REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 12/2018-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. Š. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), optuženog S. Š. i optužene M. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 20. studenog 2017. broj K-Us-5/2016, u sjednici održanoj 26. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e :

I. Na temelju članka 199. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), obustavlja se kazneni postupak protiv optuženog S. Š. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-19. te nužni izdaci tog optuženika i nužni izdaci i nagrada njegove braniteljice padaju na teret proračunskih sredstava.

Uslijed te odluke, žalba optuženog S. Š. je bespredmetna.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe USKOK-a i optužene M. B. te se u ostalom pobijanom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi S. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti - zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke za koje je, na temelju te zakonske odredbe i

I Kž-Us 12/2018-10

uz primjenu članka 48. i članka 49. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci te mu je, na temelju članka 56. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je taj osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom optužena M. B. proglašena je krivom zbog tri kaznena djela protiv službene dužnosti, i to jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., opisanog pod točkom 1. izreke i dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., opisana pod točkama 2. i 3. izreke. Nakon što joj je za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., na temelju članka 291. stavka 1. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za svako od dva kaznena djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11., na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu članka 48. i članka 49. KZ/11., kazne zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, optuženica je, uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Potom je optuženoj M. B., na temelju članka 55. stavaka 1. i 2. KZ/11., ta kazna zamijenjena radom za opće dobro na slobodi tako da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Na temelju članka 55. stavka 6. KZ/11. određeno je da će, ako se optužena M. B. u roku od osam dana od dana za koji je pozvana ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili joj se poziv ne bude mogao dostaviti na adresu koju je dala sudu ili ne dade pristanak za rad za opće dobro, započeti postupak izvršenja kazne zatvora na koju je osuđena. Na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. određeno je da će, ako optužena M. B. svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro, sud donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

1.1. Nadalje je određeno da su optuženici S. Š. i M. B., na temelju članka 148. stavka 1. uz primjenu članka 145. stavka 1. i stavka 2. točaka 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) dužni snositi troškove ovog kaznenog postupka u paušalnom iznosu, i to optuženi S. Š. u iznosu od 500,00 kuna, a optužena M. B. u iznosu od 1.000,00 kuna te solidarno nadoknaditi troškove svjedoka u ukupnom iznosu od 938,00 kuna, kao i troškove stalnog sudskog vještaka za računovodstvo K. P. u iznosu od 3.200,00 kuna. Optužena M. B. dužna je nadoknaditi troškove braniteljice po službenoj dužnosti P. V. u iznosu od 3.400,00 kuna, a optuženi S. Š. troškove braniteljice po službenoj dužnosti V. V., a prema rješenju koje će biti doneseno po pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. ZKP/08.-17. oštećeniku O. L. dosuđen je imovinskopravni zahtjev na način da su optuženi S. Š. i optužena M. B. dužni solidarno naknaditi štetu oštećenoj O. L. u iznosu od 38.469,09 kuna, a optužena M. B. dužna je sama naknaditi štetu oštećenoj O. L. u iznosu od 27.092,33 kuna, dok je s kamatama oštećenik upućen u parnicu.

1.3. Na temelju članka 71. stavka 1. KZ/11. optuženoj M. B. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti pročelnice Jedinstvenog upravnog odjela (dalje: JUO) u O. L., kao i dužnosti pročelnice JUO u ostalim jedinicama lokalne samouprave, u trajanju od dvije godine.

I Kž-Us 12/2018-10

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK, optuženi S. Š. i optužena M. B..

2.1. USKOK se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji i sigurnosnoj mjeri u odnosu na optuženu M. B., s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači.

2.2. Optuženi S. Š. žali se po braniteljici, odvjetnici V. V., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće, podredno da se preinači i donese presuda kojom ga se oslobađa optužbe za kazneno djelo iz točke 11 izreke pobijane presude.

2.3. Žalbu protiv te presude podnijela je i optužena M. B. po svom branitelju, odvjetniku A. D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se pobijana presuda preinači. U žalbi je zamoljeno da se branitelja optuženice pozove na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08.-19., održana u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, braniteljice optuženog S. Š., odvjetnice V. V., optužene M. B. te branitelja optužene M. B., odvjetnika A. D., koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni.

6. Žalba optuženog S. Š. je bespredmetna, dok su žalbe USKOK-a i optužene M. B. neosnovane.

