Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-962/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Marijana Miletića, kao predsjednika vijeća, Tihane Pivac, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. I. M., OIB:… i 2. R. M., OIB:..., oboje iz S., i oboje zastupani po punomoćniku T. K., odvjetniku u S., protiv tuženice M. M. iz S., OIB:…, zastupane po punomoćniku Z. L., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2771/20 od 12. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja pod 1. I. M. i tužiteljice pod 2. R. M. kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda u dijelu pod točkama I. i II. kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja pod 1. i tužiteljice pod 2.

II. Preinačuje se pobijana presuda u dijelu pod točkama I. i II. kojim su prihvaćeni tužbeni zahtjev tužitelja 1. I. M. i tužiteljice pod 2. R. M. i tuženici naloženo isplatiti svakom od tužitelja iznos od po 4.298,28 kn sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama te se tužbeni zahtjevi tužitelja pod 1. I. M. i tužiteljice pod 2. R. M. odbijaju kao neosnovani.

III. Preinačuje se odluka o troškovima postupka (točka III. izreke) te u tom dijelu sudi:

Tužiteljima pod 1. I. M. i 2. R. M. nalaže se u roku od 15 dana isplatiti tuženici M. M. na ime naknade parničnog troška iznos od 25.721,25 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1. i tužiteljice pod 2. te je odučeno slijedeće:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju pod 1 ukupan iznos od 4.298,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi;

-na iznos od 789,48 kn, teče od 01. svibnja 2013. god.,

-na iznos od 877,20 kn, teče od 01. lipnja 2013. god.,

-na iznos od 877,20 kn, teče od 01. srpnja 2013. god.,

-na iznos od 877,20 kn, teče od 01. kolovoza 2013. god.,

-te na iznos od 877,20 kn, teče od 01. rujna 2013. god., sve do isplate, s tim da za razdoblje do 31. srpnja 2015.god., kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U preostalom dijelu u odnosu na više zatraženi iznos od 81.406,72 kn i više zatražene zakonske zatezne kamate, tužbeni zahtjev tužitelja pod 1 se odbija kao neosnovan.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju pod 2 ukupan iznos od 4.298,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi;

-na iznos od 789,48 kn, teče od 01. svibnja 2013. god.,

-na iznos od 877,20 kn, teče od 01. lipnja 2013. god.,

-na iznos od 877,20 kn, teče od 01. srpnja 2013. god.,

-na iznos od 877,20 kn, teče od 01. kolovoza 2013. god.,

-te na iznos od 877,20 kn, teče od 01. rujna 2013. god., sve do isplate, s tim da za razdoblje do 31. srpnja 2015.god., kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U preostalom dijelu u odnosu na više zatraženi iznos od 81.406,72 kn i više zatražene zakonske zatezne kamate, tužbeni zahtjev tužitelja pod 2 se odbija kao neosnovan.

III Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.".

2. Tužitelji se žale protiv odbijajućeg dijela presude, kako iz sadržaja žalbe proizlazi, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači i prihvate zahtjevi tužitelja, podredno, da se u pobijanom dijelu presuda ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica se žali protiv dosuđujućeg dijela presude, također, zbog svih žalbenih razloga, predlažući u tom dijelu presude preinačiti i odbiti zahtjeve tužitelja i iste obvezati da tuženici naknade parniči trošak, podredno, u dosuđujućem dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Žalba tuženice je osnovana.

7. Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. ZPP-a i na koje izrijekom u žalbama ukazuju tužitelji i tuženica.

8. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

9. Predmet razmatranja i odlučivanja u ovom postupku bili su zahtjevi tužitelja I. M. i tužiteljice R. M., oboje iz S., protiv tuženice M. M. iz S., radi isplate iznosa od po 85.705,00 kn svakom od tužitelja, i na ime naknade koristi koju je tuženica ostvarila koristeći stan u S., anagrafske oznake, stan broj 61, etaža 109, II kat, za kojeg tužitelji tvrde da je u njihovom vlasništvu u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do 1. srpnja 2013.

10. Dakle, zahtjevi tužitelja utemeljeni su na odredbama članka 164. stavka 1. (koje propisuju pravni položaj poštenog posjednika) i članka 165. stavka 1. (koje propisuju pravni položaj nepoštenog posjednika) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15; dalje u tekstu: ZV), u svezi s odredbama članka 166. stavka 4. ZV-a (koje propisuju predmnijevanog vlasnika).

11. U ukidnom rješenju ovoga suda poslovni broj Gž-1167/20-2 od 3. kolovoza 2020. ukazano je na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na 3. sjednici Građanskog odjela održanoj 4. studenog 2013. prema kojem, ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku, odnosno, očuvanog identiteta, u posjedu nevlasnika, valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZV-a prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi korist od uporabe tuđe stvari.

