iza ovog Sporazuma (list spisa 3) sa žalbom u upravnom postupku. Sa time da ih i dalje zastupa tužiteljica, bili su suglasni njegova žena i on. Tužiteljica je tražila od njegove žene da joj čak potpiše bianco punomoć za daljnje vođenje upravnog postupka za nevraćene nekretnine, ali su to odbili učiniti, i tada je posumnjao u rad tužiteljice. Iznosi koji se spominju na listu spisa 59. su se odnosili isključivo na novac koji je tužiteljici dao vezano za postupak povrata zemljišta, jer ih je jedino tu i zastupala u tom trenutku. Njemu je smetalo što tužiteljica nije stavila rok kada će ona ili on naći kupca za nekretnine koje su bile predmetom povrata. Tužiteljica je pisala više prijedloga Sporazuma, na koji on nije pristajao. U konačnici je pristao potpisati ovaj Sporazum (list spisa 3.), a na njegove primjedbe, tužiteljica bi mu odgovorila da neće pisati Sveto pismo. Smetalo mu je što nisu navedeni rokovi, kada će pronaći kupca i za koji iznos. On je i sada spreman ukoliko tužiteljica nađe kupca za vraćenu nekretninu, da joj isplati dogovoreni iznos, umanjen za ono što je već isplaćeno, te da se odbije za onaj dio što nije pravomoćno riješeno u povratu, ne bježi od svojih obveza. Njemu je supruga zbog ovog dobila moždani udar. Između njih je bilo govora da će se sve četiri nekretnine koje su bile predmetom povrata, prodati za 800.000,00 do 1.000.000,00 EUR-a. Zato njemu nije bio problem dogovoriti isplatu za 45.000,00 EUR-a. On je inzistirao da se eventualno zaključenje kupoprodajnog ugovora također zaključi u kancelariji tužiteljice, kako bi bilo sve transparentno. I taj posao bi bio također uračunat u cijenu od 45.000,00 EUR-a. Nakon zaključenja Sporazuma (list spisa 3.), poznato mu je da je tužiteljica tražila kupca, kao što je i on to radio. Praktički kada je tužiteljica shvatila da od prodaje ove nekretnine nema ništa, jer nisu riješene ove tri koje su u povratu, požurila je sa zahtjevom za isplatom. Prijetila mu je sa 70.000,00 do 80.000,00 EUR-a. Koliko je njemu poznato, sa strane tužiteljice nikada nije postojala neka ozbiljna ponuda od kupca koji bi bio zainteresiran za kupnju predmetne nekretnine. Prilikom zaključenja predmetnog Sporazuma može reći da je bilo povišenih tonova i nesuglasica. U kancelariji prilikom njihovog razgovara nije bilo svjedoka, bili su prisutni on, tužiteljica i njegova žena. Koliko on zna, kupac Š. nije ponudio iznos kupoprodajne cijene, jer bi ga tužiteljica zvala. Nitko sa njegove strane nije ponudio novac za kupnju koja se spominje u predmetnom Sporazumu, jer to nema smisla. Nakon što je potpisan ovaj Sporazum, te nakon što je tužiteljica tražila da isplati utuženi iznos, on je tražio da se nađe s tužiteljicom, te da se dogovore, međutim, tužiteljica nije htjela ni čuti. Razlog radi čega je prodao stan u Z. je taj što je bio dužan kamatarima, i ti ljudi su ga "pritiskali". Od kupoprodajne cijene od stana u Z. je samo vratio dio duga. Ne može se sjetiti kada, ali tužiteljica je imala saznanja o njegovoj namjeri da će prodati stan u Z.. Ona je znala za njegove obveze prema kamatarima. Nakon prodaje stana u Z., još je kamatarima dužan 20.000,00 EUR-a. Čim je prodao stan u Z., dobiveni iznos od 40.000,00 EUR-a je vratio kamatarima. Iznosi koji se spominju na listu spisa 59. su bili u EUR-ima, a ne u kunama. Stan u Z. prodao je za cijenu 800,00 EUR-a po kvadratu, jer je bio dužan kamatarima i naprosto je morao tako postupiti. U Sporazumu na listu spisa 3. su dogovoreni EUR-i, a ne kune, a ni kunska protuvrijednost.

U iskazu tužiteljica u bitnome navodi kako je zahtjev za povrat oduzete imovine postavila majka tužene gospođa pok. B. M. 1997. god., i to negdje 2-3 dana prije kraja roka za postavljanje predmetnog zahtjeva. Gospođa B. je umrla negdje … godine. Naknadno je pristupila u ured tužena zajedno sa svojim suprugom A. J., i obratila joj se radi donošenja rješenja o nasljeđivanju iza smrti pokojne majke B. M., a koje radnje je izvršila imajući njenu punomoć. Naknadno, nakon što je završio ostavinski postupak, obratila se je upravnom tijelu u S. i dostavila pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, i odredila pravnog slijednika osobe koja je naslijedila prava iz denacionalizacije, a to je bila tužena. Postupak se nastavio sa tuženom kao aktivno legitimiranom u postupku povrata, i aktivne radnje su bile 2006. i 2007. god., od strane upravnog tijela, kada je nakon izvršenog očevida u 2007. god., pribavljena dokumentacija od strane grada S., i doneseno u 12. mjesecu 2007. god., djelomično rješenje o povratu čest. zem. 4971/4, površine cca. 1.300 m2. Na to rješenje napisana je žalba od G. S., i predmet je upućen drugostupanjskom tijelu. Ona je napisala odgovor na žalbu. Dakle, negdje 2008- 2009. god., pa i 2010. god., nije bilo nikakvih promjena na tom postupku, jer je predmet bio u Ministarstvu. Negdje koncem 2010. na 2011. god., isti predmet se vratio u S., uvažavanjem žalbe G. S.. O svemu je izvještavala tuženu i njenog supruga. Posebno i iz razloga ponovnog vođenja postupka, provođenja novog očevida, vještačenja, od strane vještaka građevinske struke, prema naputku Ministarstva, a radi utvrđenja spornih činjenica da li se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu. Doneseno je novo djelomično rješenje o povratu vlasništva označene čest. zem. tuženoj, isto je doneseno u 12. mjesecu 2012. godine.

Navodi da se nitko nije žalio, o svemu je znala tužena i njen suprug i u 1. mjesecu 2012. god., ishodila je pečat pravomoćnosti na tom djelomičnom rješenju, i praktički za nju je taj slučaj bio završen, jer je kao dobar poznavatelj denacionalizacije sagledavajući njezino stručno znanje, znala da neće biti nikakve mogućnosti za povrat ostatka nekakvih cca. 300 kvadrata, koje se tretiralo po navedenoj namjeni, a radi čega je i ubrzano radila u toj godini na drugom djelomičnom povratu. Još 2007. god., supruga tužene je upoznala o tome da druge dvije čestice koje su bile predmetnom postupka neće biti naturalno vraćene, osim što je bilo izvjesno da će se dobiti naknada u obveznicama RH. Uglavnom je oko ovoga kontaktirala sa gospodinom J.. U kontaktu nje i gospodina J. i tužene ona je tražila da joj se izvrši isplata za izvršene radnje u odnosu na povrat vlasništva gore navedene nekretnine, međutim isti je rekao u to vrijeme da mu je bolesna kćerka, da ima niz zdravstvenih problema u obitelji, pa dapače, u razgovoru sa tuženom ista je rekla da ima problema sa srcem. Nije htjela vršiti pritisak, nego su u dogovoru napisali Sporazum koji je predmet ovog postupka s tim da je bilo razgovora o visini koja je bila određena u postotku od tržišne vrijednosti nekretnine, i to najmanje 10% jer je u tijeku upravnog postupka izvršeno vještačenje službenog vještaka inženjera V.. To je bio parametar za određivanje visine potraživanja tužiteljice. Izričito su tada dogovorili ona i gospodin J., a nije sigurna da li je bila prisutna i tužena, da će nastavit voditi gratis postupak za ove dvije nekretnine o kojima nije doneseno rješenje o povratu. Naknadno je obavila i te radnje, te su 2014. god., donesena dva rješenja, i to jedno rješenje o novčanoj naknadi u obveznicama RH, i na to se rješenje žalila po naputku gospodina J.. Dakle, nije bila otkazana punomoć, i oni su nastavili sa suradnjom. O ovome je imala saznanja i tužena, jer joj se javila telefonskim putem na kućni broj.

Kada je govorila o ovoj naknadi koja je navedena u Sporazumu od 28. 05. 2012. god., navodi da se ta naknada odnosila za sve radnje iz upravnog postupka do donošenja pravomoćnog djelomičnog rješenja, znači do konca 2011. god., a i na nagradu. Ne može razlučiti koliki iznos bi se odnosio na radnje iz upravnog postupka, a koliki dio na nagradu. To je bilo sve zajedno. U vrijeme kada se pisao Sporazum nju je telefonom kontaktirao gospodin J., jer su oni već neku cijenu aproksimativno utvrdili u razgovorima, i on je njoj dao do znanja da će je isplatiti, i da će doći sa tuženom upravo tog dana kad su napisali Sporazum. Međutim, to se nije tako dogodilo, već su onda po njegovom nagovoru, više njegovom nego njenom, napisali tekst Sporazuma sa jasnim određenjima da se to odnosi na povrat ovog zemljišta, odredili cijenu, naknadu prema njoj uz poseban dodatak, i inzistiranjem gospodina J. za točku 2. Sporazuma, da za slučaj prodaje neke druge nekretnine, ali u vlasništvu obitelji J., će se tužiteljici izvršiti isplata od dogovorenog iznosa. Na dan kada je pisan Sporazum koji je predmet ovog postupka u uredu su bili prisutni tužena i njen muž. Na inzistiranje gospodina J. stavljena je ova spomenuta odredba u čl. 2., da će za slučaj prodaje neke druge nekretnine iz njihove obitelji, isplatiti tužiteljicu. Gospodin J. je sam spominjao da imaju stan u njegovom vlasništvu u Z., i da postoji mogućnost da je od prodaje tog stana isplate. Nije nikakve uvjete postavljala, tako je bilo dogovoreno, kada se izvrši isplata da će se vratiti spis denacionalizacije. Uostalom, postupak još nije bio gotov, a kako je već navela i dalje je zastupala tuženu u tom postupku, i to sve do 2015. god., kada je punomoćnik tužene obavijestio o otkazu punomoći, i pozvao na vraćanje spisa. Spis je poštom poslala u originalu. Prije potpisivanja Sporazuma gospođa J. se takla rukom prema srcu i kazala kako nikome nisu ostali dužni pa da neće ni njoj.

Tijekom svog tog vremena kako ih je zastupala u upravnom postupku, tužena ni njen suprug nisu joj ništa isplatili. Nakon što je izvršila uvid u rukom pisanu evidenciju na listu spisa 59., za koju gospodin J. tvrdi da je vodio evidenciju o isplatama, te je navodno davao novac, navodi kako tu evidenciju do predaje u sudski spis nije nikada vidjela, niti je to isto radio u uredu, a ponavlja nikada nije od strane Jurića dobila novce za zastupanje. Bila je upoznata od strane gospodina J. o zdravstvenim problemima u obitelji, a iz novina je pročitala da je kćerka umrla. U toku ovog postupka je saznala da je stan u Z. prodan, znači početkom 2016. godine. Nije imala saznanja o tome da je obitelj J. posuđivala novac od kamatara i da imaju obveze prema njima. Što se tiče žalbe koju je izjavila 2014. god., u upravnom postupku, ona je prihvaćena i postupak je vraćen natrag na novi postupak i provođenje novog vještačenja. Naravno da je gospodin J. bio suglasan sa ovom žalbom i nosio je na pregled trećim osobama. Uglavnom, većinu razgovora oko povrata zemljišta vodila je sa gospodinom J., iako je i tužena dolazila u ured, a naravno da je u bitnim stvarima dolazila kada je to bilo potrebno. Sjeća se jedne rečenice gospodina J.:" Ja i moja žena smo jedno tijelo, jedan duh, što misli ona, mislim i ja". U svakom slučaju imala je dojam da za sve ima ovlasti od tužene, a to joj je i sama tužena potvrdila. Kod dogovora i potpisivanja predmetnog Sporazuma, o isplati su govorili isključivo vezano za čest. zem. 4971/4 za koju je doneseno pravomoćno djelomično rješenje u upravnom postupku. Nije bilo govora o drugim nekretninama koje su do tada ostale neriješene. Nitko tuženu nije prisiljavao da potpiše ovaj Sporazum.

