Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-158/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marine Parać Garma kao predsjednice vijeća, te suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice I. L. iz Z., , OIB: …, 3. tužiteljice N. S. iz Z., , OIB: …, 4. tužiteljice R. M. iz Z., OIB: … i 5. tužiteljice J. S. iz Z., OIB: …, sve zastupane po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., protiv tuženika G. Z., Z., OIB: …, zastupan po gradonačelniku, a ovaj po punomoćniku mr.sc. I. B., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i

Općinskog suda u Zadru

isplate, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude i rješenja

– Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj 3 P-696/2016-34 od 13. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I.) Žalba tužiteljica odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru – Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj 3 P-696/2016-34 od 13. studenog 2020.

II.) Tužiteljicama se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.1.) Presudom Općinskog suda u Zadru – Stalne službe u Benkovcu poslovni broj 3 P-696/2016-34 od 13. studenog 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica I. L. iz Z., N. S. iz Z., R. M. iz Z., i J. S. iz Z., kojim je traženo da se utvrdi da je tuženik G. Z. dužan navedenim tužiteljicama, i to ad.1., ad.3. ad.4. i ad.5. isplatiti po iznos od 80.514,00 kuna, a ad.2. iznos od 161.028,00 kuna, sve to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. travnja 2016. godine pa do isplate po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

1.2.) Rješenjem istog broja i datuma odbačena je tužba tužiteljica u dijelu u kojem su tražile da se utvrdi tuženik G. Z. vlasnikom č.zem.1708/1 k.o. Z…, te da ga se ovlasti izvršiti upis vlasništva u zemljišnoj knjizi, uz brisanje tog prava s imena tužiteljica (točka 1.), i naloženo je tužiteljicama da tuženiku na ime naknade parničnog troška isplate iznos od 31.250,00 kuna (točka 2.).

2.) Protiv navedene presude i rješenja žalbu izjavljuju tužiteljice zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu i rješenje preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti i dosudi im cjelokupni parnični trošak uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je utvrđenje da je tuženik vlasnik čest.zem.1708/1 u k.o. Z… te davanje ovlasti da na istoj upiše svoje vlasništvo uz istovremeno brisanje vlasništva sa imena tuženih, i novčana tražbina naknade štete pretrpljene bespravnim (bez provedenog postupka izvlaštenja) oduzimanjem iste iz njihova posjeda i vlasništva za potrebe izgradnje i proširenja javne prometnice – nerazvrstane ceste.

6.) Na temelju izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće važne činjenice:

-da predmetna čest.zem.1708/1 iz k.o. Z…, u naravi predstavlja dio jednosmjerne asfaltirane ceste O…, koja vodi iz pravca P…,

-da tržišna vrijednost predmetne nekretnine površine 426 m2, na dan 17. kolovoza 2020. godine iznosi 1.268.000,00 kuna,

-da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi uknjižena kao suvlasništvo više fizičkih osoba, a među njima i na ime tužiteljica I. L., R. M., N. S. i J. S., svake u 1/12 dijela, i na ime tužiteljice J. G. u 1/6 dijela,

-da su tužiteljice suvlasništvo navedene nekretnine upisale kao nasljednice iza smrti njihova oca umrlog 1989. godine,

-da je predmetna čestica predstavljala asfaltiranu cestu još za života oca tužiteljica,

-da je prije 11. srpnja 1991. godine ulica O… nosila naziv O….

7.1.) Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da predmetna nekretnina, kao sastavni dio prometnice ulice O…, predstavlja nerazvrstanu cestu u smislu odredbe čl.98. Zakona o cestama (NN broj 84/11. – dalje: ZC/11), da je to u sadašnjem obliku bila i prije 1989. godine, da kao takva, u smislu odredbe čl.101. ZC/11, predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi – tj. G.Z. Slijedom navedenog, a s obzirom da je kao cesta izgrađena pred više od trideset godina te predstavljala asfaltiranu nerazvrstanu cestu i znatno prije stupanja na snagu ZC, sud prvog stupnja zaključuje da je tražbina tužiteljica za isplatu tržišne vrijednosti kao naknade štete zastarjela, jer je tužiteljicama znatno prije podnošenja predmetne tužbe već istekao petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl.376.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., i 112/99. – dalje: ZOO/91), pa stoga tužbeni zahtjev za isplatu odbija kao neosnovan.