U odnosu na odluku pod točkom I. izreke

7. U tijeku žalbenog postupka braniteljica optuženog S. Š., odvjetnica Vesna V. dostavila je ovom sudu presliku smrtnog lista za optuženog S. Š. izdanog od strane Ureda državne uprave Istarske županije, Matičnog ureda P. iz kojeg proizlazi da je u maticu umrlih matičnog područja P. pod rednim brojem … dana 29. kolovoza 2018. izvršen upis činjenice smrti za S. Š., koji je umro ... u L.. Činjenica smrti tog optuženika proizlazi i iz podataka Jedinstvenog registra osoba RH (MUP) Ministarstva pravosuđa.

8. Budući da je odredbom članka 199. ZKP/08.-19. propisano da će se, kad se u tijeku postupka utvrdi da je optuženik umro, rješenjem obustaviti kazneni postupak,

I Kž-Us 12/2018-10

ovaj kazneni postupak u odnosu na optuženog S. Š. i kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude trebalo je obustaviti. Uslijed toga je žalba optuženog S. Š. postala bespredmetna.

9. Slijedom toga je odlučeno da, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19., troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-19. te nužni izdaci optuženog S. Š., kao i nužni izdaci i nagrada njegove braniteljice, padaju na teret proračunskih sredstava.

U odnosu na odluku pod točkom II. izreke

10. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka (koju pri tome ne označava navođenjem zakonskih odredaba) optužena M. B. ističe da u činjeničnom opisu kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti nedostaje precizno navođenje protiv kojeg točno članka i stavka pravilnika odnosno zakona je postupala, kao što nisu navedene ni oznake službenih glasila u kojima su objavljeni pravilnik, zakon i kolektivni ugovor.

10.1. U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da su u činjeničnom opisu kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. zbog kojeg je optužena M. B. proglašena krivom. U činjeničnom opisu djela iz te točke izreke pobijane presude jasno je navedeno da je optuženi S. Š. kao glavni počinitelj kaznenog djela, a na temelju poticanja od strane optužene M. B. kao supočiniteljice, postupao, između ostaloga, protivno odredbi članka 13. Zakona o plaćama u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Prema tome, žaliteljica nije u pravu kada tvrdi da u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je proglašena krivom pod tom točkom izreke pobijane presude nije navedena propisa protivno kojoj je ona postupala, dok nenavođenje u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude oznaka službenih glasila u kojima su objavljeni blanketni propisi postupanje protivno kojima se žaliteljici stavlja na teret ne predstavlja ostvarenje nijednog vida bitne postupovne povrede. Naprotiv, njihovo citiranje u ovom dijelu presude samo bi nepotrebno opteretilo činjenični opis i učinilo ga nerazumljivim, pri čemu je iz obrazloženja pobijane presude jasno vidljivo u čemu se sastoji povreda blanketnih odredaba propisa čijom povredom su, između ostaloga, ostvarena obilježja kaznenog djela zbog čijeg počinjenja je optužena M. B. proglašena krivom.

10.2. Optužena M. B. nije u pravu ni kada u okviru iste žalbene osnove nadalje ističe da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer da nije navedeno s kojim oblikom krivnje je počinila kazneno djelo.

10.3. Naime, sva tri kaznena djela zbog kojih je optužena M. B. pobijanom presudom proglašena krivom mogu se počiniti samo s oblikom krivnje koji se u kaznenom pravu zove izravna namjera. No, neovisno o tome, treba istaknuti da je u obrazloženju pobijane presude u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 1. i 2. izreke jasno navedeno da je optužena M. B. postupala „upravo u cilju da bi sebi i S. K. pribavila korist koja je i pribavljena u vidu materijalne koristi, kako za M. B. pod

