REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1361/2020

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZMO, Središnja služba,Z., OIB:…., protiv tuženika W. o.,

V. I. G., Z., OIB:…, zastupan

po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B.&P., S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana

13. travnja 2021., u nazočnosti generalne punomoćnice tužitelja D. G. i punomoćnika tuženika odvjetnika N. Č., dana 26. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe platiti tužitelju u korist Državnog proračuna RH1210010051863000160, Model26, pozivom na broj 5908-19-19-03135043592 iznos od 32.970,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 5. svibnja 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženih 2.060,40 kn glede glavnice te za više traženu kamatu potraživanu od 4. svibnja 2020. pa do dana kada je kamata dosuđena – do 5. svibnja 2020. zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.U tužbi upućenoj ovom sudu predajom preporučene pošiljke pošti dana 5. svibnja 2020. se navodi kako je dana 17. prosinca 2004. osiguranica tužitelja V. M. doživjela prometnu nezgodu za koju je proglašen krivim J. D., vozač autobusa marke Mercedes 305, reg. oznake…. Navedeno vozilo je bilo vlasništvo P. d.o.o. i u trenutku nezgode osigurano kod tuženika po polici broj 210001130763. Rješenjem HZMO Područne službe u S. broj 6998355 od 18.lipnja 2008. osiguranici V. M. je priznato, počevši od 13. srpnja 2006., pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a uzrok invalidnosti je bolest (50%) i ozljeda izvan rada (50%). Pravomoćnom presudom naslovnog suda Pi-548/11 od 16.prosinca 2011. prihvaćen je tužbeni zahtjev za naknadu štete isplatom mirovine osiguranici tužitelja V. M. za razdoblje od 8.listopada 2006. do 31. prosinca 2008. povodom istog štetnog događaja. Daljnju štetu nastalu isplatom invalidske mirovine V. M. tuženik je podmirivao temeljem odštetnih zahtjeva do 31. prosinca 2013.

Isplatom invalidske mirovine V. M. tužitelj trpi daljnju štetu pa tako za razdoblje od 1. travnja 2017. do 30. travnja 2020. potražuje naknadu štete u svoti od 35.030,59 kn (50% od ukupnog isplaćene mirovine od 70.061,17 kn). Odgovornost tuženika za štetu se temelji na odredbi čl. 164. Zakona i mirovinskom osiguranju a visina štete na odredbi čl. 161. istog zakona, slijedom čega je zatraženo obvezati tuženika na isplatu spomenutog iznosa sa kamatom od 4. svibnja 2020.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je priznao pasivnu legitimaciju i odgovornost za nastanak predmetne nezgode navodeći kako među strankama nije sporno da je pravomoćnim rješenjem HZMO, Područne službe u Z. od 18.06.2008. V. M. kod koje je zbog bolesti 50% i ozljede izvan rada 50% nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu, kako nije sporno ni da je presudom Općinskog suda u Splitu broj Pi-548/11 od 16. prosinca 2011. tuženik dužan solidarno isplatiti tužitelju iznos koji predstavlja 50% razmjernog iznosa mirovine za razdoblje od 08.10.2006. do 31.12.2010.

Međutim, tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu predlažući ga odbiti. Naime, budući iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju podmirio tražbinu do 31.12.2013. tuženik je istaknuo prigovor zastare prava iz čl. 227. ZOO-a.

Bez obzira što je tužbeni zahtjev neosnovan zbog istaknutog prigovora zastare prava, tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva ističući kako obveza tuženika proizlazi iz odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojom je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju te da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu jer očito tužitelj ne potražuje razmjerni iznos mirovine.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom zapisnika o očevidu RH MUP PUSD PPP 511-12-36-KU-163/04 od 26.1.2005., dopisa ODO Split tužitelju pod brojem K-DO-227/05 od 22.4.2011., rješenja tužitelja Klasa: 141-02/07-01 od 18.6.2008., nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 13.7.2006., mišljenja stručnog povjerenstva tužitelja od 19.7.2006., obračuna izvršene isplate invalidske mirovine V. M. od 30.4.2020., presude ovog suda Pi-548/11 od 16.12.2011., time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

4.Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

5.Predmet spora je zahtjev za isplatu 35.030,59 kn s osnova naknade štete koju tužitelj trpi isplatom osiguranici V. M. 50% iznosa invalidske mirovine u kojem opsegu je uzrok invalidnosti utvrđen kao posljedica nezgode izvan rada za koju postoji tuženikova odštetna odgovornost, koje potraživanje se odnosi na razdoblje od 01. travnja 2017. do 30.travnja 2020.

