Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-1301/2020-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov-Parcen Borisa kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. B. iz D., OIB:…, 2. L. Ž. iz S., OIB:…, 3. S. V. iz S., OIB:…, svi zastupani po punomoćniku F. D., odvjetniku u S. i 4. S. C. iz S., OIB:…, protiv tuženika B. B., D., SR Njemačka, zastupanog po punomoćnici V. M. odvjetnici u S., radi poništenja oporuke, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude I rješenja Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P- 4060/2018 od 06. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2021.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-4060/2018 od 6. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo poništiti oporuke oporučitelja V. B. pok. J., i to oporuku sačinjenu pred svjedocima "U S., 14. kolovoza 2008.", te oporuku sačinjena kod dr. S. W., javnog bilježnika u D., SR Njemačka od 11. studenog 2010. uz naknadu troškova postupka ( točka I. izreke).

2. U odluci pod točkom II. izreke naloženo je 1. do 4. tužiteljima solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 42.155,00 kn.

3. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanjem predložene privremene mjere zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine, i to stana rbr. 307-etaža 0/0 1. stan na VII (sedmom) katu, označen br. 54, površine 41,83 m[2] u objektu S-3/1, ulaz K-2, zapad, tip stana 1/2 S, sagrađen na čest. zem. 461/3, zgrada S-3/1, do 16, upisan u Z.U. 14403, k.o. S., uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, te oduzimanje nekretnine na način da ključeve stana preda tužiteljima pod 1-pod 4 na čuvanje i upravljanje, a koja privremena mjera bi ostala na snazi do pravomoćnosti odluke o pravnoj valjanosti oporuke ili do drugačije odluke suda, ako se okolnosti zbog kojih je mjera određenja kasnije promijene tako da mjera više nije potrebna.

4. Protiv te presude i rješenja žalbu su izjavili tužitelji, kako iz žalbenih navoda proizlazi zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijane odluke preinače shodno navodima žalbe, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak I odlučivanje.

5. Tuženi je u odgovoru na žalbu osporio navode žalbe te predlaži žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

9. Na žalbene navode tužitelja valja reći, da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Žalitelji u žalbi samo preocjenjuju izvedene dokaze, pa stoga njihova žalba predstavlja samo drugačiju, i to pogrešnu, ocjenu izvedenih dokaza na koje je ovlašten jedino sud. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio provedene dokaze, a žalbeni prigovori u tom smislu ne mogu se prihvatiti.

10. S druge strane, druge dokaze nije bilo potrebno provoditi jer je činjenično stanje s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev u dovoljnoj mjeri utvrđeno i temeljem provedenih dokaza. Posebno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Predmet spora predstavljaju zahtjevi tužitelja upravljeni na poništenje oporuke oporučitelja V. B. pok. J., i to oporuke sačinjene pred svjedocima "U S., 14. kolovoza 2008.", te oporuke sačinjena kod dr. S. W., javnog bilježnika u D., SR Njemačka od 11. studenog 2010. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da su predmetne oporuke rezultat prijevarnog postupanja tuženika, pa je predmet spora valjalo raspraviti s aspekta primjene odredbe članka 27. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZN).

12. Naime, prema navedenoj odredbi oporuka se može na zahtjev poništiti ako je istu oporučitelj napravio zato što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi o činjenicama koje su pobudile oporučitelja da učini ta raspolaganja (stavak 1.), dok je u stavku 2 istoga članka 27 istog Zakona, propisano kako je prijevara razlog za poništenje oporuke i kad potječe od treće osobe, pri čemu odredba stavka 3. propisuje da će se raspolaganje oporukom poništiti i ako je oporučitelj bio u zabludi o činjenicama koje su pobudile oporučitelja da učini to raspolaganje.

13. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio slijedeće:

- da su tužitelji kao zakonski nasljednici pok. V. B. rješenjem Općinskog suda u Splitu broj O-3818/11 od 1. lipnja 2012. godine upućeni u parnicu radi utvrđenja pravne valjanosti oporuke " U Splitu, 14. kolovoza 2008.", a koju tužbu su podnijeli 25. srpnja 2012.,

- da je ostavitelj sačinio oporuku pred svjedocima "U S., 14. kolovoza 2008." kojom je rasporedio svu svoju imovinu (nekretnine, pokretnine, kunska i devizna sredstva) u korist tuženika,

- da je tuženik tijekom parničnog postupka dostavio u spis pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. V. B. doneseno 23. srpnja 2012. u ostavinskom postupku koji je vodio Općinski sud u Düsseldorfu u Njemačkoj pod poslovnim brojem 90a VI 713/11 te javnobilježničku oporuku sastavljenu pred javnim bilježnikom u D., SR Njemačka, 11. studenog 2010.,

- da je pok. V. B., nakon predmetne oporuke od 14. kolovoza 2008., sačinio i javnobilježničku oporuku u uredu dr. S. W., Javnog bilježnika u D., dana 11. studenog 2010., a kojom preventivno ukida sve svoje odluke koje je donio za slučaj smrti, te za svog jedinog i neograničenog nasljednika za cijelo postavio tuženika, i to za svu nepokretnu i pokretnu imovinu, kako u tuzemstvu, tako i u inozemstvu,

- da je u postupku pred Općinskim sudom u Düsseldorfu sudjelovao i tužitelj M. B., koji je podnio prigovor protiv donošenja rješenja o nasljeđivanju, kojim je tuženik proglašen nasljednikom na temelju oporuke iz 2008., koja je predmet i ovog postupka,

- da je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu br. K-DO-526/12 u kaznenom predmetu br. K-DO-526/12 dana 8. lipnja 2012., donijelo rješenje o odbačaju kaznene prijave tužiteljice pod 4, podnesene protiv B. B., A. P. i A. P., zbog kaznenog djela iz članka 311 stavka 2 u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona,

- da je prema raspoloživoj medicinskoj dokumentaciji, ostavitelj sada pok. V. B. u vrijeme sastavljanja javnobilježničke oporuke (11. studenog 2010.) imao razvijenu kliničku sliku uznapredovanog organskog psihosindroma - nakon moždanog udara, te mu je u svim segmentima funkcioniranja trebala svakodnevno tuđa njega i pomoć,

- da stalni sudski vještak dr. S. B. spec. psihijatar, u vještvu od 3.prosinca 2018., nije našla pouzdane psihijatrijske dokaze koji bi ukazivali na stupanj psihičke poremećenosti sada pok. V. B. u vrijeme sastavljanja oporuke 14.kolovoza 2008., da ne mogao shvatiti značenje vlastitog postupanja i adekvatno prosuditi sve činjenice vezano za sastavljanje predmetne oporuke,

- nadalje vještakinja navodi da informacije sadržane u raspoloživoj medicinskoj dokumentaciji, upućuju da je ostavitelj sada pok. V. B. u vrijeme sastavljanja javnobilježničke oporuke (11. studenog 2010.) imao razvijenu kliničku sliku uznapredovanog organskog psihosindroma - nakon moždanog udara, te mu je u svim segmentima funkcioniranja trebala svakodnevno tuđa njega i pomoć, te da do sada raspoloživi podaci daju dovoljno osnova da se može zaključiti da ostavitelj sada pok. V. B. tempore acta (11. studenog 2010.), nije bio sposoban za shvaćanje i rasuđivanje, te svjesno i voljno sklapanje predmetne oporuke.

14. Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je smatrao kako u postupku nije utvrđeno da bi spornu pismenu oporuku pred svjedocima ostavitelj sačinio pod utjecajem prijetnje, prinude, prevare ili zablude (članak 27. stavak 1. ZN), budući da je tuženik koji je nakon višegodišnjeg života u zajednici sa ostaviteljem u istom kućanstvu SR Njemačkoj, na adresi D.