Što se tiče dogovora oko prodaje vraćene nekretnine, to nije bila njena ni obveza gospodina J.. Dogovor je bio da će ili ona ili on pokušati prodati nekretninu, za okvirnu cijenu prema procjeni iz upravnog postupka. Dogovor je bio što se brže proda da će se brže naplatiti. Napominje da je već tada počelo vrijeme recesije. Poslije potpisanog Sporazuma nije sa trećim osobama imala kontakata u vezi prodaje navedene nekretnine. Kontakti su postojali prije potpisanog Sporazuma, npr. još 2007. god., sa tvrtkom A. t. d.o.o., vlasnika P. R.. Njega je gospodin J. poznavao. Nakon potpisanog Sporazuma gospodin J. nije ju obavijestio da bi imao neke kontakte oko prodaje nekretnine. Točno je da je gospodin J. govorio za slučaj da se dogovori prodaja, da se u njenom uredu zaključi kupoprodajni ugovor. Nije se smatrala obveznom angažirati oko prodaje navedene nekretnine iz Sporazuma, a osim toga i ona je imala težak period života zbog bolesti svoje kćerke i supruga, te poslovnih obveza, pa nije bila ni u mogućnosti. Ne sjeća se radi čega u Sporazumu nije navedena odredba da će za preostale dvije čestice gratis voditi upravni postupak. Po pričanju gospodina J. i njegove žene bilo joj je poznato da u obitelji imaju zdravstvenih problema, te da nemaju sredstava za isplatu. Upravo zbog toga joj je gospodin J. spominjao stan u Z.. Govorio je da ima imovine i da će joj isplatiti naknadu i nagradu prodajom tog stana. Obveza za isplatu dogovorenog iznosa je dospjela od prodaje stana u Z..

Obzirom da je rješenje u upravnom postupku postalo pravomoćno 25. 01. 2012. god., te da je isticao rok za tužbu, podnijela je predmetnu tužbu, u roku 3 godine prije zastare. Račun nije izdala za obavljenu odvjetničku u slugu u upravnom postupku jer je imala zaključen Sporazum. Ovo je i jednini Sporazum koji su ona i tužena potpisale, mada je bilo više pregovora i prijedloga, ali potpisani Sporazum je jedini koji su potpisale. Račun nije izdan jer je zaključen Sporazum. Da je izdala račun, tada bi on glasio na 80.000,00 Eura + PDV prema izvršenim radnjama u upravnom postupku i vrijednosti spora. U 45.000,00 Eura je uračunat i PDV. U ovaj iznos od 45.000,00 Eura su uračunate i naknade za poslove koje je obavljala i za majku tužene, kao i zastupanje u ostavinskom postupku. Puno je tu posla koje je odradila za pokojnu majku prema sinu, prema unuku D. M., u ostavinskom postupku, a to joj ništa nije bilo plaćeno.

Tužena u iskazu navodi da je točno da je tužiteljica zastupala njenu majku u postupku povrata, i jednom prilikom kada su njena majka, ona i brat došli u ured tužiteljice, radi toga jer je majka govorila da je dužna tužiteljici novac radi zastupanja u postupku povrata, i tada je upoznala tužiteljicu. Tom prilikom joj je njen muž dao u ruke iznos od 2. 200,00 Eura. To je bilo par mjeseci prije majčine smrti, a ona je umrla u studenome 2001. godine. Taj iznos od 2.200,00 Eura je bio dug za posao koji je tužiteljica do tada obavljala u postupku povrata. O tome nije sačinjena nikakva potvrda. Prihvatili su prijedlog tužiteljice da nastavi voditi upravni postupak nakon majčine smrti, i bilo je govora o povratu cjelokupne imovine, odnosno zemlje. Problem je u tome da se djelomično vraćena nekretnina ne može prodati, nužan je povrat svog zemljišta. Upravo radi toga je i dogovoreno da će se ovaj iznos iz Sporazuma isplatiti ukoliko se prodaju sve nekretnine, cjelokupna zemlja. Tužiteljica je govorila da ta zemlja vrijedi, i znali su da vrijedi, ali u kompletu. Dogovorena je kupoprodajna cijena u rasponu od 800.000,00 - 1.000.000,00 Eura, kako je govorila tužiteljica, i dogovor je bio da će se zemlja prodavati po toj cijeni. Inače tužiteljica je znala cijelu situaciju, za zdravstvene probleme kćerke koja se trebala operirati koja je umirala od raka.

Taj dan kada se potpisivao Sporazum, tužiteljica je bila arogantna, drska vikala je, i čak se tri do četiri puta Sporazum mijenjao, pa bi se parao i na kraju je tužiteljica rekla da neće pisati "sveto pismo". Njenog muža je tužiteljica u više navrata pozivala da joj treba novac, kako je ona govorila da bi trebalo određene osobe "podmazati", jer da se zna kako se to radi. Radi toga je muž posuđivao novac kod kamatara, i njoj novac nosio na ruke. Dok je trajao postupak povrata zemlje, muž je u više navrata u kamatara uzimao novac. To je doseglo iznos od skoro 6.000,00 Eura. Sigurno je tužiteljici u 5-6 navrata nosio novac, i ona je par puta bila prisutna, a par puta ne. Ne sjeća se kada je to bilo. U svakom slučaju suprug je bio precizan i vodio je o tome evidenciju. Kada joj je predočen papir na licu spisa 59. navodi kako je to evidencija koju je vodio suprug. Kako je toga dana kada se potpisivao Sporazum tužiteljica bila nervozna i grintava, kazala im je da je dogovoren iznos koji joj moraju platiti jer više neće voditi postupak, a bojala se da im se nešto ne bi dogodilo pa da joj neće biti isplaćena naknada. Prijetila je ako joj ne plate iznos od 45.000,00 Eura da će ih to koštati puno više, jer da će u protivnom pokrenuti sudski postupak, da će narasti sudski troškovi, spominjala je kamate.

Iznos od 45.000,00 Eura je pristala potpisati, a odnosio se na angažman tužiteljice u postupku povrata. U taj iznos je uključena i nagrada koju su obećali tužiteljici ukoliko se vrati cjelokupna imovina. Ne zna kazati koliki iznos se odnosio na odvjetničku uslugu, a koliki na nagradu. U svakom slučaju u trenutku zaključenja Sporazuma je imala informaciju da je vraćena cjelokupna zemlja. Dogovor je bio da će tužiteljica ili ona i suprug naći kupca za zemljište, i tko prvi nađe kupca da će tužiteljica biti isplaćena i nagrađena. Naravno govorili su da zemlju treba prodati što prije. Čak i u trenutku zaključenja Sporazuma je bilo potencijalnih kupaca koji su i kasnije dolazili, ali na kraju nije došlo do prodaje. Ne sjeća se da bi muž tužiteljici govorio u uredu za slučaj da se ne proda zemlja, da će prodati stan u Z. i da će od toga tužiteljica biti isplaćena, kako piše u čl. 2 točki 1. drugom stavku gdje se spominje mogućnost prodaje neke druge nekretnine i isplate tužiteljici i prije prodaje navedene nekretnine. Samo zna da je bilo govora o prodaji svih nekretnina koje su bile predmetom povrata.

Prije potpisivanja predmetnog Sporazuma nije pročitala navedeni Sporazum jer je vjerovala tužiteljici na riječ. Ne zna objasniti zbog čega je vjerovala na riječ osobi koja je prema njoj bila bahata, bezobrazna, nervozna, grintava i vikala na nju. Sada je i njoj to nelogično. Ne sjeća se da li ju je tužiteljica nastavila nakon predmetnog Sporazuma zastupati u upravnom postupku. Ne odgovara istini navod tužiteljice da bi ona njima gratis obećala raditi u upravnom postupku, jer im nikada ništa nije radila gratis. Prilikom potpisivanja Sporazuma tužiteljica nije spominjala da bi ostale neriješene još dvije nekretnine u upravnom postupku. Ne sjeća se kada je dobila spis iz postupka denacionalizacije. Stan u Z. je prodan poslije kćerine smrti, i ti novci su utrošeni za troškove njenog liječenja i dugova prema kamatarima. Ne sjeća se da li su ona ili suprug o prodaji stana u Z. obavijestili tužiteljicu. Iznos od 45.000,00 Eura se obvezala isplatiti tužiteljici za zastupanje u upravnom postupku i dogovorenu nagradu, za slučaj da se proda cjelokupna nekretnina, a tužiteljica i ona i njen muž su se obvezali prodati vraćenu nekretninu. Suprug tužene je nakon potpisanog Sporazuma pokušavao naći kupce, ali to nije bilo moguće kada nije vraćena cjelokupna zemlja u postupku povrata. Ne sjeća se o kojim se osobama radilo. Stalno pokušavaju i danas naći kupce. U par navrata je bila prisutna kada je njen muž tužiteljici novac davao na ruke, radilo se o 500, 700, 800 i 1.000 eura, a kada je to točno bilo ne zna. Suprug uvijek ima sa sobom papirić radi evidencije, i uvijek je to zapisivao. Da su uistinu prodali nekretninu, tužiteljici bi isplatili iznos od 45.000,00 Eura. Iznos od 45.000,00 Eura je trebalo umanjiti za već isplaćene novce. Na dan potpisivanja Sporazuma se bojala tužiteljice, jer da će doći astronomski iznosi sa sudskom tužbom. Tužiteljica joj nije prijetila životom niti ozljeđivanjem. Tužiteljica nije izvršila nad njom nikakvu fizičku prisilu. Prijetnja tužbom je na nju psihički djelovala, strašno je utjecala na trajni tijek zdravlja, te je poslije doživjela moždani udar.

Nikada se u razgovoru između nje i tužiteljice nisu spominjale kune već euri. Prilikom potpisivanja Sporazuma je rečeno da će se iznos od 45.000,00 Eura isplatiti od prodaje zemlje, po završetku obavljenog posla, i to iz povrata cjelokupne zemlje. Još nije vraćeno negdje cca. 300 kvadrata. Tih neriješenih 300 kvadrata su bitni za prodaju cijele zemlje. Ovako zemljište koje je vraćeno ne vrijedi ništa jer se ne može prodati. Za kratko vrijeme novac od prodaje stana je otišao na liječenje i za kamatare i za novac koji su isplatili tužiteljici. Još su ostali u dugu oko 20.000,00 Eura. Od kupoprodajne cijene stana u Z. dio sredstava nije isplaćen tužiteljici, jer nije vraćena zemlja u cijelosti. Dobiveni iznos od cijene stana u Z. je otišao na troškove liječenja kćeri, za dug kamatarima, između ostalog i 6.000,00 Eura koje je muž dao tužiteljici. Tužiteljica je kazala da će postupak povrata završiti što je moguće prije. Naravno da su bili nezadovoljni dugotrajnošću postupka povrata, jer se to oteglo u nedogled. I danas ona i suprug skrbe o unuku. Misli da su danas dužni skoro 30.000,00 Eura i to kamatarima za posuđene novce. Iznos od 45.000,00 Eura se odnosio na tužiteljičin rad i na nagradu za prodaju zemlje. Tužiteljica je spominjala vrijednost zemljišta od 800. 000,00 - 1.000.000,00 Eura, i da se ta zemlja prodala za taj iznos tužiteljica bi dobila puno veći iznos. Da je zemlja prodana za 1.000.000,00 Eura tužiteljicu bi nagradili i više od dogovorenog iznosa. Njen suprug je inače radio bilješke u bloku u uredu, a poslije je to prepisivao na papir. Na sudu se ne vode postupci prema tuženoj ili njenom mužu radi isplate dugovanih iznosa. U braku je sa mužem od 1974. god., i još uvijek traje bračna zajednica.