7.2.) Tužbu u dijelu deklaratornog zahtjeva za utvrđenje da je tuženik vlasnik predmetne čest.zem.1708/1 te da ga se ovlasti da to svoje pravo upiše u zemljišnoj knjizi uz istovremeno brisanje vlasništva tužiteljica, sud prvog stupnja odbacuje pozivom na odredbu čl.187.st.1. i st.2. ZPP-a, jer tužiteljice nisu dokazale postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje.

8.) U žalbi koju podnose zbog svih žalbenih razloga tužiteljice u bitnome ističu da je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a budući da su u njoj, glede odlučnih činjenica, izneseni nejasni i proturječni razlozi, da je osobito nejasan stav suda da su tužiteljice u točki I izreke postavile deklaratorni s obzirom na dio petita koji glasi „da je ovlašten izvršiti upis prava vlasništva na čest.zem.1708/1, k.o. Z… na svoje ime uz istodobno brisanje toga prava sa imena tužiteljica“; da su tužiteljice uz navedeni zahtjev postavile i zahtjev za isplatu (kondemnatorni) pa već zbog toga nije bilo mjesta odbacivanju tužbe u navedenom dijelu; da je pogrešan i pravni stav suda prvog stupnja vezano za početak i tijek zastare novčane tražbine, a sve to s obzirom na činjenicu da su tužiteljice još uvijek u zemljišnoj knjizi upisane kao suvlasnice predmetne nekretnine, a to suvlasništvo su stekle temeljem rješenja o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini Općinskog suda u Zadru O-333/2012 od 13. travnja 2012. godine; da su u zemljišnoj knjizi upisane kao suvlasnice upravo temeljem navedenog rješenja, pa je i petogodišnji rok zastare prema njima mogao teći tek od donošenja navedenog rješenja, i on do podnošenja (12. travanj 2016.) tužbe u ovom predmetu nije istekao.

9.1.) Neutemeljene su žalbene tvrdnje tužiteljica o počinjenoj bitnoj povredi postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. To stoga što je presuda razumljiva i jer sadrži razloge, potpuno jasne i međusobno neproturječne za obje odluke i važne činjenice na kojima su te odluke utemeljene – dakle, i za onu o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva zbog zastare tražbine, i one o odbacivanju dijela tužbe zbog nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje. Osim toga, pobijana presuda nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati, i ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

9.2.) Ispitujući pobijanu presudu u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da prvostupanjski sud nije učinio ni jednu drugu bitnu povredu postupka na koje se inače uvijek pazi i po službenoj dužnosti.

10.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje o postojanju žalbenih razloga iz odredbe čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelom odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan zbog nastupa zastare utužene novčane tražbine, a dijelom odbacio tužbu.

11.) Naime, u ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno da je predmetna čest.zem.1708/1 izuzeta iz vlasništva i posjeda još prednika (oca) tužiteljica, i to bez provedenog propisanog postupka izvlaštenja i bez isplate vlasniku njene vrijednosti, da je na toj čestici izgrađena cesta te je i u zemljišnoj knjizi i upisana kao cesta, ali nije upisana kao nerazvrstana cesta i kao vlasništvo tuženika kao jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi, već su kao njeni suvlasnici upisane fizičke osobe a među njima i tužiteljice. Nadalje, polazeći od žalbenih navoda tužiteljica, nije sporna u ovom žalbenom postupku niti činjenica da predmetna čestica u naravi čini sastavni dio asfaltirane ceste ulice O… u Z…, i da je ista u sadašnjem obliku izgrađena pred tridesetak godina, odnosno da je sagrađena još za života oca tužiteljica, s tim da nije sporno da je on umro 1989. godine. Nije sporan ni rok zastare predmetne tražbine od pet godina – jer je odredbom čl.230. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/19 – dalje: ZOO/05) propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st.1.); i da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (st.2.), a na isti način je navedeno regulirano i odredbom čl.376. ZOO/91, na koji zakon se i poziva sud prvog stupnja pri ocjeni istaknutog prigovora zastare.