15. Naime, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi kako ostavitelj pok. V. B. nije za života sklapao brak, a niti je imao djece, pa je po ocjeni suda sasvim životno i logično da svu svoju imovinu oporukom ostavi bliskom prijatelju sa kojim dugi niz godina živi u istom kućanstvu, i koji ga pomaže. Štoviše, iz priložene dokumentacije je razvidno da je Općinski sud u Düsseldorfu rješenjem od 23. lipnja 2010., postavio tuženika kao skrbnika pok. ostavitelja, pri čemu je krug zadataka obuhvaćao skrb za zdravlje, određivanje prebivališta, brigu o imovini, zastupanje pred organima vlasti, poslove stanovanja i odluke o primanju i otvaranju pošte, te da ova skrb nije više ukidana do ostaviteljeve smrti.

16. Navedena okolnost samo opravdava zaključak prvostupanjskog suda o bliskoj vezi između ostavitelja i tuženika, pa činjenica da je pok. ostavitelj sa predmetnim oporučnim raspolaganjima u korist tuženika iznevjerio očekivanja tužiteljica pod 1 – pod 4, kao njegovih zakonskih nasljednika, svakako nije razlog za poništenje predmetnih oporuka, pri čemu svakako nije od značaja niti činjenica da tužiteljice pod 1 – pod 4 ne poznaju tuženika i da ga nikada nisu vidjele, a isto tako niti činjenica da je tuženik stranac iz Irana.

17. S druge strane pozivanje tužitelja na punomoći i ovlaštenje kojima je pok. ostavitelj za života ovlastio brata M. B. da raspolaže sredstvima na njegovim računima i trezoru kod ovlaštenih banaka u RH, a što je pok. ostavitelj uradio iz razloga što je živio u Njemačkoj, a njegov brat živi u D., pa je pazio na njegov stan, održavao njegov stan i plaćao režijske troškove, ne potvrđuje tvrdnje tužitelja. Naime, radi se o punomoći i ovlaštenja, koje je pok. ostavitelj svojem bratu pok. M. B. ispustio još 1999., dok iz sadržaja provedenih dokaza razvidno da su se od tada pa do spornih oporučnih raspolaganja pok. ostavitelja, umnogome izmijenili odnosi između pok. ostavitelja i njegove rodbine u RH.

18. Naime, u postupku je utvrđeno kako nitko od predloženih, a nesaslušanih svjedoka od strane tužiteljica pod 1- pod 4, nije nikada živio, a niti bio u Njemačkoj u posjetu kod pok. ostavitelja i tuženika, pa čak niti u posjetu prilikom njihovih boravaka u S., pa tako zacijelo ne mogu niti imati bilo kakvih spoznaja o odnosima između pok. ostavitelja i tuženika, odnosno spoznaja na okolnosti da bi pok. ostavitelj od strane tuženika bio prevaren, doveden u zabludu ili prisiljen da sačini predmetne oporuke u njegovu korist.

19. Prema tome, imajući u vidu činjenice koje je sud prvog stupnja utvrdio u postupku ovaj sud nalazi, da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u sporu odbijanjem opisanih zahtjeva tužitelja, budući da ni jedan od postavljenih zahtjeva ni po ocjeni ovog žalbenog suda nije osnovan. To stoga, jer nije utvrđeno postojanje onih okolnosti iz članka 27. ZN zbog kojih se može tražiti poništenje oporuke zbog mana volje na strani oporučitelja.

20. Oporuka je izričito, osobno očitovanje posljednje volje upravljeno na raspolaganje za slučaj smrti. Dakle, jednostrani pravni posao i može je napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života (članak 26. stavak 1. ZN).