Pregledom priložene dokumentacije je utvrđeno da se na listu spisa 59., nalazi rukom pisana evidencija, prema navodima muža tužene A. J., o isplatama koje su izvršene tužiteljici na kojoj se navodi: "završetak svega do kraja 2009. M. 20.000,00 EUR-a (prodaji) sa malim parcelama 10% od procjene V. (svi troškovi rada M.) kad se proda. Zatim se navode datumi i iznosi u EUR-ima: "6. 10. 2007. = 400 E, 22.11.2007. = 500 E, 15. 12.2007 = 250 E + 250 E, 3. 01.2008. = 1000 E, 12. 04.2008. = 100 E, 19. 09. 2008. = 200 E, 20. 11 2008. = 400 E, 13. 02. 2009. = 500 E, 17. 04. 2010. = 50 E, 19. 09. 2010. = 500 E, 05.10. 2010. = 100 E, 04. 07. 2011. = 2000 E – 1000 E (dače M.) – procj."

Predmet ovog postupka je potraživanje tužiteljice prema tuženoj radi isplate naknade i nagrade za rad – izvršeno zastupanje tužene u predmetu povrata – naknade oduzete imovine, a sve sukladno sklopljenom Sporazumu o reguliranju međusobnih prava i obveza, kojega su stranke zaključile 28. svibnja 2012. godine.

Pregledom upravnog spisa je vidljivo da je isti pokrenut po nalogu i zahtjevu prednice tužene, njene majke M. B., koju je zastupala tužiteljica, a temeljem zahtjeva koji je podnesen 27. lipnja 1997. godine. Radi se o zahtjevu za povratom, odnosno naknadom nekretnina označenih kao čest. zem. 4971/1,/2,/4, upisanih u Z.U. 6697, K.O. S., na kojem je bila izgrađena obiteljska stambena zgrada, a sve temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, temeljem kojeg se zahtjeva povrat – naknada oduzete imovine. Dopisom od 03. svibnja 2006. god., tužiteljica je u spis dostavila rješenje o nasljeđivanju iza smrti pok. B. M. (koja je umrla... god.),

doneseno pred ovim sudom pod posl. brojem O-406/06 od 27. ožujka 2006. god., te je praktički tužena iz ovog postupka nastavila navedeni upravni postupak, u kojem je bila zastupana po tužiteljici kao punomoćnici od navedenog datuma.

U navedenom predmetu je 05. prosinca 2007. god., doneseno djelomično rješenje SDŽ, Službe za prostorno uređenje, Zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, prema kojem se daje u vlasništvo tuženoj, u cijelosti neizgrađeno građevinsko zemljište označeno kao k.čbr. 4791/4, površine 1319 m2, upisane u Z.U. 6697, K.O. S., a za obveznika naknade vraćanja određen je G. S.. Točkom IV. je određeno da će se u preostalom dijelu tužene kao nasljednice donijeti posebna odluka. Navedeno rješenje je poništeno rješenjem Ministarstva pravosuđa od 3. kolovoza 2010. godine.

U postupku je kasnije doneseno djelomično rješenje od 23. prosinca 2011. god., od navedenog upravnog tijela kojim se tuženoj daje u vlasništvo, za cijelo, neizgrađeno građevinsko zemljište označeno kao čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, upisana u Z.U. 6697, K.O. S., koje je oduzeto pravomoćnim rješenjem Odsjeka za imovinsko pravne poslove Sekretarijata za upravno pravne poslove O. S., broj 473/UP-I-527/72 od 27. prosinca 1972. god., prijašnjeg uknjiženog i stvarnog prava korištenja M. B. ž. J., za cijelo. Obveznik naknade (vraćanja)

je G. S.. O posebnom dijelu zahtjeva M. B., odnosno tužene kao njezine nasljednice, donijet će se posebna odluka. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 25. siječnja 2012. godine.

U spomenutom upravnom spisu je dana 17. siječnja 2014. god., doneseno djelomično rješenje navedenog upravnog tijela, kojim se tuženoj utvrđuje pravo na naknadu u obveznicama RH za izgrađeno građevinsko zemljište označeno kao čest. zem. 4971/1, površine 253 m2, Z.U. 6697, K.O. S., koje zemljište je oduzeto rješenjem Komisije za imovinsko pravne poslove SO broj 07/UP-I-991/80 od 08. prosinca 1980. god., prijašnjeg stvarnog prava korištenja M. B. ž. J. za cijelo. Utvrđena je naknada u ukupnom iznosu od 6.524,00 kune, a obveznik naknade je Fond za naknadu oduzete imovine. Na navedeno rješenje je tužiteljica kao punomoćnica tužene, dana 03. veljače 2014. uložila žalbu. Rješenjem od 20. siječnja 2014. god., Ureda državne uprave u SDŽ, Službe za imovinsko pravne poslove, odbijen je zahtjev tužene, radi utvrđivanja prava na naknadu za oduzetu imovinu – nekretninu – obiteljsku stambenu zgradu u S., ex…, sagrađena na

čest zem. 4971/1 i čest. zem. 4971/2, Z.U. 6697, K.O. S., koja je oduzeta rješenjem o eksproprijaciji Odsjeka za imovinsko pravne poslove SO S. broj 4743/UP-I-54/74 od 01. studenoga 1974. god., kao neosnovan. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 10. veljače 2014. godine.

U predmetu je od strane Ministarstva pravosuđa, dana 26. siječnja 2017. god., doneseno rješenje kojim se poništava rješenje prvostupanjskog tijela od 17. siječnja 2014. god., i predmet se vraća na ponovni postupak. Zadnja radnja u predmetu upravnog tijela jeste zaključak o održavanju usmene rasprave koja je zakazana za 01. ožujka 2017. god., na kojem zapisniku je utvrđeno da nisu pristupili pun. stranaka. Prethodno je u predmetu 01. prosinca 2014. god., obaviješteno upravno tijelo da je sa danom 27. studenoga 2014. god., tužena otkazala punomoć za zastupanje tužiteljici u predmetu koji se vodi pod rubriciranom klasom.

Dakle, tužiteljica je zastupala tuženu i njenu majku, pravnu prednicu u upravnom spisu od dana podnošenja zahtjeva za povrat – naknadu oduzete imovine i to čest. zem. 4971/1,/2,/4, Z.U. 6697, K.O. S. od 27. lipnja 1997. god., pa do 27. studenoga 2014. god., a što odgovara datumu kada je tužena odgovorila na opomenu pred tužbu u ovom postupku (list spisa 9. – 11.), u kojem podnesku je tužena izjavila kako otkazuje sa danom 27. studenoga 2014. god., odvjetničku punomoć tužiteljici za zastupanje u spomenutom upravnom spisu.

Iako je tužena trebala tužiteljici opozvati punomoć, njena izjava o otkazu punomoći ima isti pravni učinak sukladno članku 99. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/07, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), a prema kojoj opozivanje odnosno otkaz punomoć važi za suprotnu stranku od časa kada joj je saopćen.

Tijekom postupka je sporno među strankama je li potraživanje tužiteljice dospjelo i kada je dospjelo, je li predmetni sporazum ništav, tijek zatezne kamate, visina potraživanja tužiteljice, te je li potraživanje tužiteljice zastarjelo. U odnosu na istaknute prigovore nedospjelosti predmetnog potraživanja i zastare, ovaj sud je istaknuo kako jedan prigovor isključuje drugi, jer ukoliko je dospjelo potraživanje tada možemo govoriti o zastari, a ukoliko potraživanje nije dospjelo tada nema govora o zastari istog.

U odnosu na istaknuti prigovor dospijeća ugovorenog iznosa naknade i nagrade prema Sporazumu od 28. svibnja 2012. god., ovaj sud je bio stava da je navedeno potraživanje dospjelo u trenutku kada je tužena po novom punomoćniku dala odgovor na opomenu pred tužbu, i raskinula Sporazum o reguliranju međusobnih prava i obveza od 28. svibnja 2012. god., a koji je napisan 27. studenoga 2014. godine.

Naime, ovaj sud je cijenio nespornim da se je tužena Sporazumom od 28. svibnja 2012. god., obvezala isplatiti tužiteljici utuženi iznos prema citiranom čl. 2. Sporazuma, u trenutku izvršene prodaje nekretnine čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, upisane u Z.U. 6697, K.O. S., i to nakon uplaćenog iznosa za predmetnu nekretninu od strane prodavatelja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana izvršene uplate. Za slučaj prodaje neke druge nekretnine vlasništvo obitelji Jurić, tužena izjavljuje da postoji mogućnost da izvrši isplatu gore označenog iznosa od 45.000,00 EUR-a tužiteljici, i prije prodaje navedene nekretnine. Nesporno je da do prodaje navedene nekretnine nije došlo do podnošenja tužbe, a niti do zaključenja glavne rasprave, iako tužena nije odustala od namjere za prodaju iste.

Iako ugovoreni rok ispunjenja u konkretnom slučaju ima elemente složenog roka jer u sebi sadrži neizvjesnost, ovaj sdu je cijenio da nije riječ o sklapanju Sporazuma pod uvjetom, već da je tužena bezuvjetno preuzela obvezu ispunjenja, u trenutku izvršene prodaje nekretnine čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, upisane u Z.U. 6697, K.O. S. (ili u slučaju prodaje neke druge nekretnine u vlasništvu obitelji J.), pa se ne primjenjuju odredbe o uvjetu, već odredbe o vremenu ispunjenja i zakašnjenju dužnika (čl. 173. i 183. Zakona o obveznim odnosima -"Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - u daljnjem tekstu: ZOO/05.).

Ovaj sud je nadalje cijenio da tako ugovoreni rok za ispunjenje obveze, treba tumačiti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO/05, na način da je tuženik svoju obvezu dužan ispuniti u razumnom roku prema okolnostima slučaja, jer svako drugo tumačenje dovodi u pitanje mogućnost ispunjenja obveze uopće, o čemu se sudska praksa izjasnila, pa tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1755/99 od 2. prosinca 1999. i Rev-558/03 od 23. svibnja 2004. godine.

Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga slučaja, ovaj sud je smatrao da je razumni rok za ispunjenje obveze, u konkretnom slučaju istekao u trenutku davanja odgovora na opomenu pred tužbu, kojim je tužena opozvala punomoć za zastupanje tužiteljici u upravnom postupku, te je navedenim podneskom raskinula predmetni Sporazum (27. studenoga 2014. god.), pa je navedenim datumom postalo izvjesno da se osnova neće ostvariti, odnosno da tužena neće ispuniti svoju obvezu, uslijed čega je nastupilo dospijeće predmetnog potraživanja tužiteljice, a najkasnije podnošenjem tužbe. Stoga je cijenio da zatezne kamate u konkretnom slučaju teku od 28. studenoga 2014. god., tj. od kada je tužena u zakašnjenju u smislu odredbe članaka 173. i 183. ZOO/05.

