Poslovni broj: Usž-3964/20-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. M. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., Ž. R. i S. K. M. iz K., protiv tuženika Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Republike Hrvatske, Z., radi sukoba interesa, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-70/20-5 od 30. travnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2021.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-70/20-5 od 30. travnja 2020.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda odbacuje se tužba tužitelja podnesena protiv točke II. odluke tuženika, broj: 711-I-2078-P-188-16/19-81- 11 od 15. studenog 2019., kojom se ukida rješenje istog tijela, broj: 711-I-1134-P- 188-16/18-47-11 od 28. kolovoza 2018. godine.
2. Tužitelj je protiv osporenog rješenja izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, upire na presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-914/19-12 od 10. lipnja 2019., kojom se poništava odluka tuženika, broj: 711-I-382-P-188-16/19-72-11 od 3. prosinca 2018. i predmet vraća na ponovni postupak. Kako je Upravni sud poništio odluku tuženika, to su poništene i sve pravne posljedice koje je odluka svojom izrekom proizvela, a što znači da je osporena odluka tuženika, kojom se ukida rješenje istog tijela od 28. kolovoza 2018., suprotna zakonu jer tuženik ukida nešto što je već poništeno, a nakon što su već nastupile sve pravne posljedice poništaja. Stoga donošenju pobijane točke II. odluke uopće nije bilo mjesta, a niti valjane osnove ni potrebe, posebno imajući u vidu navod obrazloženja iz naprijed navedene presude prvostupanjskog upravnog suda, kojim se tuženiku daje uputa u odnosu na ponovljeni postupak. Naime, obzirom da se postupak vraća u stadij koji je neposredno prethodio donošenju poništenog rješenja, a iz utvrđenja navedene presude Upravnog suda u Zagrebu jasno proizlazi da nema mjesta obnovi postupka u odnosu na događanja o kojima je prvotnom odlukom pravomoćno odlučeno (sastanci 26. veljače i 3. ožujka 2017.), to nije bilo osnove za ukidanjem odluke koja je već pravomoćno poništena. Stoga tužitelj smatra da je, odbacujući tužbu i obrazlažući to kao u pobijanom rješenju, prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, povrijedio pravila postupka te pogrešno primijenio materijalno pravo. Dodaje da je sadržaj točke II. izreke neupitno upravni akt, te se poziva na članak 131. stavak 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), prema kojem se upravni spor može pokrenuti radi ocjene zakonitosti predmetne odluke tuženika u smislu članka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.), jer je pravni interes tužitelja za tako nešto neupitan. Iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra da osporeno rješenje nije na zakonu utemeljeno, tužitelj predlaže ovom Sudu da osporeno rješenje poništi i stvar riješi na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, osporava osnovanost žalbenih navoda te naglašava da ostaje kod svih utvrđenja iz obrazloženja odluke od 15. studenog 2019., te svih navoda iz odgovora na tužbu od 22. siječnja 2020. Dodaje kako tužitelj pogrešno tumači da je presudom prvostupanjskog upravnog suda od 10. lipnja 2019., poništeno i rješenje tuženika od 28. kolovoza 2018., jer, nakon iste, na pravnoj snazi su održane odluka o pokretanju postupka od 11. siječnja 2018., meritorna odluka od 27. travnja 2018. te rješenje o obnovi postupka od 28. kolovoza 2018., radi čega je neosnovano tumačenje tužitelja da je navedenom presudom poništeno i rješenje tuženika o obnovi postupka. Nastavno se tuženik poziva na obrazloženje osporene odluke, te naglašava kako je njegovo postupanje sukladno navodima tužitelja koji u žalbi navodi da iz utvrđenja prvostupanjske presude, poslovni broj: UsI-914/19, jasno proizlazi da nema mjesta obnovi postupka u odnosu na događanja o kojima je prvotnom odlukom pravomoćno odlučeno (sastanci 26. veljače i 3. ožujka 2017.). Stoga tuženik smatra nejasnim zahtjev tužitelja iz žalbe, odnosno uopće pravni interes tužitelja da se rješenje prvostupanjskog suda poništi/ukine, jer se istim de facto potvrđuje stav tužitelja iznesen u predmetnoj žalbi. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže ovom Sudu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Iz podataka sveza spisa razvidno je da se rješenjem tuženika od 28. kolovoza 2018., koje je ukinuto ovdje osporenom točkom II. izreke odluke od 15. studenog 2019., po službenoj dužnosti, obnavlja postupak koji se pred tuženikom vodio protiv tužitelja, u opsegu i dijelu u kojem će se utvrditi je li dana 19. veljače 2017. održan sastanak između predstavnika Vlade Republike Hrvatske i koncerna A. i je li na istom bio prisutan tužitelj i kakva je bila njegova uloga na sastanku, te ponovno ispitati sadržaj sastanka održanog 26. veljače 2017. i ulogu tužitelja na istom, kao i preispitati ulogu i postupanje tužitelja na ostalim sastancima održanim između predstavnika Vlade RH, Hrvatskog sabora, kreditnih institucija i trećih osoba, a na kojima se raspravljalo i/ili odlučivalo o rješavanju problema koncerna A.
6. Slijedom izloženog, proizlazi da rješenjem od 28. kolovoza 2018. nije odlučeno o nekom tužiteljevom pravu/pravnom interesu/obvezi, već se ovdje radi o aktu kojim, sukladno članku 39. stavku 3. Zakona o sprječavanju sukoba interesa („Narodne novine“, broj 26/11., 12/12., 126/12. i 57/15.-dalje u tekstu: ZSSI), tuženik obavještava tužitelja o pokretanju (obnove) postupka odnosno o radnjama koje će se s tim u vezi poduzeti prije donošenja odluke o eventualnoj povredi odredaba ZSSI-a, dakle, radi se sadržajno o rješenju procesnog karaktera.
7. Prema pak odredbi članka 30. stavka 1. točke 6. Zakona o upravnim sporovima, sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena protiv postupovne odluke, osim ako zakonom nije drukčije propisano.
8. Odredbom članka 48. stavka 1. ZSSI-a propisano je da se upravni spor može pokrenuti samo protiv odluke Povjerenstva iz članka 42. do 47. ovog Zakona, a kojim odredbama su određene sankcije u slučaju kršenja taksativno navedenih odredaba tog Zakona.
9. Uvažavajući citirane zakonske odredbe, razvidno je da protiv odluke o pokretanju postupka, odnosno postupovne odluke tuženika, nije dopušteno pokrenuti upravni spor, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužbu tužitelja odbacio.
10. Pritom nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari činjenica da je prvostupanjski sud osporeno rješenje utemeljio na pogrešnoj procesnoj odredbi, konkretno odredbi članka 30. stavka 1. točke 2. Zakona o upravnim sporovima, jer je pogrešno smatrao da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Propust, naime, prvostupanjskog suda da odluku o odbačaju tužbe obrazloži valjanim razlozima ne predstavlja takvu povredu zakona kojom bi se, samo po sebi, a pri inače pravilnoj primjeni zakona, tužitelju nanijela bilo kakva šteta.
11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1., u vezi članka 67. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 27. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