21. U slučaju kada se utvrdi da ostavitelj u vrijeme sastavljanja oporuke nije bio sposoban za rasuđivanje tada se na temelju svih okolnosti utvrđuje je li to doista bilo tako odnosno je li u određenom slučaju bila isključena sposobnost za rasuđivanje. Odlučna činjenica je konkretna mogućnost oporučiteljeva rasuđivanja u trenutku sastavljanja oporuke pri čemu su nesposobnost oporučitelja tj. ako u vrijeme sastavljanja oporuke nije imao 16 godina života ili nije bio sposoban za rasuđivanje i nemogućnost i nedopustivost sadržaja oporuke razlozi ništetnosti oporuke. S druge strane, što se tiče razloga pobojnosti oporuke za istaknuti je da je poništenje oporuke moguće zbog mana volje kod oporučitelja (na primjer kad je riječ o prijetnji, sili (fizičkoj, psihičkoj), prijevari ili zabludi – ovdje se uvažava i zabluda u motivu, što znači u činjenicama koje su pobudile oporučitelja da sastavi oporuku određenog sadržaja. Pri tom pobojnost neke oporučne odredbe ne utječe na valjanost ostalih odredaba, ako one mogu opstati bez te odredbe.

22. Poništenje oporuke iz tog razloga može zahtijevati osoba koja ima pravni interes, a to će najčešće biti zakonski nasljednici oporučitelja i to u roku od godine dana od saznanja za oporuku, s time da taj rok ne može početi teći prije proglašenja oporuke. Krajnji rok je 10 godina od proglašenja oporuke. Tužitelji u tužbi I činjeničnom supstratu tužbe ne ističu razloge za ništavost oporuke, već ističu razloge pobojnosti i to mane volje oporučitelja odnosno prijevarno postupanje tuženika, te tužbom traže poništenje oporuka ostavitelja, a ne utvrđenje ništavosti (ništetnosti) oporuke.

23. U navedenim okolnostima, suprotno navodima žalbe, nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva jer istaknuti razlozi ne bi imali za posljedicu ništavost oporuke, već njezinu pobojnost, a zahtjev za utvrđenje ništavosti oporuke zbog nesposobnosti oporučitelja nije niti postavljen u tužbi. Sud bi prekoračio tužbeni zahtjev (članak 2. stavak 1. ZPP-a) kada bi umjesto zahtijevanog poništenja utvrdio ništavom oporuku ostavitelja jer za utvrđenje apsolutno ništave oporuke traži se postojanje činjeničnog stanja drugačijeg od činjeničnog stanja za pobijanje njene relativne ništavosti.

24. Zahtjev za poništenje ne sadržava u sebi ujedno i zahtjev za utvrđenje ništetnosti., a prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu bitno je utvrditi koji se točno razlozi iznose u tužbi i što uistinu tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje.

25. Osim toga iz stanja spisa, odnosno rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Düsseldorfu proizlazi da je tuženik nasljednikom proglašen upravo na temelju oporuke iz 2008. godine, koja je predmet ovog postupka, a ne javnobilježničke oporuke iz 2010., za koju sud u Düsseldorfu navodi da u konačnici može biti neizvjesno da li je javnobilježnička oporuka od 11. studenog 2010. materijalno važeća zbog stavljanja po starateljstvu tuženika.

26. Naime, odredbom članka 64. stavak 1. ZN-a, oporučitelj može uvijek opozvati oporuku, u cjelini ili djelomično, očitovanjem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka. Odredbom stavka 3. istog članka ZN-a glede valjanosti opoziva oporuke primjenjuju na odgovarajući način pravila o valjanosti oporuke.

27. Međutim, samo postojanje novije oporuke, bez da sud utvrdi da li su ispunjene pretpostavke iz odredbi članka 64. ZN-a, pa i kad je u njoj sadržan izričit opoziv, ne znači da je ranija oporuka opozvana, odnosno da ne postoji, kako je to već ranije ukazano u rješenju ovog suda od 2. srpnja 2015. pod poslovnim brojem Gžmal-281/15, kojim je ukinuto rješenje o odbačaju tužbe od 9. srpnja 2014. pod poslovnim brojem Pst-886/12.