6.Provedenim dokazima su utvrđene činjenice koje u ovom stadiju postupka među strankama nisu ni sporne i to kako slijedi:

-kako se kod ovog suda vodio kazneni postupak protiv J. D. koji je pravomoćnom presudom IK-488/05 od 14. siječnja 2008.g. proglašen krivim što je 17. prosinca 2004.g. oko 09,45 sati u S. na…, upravljajući autobusom marke „Mercedes“ reg. oznake … u vlasništvu JP „P.“ koji je

prometovao na relaciji R. nj.-H.-R. nj., postupio suprotno čl. 25. Pravilnika o posadi i radu vozača na način da je nakon zaustavljanja na autobusnoj postaji kod V. s. krenuo autobusom bez da se prethodno uvjerio da

su svi putnici uredno izašli i da je zatvorio vrata autobusa, olako držeći da neće nikoga ugroziti niti prouzročiti prometnu nesreću pa je putnica V. M. koja je na stražnjim vratima započela s izlaženjem iz autobusa uslijed naglog kretanja autobusa izgubila ravnotežu i prednjim dijelom tijela pala na uzdignuti prostor autobusnog stajališta namijenjen za stajanje putnika, uslijed čega je zadobila udarac u lijevu jagodičnu kost i glavu, prijelom lijeve palčane kosti na tipičnom mjestu i prijelom palca desne ruke, koje ozljede su bile teške tjelesne, pa bi navedenim kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozio promet da je izazvao prometnu nesreću u kojoj je druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, a djelo je počinjeno iz nehaja i to kao kazneno djelo protiv opće sigurnosti prometa – izazivanje prometne nesreće iz čl. 272. st. 2. KZ-a u svezi sa st. 1. pa je temeljem istog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci nakon čega mu se temeljem čl. 67. primijenila uvjetna osuda s rokom kušnje od 2 godine od pravomoćnosti presude,

- kako je na prijedlog izabranog liječnika a po zahtjevu osiguranice V. M. kod tužitelja vođen postupak radi priznavanja prava na mirovinu u kojem je dana 18. lipnja 2008. od strane Područne službe tužitelja u Z. doneseno rješenje kojim je utvrđeno da je kod V. M., zbog bolesti u postotku od 50% i ozljede izvan rada u postotku od 50% nastala profesionalna nesposobnost za rad te joj je priznato, počev od 13. srpnja 2006. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 494,07 kn mjesečno, od 1. siječnja 2007. u iznosu od 550,00 kn mjesečno, od 29. siječnja 2007. u iznosu od 1.201,32 kn mjesečno, od 1. srpnja 2007. u iznosu od 1.232,62 kn mjesečno, te od 1. siječnja 2008.g. u iznosu od 1.264,16 kn mjesečno i to sve počev od 8. listopada 2006.,

- kako su u parnici vođenoj pred ovim sudom po tužbi ovdje tužitelja protiv tuženika 1. P. d.o.o., S. i 2. K. V. I. group d.d. (za kojeg nije sporno da je prednik ovdje tuženika), radi naknade štete iz istog osnova koja se i ovdje potražuje ali za razdoblje od 8. listopada 2006. do 31. prosinca 2010., pravomoćnom presudom Pi-548/11 od 16. prosinca 2011., tuženici solidarno obvezani u korist Državnog proračuna isplatiti iznos od 10.527,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja 2011. do konačne isplate,

-kako je tuženik daljnju štetu nastalu isplatom invalidske mirovine V. M. podmirivao temeljem odštetnih zahtjeva do 31.12.2013.