Nadalje, ovaj sud je cijenio nespornim i to da su potpisivanjem punomoći, tuženica i tužiteljica zaključile ugovor o nalogu u smislu odredbe čl. 763. st.1. ZOO/05, te da je prema čl. 776. st.1. ZOO/05, ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla. Ovaj sud je bio stava da odvjetnik obračunava nagradu za svoj rad kada ispuni nalog stranke u cijelosti, a to bi bilo pravomoćnim okončanjem postupka kada i dospijeva naplata odvjetničke usluge ili otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Imajući u vidu da je tužena tužiteljici opozvala punomoć 27. studenoga 2014. god., o čemu je i obavijestila tužiteljicu odgovorom na opomenu pred tužbu, te je o navedenom u upravnom spisu, tužiteljica kao odvjetnica upoznala upravno tijelo dopisom od 01. prosinca 2014. god., naplata odvjetničke usluge dospijeva otkazom ili opozivom punomoći, i zastarijeva u općem zastarnom roku, te počinje teći prvog dana poslije otkaza/opoziva punomoći, ili prvog dana poslije pravomoćnog okončanja postupka, sukladno čl. 215. st.1. ZOO/05. Kako je tužba podnesena 26. svibnja 2015. god., a obveza tužene je dospjela 28. studenoga 2014. god., ovaj sud je cijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare potraživanja.

Po ocjeni ovog suda je tužiteljica čekajući ispunjenje obveze od strane tužene, ostavila tuženoj razumno vrijeme za ispunjenje obveze, više od dvije godine od potpisivanja Sporazuma od 28. svibnja 2012. god., uz napomenu kako navedenim Sporazumom nije bila obveza tužiteljice prodati predmetnu nekretninu, a ista nije prodana ni do zaključenja glavne rasprave.

U odnosu na prigovore tužene da je dogovorena isplata bila vezana sa povratom svih nekretnina koje su bile predmetom upravnog postupka, ovaj sud je cijenio da je navedeni prigovor u suprotnosti s odredbom čl. 2. Sporazuma, u kojem se isplata vezuje isključivo sa prodajom čest. zem. 4971/4, K.O. S., a za koju je doneseno pravomoćno rješenje o povratu u upravnom spisu, te se ne spominju druge nekretnine. Osim toga, u upravnom spisu su i nakon donošenja djelomičnog rješenja o povratu koje je postalo pravomoćno 25. siječnja 2012. god., i nakon čega je zaključen predmetni Sporazum, poduzimane radnje od strane tužiteljice u ime tužene, pa joj činjenica da nije odlučeno o povratu svih nekretnina, zasigurno nije moglo ostati nepoznata.

Cijeneći iskaz supruga tužene A. J., ovaj sud je cijenio njegovu izjavu iz koje proizlazi da je tužena prije potpisivanja Sporazuma isti pročitala, mada ona to negira. Također je navedeni svjedok Sporazum pročitao, te potvrdio da ga je razumio. Da navedeni Sporazum predstavlja pravu volju ugovornih strana, po ocjeni ovog suda proizlazi i iz iskaza supruga tužene i tužene, koji navode kako je prije potpisivanja ugovora bilo više verzija istog koje su se kidale, te da su stranke potpisale konačnu verziju. Dakle, tužena i njen suprug, koji je uglavnom vodio razgovore sa tužiteljicom oko problematike vezane za upravni spor i o svemu obavještavao tuženu, odnosno o svemu razgovarao sa tužiteljicom uz suglasnost i ovlaštenje tužene, su sudjelovali u ravnopravnom razgovoru oko uvjeta potpisivanja teksta Sporazuma, i kada je isti usuglašen, stranke su ga potpisale, što nije sporno među strankama. Stoga je ovaj sud bio stava da su neosnovani prigovori tužene da je bila prisiljena predmetni Sporazum potpisati. Naime, sama tužena je u iskazu navela da nije bila fizički prisiljena potpisivati Sporazum, nitko joj nije prijetio. Jedino se radilo o psihičkoj prisili, jer je tužiteljica prijetila podnošenjem tužbe, što po stavu suda ne predstavlja prisilu kao razlog ništavosti Sporazuma.

U odnosu na prigovor tužene da bi predmetni Sporazum bio ništav, ovaj sud je istaknuo da je prema odredbi čl. 322. st 1. ZOO/05, propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Ništavi su oni ugovori koji ne proizvode pravne učinke koje bi da su valjani, trebali proizvesti. Ti se ugovori nazivaju i apsolutno ništavima, pa se s njima postupa kao da nisu ni sklopljeni. Kao razlozi ništavosti javljaju se: - potpuna poslovna nesposobnost, - neke mane volje, - nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe, - nedopuštenost pobude za sklapanje ugovora, - povreda pravila o obliku ugovora, - protivnost javnom poretku i prisilnim propisima te - nedopušteni odnosno nemogući uvjeti.

Ovaj sud je cijenio što se tiče poslovne sposobnosti tužene, da ne bi trebalo biti sporno da je tužena u vrijeme zaključenja predmetnog Sporazuma bila potpuno poslovno sposobna, te da je vlastitim očitovanjem volje mogla stvarati pravne učinke, a što proizlazi iz iskaza tužene te njenog muža. Naime, tužena je sudjelovala u pregovorima, razumjela je značenje potpisanog Sporazuma i svojom voljom je pristala na potpisivanje istog.

Nadalje je ovaj sud cijenio, a što se tiče prigovora da je kod tužene postojao nesklad između volje i očitovanja, da isti predstavlja manu volje koje u pravilu spadaju u područje pobojnih pravnih poslova i s tim u svezi pripadajućih posljedica. Iznimno, uporaba sile, školski primjer i šala, nesporazum ili prividni ugovor spadaju u mane volje koje uzrokuju ništavost ugovora. Od navedenoga tijekom postupka nisu isticane činjenice koje bi upućivale na postojanje posljednja tri nedostatka, a niti je to sud mogao zaključiti iz utvrđenih činjenica tijekom postupka. U odnosu na uporabu sile tužena je tijekom postupka navodila kako je predmetni Sporazum zaključila pod prisilom, izazivanjem straha, pritiscima, verbalnim prijetnjama tužiteljice da će u protivnom podnijeti tužbu pred sudom radi naplate potraživanja, a što će povećati dug tužene. Ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani je ništav. Fizička sila je akt koji znači neotklonjivu mehaničku silu gdje prisiljena strana nema svoje volje pri njezinu očitovanju. Fizička sila je najjači oblik stvaranja nesklada između volje i očitovanja, jer je i sam čin očitovanja neke osobe izravna posljedica fizičke prisile. Psihička prisila ima značenje prijetnje nastupanja određenog zla ako se ne sklopi određeni ugovor. Radi se o najvećem stadiju prijetnje kad druga strana više nema izbora i zbiljski predstavlja odsustvo relevantne volje kao kod fizičke sile te pravna posljedica može biti samo inegzistentnost pravnog posla. U odnosu na navedeno treba reći kako tijekom postupka niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je tužena zaključila predmetni Sporazum pod utjecajem fizičke prisile, a niti to tužena tvrdi. Tužiteljica tijekom postupka uglavnom navodi kako je nad njom vršena psihička prisila prijetnjom podnošenja tužbe, što po ocjeni ovog suda nije razlog za ništavost Sporazuma. Iz provedenih dokaza proizlazi kako tužena nije dokazala da bi bila izvrgnuta takvoj prisili koja bi predstavljala svjesni nesklad između volje i njenog očitovanja prilikom izjavljivanja svoje volje kod zaključenja navedenog posla. Osim toga u više navrata i tužena i njen muž navode kako su u tuženu imali neograničeno povjerenje, pa nije jasno kako je onda tužiteljica vršila prisilu nad tuženom. Ukoliko su istiniti navodi tužene i njenog muža da je tužiteljica bila bahata, bezobrazna, nervozna, grintava i vikala na njih, tada nije jasno zbog čega je unatoč takvom ponašanju tužiteljice, tužena potpisala Sporazum. Čak je i samoj tuženoj to nelogično, kako navodi u iskazu. Tužena je jednostavno mogla opozvati punomoć tužiteljici, kao što je to učinila podneskom od 27. studenoga 2014.godine.

U odnosu na ostale razloge koji bi upućivali na ništetnost predmetnog Sporazuma, ovaj sud tijekom postupka nije utvrdio činjenice da bi se kod istog radilo o činidbi koja bi bila nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, jer je kod Sporazuma ona jasno određena. Ugovor nije zaključen pod nikakvim nedopuštenim ili nemogućim uvjetom.

Po ocjeni ovog suda su netočni su navodi da predmetni Sporazum nije usuglašen između stranaka, jer navodno postoji nesklad između volje i očitovanja o predmetu činidbe, obzirom da iz iskaza svjedoka A. J. na str. 5. zapisnika (ročište 12. prosinca 2017.) ovaj iskazuje: "što se tiče Sporazuma od 28. svibnja 2012. god., to je jedino što je potpisala moja supruga… ja sam ga pročitao, razumio i bio suglasan sa svim što je pisalo u Sporazumu, a prije potpisivanja ja i supruga znali smo da se radi o čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, budući da je pravomoćno rješenje bilo za tu česticu". Nadalje, ovaj svjedok iskazuje kako ima neograničeno povjerenje u tužiteljicu, radi čega je sklopljen predmetni Sporazum, koji prileži na listu spisa 3. Za istaknuti je da je svjedok J. u dva navrata iskazao da je citirani Sporazum pročitao. Nastavno, isti je iskazao kako nitko njegovu ženu nije prisilio da potpiše ovaj Sporazum. Također je svjedok iskazivao: „Radilo se o dogovoru između mene i odvjetnice V. vezano za česticu koja je pravomoćno djelomično riješena u upravnom postupku i sa tim Sporazumom je moja supruga bila suglasna te je isti potpisala“. Nadalje svjedok iskazuje: „Prije potpisivanja predmetnog Sporazuma on i supruga su znali da je u postupku povrata pravomoćno doneseno rješenje u odnosu na jednu česticu, a to je 4971/4 u površini od 1319 m2, te su isto tako znali da su ostale još neriješene 3 čestice. Imao je neograničeno povjerenje u odvjetnicu V. i radi toga je zaključen ovaj Sporazum koja prileži na listu spisa 3“.

Također tijekom postupka tužena ničim nije dokazala da bi se radilo o zelenaškom ugovoru. Naime, Iz provedenih dokaza proizlazi kako Sporazum u vrijeme njegovog sklapanja nije imao objektivne i subjektivne pretpostavke da bi se radilo o zelenaškom ugovoru.