28. Naime, da bi predmetna oporuka iz 2008. bila ukinuta, odnosno opozvana oporukom iz 2010., opoziv oporuke mora udovoljavati pretpostavkama za valjanost oporuke, što je u konkretnom slučaju izostalo obzirom na u postupku utvrđenu činjenicu da ostavitelj u vrijeme sačinjenja predmetne oporuke iz 2010. nije bio sposoban za rasuđivanje, time ni shvatiti značaj oporučnog raspolaganja.

29. Iz pregledanog rješenja Općinskog suda u Düsseldorfu od 23. srpnja 2012. (ovjereni prijevod s Njemačkog jezika), razvidno je kako je u ožujku 2010., ostavitelj pok. V. B. pretrpio moždani udar zbog čega je bio na bolničkom liječenju u bolnici M. u D. i da je 19. ožujka 2010., Općinski sud u Düsseldorfu pokrenuo nad njim postupak skrbi i naložio vještačenje s kojim se trebalo ispitati da li, i u kojim poslovima treba za ostavitelja postaviti skrbnika. Tako je u psihijatrijskom stručnom vještvu od 27. svibnja 2010., dr. med. T. S. psihijatar u Klinici u D. utvrdio da kod ostavitelja postoji organski psihosindrom nakon moždanog infarkta s jasnim kognitivnim negativnim odražavanjem (umanjenjem), kao i smanjenjem mobilnosti zbog čega je Općinski sud u Düsseldorfu postavio 23. lipnja 2010., tuženika B. B. kao skrbnika ostavitelja, pri čemu je krug zadataka obuhvaćao skrb za zdravlje, određivanje prebivališta, brigu o imovini, zastupanje pred organima vlasti, poslove stanovanja I odluke o primanju i otvaranju pošte time da ova skrb više nije ukidana do ostaviteljeve smrti.

30. U odredbi članka 26. stavak 3. ZN-a, propisano je da gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji bi nastupio pošto je oporuka napravljena ne utječe na njezinu valjanost, pa je dakle predmetna Oporuka pok. V. B. pred svjedocima A. P. i A. P. od 14. kolovoza 2008., pravno valjana i kao takva proizvodi sve svoje pravne učinke.

31. Utoliko s pravom prvostupanjski sud zaključuje kako oporuka pok. V. B. sačinjena kod dr. S. W. J. bilježnika u D., SR Njemačka od 11. studenog 2010., a kojom je pok. ostavitelj ionako raspolagao na potpuno identičan način sa svom svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, sukladno odredbi članka 26. stavak 2. ZN-a, kao ništav pravni posao ne proizvodi nikakve pravne učinke od samog sastavljanja dana 11. studenog 2010., pa tako jasno niti u svom dijelu u kojem pok. ostavitelj preventivno ukida sve odluke koje je donio za slučaj smrti. Naime, u slučaju predmetne javnobilježničke oporuke od 11. studenog 2010., se ne radi o pobojnom pravnom poslu koji može biti predmet poništenja konstitutivnom sudskom odlukom, već se radi o ništavom pravnom poslu koji može biti isključivo predmet deklaratorne sudske odluke kojom se utvrđuje njegova ništavost.

32. U navedenom pravilno je sud prvog stupnja u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i to kako u dijelu koji se odnosi na poništenje predmetne Oporuke pred svjedocima od 14. kolovoza 2008., tako i u dijelu koji se odnosi na poništenje predmetne javnobilježničke Oporuke od 11. studenog 2010., čime nisu ostvarene ni pretpostavke za određivanjem predložene privremene mjere osiguranja nenovčane tražbine.

33. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijano presudu, a temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a pobijano rješenje i odluku o parničnom trošku zasnovanu na valjanoj primjeni odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

U Splitu 27. svibnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.