I Kž-Us 12/2018-10

točkom 1., tako i za S. K. pod točkom 2. izreke ove presude.“ (stranica 31., odlomak 1. pobijane presude). Također je navedeno da su „[z]bog toga (…) i 1. i 2. optuženi ostvarili bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 291 st. 1 K./11 kako je to opisano pod točkom 1) i 2), a 2. opt. M. B. i kazneno djelo iz čl. 291 st. 1 u svezi sa čl. 37 KZ/11 pod točkom 1) gdje je 1. optuženika s namjerom potaknula na počinjenje kaznenog djela.“ (stranica 31., odlomak 2. pobijane presude). Što se tiče kaznenog djela opisanog pod točkom 3. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud je, nakon što je detaljno obrazložio iz kojih sve dokaza proizlazi postupanje optužene M. B. u odnosu na tu inkriminaciju, zaključio da je ona takvim svojim postupanjem ostvarila bitna obilježja kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. jer je na protupravan način iskoristila svoj položaj te nije postupala u skladu s potrebama službe (stranica 36., odlomak 7. pobijane presude). Premda to nije i izrijekom navedeno, iz takvog obrazloženja jasno i nedvojbeno proizlazi da je ona i to kazneno djelo počinila s namjerom. Ovo tim više kada se ima u vidu već prethodno navedeno da je riječ o kaznenom djelu koje se jedino i može počiniti s tim oblikom krivnje.

10.4. Optužena M. B. u svojoj žalbi nadalje ističe da je iznos pribavljene koristi od 38.469,09 kuna iz izreke pobijane presude u proturječju s nalazom i mišljenjem sudske vještakinje za financije i računovodstvo K. P., kao i s razlozima pobijane presude, tako da je izreka pobijane presude proturječna njenim razlozima.

10.5. Žaliteljica, međutim, ni u navedenom nije u pravu. Prije svega, iznos od 38.469,09 kuna iz točke 1. izreke pobijane presude nije iznos protupravno ostvarene imovinske koristi za optuženu M. B., već je riječ o iznosu za koji je oštećen proračun O. L. zbog postupanja sada pokojnog optuženog S. Š. i optužene M. B. opisanih pod tom točkom izreke pobijane presude, kojim je optužena M. B. stekla protupravnu imovinsku korist u iznosu od 15.710,10 kuna. Upravo je taj iznos od 38.469,09 kuna za koji je oštećen proračun O. L. u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdila stalna sudska vještakinja za financije i računovodstvo, dipl. oecc. K. P. (stranice 4. i 5. pisanog nalaza i mišljenja). Obrazlažući taj dio činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud se poziva upravo na taj nalaz i mišljenje iz kojega proizlazi da je neto iznos koji je optužena M. B. primila kao dodatak na plaću po osnovi uspješnosti na radu iznosio 15.710,10 kuna, dok je ukupan trošak O. L. po navedenoj osnovi iznosio 38.469,09 kuna. (stranica 24., odlomak 1. pobijane presude). Kako se, dakle, isti novčani iznos za koji je inkriminiranim postupanjem optužene M. B. oštećena O. L. navodi i u nalazu i mišljenju financijske vještakinje i u izreci pobijane presude i u njezinom obrazloženju, među njima nema nikakvog proturječja.

10.6. Prema tome, u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje u žalbi ističe ova žaliteljica, a ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19. nije utvrđeno da bi u dijelu presude koji se odnosi na optuženu M. B. bila počinjena neka od takvih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. U okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude optužena M. B. ističe da njezino radno mjesto uključuje upravo pripremu i predaju nacrta i odluka koje treba potpisati upravo načelnik općine, tako da je nejasno na

I Kž-Us 12/2018-10

temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da je postojalo ikakvo njezino poticanje optuženog Š., osobito stoga što iz provedenog postupka proizlazi da su se i ona i S. K. isticale u radu svojim dodatnim angažmanima i nadprosječnim rezultatima, zbog čega im je isplata dodataka u cijelosti opravdana.

11.1. Istaknutim žalbenim navodima, koji u suštini predstavljaju ponavljanje navoda obrane optužene M. B., ova žaliteljica zapravo nastoji osporiti pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda da je ona potaknula optuženog S. Š. na počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti s ciljem da joj se pribavi protupravna imovinska korist. Međutim, bez uspjeha.

