REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 550/2020-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. J., zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04. i 84/05. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. J., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 28. veljače 2020. broj K-13/2019., u sjednici održanoj 27. svibnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženi A. J., zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. KZ/97., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine.
II. Odbija se žalba optuženog A. J. kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom, optuženi A. J. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. KZ/97. Na temelju citirane zakonske odredbe, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, te mu je na temelju članka 67. stavka 3. KZ/97. izrečena uvjetna osuda, tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. Primjenom članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu 40.380,35 kuna.
I Kž 550/2020-9
2. Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi A. J.
3. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni, te optuženika osuditi na kaznu zatvora primjerenog trajanja.
4. Optuženi A. J. je žalbu podnio putem branitelja G. K., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i odluke o troškovima. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Državni odvjetnik je odgovorio na žalbu optuženika, s prijedlogom odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu, a optuženik je, u okviru podnesene žalbe, putem branitelja, odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom odbiti žalbu kao neosnovanu.
6. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su optuženi A. J. i njegov branitelj G. K., jer su to zahtijevali, te Glavna državna odvjetnica Republike Hrvatske. Kako sjednici nije pristupio zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, niti branitelj optuženika, iako su prema potvrdi o obavljenoj dostavi uredno obaviješteni, dok se u odnosu na optuženog A. J. obavijest o sjednici u tri navrata vratila s naznakom "nije tražio", to je u skladu s člankom 475. stavkom 4. ZKP/08. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
8. Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o uvjetnoj osudi je osnovana, a žalba optuženika je u cijelosti neosnovana.
9. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Nasuprot, paušalnoj, tvrdnji žalitelja, sud prvog stupnja je, u pogledu odlučnih činjenica, označio jasne razloge na kojima se zasniva izreka presude. U pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja, niti su izneseni razlozi međusobno proturječni. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. Nezadovoljstvo žalitelja opsegom iznesenih razloga ne opravdava istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.
10. Optuženik nije u pravu niti kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. Obrazlažući, navodno, prekoračenje optužbe, žalitelj tvrdi kako "... opis prometne nesreće ne proizlazi iz niti jednog dokaza u spisu, te je u suprotnosti sa svim provedenim prometnim
I Kž 550/2020-9
vještačenjima i iskazom okrivljenika ...", na koji način prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će kasnije biti više riječi.
11. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP/08. To što smatra da postoje okolnosti koje isključuju krivnju jer je sud "... ispravnom analizom materijalnih i personalnih dokaza u spisu trebao donijeti odluku kojom se okrivljeni oslobađa optužbe ...", a pritom pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu.
12. Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima.
12.1. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer prvostupanjski sud nije utvrdio da bi postojanje alkohola u organizmu optuženika bilo u uzročnoj vezi s predmetnom prometnom nesrećom.
12.2. Iz toksikološkog vještačenja, nedvojbeno, proizlazi da je optuženik upravljao osobnim automobilom, pri koncentraciji 1,04 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, zbog čega je bio u pripitom stanju. Alkohol u organizmu umanjuje i psihičke i fizičke sposobnosti vozača, uslijed čega je bilo suvišno provoditi dodatne dokaze radi utvrđivanja ove notorne okolnosti. Nadalje, iz nalaza i mišljenja prometnog vještačenja Fakulteta prometnih znanosti, jasno, proizlazi kako je kretanje vozila prema lijevom rubu kolnika, posljedica greške optuženika u procjeni putanje ulaska u zavoj. Optuženikova pogrešna reakcija u savladavanju zavoja, pak, posljedica je alkoholiziranog stanja u kojem se nalazio. Upravo zato je i poduzeo neprimjerene manevre upravljačem, te je naglim i intenzivnim skretanjem u desno destabilizirao automobil, što je rezultiralo prometnom nesrećom. Iz prometnog vještačenja proizlazi kako nema tehničkih elemenata niti materijalnih tragova kojima bi se utvrdio objektivni uzrok optuženikovog prelaska na lijevu prometnu traku. Dakle, prvenstveno način vožnje optuženika kroz pregledni lijevi zavoj i brzina, koja je iznosila 89 km/h, premda nešto niža od granične, nisu bili primjereni njegovim očito smanjenim vozačkim potencijalima, i samo zato je došlo do fatalnog ishoda.