U odnosu na ostale navode tužiteljice da bi zaključeni Sporazum bio nemoralan i protivan pravnom poretku, a što bi predstavljalo razlog ništavosti istog, ovaj sud je istaknuo da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužiteljica postupala nemoralno i iskoristila situaciju i položaj tužene, te da se radi o nesrazmjernoj koristi. Činjenica je da je tužiteljica zastupala tuženu u upravnom postupku, poduzimala sve potrebne radnje, a što je rezultiralo i donošenjem pravomoćnog djelomičnog rješenja o povratu predmetne nekretnine, koja se i spominje u predmetnom Sporazumu. Samo usput se napominje kako je upravni postupak pokrenut za povrat - naknadu traženih nekretnina, pa je i tuženoj moralo biti jasno da je mogla očekivati da joj sve nekretnine ne budu vraćene u naturi, ukoliko za to ne postoje zakonski razlozi. U više navrata tužena i njen suprug su naveli kako su u tužiteljicu imali povjerenja, štoviše za slučaj da se prodala predmetna nekretnina, tužena je bila spremna isplatiti tužiteljici i veći iznos od dogovorenoga. Ponavlja se kako prodaja nekretnine nije bila obveza tužiteljice, a nekretnina nije prodana ni do zaključenja glavne rasprave, pa je tužiteljica ostavila više nego razuman rok za utuženo potraživanje, posebno što je u međuvremenu suprug tužene prodao nekretninu u Z., a tužiteljici ništa od kupoprodajne cijene nije isplaćeno, iako je drugačije bilo dogovoreno. Naime, nesporno je među strankama da je J. A. bio vlasnik dvosobnog stana u Zagrebu, površine 48,72 m2, kojega je prodao I. N. kupoprodajnim ugovorom od 22. veljače 2016. god., za iznos od 304.400,00 HRK, te da od navedenog iznosa nije ništa isplaćeno tužiteljici.

Ovaj sud je cijenio i to da se u konkretnom slučaju ne radi o nesrazmjernoj koristi, jer su prema navodima stranaka i svjedoka J., isplatu dogovorili prema procjeni predmetne nekretnine sudskog vještaka u upravnom spisu, te da će tužiteljici biti izvršena isplata prema dogovorenom postotku. Pregledom procjene tržišne vrijednosti građevinskog zemljišta od strane društva V. e. d.o.o. od siječnja 2008. god., razvidno je kako je svrha procjene bila iznošenja mišljenja o tržišnoj vrijednosti apsolutnog vlasništva nad navedenom nekretninom, kao da je ponuđena na prodaju na otvorenom tržištu. Prema tome, mišljenja je da je tržišna vrijednost predmetne nekretnine, na dan mjeseca siječanj 2008. god., razumno predstavljena iznosom od 3.165.600,00 kn. Navedeno je bio parametar za određivanje visine potraživanja tužiteljice.

Ovaj sud je dakle, iz svih provedenih dokaza utvrdio kako je tužena u vrijeme zaključenja predmetnog Sporazuma, bila sposobna za rasuđivanje, te da je bila sposobna shvatiti prirodu i značaj svojih postupaka. Nadalje je utvrđeno kako predmetni Sporazum nije potpisan pod prisilom. Sve utvrđene okolnosti u odnosima tužene i tužiteljice, prije i nakon zaključenja predmetnog Sporazuma, ukazuju na to da tužiteljica nije nemoralno postupala i iskoristila situaciju i položaj tužene. Ovaj sud je stoga cijenio kako pobijani Sporazum stranaka nije ništav.

U odnosu na prigovor tužene da bi predmetni Sporazum bio ništav u dijelu u kojem se navodi strana valuta, ovaj su se je pozvao na odredbu čl. 22. st. 3. ZOO/05, koja propisuje da ako novčana obveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti ugovor nije ništetan, ali ispunjenje te novčane obveze može se zahtijevati samo u domaćoj valuti. U konkretnom slučaju je tužiteljica na tja način i postavila tužbeni zahtjev, dok je u našem pravu dopušteno ugovarati zaštitnu klauzulu, koja ugovornu valutu plaćanja štiti od obezvrjeđivanja. U konkretnom slučaju obveza plaćanja je u domaćoj valuti, a vezana je za stranu valutu iz navedenog razloga.

U odnosu na prigovor tužene da bi djelomično ispunila obvezu prema tužiteljici, te da bi za taj iznos trebalo umanjiti potraživanje tužiteljice, pozivajući se na rukom pisanu evidenciju njenog muža o izvršenim isplatama (l.s.59), ovaj sud je cijenio kako navedeno ne predstavlja vjerodostojnu dokumentaciju, već je ista po stavu ovog suda sačinjena za potrebe postupka. Naime, nelogično i neživotno bi bilo da navedene potvrde o primitku novca stranke nisu potpisivale, a i sam svjedok Jurić u iskazu navodi kako je neke stavke naknadno dopisivao, što upućuje na navedeni zaključak.

Tužena ističe i kao razlog ništavosti predmetnog Sporazuma, ugovornu odredbu o vraćanju spisa denacionalizacije koje se uvjetuje isplatom ugovorenog iznosa, a što da je u suprotnosti sa Kodeksom odvjetničke etike. Međutim, činjenica je da je tužiteljica nakon opoziva punomoći za zastupanje u upravnom spisu isti vratila tuženoj.

S obzirom na navedeno, ovaj sud je cijenio da je zahtjev tužiteljice valjalo usvojiti, te naložiti tuženoj isplatu iznosa od 45.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, na koji iznos tužiteljici pripada zatezna kamata od prvog sljedećeg dana raskida Sporazuma i opoziva punomoći, tj. od 28. studenoga 2014. god., prema čl. 29. st. 2. ZOO/05, dok je za više zatraženi tijek zatezne kamate od 25. siječnja 2014. god., do 27. studenoga 2014. god., zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan.

Kako je već navedeno, presudom ovog suda posl. br. P-8097/15 od 12.lipnja 2018.god., naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 45.000,00 Eur-a u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. studenog 2014. god., pa do potpune isplate, dok je u odnosu na više zatraženi tijek zatezne kamate za razdoblje od 25.sječnja 2014.god., do 27.studenog 2014. god., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Međutim, rješenjem Županijskog suda u Zadru posl.br. 10 Gž-954/18-3 od 21.siječnja 2020.god., ukinuta je presuda ovog suda posl.br. P-8097/15 od 12.lipnja 2018.god., i predmet vraćen ovom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

U ukidnoj odluci suda drugog stupnja se između ostalog, navodi da je protiv presude ovog suda žalbu izjavila tuženica navodeći da je obrazloženje presude kontradiktorno, posebice u dijelu gdje prvostupanjski sud prvotno utvrđuje da nije bilo obaveze tužiteljice prodavati nekretninu, a ista u svom iskazu, kojeg navodi i prvostupanjski sud, izjavljuje da je dogovor bio da će ona ili suprug žaliteljice pokušati prodati nekretninu za okvirnu cijenu prema procjeni iz upravnog postupka, kao i u dijelu gdje sud kaže da je prema čl. 2. Sporazuma ugovorena obaveza žaliteljice na ime naknade i nagrade isplatiti tužiteljici iznos od 45.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate, a u samom Sporazumu su navedeni samo EUR, a ne isplata u protuvrijednosti kuna. Ukazuje se da je prvostupanjski sud pobijanu presudu temeljio na kontradiktornom i neistinitom iskazu same tužiteljice, posebice u dijelu u kojem ona tvrdi da joj nije plaćena naknada za poslove koje je obavljala za majku žaliteljice, kao u dijelu kada tvrdi da su prigodom dogovora o isplati nagrade i naknade prilikom potpisivanja Sporazuma govorili samo o k.č. 4971/4, za koju je u to vrijeme već bilo doneseno pravomoćno rješenje o povratu, jer je ista na kraju svog iskaza rekla da je dogovoreno da se kompletna isplata posla u upravnom postupku povrata izvrši na kraju postupka povrata za sve nekretnine, pa i u odnosu na majku žaliteljice, kako doista i jeste dogovoreno, međutim tijekom pregovora i nakon nekoliko prijedloga Sporazuma, žaliteljici je na potpis poturen ovaj tekst Sporazuma u kojem su izostavljene ostale nekretnine koje su bile u postupku povrata. Ističe se da činjenica da je tužiteljica nastavila zastupati žaliteljicu u postupku povrata ostalih nekretnina i nakon zaključenja Sporazuma, upravo potvrđuje tvrdnje žaliteljice o dogovoru naknade za cjelokupni posao u postupku povrata, a što prvostupanjski sud nije valjano cijenio. Ističe se da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 173. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na koju se poziva u obrazloženju, jer je pogrešno zaključio da je rok predviđen Sporazumom nastupio, iako je isti u Sporazumu jasno određen i glasi "u trenutku izvršene prodaje nekretnine čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, upisane u z.u. 6697, k.o. S., i to nakon uplaćenog iznosa za predmetnu nekretninu", a koji rok i uvjet još nisu ispunjeni. Ukazuje se da je nejasan zaključak prvostupanjskog sud o ispunjenju razumnog roka, pogotovu kada nije izvršen povrat u cijelosti, kada je vrijeme lošeg prometa nekretninama, kao i činjenice da je i tužiteljica bila ovlaštena prodavati nekretninu i tražiti kupce, pa žaliteljica drži da nije došla u zakašnjenje i da nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 183. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, pa nije jasno na temelju koje odredbe je prvostupanjski sud zaključio da bi razumni rok za ispunjenje obveze nastupio baš u trenutku davanja odgovora žaliteljice na opomenu pred tužbu. Ukazuje se da je pogrešan zaključak i da su ispunjeni uvjeti iz čl. 297. st. 4. Zakona o obveznim odnosima jer žaliteljica niti jednog trenutka nije ugrozila niti na bilo koji način spriječila nastupanje ugovorenog roka. Ističe se da je prvostupanjski sud propustio cijeniti da je u vrijeme potpisivanja Sporazuma kćer žaliteljice bila jako bolesna, da je u to vrijeme tužiteljica potpisivanje Sporazuma uvjetovala i prijetila tužbom za naplatu troškova u enormnom iznosu od 80.000,00 EUR, što je kod žaliteljice izazvalo strah za egzistenciju sebe kao i obitelji, obzirom da se već tada zaduživala kod kamatara za liječenje kćeri, koja je kasnije i preminula, pa je suprug žaliteljice bio primoran prodati stan u Z. za pokriće troškova liječenja i kamatara. Ukazuje se da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir jaču pregovaračku stranu tužiteljice kao i da je žaliteljica Sporazum potpisala kao neuka osoba i u teškim životnim okolnostima, a što ukazuje da je isti bio nemoralan. Predlaže se drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev uz obavezu tužiteljice da snosi troškove postupka žaliteljice uvećano za trošak sastava žalbe, podredno istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

Ispitujući pobijanu presudu drugostupanjski sud je našao da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje ZPP), na koju ukazuje tuženica Tonka Jurić u žalbi, a na koju i ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer u obrazloženju pobijane presude nisu dani valjani i jasni razlozi o bitnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku, a oni dati su kontradiktorni i nerazumljivi, a nemaju niti osnovu u stanju spisa, tako da je pobijana presuda nerazumljiva i ne se može valjano ispitati.

Prije svega treba reći da u obrazloženju presude, nije dostatno da sud prepiše iskaze saslušanih svjedoka stranaka u postupku i opiše priložene materijalne dokaze, već je bitno da prvostupanjski sud provedene dokaze valjano, savjesno i kritički ocijeni, kako svaki zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti, te u obrazloženju dade jasne razloge o tome koje dokaze i zašto je prihvatio, a koje nije, odnosno koje činjenice je utvrdio iz pojedinih dokaza, te kako je došao do zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako bi drugostupanjski sud, ispitujući odluku prvostupanjskog suda po žalbi mogao valjano utvrditi da li je prvostupanjski sud pravilno ocijenio provedene dokaze, odnosno iz istih izveo pravilne zaključke o postojanju bitnih činjenica koje su dovele do odluke suda, dakle da bi mogao valjano ocijeniti da li je odluka prvostupanjskog suda zasnovana na sadržaju spisa, odnosno provedenim dokazima te donesena na temelju zakona.

U pravu je tuženica Tonka Jurić kada u žalbi ukazuje da obrazloženje pobijane presude ne sadrži takvu valjanu ocjenu provedenih dokaza, kao i da zaključak prvostupanjskog suda nema uporišta u sadržaju spisa odnosno provedenim dokazima.