11.2. Prije svega, nije sporno da je radno mjesto optužene M. B. u inkriminirano vrijeme uključivalo i ono što je navedeno u njezinoj žalbi, odnosno pripremu i predaju nacrta odluka koje treba potpisati načelnik općine. Međutim, za njezinu kaznenu odgovornost ovdje je odlučno to što je ona načelniku O. L., sada pokojnom optuženom S. Š., pripremila i predala na potpis nacrt odluke koja je bila temelj za odobrenje joj isplate dodatka za uspješnost u radu, pri čemu je ta odluka bila protivna članku 13. Zakona o plaćama u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 28/10.; dalje: ZPLP(R)S) te Pravilniku o dodatku za uspješnost na radu koji je donio sam načelnik. Naime, prema odredbi članka 13. ZPLP(R)S službenici i namještenici za nadprosječne rezultate u radu mogu ostvariti dodatak za uspješnost na radu, ali on može iznositi godišnje najviše tri plaće službenika ili namještenika koji ostvaruje dodatak i ne može se ostvarivati kao stalni dodatak uz plaću. Nadalje, župan, gradonačelnik, odnosno općinski načelnik pravilnikom utvrđuje kriterije utvrđivanja nadprosječnih rezultata i način isplate dodataka za uspješnost na radu, pri čemu se kao obavezan kriterij mora uzeti u obzir ocjena kojom je službenik, odnosno namještenik ocijenjen. Također, Pravilnikom o dodatku za uspješnost na radu O. L., koji je 18. svibnja 2010. donio načelnik O. L., sada pokojni optuženi S. Š., ustanovljeni su kriteriji utvrđivanja nadprosječnih rezultata rada službenika i namještenika JUO O. L. te način isplate dodatka za uspješnost na radu, pri čemu je jedan od kriterija utvrđivanja nadprosječnih rezultata rada službenika i namještenika godišnja ocjena.

11.3. Optuženoj M. B. dodatak za uspješnost na radu isplaćen je u kontinuitetu u devet navrata za deset mjeseci i bez poštivanja obveznog kriterija u vidu godišnje ocjene jer za nju nije pribavljena ocjena od prijašnjeg poslodavca za prethodnu godinu niti je ona ocijenjena za rad kod poslodavca na teret čijeg proračuna joj je taj dodatak isplaćen. Naime, u odlukama i nalozima potpisanima od strane načelnika O. L., sada pokojnog optuženog S. Š. na temelju kojih je optuženoj M. B. isplaćivan taj dodatak (a koje je, kako je i sama navela, pripremala upravo optužena M. B.), pozivalo se samo na članak 46. Kolektivnog ugovora za zaposlene u jedinicama lokalne samouprave i upravnim odjelima Istarske županije (Službene novine Istarske županije broj 13/06). Tom je odredbom propisano samo to da službenik i namještenik može ostvariti dodatak za uspješnost na radu (stimulaciju) do iznosa od 20 % njegove osnovne plaće. Dakle, ta odredba govori samo o iznosu tog dodatka, no ne i o kriterijima koji moraju biti ispunjeni da bi se uopće ostvarilo pravo na njegovu isplatu. Inkriminirane isplate, osim toga, nisu bile osnovane ni zbog toga što o njima nisu bila donesena nikakva rješenja u pisanom obliku, s klasom i urudžbenim brojem,

I Kž-Us 12/2018-10

poukom o pravnom lijeku te obrazloženjem zbog čega bi optužena M. B. imala pravo na takav dodatak, a koji bi se mogao isplaćivati tek po izvršnosti takvih rješenja, kako to proizlazi iz iskaza nekolicine ispitanih svjedoka u ovom postupku (primjerice D. L., S. K., S. J., D. J.).

11.4. Optužena M. B. je, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, s obzirom na svoj službeni položaj, bila dužna poznavati zakone i propise te postupati u skladu s njima. Osim toga, ona je i prije dolaska na radno mjesto v.d. pročelnice, a potom pročelnice JUO O. L., radila u jedinicama lokalne samouprave. Naime, sama je u svojoj obrani navela da je na ovo radno mjesto došla s radnog mjesta pročelnice za unutarnju reviziju u G. P..

11.5. S obzirom na sve prethodno navedeno, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je optužena M. B. kao v.d. pročelnica, a potom kao pročelnica JUO O. L., pripremila i predala načelniku O. L., sada pokojnom optuženom S. Š., nacrt odluke i naloga za isplatu joj dodatka za uspješnost u radu protivno članku 13. ZPLP(R)S i Pravilniku o dodatku za uspješnost na radu O. L. i time ga s namjerom potaknula da kao službena osoba iskoristi svoj položaj i ovlast te joj pribavi korist, a ta korist joj je konačno i pribavljena, i to u iznosu od 15.710,10 kuna.