7.Sporno je je li nastupila zastara potraživanja te inače je li u pitanju obveza za koju bi tuženik odgovarao sukladno odredbi iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a slijedom toga je sporna i visina utuženog iznosa.

8.Po ocjeni ovog suda, nema nikakve dvojbe da sadašnja regulativa, kako iz Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“br.157/13,151/14,33/15, 93/15, 120/16,18/18,115/18 i 102/19, dalje ZOMO) tako i iz Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“151/05, 36/09,75/09,76/13 i 152/14, ZOOP) daje tužitelju pravo na zahtjev na isplatu predmetne naknade štete na teret tuženika.

To stoga što je čl. 27. st.1. ZOOP propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a prema odredbi čl. 164. st.1. ZOMO zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl.161. i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

Pri tome čl. 161. st.1. tog Zakona utvrđuje pravo Zavoda zahtijevati naknadu štete koja se isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, dok se stavkom 2. uređuje da predstavlja naknadu stvarne štete davanje koje se isplaćuje iz mirovinskog osiguranja i to novčano davanje isplaćeno na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu a stavkom 3. ovlašćuje se zavod na zahtjev za naknadu štete u kapitaliziranom iznosu ili prema isplatama pojedinih davanja i to prema osobi koja je prouzročila djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti kako to propisuje odredba iz čl. 162. ZOMO.

Kod takvog stanja stvari, kako je svrha ZOOP naknada pretrpljene štete, a čl. 27.tog zakona je istaknuto da se Zavodu za mirovinsko osiguranje naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju, to se u pogledu opsega štete primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji, kako je već navedeno, definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčano davanje isplaćeno na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu (odnosno u razmjernoj svoti), stoga teleološkim tumačenjem je doći do zaključka o postojanju odgovornosti odgovorne osobe (osiguratelja u prometu) za štetu nastalu mirovinskom zavodu s naslova tjelesnog oštećenja njenom osiguraniku isplatom invalidske mirovine u razmjeru za koji je odgovoran osiguratelj u prometu radi čega je ocijeniti neupitnom odgovornost tuženika kao osiguravatelja i obvezu na naknadu štete u smislu odredbe iz čl.161. i 164. st.1. ZOMO.

9.Kako iz naprijed navedenog proizlazi, naknada predmetne štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika, predstavlja novčano davanje na osnovi priznatog prava na mirovinu tužiteljevoj osiguranici u razmjernoj svoti u smislu odredbe čl.161. ZOMO pri čemu se ne radi o regresnom zahtjevu, već o stvarnoj šteti koja nastaje tužitelju sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine jer tim isplatama dolazi do umanjenja tužiteljeve imovine pa tada počinje teći i zastara zahtjeva na naknadu štete za pojedina davanja, radi čega se pitanje zastare ocjenjuje posebno za svaku isplatu mirovine.

Naime, da bi se radilo o regresnom zahtjevu potrebno je da je tužitelj umjesto tuženika koji je ex lege dužan snositi neku štetu osiguraniku tužitelja umjesto njega naknadio tu štetu pridržavajući si pritom pravo da naknadno tužbom u sudskom postupku zatraži od tuženog podmirenje učinjenog plaćanja (isplata sa pravom na subrogaciju).

Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije bio dužan osiguraniku tužitelja plaćati mirovinu niti invalidsku mirovinu, već je osiguranik tužitelja pravo na invalidsku mirovinu ostvario sukladno odredbama ZMO te se ovdje radi o obvezi tužitelja da svom osiguraniku isplati invalidsku mirovinu nakon što je on stekao uvjete i pravo na isplatu invalidske mirovine. Međutim, kako je pravo na isplatu invalidske mirovine osiguranik tužitelja stekao zbog pretrpljenih tjelesnih povreda koje su za 50% nastale krivnjom osiguranika tužene, za što postoji odštetna odgovornost tuženika isplaćeni iznosi invalidske mirovine predstavljaju štetu za čiju naknadu je odgovornost na tuženiku što proizlazi i iz odredbe čl. 161. st. 1. i 2. o kojima je ranije bilo riječi. te čl. 162. st. 1. istog zakonskog propisa.