Osnovano se u žalbi upire da nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud izveo svoj zaključak da su uvjet i rok iz Sporazuma nastupili, kao i zašto isti smatra da je razumni rok počeo teći od dana odgovora na opomenu pred tužbu.

Naime, odredbom čl.173 st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05., 41/08., 63/08. i 125/11. - dalje ZOO/05) je propisano da je dužnik dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen ugovorom.

Odredbom čl. 183. st. 1. ZOO/05 je propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a st. 2. istog članka je propisano da, ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze.

Odredbom čl. 176. ZOO/05 je propisano da kad je određivanje vremena ispunjenja postavljeno na volju vjerovnika ili dužnika, druga strana može, ako ovlaštenik ne odredi rok ni poslije opomene, zahtijevati od suda da odredi primjeren rok za ispunjenje.

Prvostupanjski sud na stranici 15. presude utvrđuje da se, prema čl. 2. Sporazuma od 28. svibnja 2012., tuženica Tonka Jurić obvezala isplatiti tužiteljici M. V. utuženi iznos od 45.000,00 EUR u trenutku izvršene prodaje nekretnine oznake k.č. 4971/4, površine 1319 m² i to nakon uplaćenog iznosa za predmetnu nekretninu od strane prodavatelja (ispravno kupca), a najkasnije u roku od 15 dana od dana izvršene uplate, te utvrđuje kao nesporno da do prodaje navedene nekretnine nije došlo prije podnošenja tužbe, a niti do zaključenja glavne rasprave, iako tužena T. J. nije odustala od namjere prodaje iste, a zatim zaključujući kako ovaj ugovoreni rok ima elemente složenog roka jer sadrži i neizvjesnost zaključuje da sporazum nije zaključen pod uvjetom već da je tužena T. J. bezuvjetno preuzela obvezu ispunjenja u trenu izvršene prodaje nekretnine, pa da u konkretnom slučaju ne treba primjenjivati odredbe o uvjetu već odredbe o vremenu ispunjenja i zakašnjenje dužnika.

Ovakav zaključak prvostupanjskog suda je, po stavu ovog drugostupanjskog suda nerazumljiv, a time i neprihvatljiv.

Pogrešno se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1755/99 i Rev-558/03, s obzirom da su ove odluke donesene u postupcima o obvezno pravnim odnosima nastalim prije stupanja na snagu ZOO/05. godine, a odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 1991. godine (čl. 314. do 317.), su drugačije regulirale ovu materiju nego je to propisano odredbama čl. 173. do 176. ZOO/05 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Sporazuma.

Dakle, kada je čl. 2. Sporazuma određeno da će tuženica T. J. platiti nagradu i naknadu tužiteljici M. V. u trenutku izvršene prodaje, tamo navedene nekretnine, odnosno najkasnije u roku od 15 dana od dana isplate kupoprodajne cijene, tada je tim sporazumom određen rok koji nije konkretiziran odnosno određen točnim danom ali je konkretiziran budućim događajem odnosno odrediv, pa po stavu ovog suda, za sada, odnosno prema sadašnjem stanju spisa, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je za utvrđenje vremena ispunjenja trebalo primijeniti odredbu čl. 176. ZOO, odnosno Sporazum tumačiti kao da rok nije određen pa da svaka stranka može, u svako doba, pozvati drugu stranu na izvršenje preuzete obaveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2521/2013-2 od 30. svibnja 2017.).

Nerazumljiv je također zaključak prvostupanjskog suda da je primjereni rok izvršenja obaveze istekao u trenutku davanja odgovora tuženice T. J. na opomenu tužiteljice M. V. pred tužbu, kao i na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da je time i davanjem otkaza tužiteljici M. V. za daljnje zastupanje u upravnom postupku postalo izvjesno da se osnova neće ostvariti.

No, sve da je i bio pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 176. ZOO, a nije, utvrđenje razumnog roka, nakon opomene odnosno pozivanja tuženice da odredi rok ispunjenja odnosno isplate, određivanje razumnog roka tužiteljica M. V. je trebala tražiti u sudskom postupku.

Zbog ovako pogrešno zauzetog pravnog stajališta prvostupanjski sud nije cijenio niti valjano obrazložio da li je tuženica T. J. nakon zaključenja spornog Sporazuma do podizanja tužbe u ovoj pravnoj stvari poduzimala i koje mjere i radnje za prodaju sporne nekretnine, odnosno da li je opstruirala ili na bilo koji drugi način onemogućavala prodaju sporne nekretnine, a time i onemogućila nastup u Sporazumu određenog roka isplate, nije prvostupanjski sud cijenio niti obrazložio da li je postojala mogućnost, nakon prodaje stana supruga tuženice T. J. u

Z., isplate ili bar djelomične isplata dužnog iznosa prema Sporazumu, odnosno da li je postojala namjera tuženice T. J. da svoju obavezu izvrši ili da je odugovlačenjem ili na drugi način izbjegne, a koja utvrđenja su mogla utjecati na dospijeće odnosno određivanja razumnog roka izvršenje sporazuma.

Također, po stavu ovoga suda, prvostupanjski sud, zbog pogrešno zauzetog pravnog stajališta, nije cijenio niti obrazlagao da li je tužiteljica M. V., imala ovlaštenje i mogućnost pronalaženja kupca odnosno pomoći u prodaji nekretnina, da li je tu mogućnost odnosno ovlaštenje iskoristila ili bar pokušala, odnosno da li je u tome bila sprečavana od strane tuženice T. J., odnosno da li je ponašanje tužiteljice M. V. i na koji način utjecalo na ispunjenje obaveze odnosno nastupanje ugovorenog roka.

S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, žalbu tuženice T. J. uvažiti i pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

Suprotno prijedlogu tuženice T. J. u žalbi, stav je ovoga suda da ne postoje opravdani razlozi za primjenu odredbe čl. 371. ZPP.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti ukazanu bitnu povredu te će obnoviti provedene dokaze, kao i eventualno druge dokaze predložene na pripremnom ročištu, ako prvostupanjski sud bude isto provodio u ponovljenom postupku, te će kritičkom i sveobuhvatnom ocjenom provedenih dokaza utvrditi da li je rok unesen u Sporazum valjano ugovoren i da li je i kada nastupio, imajući u vidu volju stranaka prilikom zaključenja Sporazuma, te odredbe čl. 4., čl. 9., čl. 166. i čl. 173. ZOO, te će na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novu presudu koju će valjano obrazložiti.

Tijekom ponovno provedenog postupka na raspravnom ročištu dana 12. veljače 2021.god., tužiteljica je predložila da se u dokazne svrhe od zemljišno- knjižnog odjela ovog suda pribavi na uvid spis predmeta posl.br. Z-41275/19, a sve obzirom da je tužena u međuvremenu otuđila nekretninu označenu kao čest.zem. 4971/4, K.O. S., a budući da se radi o dokaznom prijedlogu koji je značajan u kontekstu upute suda drugog stupnja da se na kraju postupka utvrdi da li je obveza tužene dospjela ili nije dospjela.

Na istom raspravnom ročištu tužena je predložila sudu da naloži tužiteljici dostavi račun za predmetno potraživanje, jer je bila u zakonskoj obvezi izdati sve račune i platiti PDV, i to bez obzira da li su računi naplaćeni ili nisu naplaćeni. Posebno navodi da predmetna nekretnina nije prodana, te da za predmetne nekretnine nisu dovršeni upravni postupci, a da je u predmetnom ugovoru sklopljenom između stranaka ugovoren budući izvjesni događaj, gdje se zapravo radi o složenom roku određenom na dan za koji je izvjesno da će se dogoditi, ali je neizvjesno kada, te da je tužena vrlo lošeg imovinskog stanja i da je na predmetni sporazum pristala isključivo zajedno sa suprugom da se tužiteljici isplati nagrada nakon isplate kupoprodajne cijene na račun tuženika, a što se do današnjeg dana zasigurno nije dogodilo.

Pregledom spisa predmeta zemljišno-knjižnog odjela ovog suda posl.br. Z- 41275/19, utvrđeno je da je rješenjem ovog suda istog posl. broja od 26.lipnja 2020. god. (toč. 1. i 2.), koje je donijeto na temelju Ugovora o darovanju od 05. prosinca 2019.god., ovjerovljenog u potpisu pred javnim bilježnikom H. D. iz S.,

dana 05.12.2019. god., pod br. Ov-5870/2019, u zemljišnoj knjizi za K.O. S., između ostalog, dopušten otpis čest. zem. 4971/4 iz Z.U. 6697 i pripis iste u novi Z.U. 23131, te uknjižba prava vlasništva čest. zem. 4971/4, oranica površine 1319 m2, Z.U. 23131, na ime J. A., za cijelo, OIB:…., S., uz istodobnu uknjižbu brisanja istog prava s imena J. T.,

OIB: …, za cijelo.

Tužiteljica je na raspravnom ročištu dana 24.ožujka 2021.god., priložila u spis u dokazne svrhe Ugovor o darovanju od 05. prosinca 2019. god., a kojim ugovorom je tužena otuđila nekretninu koja je predmet sporazuma između nje i tužiteljice. Navodi da je imajući u vidu obrazloženje ukidne odluke Županijskog suda u Zadru, a posebnog navoda u 4. pasusu na 5. stranici, jasno da je ovakvim činom u vidu zaključenja Ugovora o darovanju tužena onemogućila nastup u sporazum određenog roka isplate, pa je samim time i evidentno da je tražbina tužiteljice dospjela.

Tužena na istom ročištu ističe da tražbina tužiteljice nije dospjela jer upravni predmet za povrat nije dovršen pravomoćnom odlukom, a za istog se i dalje vodi postupak. Navodi da bi trebalo saslušati predloženog svjedoka A. J.,

supruga tužene i to na okolnost da predmetne nekretnine nisu prodane i da nije dobiven nikakav novčani iznos, već da je pravni posao darovanja poduzet isključivo iz razloga što je tužena nepokretna osoba nakon moždanog i srčanog udara, te je suprug A. J. predmetno darovanje sačinio iz formalnih razloga, da bi kod G. S. zatražio da se na predmetnoj nekretnini dobije dozvola za najam i parkiranje vozila, a kako bi imali za životne troškove. Napominje da u Sporazumu stranaka jasno i nedvosmisleno stoji: "u trenutku izvršene prodaje nekretnine čest. zem. 4971/4 i to nakon uplaćenog iznosa za predmetnu nekretninu, a koji slučaj se nije dogodio jer kupoprodaje nema, a tužena je lošeg imovinskog stanja.

U podnesku od 02.travnja 2021.god., tužena navodi da u dokazne svrhe dostavlja dokaz na okolnost da je predmetna nekretnina iz Sporazuma, označena kao čest.zem. 4971/4 (kat.čest. 6552/2), K.O. S., sada ponovno u njenom vlasništvu, tj. da je upisana z.k. vlasnica predmetne nekretnine, i to Ugovor o darovanju sklopljen između darovatelja A. J., supruga tužene, i tužene T.