11.6. Imajući u vidu sve prethodno navedene propuste i postupanja protivno izričitim odredbama navedenih zakona i pravilnika, žalbeni navod optužene M. B. da su se i ona i S. K. isticale u radu svojim dodatnim angažmanima i nadprosječnim rezultatima, zbog čega da im je isplata dodataka u cijelosti opravdana, sve da se i prihvati kao istinit, nije od utjecaja na odluku o kaznenoj odgovornosti optužene B..

11.7. Isto vrijedi i u odnosu na daljnju žalbenu tvrdnju optužene M. B. da se prvostupanjski sud u potpunosti usredotočio na samu formu, odnosno na nepostojanje ocjenjivanja, pritom zanemarujući puno važniji sadržaj samih isplaćenih stimulacija s obzirom na angažiranost, nadprosječne rezultate rada i predanost u radu i nje i S. K.. Naime, sama svjedokinja S. K. navela je da je dodatak za uspješnost u radu za vrijeme prijašnjeg pročelnika J. dobila svega dva puta, i to u različitim godinama, time da je tada dobila i rješenje da joj se odobrava ta stimulacija, dok ovaj puta to rješenje nije dobila. Kada je to rekla pročelnici, optuženoj B. i pitala je da li će dobiti rješenje, ona joj je odgovorila da to nije potrebno, da je donesena odluka, da je sve proslijeđeno u financije te da i drugi tako rade. Kako joj je ona bila nadređena, svjedokinja nije htjela dalje u to ulaziti.

11.8. Osim toga, kako to pravilno ističe i prvostupanjski sud, optužena M. B. je u O. L. došla u travnju 2012., a S. K. je dodatak za uspješnost na radu odobrila već za svibanj 2012. Dakle, u tako kratkom vremenu zasigurno se nije mogla upoznati s njezinim radom i utvrditi nadprosječne rezultate tog rada.

12. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 3. izreke pobijane presude, optužena M. B. ističe da je i sama vježbenica – volonter A. D. navela da je s njom radila i pomagala joj u stručnom osposobljavanju, da je od nje puno naučila te da je položila državni stručni ispit.

I Kž-Us 12/2018-10

12.1. Istaknutim žalbenim navodima optužena M. B. daje svoju ocjenu onoga što, prema njenom tumačenju, proizlazi iz iskaza svjedokinje A. D. s ciljem da se ekskulpira, odnosno da prikaže da joj je opravdano isplaćena naknada za rad mentora u iznosu od 5.323,62 kune, a na teret proračuna O. L.. Međutim, i ovo bez uspjeha.

12.2. Točno je, naime, da je svjedokinja A. D. u svom iskazu navela i prethodno istaknuto. Međutim, ovdje treba imati na umu cjelinu njezinog iskaza iz kojeg proizlazi da je ona kao vježbenik – volonter u O. L. došla u odjel financija gdje je bila N. A. koja ju je učila sav posao oko financija te je radila što god joj je N. A. dala da radi i ona ju je uvijek kontrolirala. Osim financijskog dijela, radila je oko prijavljivanja projekata, uglavnom samoinicijativno, predstavke, nabavku opreme za predstave i slično, a kada ne bi bilo S. B., radila je u pisarnici. Optužena B. joj je, kao i ostalim službenicima, pokazivala swing program, a što se tiče financijskog dijela, nije ništa radila s optuženom B. koja ju je trebala učiti ovrhe, ali do ovrha nisu došli. Ona je sama odrađivala poslove oko projekata, a optužena B. bi taj dio kontrolirala. Službeno joj je mentor bila optužena B., a u stvarnosti joj je mentor bila gospođa N.. Prilikom pripremanja državnog ispita S. B. dala joj je neke materijale, a optužena B. joj je rekla da je može zvati ako joj što treba, no da je uglavnom učila sama iz materijala na web-u. Upitana da li je s optuženom B. razgovarala o financijskim aspektima i proračunu te da li je sudjelovala u izradi prijedloga proračuna za 2013., iskazala je da jest, i to na način da bi N. A. zajedno s optuženom B. i optuženim Š. donosila pozicije proračuna i onda je ona bila s njima da vidi kako se to radi. Projekte je sastavljala sama prema svom nahođenju koristeći svoje znanje s fakulteta i dodatnih edukacija, a optuženike Š. i B. je pitala da li to može raditi, jer da bi to bilo dobro za općinu, pa su joj oni uvijek to odobravali. Bili su zadovoljni njenom idejom i na kraju bi to kao odgovorne osobe potpisali.