Ako je određena stvar rabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski ili opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO), prema kojima je osoba koja je uporabila tu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

12. U konkretnom slučaju, nedvojbeno je moguća predaje nekretnine u posjed, a naknada koristi od uporabe nekretnine prosuđuje se sukladno citiranim zakonskim odredbama samo kada je zahtjev radi isplate upravljen prema nepoštenom posjedniku jer je samo nepošteni posjednik u obvezi vlasniku platiti naknadu za korištenje njegove stvari.

13. Prvostupanjski sud je, na temelju u postupku izvedenih dokaza i rezultata raspravljanja, utvrdio:

- da su tužitelji kao davatelji uzdržavanja sklopili Ugovor o doživotnom uzdržavanju sa sada pok. I. K. pok. S. (umrlim ...), kao primateljem uzdržavanja, dana 14. rujna 2006., koji je ovjerovljen pred Općinskim sudom u Splitu u predmetu poslovni broj IR-567/06 od 14. rujna 2006., kojim je primatelj uzdržavanja ovlastio tužitelje da nakon njegove smrti zatraže i ishode u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva u Ugovoru opisanog stana na svoje ime, dok su se oni obvezali uzdržavati primatelja uzdržavanja do njegove smrti,

- da je pok. I. K. tužbom od 1. prosinca 2007. pokrenuo postupak protiv tužitelja I. i R. M. kao tuženika radi utvrđenja da je spomenuti Ugovor o doživotnom uzdržavanju raskinut, a nakon njegove smrti da su postupak preuzele tuženica M. M. i njezina sestra R. K. kao zakonske nasljednice te je postupak pravomoćno dovršen odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2374/10, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-186/12 od 17. siječnja 2013.,

- da su tuženica M. M. i R. K. kao tužiteljice u postupku Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po-39/13 zahtijevale raskid spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju protiv I. i R. M. kao tuženika te da je i navedeni postupak pravomoćno dovršen odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3933/16 od 14. srpnja 2017. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2293/17 od 24. svibnja 2018.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps- 27/19, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2234/19 od 12. prosinca 2019. prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženici naloženo iseljenje iz predmetnog stana i predaja istog slobodnog od osoba i stvari tužiteljima, kao i da je tužba radi iseljenja u tom postupku tuženici dostavljena 30. svibnja 2014.,

- da je tuženica predmetni stan koristila tijekom spornog razdoblja od 1. kolovoza 2008. do 31. kolovoza 2013., a za korištenje stana da nije postojala valjana pravna osnova,

- da je u zemljišnim knjigama za k.o. S. i nadalje kao vlasnik predmetnog stana upisan pok. I. K. te da je zabilježeno postojanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između tužitelja i pok. I. K. 14. rujna 2006., na koji se pozivaju tužitelji, ali i Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. siječnja 2008. kojeg je pok. I. K. sklopio kao primatelj uzdržavanja s tuženicom M. M. kao davateljicom uzdržavanja.

14. U kontekstu citiranih relevantnih činjeničnih utvrđenja, čija pravilnost nije dovedena u dvojbu žalbenim prigovorima stranaka, prvostupanjski sud je ocijenio da su tužitelji kao predmnijevani vlasnici legitimirani za traženje naknade za korištenje predmetnog stana, koji je predmet njihovog zahtjeva, od tuženice koja je stan koristila bez valjane pravne osnove u razdoblju u kojem je ista bila nepošteni posjednik.

15. Pri tome, prvostupanjski sud je smatrao da je tuženica postala nepošteni posjednik još prije nego joj je dostavljena tužba radi iseljenja iz predmetnog stana 30. svibnja 2014. u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-27/19 (ranije Pst-923/13 i Ps-95/16), točnije, pravomoćnim okončanjem postupka koji je vođen pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem P2- 374/10 u kojem je, prema pravnom stajalištu prvostupanjskog suda, raspravljanjem o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice radi utvrđenja da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju raskinut, zapravo raspravljeno i o pravu na posjed stana koji je bio predmet toga Ugovora.

16. Stoga je, djelomičnim prihvaćanjem zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud tuženici naložio da svakom od tužitelja isplati naknadu za uporabu stana u razdoblju od 1. svibnja 2013., u iznosu od ukupno 4.298,28 kn, dok je za više tražene iznose od po 71.406,72 kn zahtjeve tužitelja odbio kao neosnovane.

17. Neosnovano tužitelji u žalbi osporavaju zakonitost pobijane presude tvrdeći da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu u odbijajućem dijelu primijenio materijalno pravo na njihovu štetu.

18. U smislu odredaba članka 18. stavka 4. ZV-a, koje propisuju istinitost, zakonitost i poštenje posjeda, ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kada je primio tužbu, a to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u neko drugom postupku.