12.1.) Sporno je kada je počela teći zastare za predmetnu tražbinu i da li je nastupila do podnošenja (12. travanj 2016.) predmetne tužbe. Odredbom čl.214.st.2. ZOO/05 je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a odredbom čl.215.st.1. istog zakona da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a jednako je bilo propisano i odredbama čl.360. i čl.361. ZOO/91. U svezi citiranih odredbi postavlja se pitanje kada su tužiteljice, ili možda njihov pravni prednik, mogli od tuženika zahtijevati ispunjenje njihove tražbine – odnosno, od kada su mogli od njega potraživati isplatu njene tržišne vrijednosti, jer im je od tada počeo, u skladu sa naprijed citiranim odredbama, teći rok zastare od pet godina.

12.2.) Pri davanju odgovora na navedeno sporno pravno pitanje treba imati u vidu i posebne propise koji uređuju pravni status te upravljanje nekretninama koje predstavljaju ceste. Počevši od 28. kolovoza 2011. godine na snazi su odredbe Zakona o cestama (NN broj 84/11 i dr. – dalje: ZC/11). Odredbama tog zakona reguliran je i status takozvanih nerazvrstanih cesta, a to su, prema odredbi čl.2.st.1.t.6. i čl.98.st.1., ceste koje se koriste za promet vozilima, koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim ovim zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga zakona. Nadalje, odredbom čl.101. je pak propisano da je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi (st.1.); i da se nerazvrstana cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinice lokalne samouprave niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja radi građenja građevina sukladno odluci izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da ne ometaju odvijanje prometa i održavanje nerazvrstane ceste (st.2.). Osim naprijed navedenih odredbi treba imati u vidu i odredbe navedenog zakona koje reguliraju i upis nerazvrstanih cesta u zemljišnu knjigu, a to su odredbe čl.131. do čl.133. ZC/11, od kojih treba posebno ukazati na onu iz čl.131. ZC/11. Tom je odredbom propisano da ceste koje se na dan stupanja na snagu ovoga zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga zakona, postaju nerazvrstane ceste (st.1.); i da nerazvrstane ceste iz stavka 1. ovoga članka koje nisu upisane u zemljišnim knjigama ili u tim knjigama nije upisano njihovo stvarno stanje, upisuju se u zemljišne knjige po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista koji nakon evidentiranja nerazvrstane ceste, odnosno njezinog stvarnog stanja u katastru, zemljišnoknjižnom sudu po službenoj dužnosti dostavlja tijelo nadležno za katastar (st.3.).

12.3.) Prema prihvaćenoj i ustaljenoj praksi iskazanoj u nizu odluka Vrhovnog suda RH (Rev-2433/2018, Rev-3831/99, Revt-298/15), potvrđenoj i od strane Ustavnog suda RH (U-III-5723/2016), a koja polazi upravo od naprijed navedenih zakonskih propisa prema kojima nerazvrstane ceste predstavljaju javno dobro u općoj uporabi te su neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave, i da su nerazvrstane i one ceste koje na dan stupanja na snagu ZC/11 nisu bile evidentirane niti upisane u zemljišnoj knjizi kao takve ako su se do stupanja na snagu navedenog zakona stvarno koristile kao nerazvrstane ceste, za početak tijeka roka zastare za tražbinu isplate njihove tržišne vrijednosti nije odlučan upis u zemljišnoj knjizi navedenog statusa. Prema stajalištu sudske prakse iz navedenih odluka odlučan je moment kada je nekretnina stekla status nerazvrstane ceste, odnosno odlučan je moment kada je oduzeta iz posjeda neke osobe i kada je na njoj izgrađena cesta koja se koristi za slobodan promet vozila većeg broja raznih korisnika. Upravo od tog momenta bivši vlasnik oduzete nekretnine, na kojoj je izgrađena cesta koja nije razvrstana u javne ceste, više nije u mogućnosti tražiti povrat te nekretnine u vlasništvo i posjed, čime se aktivira pravo vlasnika tražiti isplatu njene tržišne vrijednosti.