U smislu odredbe iz čl. 165. ZOMO potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima (st. 1.), rokovi zastare potraživanja naknade štete prema tom Zakonu počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja (st.2.), a na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu (st. 3.).

Pošto je utvrđeno da se šteta sastoji u tome što tužitelj iz svojih fondova vrši isplate svom osiguraniku, šteta za njega nastaje u trenutku svake isplate, jer se upravo svakom isplatom umanjuje njegova imovina, pa imajući u vidu da je utuženo razdoblje od 01. travnja 2017. do 30.travnja 2020. proizlazi da je šteta koju tužitelj trpi isplatom invalidske mirovine nastala za vrijeme važenja aktualnog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“35/05,41/08,125/11, 78/15 i 29/18, ZOO) radi čega je u raspravi pitanja zastare u primjeni odredba iz čl. 230.st.1. ZOO kojom je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (tako i VSRH Revx-639/17 od 10. listopada 2019. Rev-791/11 od 15. travnja 2015. i Rev-110/10 od 16.veljače 2011.) a istovjetna regulativa je i u odredbi iz čl.376. ZOO/91).

Dosljedno, ovdje se ne može primijeniti odredba iz čl. 227. ZOO na koju tuženik upućuje smatrajući kako je kod tužitelja zbog proteka vremena došlo do gubitka prava protekom roka od 5 godina računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine, pošto nisu u pitanju povremena potraživanja.

Budući je tužitelj nedvojbeno znao za činjenicu da mu nastaje šteta svakom isplatom invalidske mirovine osiguranici V. M. i u kojem iznosu nastaje,

zastara je počela teći svakom mjesečnom isplatom mirovine.

S obzirom na to da je tužitelj podnio tužbu predajom preporučene pošiljke pošti 5. svibnja 2020., nastupila je zastara zahtijevati naknadu po ovoj pravnoj osnovi tražbina nastalih isplatama mirovine prije 5. svibnja 2017.

10.Iz obračuna tužitelja „OB-03135043592 M. V.“ od 30. travnja 2020.,

kojeg je smatrati javnom ispravom u smislu odredbe iz čl.230. st.1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, ZPP), a tuženik ne tvrdi niti dokazuje da bi u istoj bile neistinito utvrđene činjenice ili da je nepravilno sastavljena niti je sud imao razloga posumnjati u njezinu autentičnost, proizlazi kako je osiguranici isplaćeno u utuženom razdoblju ukupno 70.061,17 kn, što znači da bi 50% za koliko je utvrđena uzročnost invalidnosti uslijed posljedica prometne nezgode za koju je tuženik odgovoran, predstavljao utuženi iznos od 35.030,59 kn.

Međutim, pošto bi bio u zastari zahtjev za potraživanje naknade isplata izvršenih do vremena koje prethodi trogodišnjem roku pred podnošenje tužbe, dakle od 1. travnja 2017. do 5. svibnja 2017. ili za 35 dana, a računajući da je za utuženih devet mjeseci u 2017. isplaćeno 16.362,15 kn ili prosječno mjesečno 1.818,00 kn, proizlazi kako je u zastari zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 2.060,40 kn (1.818,00 kn za travanj/2017 + 242,40 kn za dio svibnja/2017), u kojem dijelu je tužbeni zahtjev valjalo odbiti, a dosuditi u preostalom dijelu od 32.970,19 kn. Tužitelju je valjalo dosuditi i kamatu od dana podnošenja tužbe predajom preporučene pošiljke - od 5. svibnja 2020., radi čega je za više traženu kamatu potraživanu od 4. svibnja 2020. do dana kada je kamata dosuđena – do 5. svibnja 2020. zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

11.Što se tiče troškova postupka reći je kako tužitelj iste nije zatražio niti ih je imao, a sud inače smatra kako tužitelj nije uspio samo razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, radi čega tuženiku nisu odmjereni troškovi.

U Splitu 26. svibnja 2021.

SUTKINJA:

Mirjana Rubić, v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-tužitelju

-punomoćniku tuženika

-u spis.