J. kao obdarenice, a kojim ugovorom A. J. daruje tuženoj nazad, odnosno vraća nekretnine koja je tužena darovala njemu, i to između ostalog i predmetnu čest. zem. 4971/4, Z.U. 23131, K.O. S., upisanu kao oranica površine 1.319 m2, ovjeren od strane javnog bilježnika B. K. iz S. pod br. Ov-932/2021 od

26.03.2021.god., Potvrdu javnog bilježnika B. K. iz S. br. Ov-

934/2021 od 26.03.2021.god., o zahtjevu za podnošenje prijedloga za upis u zemljišne knjige elektroničkim putem, kojim je službeno zatražena uknjižba prava vlasništva temeljem naprijed rečenog Ugovora o darovanju, i Rješenje Općinskog suda u Splitu, zemljišnoknjižni odjel u Splitu posl.br. Z-12173/2021 od 29.ožujka 2021.god., o uknjižbi prava vlasništva, između ostalog i na nekretnini označenoj kao čest.zem. 4971/4 K.O.S., na ime tužene T. J. za cijelo.

Nadalje navodi da su netočne tvrdnje tužiteljice da bi tužena darovala predmetnu nekretninu suprugu, kako bi onemogućila nastup u Sporazumu određenog roka. Ovo iz razloga jer predmetnim Sporazumom nije ugovoren rok za prodaju predmetne nekretnine, radi čega rok i ne može nastupiti obzirom da nije ugovoren, nego je samo ugovoren uvjet za isplatu, i to prodaja predmetne nekretnine i primitak kupoprodajne cijene.

Tužena je nekretnine koje joj je suprug A. J. vratio naprijed rečenim Ugovorom o darovanju, prethodno bila darovala suprugu A. J. isključivo iz razloga jer je teško bolesna, a obzirom da je nakon kćerkine smrti pretrpjela moždani i srčani udar, radi čega je teško pokretna, ali unatoč tome i dalje na sve načine nastoji prodati predmetnu nekretninu označenu kao čest.zem. 4971/4, Z.U. 23131, K.O. S., a čime bi dospjela njena obveza iz predmetnog Sporazuma na isplatu tužiteljice.

Tužena je svoje nekretnine, pa i predmetnu nekretninu iz Sporazuma, bila darovala svome suprugu A. J., isključivo radi stvaranja uvjeta za bržu i lakšu prodaju predmetne nekretnine, jer je on zdraviji i pokretljiviji od nje, pa brže i lakše može obavljati sve predradnje potrebne za kupoprodaju, uključujući i traženje kupca i kontakte sa zainteresiranim kupcima, angažiranje geometra radi izmjere i iskolčenja nekretnine, podnošenje zahtjeva nadležnim upravnim tijelima radi prenamjene nekretnine, ishođenje raznih potrebnih dozvola, a sve u svrhu omogućavanja prodaje nekretnine.

Navodi da ovaj sud pri donošenju odluke sukladno uputi drugostupanjskog suda, posebno treba uzeti u obzir i cijeniti da je tužena još i prije nego je tužiteljica protiv nje podnijela predmetnu tužbu dana 26.05.2015.god., te nakon podnošenja tužbe, poduzimala i u kontinuitetu sve do danas, poduzima niz radnji usmjerenih na prodaju sporne nekretnine, te ničim nije opstruirala, niti je na bilo koji način onemogućavala prodaju te nekretnine.

Tužena potom nabraja koje je sve radnje poduzela u svrhu predmetne nekretnine, navodeći da ih i danas poduzima, te ističe da je s druge strane i tužiteljica bila ovlaštena prodavati, odnosno tražiti kupca za predmetnu nekretninu, a što je priznala u svom stranačkom iskazu sa ročišta od 21.veljače 2018.god., kada je izjavila "Dogovor je bio da ćemo ili ja ili on (A. J., suprug tužene) pokušati prodati nekretninu, za okvirnu cijenu prema procjeni iz upravnog postupka." međutim, tužiteljica ničim nije dokazala da je iskoristila ili barem pokušala iskoristiti mogućnost, odnosno ovlaštenje traženja kupca za predmetnu nekretninu, iako u tome nije bila sprječavana na bilo koji način od strane tužene, a o kojoj činjenici ovaj sud prema uputi drugostupanjskog suda, u ponovnom postupku treba voditi računa i uzeti u obzir kod donošenja nove odluke.

Obzirom na uputu sadržanu u odluci drugostupanjskog suda, potrebno je obnoviti provedene dokaze, kao i eventualno druge dokaze, te kritičkom i sveobuhvatnom ocjenom provedenih dokaza, utvrditi je li rok unesen u Sporazum valjano ugovoren, i da li je i kada nastupio, a imajući u vidu volju stranaka prilikom zaključenja Sporazuma, te odredbe Zakona o obveznim odnosima, i to čl. 4. čl.9. čl. 166. i čl. 163.

U ovom slučaju je predmetni Sporazum sklopljen pod trostrukim odgodnim uvjetom, i to povratom tuženoj svih nekretnina iz postupka povrata, prodajom tih nekretnina, te nastup učinka Sporazuma tj. isplata iznosa iz Sporazuma vezana za budući neizvjesni događaj tj. povrat nekretnina, kupoprodaju nekretnina i isplatu kupoprodajne cijene.

Navodi da je tužiteljica kao odvjetnik, dakle kao profesionalac tj. pravno stručna osoba, sastavljala predmetni Sporazum, te joj je kao stručnoj osobi bila poznata duljina vođenja postupka povrata oduzete imovine, i stanje na tržištu nekretnina, ali unatoč tome nije u Sporazumu uglavila odredbu o roku, što znači da volja tužiteljice nije ni bila da rok bude ugovoren, jer je odredbu o roku mogla navesti u Sporazumu da je htjela, nego samo uvjet za isplatu, i to povrat nekretnina tuženoj u postupku povrata imovine, te prodaja tih nekretnina i primitak kupoprodajne cijene.

U svakom slučaju kod tumačenja odredbi Sporazuma, treba posebno cijeniti da je tužiteljica jača pregovaračka strana u predmetnom Sporazumu kojega je ona i sastavila, naspram tužene kao pravno neuke osobe, pa bi u slučaju dvojbe, odredbe Sporazuma trebalo tumačiti u korist tužene, sve u skladu s odredbom čl. 320. ZOO-a.

Predmetnim Sporazumom je ugovoreno da učinak predmetnog pravnog posla (isplata ugovorenog iznosa tužiteljici), nastaje tek od određenog vremena, odnosno od trenutka izvršene prodaje predmetne nekretnine u cijelosti, odnosno nakon plaćanja tuženoj kupoprodajne cijene za kupoprodajnu nekretninu, a najkasnije u roku od 15 dana od dana izvršene isplate. Kod takvog stanja stvari zapravo nije ugovoren rok za prodaju nekretnine i isplatu, već samo da je uvjet za isplatu prodaja predmetne nekretnine i primitak kupoprodajne cijene, što u predmetnom slučaju znači da je obveza tužene ugovorena uz odgodni uvjet (čl. 297 ZOO-a).

Slijedom navedenog, obveza tužene prema tužiteljici iz predmetnog Sporazuma nije dospjela, jer nekretnina nije prodana, radi čega je predmetna tužba preuranjena, te se predlaže istu odbaciti, odnosno odbiti.

Tužiteljica, osim iznošenja paušalnih tvrdnji, ničim nije dokazala da bi tužena bila odgovorna što predmetna nekretnina nije prodana, ili da bi tužena na bilo koji način, protivno načelu savjesnosti i poštenja, opstruirala prodaju nekretnine iz Sporazuma.

Dodatno, tužiteljica zna da tužena nije odgovorna što predmetna nekretnina nije prodana, te joj je itekako dobro poznato da se predmetna nekretnina i ne može prodati bez konačnog i pravomoćnog odlučivanja o preostalom dijelu zahtjeva tužene za povrat, sve obzirom da je upravo tužiteljica zastupala tuženu kao njen punomoćnik u upravnom predmetu povrata oduzete imovine, u kojem je tužena stupila na mjesto svoje prednice, sada pok. majke M. B., i koji do danas nije pravomoćno dovršen. Naime, predmet zahtjeva tužene za povrat imovine u naprijed rečenom postupku radi povrata, bile su ne jedna, nego čak četiri nekretnine. Sve nekretnine obuhvaćene povratom, predstavljaju jednu neodvojivu cjelinu, jer su nastale od prethodne čest.zem. 4971/1, koja je imala površinu od 1.672,00 m2, te jedna bez druge ne vrijede na tržištu, niti se mogu prodati.

Utoliko je jedini mogući način da tužena plati tužiteljicu, prodaja svih nekretnina iz povrata, koje tek sve skupa kao jedna cjelina, mogu postići tržišnu cijenu, i ne mogu se jedna bez druge prodavati, a što je tužiteljici sagledavajući njeno stručno znanje dobro poznato, jer je prema vlastitim riječima, dobar poznavatelj denacionalizacije.

Preostale tri nekretnine (čest.zem. 4971/1 površine 73 m2, 4971/11 površine 12 m2 i 4871/10 površine 268 m2), u odnosu na koje predmet povrata nije pravomoćno okončan, zapravo predstavljaju pristupni put do nekretnine iz Sporazuma označene kao čest.zem. 4971/4, a tužiteljica zna da je nemoguće prodati nekretninu bez adekvatnog pristupnog puta, pa i to predstavlja dodatni razlog zašto do danas tužena nije uspjela prodati predmetnu nekretninu.

Tužena ni u kojem slučaju nije odgovorna za to što predmetna nekretnina nije prodana, jer je od sklapanja Sporazuma, pa i prije podnošenja predmetne tužbe, sve do danas poduzimala i poduzima radnje upravljene ka prodaji te nekretnine.

Nakon donošenja Djelomičnog rješenja Kl.UP/I-942-04/97-01/2018, Ur.br. 2181-05-03-07-13/SP/MB, po kojem joj je izvršen povrat čest.zem. 4971/4, K.O. S., tužena je nastavila voditi postupak povrata preostale tri nekretnine, koji do danas nije pravomoćno okončan, jer se G. S. žalio na drugo Djelomično rješenje Kl.UP/I- 942-04/97-01/2018, Ur.br. 2181-05-01/017-18-31 od 28. studenog 2018. god., a kojim je tuženoj izvršen povrat čest.zem. 4971/1 površine 73 m2 i čest.zem 4971/11 površine 12 m2, obje Z.U. 6697, K.O. S..

Učinak predmetnog Sporazuma, kojega je sastavila tužiteljica kao pravno stručna osoba, ne može sada jednostrano tumačiti u svoju korist, a na štetu tužene koja je pravni laik.

Tužena ustraje u ranije iznesenoj tvrdnji da se u predmetnom Sporazumu uopće ne spominje nikakav stan u Z., a poglavito se isplata iz Sporazuma ne uvjetuje prodajom stana, ni imovine obitelji J., nego se isplata isključivo uvjetuje trenutkom izvršene prodaje nekretnine čest.zem. 4971/4, površine 1319 m2, upisane u Z.U.6697, K.O. S., i to nakon uplaćenog iznosa za predmetnu nekretninu, a najkasnije u roku od 15 dana od dana izvršene uplate.

Na raspravnom ročištu održanom dana 05.svibnja 2021.god., tužiteljica navodi da je vraćanje prava vlasništva na tuženu napravljeno samo i isključivo za potrebe ovog postupka. Niz tvrdnji, a i sam taj akt, ispod je svih kriterija, pa se tužiteljica neće podrobnije očitovati na isti, jer je to potpuno nepotrebno za konačni ishod ovog postupka. Po mišljenju tužiteljice, a u pogledu dospjelosti obveze tužene postoje tri pravne osnove: 1. primjereno vrijeme koje je tužiteljica čekala na ispunjenje obveze, 2. otkaz punomoći koju je tužena priopćila tužiteljici putem njenog sadašnjeg punomoćnika, s tim da se posebno naglašava da je po tom osnovu naknada dospjela za tužiteljicu sukladno tarifnom broju 48 odvjetničke tarife, 3. osnova je također nesporna, obzirom da je tužena nesporno nakon zaključenja predmetnog sporazuma prodala nekretninu u Z., a o čemu već postoje dokazi u sudskom spisu.