12.4. Budući da nije sporno da je predmetna nekretnina pretvorena u asfaltiranu cestu još za života oca tužiteljica, a nije sporno da je on umro 1989. godine, pa kada bi se rok zastare od pet godina računao od te godine zastara tražbine naknade štete u vidu tržišne vrijednosti oduzete nekretnine na kojoj je cesta izgrađena istekao je 1994. godine, dakle znatno prije nego što su tužiteljice pokrenule predmetnu parnicu. Stoga su neutemeljene žalbene tvrdnje tužiteljica da rok zastare njima nije mogao početi teći prije 2012. godine kada su im rješenjem ostavinskog suda o rasporedu naknadno pronađene ostavinske imovine iza njihova pokojnog oca predmetne nekretnine uručene u vlasništvo, pri čemu tužiteljicama treba skrenuti pozornost i na to da se vlasništvo nasljeđivanjem ne stječe donošenjem rješenja o nasljeđivanju već časom otvaranja nasljedstva – tj. momentom smrti ostavitelja. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica za isplatu kao neosnovan zbog nastupa zastare tražbine utužene u predmetnoj parnici.

13.) Neosnovano tužiteljice pobijaju žalbom i odluku o odbacivanju tužbe glede zahtjeva na utvrđenje, a koju odluku je sud prvog stupnja donio pozivom na odredbu čl.187. ZPP-a, kojom je propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (st.1.), i da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

14.1.) Nije sporno da su u dijelu odbačene tužbe temeljem naprijed citirane odredbe tužiteljice postavile zahtjev koji je glasio: „utvrđuje se da je tuženik vlasnik čest.zem.1708/1 u k.o. Z…, za cijelo, te je isti, temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti, ovlašten izvršiti upis prava vlasništva na čest.zem.1708/1 k.o. Z… na svoje ime uz istodobno brisanje toga prava sa imena tužiteljica, u roku o 15 dana pod prijetnjom ovrhe“. Iz sadržaja navedenog zahtjeva ne proizlazi da bi isti bio kondemnatorne prirode, jer se njime ništa nikome ne nalaže da nešto učini ili da nešto trpi, pa ni tuženiku, a isti nema niti konstitutivni karakter. Stoga su tužiteljice, radi njegove dopuštenosti bile dužne dokazati postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe sa navedenim zahtjevom, a one to, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda nisu učinile.

14.2.) Za drugačiju ocjenu dopuštenosti tužbe sa navedenim deklaratornim zahtjevom nema utjecaja ni činjenica što su tužiteljice istom tužbom, pored navedenog deklaratornog zahtjeva, postavile i zahtjev kojim traže od tuženika isplatu naknade štete – dakle, i kondemnatorni zahtjev, a to stoga što se u predmetnoj

ko

parnici ne radi o situaciji iz odredbe čl.187.st.3. ZPP-a, kojom je propisano da a odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev. Naime, u konkretnom slučaju između stranaka niti nije bilo sporno da se predmetna čestica dugi niz godina (više od 30) iskorištava kao cesta (nerazvrstana), pa samim time između stranaka niti nije bilo sporno vlasništvo tuženika kao jedinice lokalne samouprave na čije području se ista nalazi, pa slijedom toga, za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužiteljica za isplatu nije niti bilo nužno postavljanje i naprijed navedenog deklaratornog zahtjeva. Prema tome, pravilna je i zakonita odluka suda prvog stupnja kojom je odbačena tužba tužiteljice u navedenom dijelu.

15.) Budući da je tuženik u cijelosti uspio u predmetnom sporu sud prvog stupnja je pravilno, u skladu sa odredbom čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, dosudio tuženiku cjelokupni parnični trošak koji je utvrdio kao potreban za vođenje predmetne parnice.

16.) Zbog svega navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.380.t.2. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljica kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu i prvostupanjsko rješenje.

17.) Kako tužiteljica nije uspjela u ovom žalbenom postupku to joj onda ne pripada niti pravo na trošak izjavljivanja žalbe, pa joj isti nije niti dosuđen.

Bjelovar, 26. svibnja 2021.

Predsjednica vijeća

Marina Parać Garma,v.r.