19. Pošteni posjednik (bonae fidei possessor) je onaj koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

20. Načelno se svaki posjed smatra poštenim dok se ne dokaže suprotno.

21. Na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 1. ožujka 2021. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje:

U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva primjenjuju se odredbe članka 164. i članka 165. ZV-a.

U parnici u kojem je predmet spora zahtjev (su)vlasnika protiv posjednika koji posjeduje tuđu stvari (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno, naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i članka 165. ZV-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pri tom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.

22. U konkretnom slučaju, tuženica je nedvojbeno postala nepoštena u trenutku kada je primila tužbu tužitelja u kojoj su tužitelji istaknuli tužbeni zahtjev radi iseljenja iz predmetnog stana (koji postupak je pravomoćno dovršen prihvaćanjem tužbenog zahtjeva), točnije, 30. svibnja 2014.

23. S obzirom da se poštenje pretpostavlja, na tužiteljima je bio teret dokaza da su tuženicu i ranije pozvali na iseljenje i predaju stana njima u posjed, odnosno, da je tuženica, i prije dostave tužbe na iseljenje, bila nepoštena.

24. Suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, u parničnom postupku koji se vodio po tužbi ovdje tuženice kao tužiteljice protiv ovdje tužitelja kao tuženika radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju te radi utvrđenja da je raskinut Ugovor o doživotnom uzdržavanju (kojeg su sklopili tužitelji kao davatelji uzdržavanja sa pok. I. K. kao primateljem uzdržavanja), predmet postupka bila je pravna egzistentnost Ugovora, a ne i pitanje pravne osnove korištenja stana koji je bio predmet raspolaganja tim Ugovorom.

25. Štoviše, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tuženice kao tužiteljice, sud u tom postupku o pravu na posjed predmetnog stana nije raspravljao niti kao o prethodnom pitanju pa nije bilo mjesta zaključku prvostupanjskog suda da je već tada na posredan način sud odlučivao i o pravu na posjed stana te da je tuženica već tada postala nepoštena posjednica.

26. S tim u svezi, treba imati u vidu da su navedeni postupci pokrenuti od strane tuženice kao tužiteljice, a da tužitelji I. i R. M. u ovome postupku nisu dokazali da su, prije pokretanja postupka radi iseljenja tuženice, tuženicu na odgovarajući način pozvali na predaju stana njima u posjed.

27. Iz iznesenih razloga, u pravu je tuženica kada u žalbi tvrdi da ista nije u obvezi tužiteljima isplatiti naknadu za korištenje predmetnog stana u spornom razdoblju od 1. svibnja 2013. do 1. kolovoza 2013., odnosno, do rujna 2013. jer u postupku tužitelji nisu s uspjehom dokazali da je u tom razdoblju tuženica predmetni stan koristila kao nepoštena posjednica.

28. Utoliko je prvostupanjski sud, prihvaćajući tužbene zahtjeve tužitelja u navedenom dijelu, pogrešno primijenio naprijed navedene mjerodavne materijalnopravne odredbe na štetu tuženice, radi čega je, temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, žalbu tuženice valjalo uvažiti u navedenom dijelu i pravilnom primjenom materijalnog prava tužbene zahtjeve tužitelja odbiti kao neosnovane.

29. Kako u dijelu kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja, u kontekstu iznesenog, nisu ostvareni razlozi tužitelja, a ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, s obzirom da je prvostupanjski sud u tom dijelu pravilno ocijenio tužbene zahtjeve neosnovanim, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i u odbijajućem dijelu prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP-a.

30. Sukladno odredbama članka 166. stavka 2. ZPP-a, kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, preinačena je i odluka o troškovima postupka.

31. Temeljem odredaba članka 154. stavka 1. u svezi s odredbama članka 155. stavka 1. ZPP-a, tužitelji su u obvezi tuženici naknaditi prouzročene parnične troškove za one parnične radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rada odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa).

32. Tuženici na ime naknade troškova postupka u okviru određeno zatraženog troška, pripada trošak sastava žalbe od 312,5 bodova, trošak odvjetničkog zastupanja na šest ročišta po 125 bodova, odvjetničkog zastupanja na dva ročišta po 250 bodova i pristupa na ročište za objavu presude od 50 bodova, odnosno, ukupno 1612,5 bodova ili 16.125,00 kn, što uvećano za pripadajući PDV (iznos od 4.030,00 kn) daje iznos od 20.155,00 kn.

Tuženici pripada traženi trošak sudskih pristojbi za dvije žalbe ukupno u iznosu od 1.660,00 kn, kao i trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn, radi čega je tužitelje valjalo obvezati da tuženici na ime naknade parničnih troškova isplate iznos od 25.721,25 kn.

U Splitu, 26. svibnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Marijan Miletić, v. r.