12.3. Slijedom izloženog, prvostupanjski sud opravdano nije primijenio tzv. pravno- logičko pomagalo "in dubio pro reo", jer nije našao postojanje nekih dvojbi u pogledu odlučnih činjenica. Opis događaja iz obrane optuženika, premda je prema prometnom vještačenju "tehnički prihvatljiv", ničim nije bio potkrijepljen. Pored toga, iz navoda prometnog vještaka V. B., kojem nisu proturječili ostali prometni vještaci niti su stranke prigovarale, proizlazi kako navodni kamen koji je opisao optuženik, a policijskim očevidom nije niti bio evidentiran, nije predstavljao neku opasnost za vozilo i vozač ga nije imao razloga zaobilaziti.
12.4. Nasuprot žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno
I Kž 550/2020-9
djelo, upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.
13. Optuženik nije, a državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog odluke o kazni.
13.1. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.
13.2. Prvostupanjski sud je, pravilno, optuženiku olakotnim cijenio, uz protek vremena od počinjenja djela, njegovu dosadašnju neosuđivanost, obiteljske prilike, zaposlenost i korektno držanje pred sudom, uz okolnost da je u prometnoj nesreći poginula njegova tadašnja djevojka, čijoj obitelji je uputio ispriku i isplatio naknadu štete. Otegotnim je cijenjena društvena opasnost ovakvih kaznenih djela.
13.3. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja precijenio olakotne okolnosti, dok je otegotnu okolnost podcijenio, uslijed čega se primijenjena uvjetna osuda ukazuje preblagom sankcijom. Sve utvrđene olakotne okolnosti, koje u svom zbiru ne predstavljaju naročite olakotne okolnosti, ne daju osnova za primjenu instituta ublažavanja zakonom propisane kazne. Stoga nema uvjeta ni za primjenu uvjetne osude. Upravljanje vozilom u pripitom stanju, imajući u vidu da je u prometnoj nesreći život izgubila mlada osoba, ne zaslužuje honoriranje optuženika blagim kažnjavanjem. Upravo to je učinio prvostupanjski sud, pri čemu je otegotnoj okolnosti društvene opasnosti od ovakvih kaznenih djela, propustio dati pravilan značaj.
13.4. Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 56. KZ/97.) te o svrsi kažnjavanja (članak 50. KZ/97.), procijenjeno je optimalnim optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Upravo ovako odmjerenom kaznom izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
13.5. Stoga je, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o kazni.
14. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o troškovima. Nakon što je proglasio optuženika krivim, prvostupanjski sud je pravilno, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08., naložio optuženiku plaćanje troškova kaznenog postupka, jer nije utvrdio postojanje uvjeta za oslobađanje od plaćanja troškova, niti u cijelosti niti
I Kž 550/2020-9
djelomično. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da optuženik prima prosječnu mjesečnu plaću u iznosu 30.000,00 kuna, a što višestruko nadilazi prosjek u Republici Hrvatskoj. Ukoliko se, usprkos tome, naknadno utvrde okolnosti lošijeg imovinskog stanja optuženika, prvostupanjski sud može, sukladno članku 148. stavku 6. ZKP/08., posebnim rješenjem odlučivati o daljnjem statusu optuženikove dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.
15. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.
16. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
17. Imajući u vidu navedeno, primjenom odredbe članka 486. stavka 1. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I., a na temelju članka 482. ZKP/08., kao pod točkom II. izreke ove presude.
Zagreb, 27. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Ileana Vinja, v.r.
