Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž Ob-254/2021-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeće, u pravnoj stvari tužitelja M. S., OIB: …, iz S. V., kojeg zastupa punomoćnik E. Š., odvjetnik u S., protiv tuženice M. E. S. iz SR Njemačke, OIB: …, F. a. M., koju zastupa S. D. L., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj 54Pob-30/18 od 2. travnja 2021., u sjednici održanoj 6. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj 54Pob-30/18 od 2. travnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obveže tuženica M. E. S. isplatiti mu na ime razlike dobiti – povećanja vrijednosti imovine od trenutka zasnivanja bračne zajednice do podnošenja tužbe za razvod braka iznos od 150.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 26 svibnja 2006.g. pa do dana isplate, kao što je odbijen i zahtjev da mu tuženica naknadi parnični troška (točka I. 1. i 2. izreke). Istom presudom obvezan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 45.000,00 kn (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.

- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH; dalje u tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se preinači u korist tužitelja, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

7. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupaka je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 150.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na ime povećanja vrijednosti njezine imovine od trenutka zasnivanja bračne zajednice (10. listopada 1972.) do podnošenja tužbe za razvod braka (25. lipnja 2006.).

9. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu nakon što je utvrdio da je kod toga suda vođen postupak pod poslovnim brojem P-9816/15 (ranije oznake P-44/13) u pravnoj stvari tužiteljice (u ovom postupku tuženice) M. E. S. protiv tuženika (u ovom postupku tužitelja) M. S., radi isplate iznosa od 150.000,00 EUR-a, koji je pravomoćno okončan presudom prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P- 9816/15 od 4. travanja 2016., a kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice na način da je tuženiku u tom postupku naloženo da joj isplati navedeni iznos, na ime razlike dobiti-povećanja vrijednosti od trenutka zasnivanja bračne zajednice do podnošenja tužbe za razvod braka, i to povećanja vrijednost nekretnine označene u k.o. M. kao čest. zem. 4794/15 , čest. zem. 4794/7, koja predstavlja zajedničku imovinu stranaka i koji tužbeni zahtjev je prihvaćen primjenom odredaba paragrafa 1373 – 1390 Njemačkog građanskog zakonika, shodno odredbi paragrafa 1372 Građanskog zakonika; dalje u tekstu: BGB) jer se nekretnina nalazi u Hrvatskoj, dok su tužiteljica i tuženik državljani Republike Njemačke.

10. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio, i to da je u tom postupku na ročištu održanom 17. rujna 2012., tuženik, u ovom postupku tužitelj, postavio protutužbeni zahtjev protiv tužiteljice, u ovom postupku tuženice, da ona njemu na ime povećanja svoje imovine nakon sklapanja braka, isplati iznos 150.000,00 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama, pa kako je taj sud utvrdio da je u prethodno navedenom postupku pod poslovnim brojem P-9816/15 donesena pravomoćna presuda, prema kojoj je tuženik, u ovom postupku tužitelj, dužan tužiteljici, u ovom postupku tuženici, platiti iznos od 150.000,00 EUR-a na ime razlike dobiti-povećanja vrijednosti imovine s pripadajućim zateznim kamatama, sve sukladno paragrafa 1373 – 1390 BGB, to je taj sud smatrao da je izreka citirane presude obvezujuća za sud u Republici Njemačkoj, iako se u tom predmetu odlučivalo o nekretnini u Republici Hrvatskoj, a ne i drugim nekretninama koje stranke imaju u inozemstvu, jer da je po njemačkom sudu ovaj sud odlučivao o cjelokupnoj stečenoj imovini stranaka bez obzira gdje se ta imovina nalazila i prema kojem Zakoniku samo jedan supružnik može imati dobitak, a nikako oba, pa da bi tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj tužbi po stajalištu suda u Republici Njemačkoj bio presuđena stvar iz razloga što se dva puta ne može odlučivati o istoj stvari, zbog čega je prvostupanjski sud na temelju odredbi paragrafa 1373 – 1379 BGB odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Isto tako, prvostupanjski je sud istakao da je sve navedeno bilo poznato i tužitelju, a iz kojih razloga je odustao od tužbe koju je podnio protiv tuženice u Republici Njemačkoj jer je znao da se po njemačkom zakonu u jednom postupku, a to je postupak u Republici Hrvatskoj, može odlučivati o zahtjevu za isplatom samo jednom bračnom drugu na ime razlike dobiti-povećanja vrijednosti na cjelokupnoj zajednički stečenoj imovini i koje činjenice je naveo kao žalbene razloge i revizijske razloge na citiranu presudu pod poslovnim brojem P-9816/15.

12. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

13. Prvenstveno se ukazuje da iz stanja spisa proizlazi kako je u ovom slučaju mjerodavno pravo za razrješenje imovinskih odnosa stranaka, bivših bračnih drugova, prema odredbama Zakona o rješavanju sukoba Zakona o propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), i to odredba iz članka 36. toga Zakona, kojom je propisano da je za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno pravo države čiji su oni državljani. Ako su bračni drugovi državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u koji imaju prebivalište. Ako bračni drugovi nemaju ni zajedničko državljanstvo ni prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko prebivalište, dok je odredbom članka 38. istog Zakona propisano je, da ako je brak nevažeći ili je prestao, za osobne i zakonske imovinske odnose mjerodavno je parvo određeno u članku 36. ovog Zakona.

14. Za razrješenje ovoga spornog odnosa među strankama mjerodavno je parvo Republike Njemačke, odnosno odredbe BGB, i to odredbe paragrafa 1373- 1390 BGB, shodno odredbi paragrafa 1372. BGB jer među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženica državljani Republike Njemačke, da tužitelj ima i državljanstvo Republike Hrvatske, da tužitelj ma prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, da je Republici Njemačkoj bilo njihovo zadnje zajedničko prebivalište i da je u istoj razveden njihov brak.

15. Iz stanja spisa također, proizlazi kako su stranke živjele u bračnoj zajednici i da je došlo do povećanja imovine po paragrafu 1363. stavku 1. BGB, te kako prema paragrafu 1564. stavku 1., podstavku 2. BGB zajednica koja je prestala pravomoćnom presudom o razvodu braka povećanje vrijednosti imovine koju su bračni drugovi postigli u braku treba izjednačiti ili podijeliti na jednake dijelove kada takva zajednica prestane (paragraf 1363. II 2. BGB), dok je prema paragrafu 1373. BGB dobit onaj iznos za koliko je povećana vrijednost imovine bračnih drugova na kraju zajednice dobiti, u odnosu na imovinu bračnih drugova na dan sklapanja braka, kao što proizlazi i da je zajednica dobiti između stranaka počela danom sklapanja braka 10. listopada 1972., a u koju imovinu da se uračunava i ona imovina koju je bračni drug naslijedio ili dobio darovanjem za vrijeme trajanja takve zajednice u smislu paragrafa 1374. stavku 2. BGB, to je konačna imovina ona imovina koja pripada jednom bračnom drugu nakon odbitka njegovih obveza sve u trenutku okončanja imovinske zajednice.

16. Za navesti je, ako dobit, tj. povećanje takve konačne imovine jednog bračnog druga nadmašuje dobit, tj. povećanje imovine drugog bračnog druga, tada drugi bračni drug ima pravo zahtijevati poravnanje, tj. isplatu polovine razlike te povećane vrijednosti od drugog bračnog druga, a sve prema paragrafu 1378. stavku 1. BGB, u vezi s paragrafom 1375. stavkom 1. BGB.

17. U odnosu na žalbene navode kojima tužitelj tvrdi da je presuda nerazumljiva iz razloga što je tužitelj u pobijanoj presudi tituliran kao tužitelj, a tijekom trajanja cijelog postupka kao tuženik-protutužitelj, ističe se da on sada ima status tužitelja, i to nakon što je pravomoćno odlučeno presudom prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-9816/15 od 4. travanja 2016. o tužbenom zahtjevu u tom predmetu tužiteljice, u ovom tuženice. Naime, nakon toga kod prvostupanjskog suda po protutužbi tuženika-protutužitelja, on ima status tužitelja, a ranije označena tužiteljica-protutuženica, ima status tuženice, jer je ranije postavljena protutužba, sada samostalna tužba, zbog čega prvostupanjski sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka kada je u pobijanoj presudi M. S. označen kao tužitelj.

18. U odnosu na daljnje žalbene navode ističe se kako je točno da je tužitelj na temelju prethodno citirane pravomoćne presude prvostupanjskog suda u obvezi tuženici isplatiti iznos od 150.000,00 EUR-a na ime razlike dobiti-povećanja vrijednosti imovine s propadajućim kamatama. Točno je i to, da se iz izreke te presude ne može zaključiti da je sud u Republici Hrvatskoj odlučio o "izjednačavanju dobiti" samo za imovinu koja se nalazi u Republici Hrvatskoj, jer bi iz izreke pravomoćne presude (list 413. spisa) proizlazilo da je odlučeno o cjelokupnoj imovini stranaka stečenoj za vrijeme trajanja njihovog braka, iako iz obrazloženja te pravomoćne presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-9816/15 od 4. travanj 2016., kao i iz pobijane presude, proizlazi da se tom presudom odlučivalo o povećanju vrijednosti nekretnine koja se nalazi u Republici Hrvatskoj, a koja nosi oznaku kao čest. zem. 4794/15 i čest. zgr. 970 Z.U. 3104 k.o. M. i čest. zem. 4794/7 ZU 3916 k.o. M. i na kojima je sagrađena obiteljska kuća koja se nalazi u mjestu S. V.

19. Iz predmetne tužbe (ranije protutužbe) postavljene na ročištu održanom 17. rujna 2012. u premetu prvostupanjskog suda ranije broj spisa P-83/12 (list 61. spisa), proizlazi da istom tužitelj od tuženice potražuje iznos od 150.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, na ime razlike dobiti-povećanja vrijednosti imovine od trenutka zasnivanja bračne zajednice do podnošenja tužbe za razvod braka, dok iz zapisnika s tog ročišta proizlazi kako u činjeničnom opisu te tužbe tužitelj navodi kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ista značajno povećala svoju imovinu nakon sklapanja braka pa da tuženik opreza radi postavlja protutužbeni zahtjev (sada ovdje tužbeni zahtjev), sadržaja koji je prethodno naveden.

20. Prema odredbi članka 2. ZPP-a, u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, dok je prema odredbi članka 186. stavka 3. ZPP-a sud vezan za činjeničnu osnovu na koju se pozvao tužitelj, ali nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj naveo.

21. Budući da iz činjenične osnove na kojoj tužitelj temelji svoju tužbu proizlazi da svoje traženje temelji na tvrdnji da je tuženica (tada označena kao tužiteljica) značajno povećala svoju imovinu nakon sklapanja braka, pri čemu ne navodi koja bi to imovina bila niti gdje se nalazi, već samo opreza radi postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 150.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 26 svibnja 2006. pa do dana isplate, to se ne može iz te činjenične osnove zaključiti da se radi o povećanju vrijednosti imovine tuženice u Republici Njemačkoj i Kraljevini Španjolskoj, kako to tužitelj tvrdi, jer nakon toga prvostupanjski sud nije dopustio preinaku tužbe tužitelja u odnosu na imovinu koja bi se nalazila u tim državama.

22. Međutim, bez obzira na prethodno navedeno pravilno je prvostupanjski sud smatrao da prema odredbama BGB samo jedan supružnik može imati dobit, odnosno povećanje vrijednosti imovine od trenutka zasnivanja bračne zajednice do podnošenja tužbe za razvod braka. Kako je taj sud utvrdio da je tuženica u pravomoćno okončanom postupku uspjela dokazati da je za iznos od 150.000,00 EUR-a povećana vrijednost imovine tužitelja (što je potvrđeno i u revizijskom postupku odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-675/2017-8 od 30. lipnja 2020.), to tužitelj u ovom postupku kao drugi supružnik ne može s uspjehom tražiti od tuženice isplatu istoga iznosa kao vrijednosti imovine tvrdeći da se za taj iznos povećala njezina imovina jer se samo imovina jednog supružnika može povećati, a ne oba. Za navesti je da to ne priječi tužitelja da u nekom eventualno drugom postupku u odnosu na imovinu koja nije bila predmetom spora traži zaštitu svojih prava ali bez utvrđenja vrijednosti o kojima je već pravomoćno odlučeno.

23. Inače, ostali žalbeni navodi tužitelja su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, što se ponovno navodi.

24. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, to je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

25. Potvrđena je i odluka o parničnom trošku, koju tužitelj pobijaju bez isticanja bilo kojeg žalbenog razloga jer je odluka o parničnom trošku donesena pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

26. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je, jer mu taj trošak ne pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a imajući u vidu da nije uspio sa svojom žalbom.

26. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Splitu 26. svibnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.