12.3. Kada se, dakle, ima u vidu cjelina iskaza svjedokinje A. D., proizlazi da je optužena M. B. bila njezin mentor samo formalno, „na papiru“, dok joj je stvarno mentor bila N. A.. Naime, osim što je s njom bila fizički smještena u istoj sobi, ona ju je naučila najveći dio poslova za vrijeme njezinog vježbeništva - volonterstva u O. L..

12.4. Ovaj zaključak potkrjepljuju i iskazi drugih svjedoka koji su u to vrijeme bili zaposleni u O. L.. Tako je svjedokinja N. A. iskazala da je mentorica A. D. bila optužena B., no da se ne može sjetiti što je optužena B. radila s A. D.. Također je navela da je A. D. bila s njom (svjedokinjom) u istoj sobi te da je s njom radila. Svjedokinja S. K. navela je da je optužena M. B. bila mentorica A. D., no da je optuženica bila u jednoj zgradi, dok je A. D. bila u drugoj zgradi u kancelariji s N. A., a kada je upitana da li joj je poznato je li optuženica nešto konkretno radila s A. D., odgovorila je da ne zna. I svjedok D. B. naveo je da mu je poznato da su mentorice bile S. K. i optužena B., time da je S. K. sa svojim vježbenikom radila fizički u istom prostoru, dok je s A. D. radila N. A.. I svjedokinja S. B. Š. navela je da su optužena M. B. i A. D. radile u dvjema odvojenim zgradama, time da je A. D. većinom radila s N. A. koja joj je pokazivala što treba raditi te nema saznanja da bi A. D. radila s optuženom B., odnosno, s njom nije radila. Naposljetku, svjedokinja D. L. navela je da je po dolasku s porodiljnog dopusta u kancelariji zatekla A. D. koja je radila na

I Kž-Us 12/2018-10

radnom mjestu suradnice za financijsko-računovodstvene poslove premda je opis njezinog radnog mjesta bio naplata potraživanja, priprema sredstava i pokretanje ovršnih postupaka. Vidjela je da je A. D. mentorica optužena B., no A. D. je cijelo vrijeme bila u uredu financija gdje je radila N. A. prije nego što se ona vratila s porodiljnog dopusta.

12.5. Uzevši, dakle, u obzir i međusobno povezujući sve prethodno izneseno, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da optužena M. B., osim što je postupila protivno člancima 5. i 87. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 86/08. i 61/11.; dalje:

ZSNLP(R)S), koji dio se ne problematizira žalbom optužene M. B.), nije provodila prava i obveze mentora u provođenju Programa stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa za volontera – vježbenika A. D., već je to u financijskom dijelu prepustila N. A. koja je u O. L. bila zaposlena na temelju ugovora o djelu, na koji način si je u razdoblju od rujna 2012. do travnja 2013. na ime naknade za mentora pribavila nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 5.323,62 kune, a oštetila proračun O. L. za iznos od 13.217,28 kuna.

13. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona (bez navođenja zakonskih odredaba koje bi bile povrijeđene), optužena M. B. ističe da je prvostupanjski sud ZPLP(R)S tumačio vrlo restriktivno i usko, očigledno ne uzimajući pritom u obzir Kolektivni ugovor za zaposlene u jedinicama lokalne samouprave i upravnim odjelima Istarske županije.

13.1. Istaknutim žalbenim navodima optužena M. B. zapravo prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kaznena djela za koja je proglašena krivom pod točkama 1. i 2. izreke pobijane presude. Ono, međutim ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom činjeničnom stanju za koje žaliteljica smatra da je trebalo biti utvrđeno. Budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pravno kada je postupanje optužene M. B. pravno označio kao kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. (točka 1. izreke pobijane presude), odnosno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. (točka 2. izreke pobijane presude), nije osnovana ni žalba optužene M. B. izjavljena zbog povrede kaznenog zakona, a ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08.-19. nije utvrđeno da bi na štetu te optuženice bio povrijeđen kazneni zakon.

14. Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji, USKOK ističe da optuženoj M. B. nisu pravilno vrednovane sve okolnosti u smislu članka 47. KZ/11., tako da pojedinačno utvrđene kazne zatvora te jedinstvena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro nisu primjerene stupnju njezine krivnje, pobudama iz kojih su kaznena djela počinjena, okolnostima u kojima su počinjena, visini štete, kao i izostanku njezina namirenja. Smatra da je toj optuženici trebalo utvrditi strože pojedinačne kazne zatvora te je osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju, slijedom čega ne bi bilo uvjeta za njezinu zamjenu radom za opće dobro, već za izricanje

I Kž-Us 12/2018-10

jedinstvene kazne zatvora u duljem trajanju ili podredno djelomičnu uvjetnu osudu. Mišljenja je da u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 2. i 3. izreke pobijane presude nije bilo uvjeta za ublažavanje kazne jer da sam zakon za njih izričito ne propisuje blažu kaznu, a ne postoje ni naročito olakotne okolnosti koje bi opravdavale ublažavanje kazne. S druge strane, uzimajući u obzir način počinjenja kaznenih djela zbog kojih je ta optuženica proglašena krivom, proizlazi da je ona stanovišta da općinu može koristiti za osobno bogaćenje, pri čemu je iskazala ustrajnost u počinjenju kaznenih djela i time narušila ugled O. L. te ugrozila povjerenje ostalih zaposlenika jedinice lokalne samouprave u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, što je sve, prema ovom žalitelju, trebalo cijeniti otegotnim.

14.1. Optužena M. B. u uvodu svoje žalbe navodi da se žali i zbog odluke o kazni, no tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Međutim, pobijana je presuda u tom dijelu ispitana u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-19.

14.2. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski je sud mišljenja da je prvostupanjski sud za svako od počinjenih kaznenih djela pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za individualizaciju kazne, kao i da ih je pravilno ocijenio. Tako su optuženoj M. B. olakotnima cijenjeni neosuđivanost i protek vremena od počinjenja kaznenih djela u kojem razdoblju nije počinila nova kaznena djela, dok otegotne okolnosti na strani ove optuženice nisu utvrđene. Smatrajući da su olakotne okolnosti na strani optužene M. B. takve naravi da se može očekivati da će se svrha kažnjavanja u odnosu na istu postići i blažom kaznom od propisane, prvostupanjski sud je u odnosu na kaznena djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11., opisana pod točkama 2. i 3. izreke pobijane presude, primijenio institut ublažavanja kazne i optuženoj M. B. za svako od njih utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, dok joj je za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Potom ju je, primjenom odredaba o izricanju jedinstvene kazne za kaznena djela u stjecaju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koju joj je potom zamijenio radom za opće dobro. Upravo takva kaznena sankcija je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi konkretne optuženice kao počiniteljice te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

14.3. Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući društvenu opasnost i način počinjenja kaznenih djela za koja je optužena M. B. proglašena krivom, nije prihvaćena žalba USKOK-a koji se zalaže za to da joj se utvrde strože pojedinačne kazne zatvora te da je se osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora bez zamjene radom za opće dobro, pri čemu ovaj žalitelj ne navodi nijednu novu okolnost koja bi postupanju optužene B. davala teži značaj.

15. U okviru žalbe zbog odluke o sigurnosnoj mjeri USKOK ističe da je tu mjeru trebalo izreći u duljem trajanju jer da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir stupanj opasnosti koja bi bila ostvarena ukoliko bi optužena M. B. bila na istoj poziciji.

I Kž-Us 12/2018-10

15.1. Optužena M. B. nije podnijela žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, no ta odluka je ispitana i u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-19.

16. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da se odluka prvostupanjskog suda o sigurnosnoj mjeri iz članka 71. KZ/11. temelji na pravilno utvrđenim činjenicama i valjanoj primjeni zakona, i to kako u pogledu postojanja pretpostavki za njezino izricanje, tako i u pogledu duljine njezina trajanja.

16.1. Stoga žalba USKOK-a nije prihvaćena ni u tom dijelu.

17. Slijedom svega izloženoga, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., presuđeno je kao pod točkom II. izreke ove odluke.

Zagreb, 26. svibnja 2021.

Predsjednica vijeća

Vesna Vrbetić, v. r.