Tužena na istom ročištu navodi da ustraje u saslušanju svjedoka A. J., kako je predložila na prethodnom ročištu, i to u odnosu na dokumentaciju predanu uz podnesak od 02. 04. 2021. godine. U odnosu na tarifni broj 48 odvj. Tarife ističe da se isti ne može primjenjivati isključivo iz razloga što su stranke potpisale Sporazum kao "lex specialis" u ovom predmetu. U odnosu na povrat i navodni manevar tužene za predmetnu nekretninu, ističe da bi trebalo na tu okolnost saslušati svjedoka A. J..

Slijedom svega navedenog, ovaj sud cijeni da su u prethodno donijetoj presudi posl. br. P-8097/15 od 12. lipnja 2018. god., detaljno opisane sve poduzete pravne radnje tužiteljice, kao ovlaštenog punomoćnika tužene i njene pravne prednice, a koje je u ime i za račun tužene i njene pravne prednice poduzela u upravnom postupku pred Uredom državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj Županiji, te da su detaljno izloženi razlozi zbog kojih je odbio sve istaknute prigovore tužene tijekom postupka, te da su obrazloženi i razlozi zbog kojih cijeni da je predmetno potraživanje dospjelo dana 27. studenog 2014. god., a kada je tužena dala odgovor na opomenu tužiteljice pred tužbu, kao i to da je tijekom prethodno provedenog postupka u potpunosti utvrđeno činjenično stanje. Ovo sve ne ulazeći u ispravnost pravnih stajališta koje je zauzeo ovaj sud u ukinutoj presudi posl. br. P-8097/15 od 12. lipnja 2018. godine.

Valja primijetiti da tužena u odgovoru na tužbu, između ostaloga navodi da je neosnovano pozivanje tužiteljice na protek svih razumnih rokova za realizaciju predmetnog Sporazuma, jer je rok za realizaciju Sporazuma jasno i nedvosmisleno određen i predstavlja budući izvjesni događaj, da bi u ponovno provedenom postupku u podnesku od 02. travnja 2021.god, sada tvrdila da predmetnim Sporazumom nije ugovoren rok za prodaju predmetne nekretnine, a radi čega rok i ne može nastupiti obzirom da nije ugovoren, nego je samo ugovoren uvjet za isplatu, i to prodaja predmetne nekretnine i primitak kupoprodajne cijene.

Međutim, neovisno o naprijed navedenom, tijekom ponovno provedenog postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužena otuđila predmetnu nekretninu u korist svojega supruga, saslušanog svjedoka A. J., i to temeljem priloženog

Ugovora o darovanju od 05. prosinca 2019. god., pa stoga ovaj sud u potpunosti prihvaća tvrdnju tužiteljice da je ovakvim činom u vidu zaključenja Ugovora o darovanju predmetne nekretnine, tužena onemogućila nastup u sklopljenom Sporazumu određenog uvjeta isplate, pa je samim time i evidentno da je tražbina tužiteljice dospjela.

Ovo stoga što otuđenje predmetne nekretnine od strane tužene kao vlasnika, pa bilo ono i u korist svojega supruga, nedvojbeno ukazuje na opstrukciju među strankama ugovorene obveze prodaje predmetne nekretnine od strane tužene kao vlasnika, a sve neovisno o do tada eventualno poduzetim mjerama i radnjama od strane tužene u svrhu prodaje predmetne nekretnine. Tužena je sklapanjem priloženog Ugovora o darovanju od 05. prosinca 2019. god., upravo ukazala na neosnovanost svojih tvrdnji tijekom postupka, da od sklapanja predmetnog Sporazuma, pa do danas, ničim nije ugrozila, niti na bilo koji način spriječila nastupanje ugovorenog uvjeta prodaje predmetne nekretnine u svojem vlasništvu, odnosno druge nekretnine u vlasništvu obitelji J..

Naime, tužena pravda sklapanje priloženog Ugovora o darovanju predmetne nekretnine od 05. prosinca 2019. god., navodeći da je pravni posao darovanja poduzet isključivo iz razloga što je tužena nepokretna osoba nakon moždanog i srčanog udara, te da je suprug A. J. predmetno darovanje sačinio iz formalnih razloga, da bi kod G. S. zatražio da se na predmetnoj nekretnini dobije dozvola za najam i parkiranje vozila, a kako bi imali za životne troškove, dok u podnesku od 02.travnja 2021. god., ponovno ističe da je predmetnu nekretninu prethodno bila darovala suprugu A. J. isključivo iz razloga jer je teško bolesna, te isključivo radi stvaranja uvjeta za bržu i lakšu prodaju predmetne nekretnine, jer je on zdraviji i pokretljiviji od nje, pa brže i lakše može obavljati sve predradnje potrebne za kupoprodaju, uključujući i traženje kupca i kontakte sa zainteresiranim kupcima, angažiranje geometra radi izmjere i iskolčenja nekretnine, podnošenje zahtjeva nadležnim upravnim tijelima radi prenamjene nekretnine, ishođenje raznih potrebnih dozvola, a sve u svrhu omogućavanja prodaje nekretnine.

Međutim, sve navedene razloge koje iznosi u svrhu sklapanja priloženog Ugovora o darovanju predmetne nekretnine od 05. prosinca 2019. god., tužena je jednostavno mogla postići i samo time da kao vlasnik predmetne nekretnine, ispusti punomoć svojem suprugu A. J., a kojom ga ovlašćuje da može u njeno ime i za njen račun poduzimati sve radnje u svrhu ishođenja potrebnih dozvola za najam i parkiranje vozila na predmetnoj nekretnini, te u svrhu prodaje predmetne nekretnine.

Osim toga, potreba ishođenja dozvole za parkiranje vozila na predmetnoj nekretnini od strane supruga tužene, ukazuje na neosnovanost istaknutog prigovora tužene da je predmetna nekretnina sama za sebe bez preostalih nekretnina koje su isto tako predmet postupka utvrđivanja prava na naknadu za oduzetu imovinu, bezvrijedna jer nema pristupnog puta, te da ju je stoga nemoguće prodati, a na koje okolnosti pored navedenog, tužena niti ne doprinosi sudu bilo kakve dokaza ili dokazne prijedloge.

U predmetnom Sporazumu se nigdje ne navodi da bi tužiteljica bila ovlaštena prodavati, odnosno tražiti kupca za predmetnu nekretninu, dok tužena neosnovano tvrdi suprotno, navodeći da bi ovu činjenicu tužiteljica priznala u svom stranačkom iskazu sa ročišta od 21.veljače 2018. god., kada je izjavila "Dogovor je bio da ćemo ili ja ili on (A. J., suprug tužene) pokušati prodati nekretninu, za okvirnu cijenu prema procjeni iz upravnog postupka." Naime, tužiteljica je u svojem iskazu izričito navela "Što se tiče dogovora oko prodaje vraćene nekretnine, to nije bila njena ni obveza gospodina J.. Dogovor je bio da će ili ona ili on (tužena ili svjedok A. Jurić) pokušati prodati nekretninu, za okvirnu cijenu prema procjeni iz upravnog postupka, te da se "Nije smatrala obveznom angažirati oko prodaje navedene nekretnine iz Sporazuma".

Osim toga, po ocjeni ovog suda neosnovan je i prigovor tužene da je među strankama dogovoreno da iznos od 45.000,00 EUR, treba umanjiti za do tada isplaćene iznose tužiteljice na ime nagrade i naknade za njen rad kao ovlaštenog punomoćnika u upravnom postupku utvrđivanja prava na naknadu za oduzetu imovinu vođenom pred Uredom državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj Županiji, a sve obzirom da bi u tom slučaju takva odredba bila zasigurno unijeta u tekst predmetnog Sporazuma, ili bi pak među strankama bio postignut dogovor o isplati naknade i nagrade tužiteljici u nižem iznosu od 45.000,00 EUR.

Nadalje, a kako je već navedeno, u predmetnom Sporazumu se nigdje ne spominju preostale nekretnine koje su predmet postupka utvrđivanja prava na naknadu za oduzetu imovinu koji se vodi pred Uredom državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj Županiji, kao i prodaja ovih preostalih nekretnina od strane tužene kao vlasnika, već isključivo pravomoćno u naturi i cijelosti vraćena u vlasništvo tuženoj predmetna nekretnina i prodaja predmetne nekretnine označene kao čest. zem. 4971/4, površine 1319 m2, Z.U. 6697, K.O. S..

Od strane tužene priloženi Ugovor o darovanju sklopljen tijekom ovog postupka dana 21. ožujka 2021. god., a kojim ugovorom sada suprug tužene A. J., predmetnu nekretninu ponovno daruje tuženoj, po ocjeni ovog suda samo potvrđuje ispravnost naprijed iznesenih stajališta ovog suda, kao i tvrdnji tužiteljice da je ovaj ugovor o darovanju sklopljen isključivo za potrebe ovog postupka.

U odredbama čl. 297 ZOO-a, propisno je da je ugovor sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka zavisi od buduće i neizvjesne činjenice. (st.1). Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla, ili volje strana ne proistječe što drugo (st.2), Uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, odnosno da nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen (st.4).

Ovaj sud stoga sada cijeni da je u konkretnom slučaju ugovoreni uvjet isplate tužiteljici pripadajuće nagrade i naknade za zastupanje tužene i njene pravne prednice u postupku radi utvrđivanja prava na naknadu za oduzetu imovinu, i to ugovoreni uvjet prodaje i isplate prodajne cijene za predmetnu nekretninu tuženoj kao vlasniku, ispunjen dana 05. prosinca 2019. god., a kada je tužena otuđila predmetnu nekretninu u korist svog supruga temeljem priloženog Ugovora o darovanju, budući da je na taj način spriječila ispunjenje među strankama ugovorenog uvjeta isplate tužiteljici predmetne tražbine, a čime je i predmetna tražbina tužiteljice dospjela za isplatu, a sve u smislu citirane odredbe čl. 297 st. 4 ZOO-a.

Pri odluci o dospijeću predmetne tražbine danas 05. prosinca 2019. god., valja imati u vidu i činjenicu da tužiteljica nakon opomene, odnosno pozivanja tužene da odredi rok ispunjenja predmetne tražbine, odnosno isplate, nije zatražila određivanje razumnog roka za ispunjenje predmetne tražbine od strane tužene u sudskom postupku, a sukladno odredbi čl. 176 ZOO-a.

Radi svega navedenog, tužena je obvezana da isplati tužiteljici zatraženi i ugovoreni iznos nagrade i naknade u visini od 45.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća tj. 06. prosinca 2019. god., pa do isplate, dok je u odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblje od 28. studenoga 2014. god., do 05. prosinca 2019. god., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. l54. st. 3. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa), te je tužiteljici obistinjen trošak sastava tužbe 5.000,00 kn, zastupanja na ročištima od 19. svibnja 2017., 20. lipnja 2017., 28. rujna 2017., 12. prosinca 2017., 21. veljače 2018., 19. travnja 2018., 12.veljače 2021., 24.ožujka 2021., i 05. svibnja 2021., svako po 5.000,00 kuna, sastava podneska od 26. rujna 2017. (250,00 kuna), što treba uvećati za 25 % PDV- a, u iznosu od 13.125,00 kn, te trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 3.770,00 kn i pristojbe presude u iznosu od 3.770,00 kn, što sveukupno daje iznos od 73.165,00 kn.

U Splitu, 28. svibnja 2021. godine.

S U D A C

Živomir Topić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu u tri primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika