Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1746/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Lidija Rostaš, članova vijeća, te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja L. d.o.o., P., zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima Odvjetničkog društva B. & K., Š., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-3244/21-6 od 24. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-3244/21-6 od 24. siječnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/194, urbroj: 513-04-21-2 od 14. srpnja 2021. (točka I. izreke), te se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke).
2. Osporenim rješenjem tuženika od 14. srpnja 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Š., klasa: UP/I-471-02/19-01/291, urbroj: 513-07-15-20-12 od 4. ožujka 2020., kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost sa kamatama za 2016., 2017., 2018. i razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. rujna 2019., smanjenje gubitka za 2016., porez na dobit sa kamatom za 2017. i 2018., dohodak od kapitala sa kamatom za 2016. i 2017., sve u iznosima navedenima u točkama I.1. do I.9. izreke rješenja.
Točkama II. do V. naložena je uplata utvrđenih obveza na za to propisani račun uz nalog za plaćanje daljnjih kamata sve do dana uplate, te je naloženo provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, sve u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja pod prijetnjom naplate ovrhom.
3. Protiv navedene prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu kojom pobija zakonitost presude iz svih zakonom predviđenih razloga sukladno članku 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima. Ističe kako prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude samo paušalno prepisuje navode iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja koje tužitelj pobija upravnom tužbom, bez da daje valjane razloge i objašnjenja zašto pojedine navode iz upravne tužbe ne prihvaća ili zašto ga odbija. Smatra kako je presudu nemoguće ispitati, jer je potpuno nejasna i svodi se na prepisivanje obrazloženja pobijanog rješenja iz upravnog postupka, ali sve na način koji je potpuno nečitljiv, pa tako na stranici četiri presude pod rednim brojem šest prepisuje zakonske odredbe sadržane u Zakonu o porezu na dodanu vrijednost bez ikakvog osvrtanja na konkretnu primjenu pojedine odredbe, dok u dijelu presude pod rednim brojem sedam sud prepisuje utvrđenja poreznog nadzora i svoja činjenična utvrđenja temeljena na tome bez imalo kritike, ocjene pojedine situacije, te životnih i logičnih okolnosti.
Isto tako, pod točkom osam obrazloženja presude prepisuje zaključak pobijanog rješenja kako stranka nije dostavila valjani cjenik, pa da je stoga trebalo razrezati PDV sukladno cjeniku objavljenom na stranicama A. za Irsku u 2020. Smatra kako je takav stav pogrešan, jer je porezni obveznik između ostalog dostavio cjenik agencije A. za V. L.. od 20. veljače 2016., a što i prvostupanjsko tijelo navodi u obrazloženju rješenja, a prvostupanjski sud potpuno ignorira, s time da tijela upravnog postupka nisu uzela u obzir taj cjenik prilikom obračuna poreza na dodanu vrijednost za usluge smještaja za 2016., već je navedeno kako porezni obveznik nije dostavio važeći cjenik iz 2016. u kunama i za obračun smještaja je prvostupanjsko tijelo, a što potvrđuje i drugostupanjsko tijelo koristilo cjenik iste te Agencije, A. za 2020. Smatra kako prvostupanjsko tijelo samo paušalno navodi da je za obračun koristilo cjenik Agencije A. za 2020., ali sami cjenik nije nigdje sadržan u rješenju, niti ga je onda mogao pregledati sud prvog stupnja tako da je nemoguće utvrditi koliko iznosi cijena smještaja za apartmane poreznog obveznika prema cjeniku agencije A. za 2020., a niti je ta cijena pravilno primijenjena prilikom obračuna PDV-a za usluge smještaja.
Ističe kako prvostupanjsko tijelo navodi da je cjenik spomenute Agencije koristilo za cijeli period poreznog nadzora (od 1. siječnja 2016. do 30. rujna 2019.) i drugostupanjsko tijelo taj propust uopće ne primjećuje, niti se osvrće na žalbene navode u tom pogledu, a konačno takav propust radi i sud prvog stupnja. Kada bi prvostupanjsko tijelo točno primijenilo cijene iz cjenika spomenute Agencije za 2020. prilikom obračuna PDV-a, sam cjenik za 2020. nije se smio primijeniti za cijeli period poreznog nadzora, već je trebalo primijeniti cjenike spomenute Agencije za 2016., 2017., 2018. i 2019., koji su također javno dostupni, isto kao i cjenik za 2020. Navodi kako sud pogrešno utvrđuje da je tužitelj dostavio cjenike iz Irske sa cijenama u eurima, te da prvostupanjsko tijelo, pa ni prvostupanjski sud nisu mogli točno utvrditi cijene smještaja u apartmanima poreznog obveznika u cijelom nadziranom periodu od 1. siječnja 2016. do 30. rujna 2019. na temelju spomenutog cjenika agencije A. za 2020. Ističe kako navedena Agencija koristi sustav dinamičnog određivanja cijena, koje variraju od dana do dana, a ovise o danu i tjednu, blagdanu, vremenu, turističkoj sezoni, posebnim događajima kao što su kulturna i sportska događanja itd. Obzirom da dani u tjednu i blagdani kalendarski nisu podudarni za svaku godinu nadziranog perioda, niti su podudarne vremenske prilike i posebni događaji, jasno je da je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo činjenično stanje, što ponavlja i sud prvog stupnja, kada je pri obračunu PDV-a za usluge smještaja za period od 1. siječnja 2016. do 30. rujna 2019. koristio cjenik za 2020. godinu. Ističe kako je ovaj navod iznesen i u žalbi, ali se drugostupanjsko tijelo na isti uopće ne osvrće kao i sud prvog stupnja te da prvostupanjsko tijelo navodi, a sud prvog stupnja uopće ne utvrđuje niti ocjenjuje, kako termine boravka gostiju, korištene prilikom obračuna PDV-a za usluge smještaja za cijeli period poreznog nadzora određuje na temelju uvida u e. informacijski sustav za prijavljivanje i odjavu gostiju. Navodi kako podaci iz tog sustava navedeni u rješenju odstupaju od podataka koji proizlaze iz dokaza koje je porezni obveznik dostavio uz prigovor na zapisnik, a koje je prvostupanjsko tijelo propustilo ocijeniti, odnosno sud prvog stupnja samo paušalno utvrđuje kako avionske karte ne potvrđuju da je netko boravio u objektu. Smatra kako je ovakav zaključak potpuno nerazumljiv i nejasan jer upravo avionska karta potvrđuje da je osoba napustila RH, samim time i predmetni objekt. Isto tako ističe kako izvaci iz sustava e. nisu bili predočeni poreznom obvezniku tijekom poreznog nadzora, a niti su sadržani u rješenju, već su podaci o terminima boravka gostiju u rješenju samo paušalno navedeni u tablici za obračun te da prvostupanjski sud ne daje nikakvo očitovanje. Navodi kako se stoga postavlja pitanje, koji je dokaz bolji od dokaza odlaska osobe iz sporne nekretnine prilaganjem avionskih karata i drugih dokaza koji se nalaze u spisu predmeta upravnog postupka. Ističe kako npr. propust tadašnjeg zakonskog zastupnika tužitelja da sebe i članove obitelji i prijatelje odjavi u sustavu e. ne može biti razlog za obračunavanje porezne obveze za period u kojem je samo u sustavu e. bilo vidljivo da su osobe u nekretnini, a zapravo nisu bile te navodi kako izvadak iz tog sustava, nije javna isprava jer ga nije izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku i ne može biti vjerodostojniji podatak od avionske karte. Navodi kako je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo termine boravka gostiju navedenih u rješenju u nadziranom razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. koji propust drugostupanjsko tijelo ne primjećuje kao niti prvostupanjski sud iako mu je na njega ukazano. Ističe kako je porezni obveznik između ostalog dostavio povrat avionske karte za let G. – Z., za E. G., A. P., E. G. i N. G. s polaskom 11. svibnja 2016. i povratkom 18. svibnja 2016., a za isti period dostavio je povratnu kartu za let L. – M. – S. za V. P., a radi se o terminu u kojem su svi navedeni boravili u apartmanu poreznog obveznika, a da rješenjem prvostupanjskog tijela boravak niti jedne od navedenih osoba nije utvrđen u terminu od 11. svibnja do 18. svibnja 2016., već je u tom terminu utvrđen boravak osoba koje poimenično navodi. S druge strane boravak E. G., A. P., E. G., N. G. i V. P. utvrđen u periodu od 15. lipnja do 15. rujna 2016. što ne odgovara stvarnom stanju. Ističe kako je porezni obveznik dostavio i povratne avionske karte za let G. – Z. za L. P. i A.-M. P. polaskom 3. travnja 2016. i povratkom 10. travnja 2016., a radi se o terminu u kojem su navedeni boravili u apartmanu poreznog obveznika ali je rješenjem prvostupanjskog tijela utvrđen boravak istih u terminu od 5. travnja do 5. svibnja 2016. iako takvo utvrđenje ne odgovara stvarnom boravku navedenih. Što se tiče boravka u apartmanu, jer su se isti već 10. travnja 2016. vratili u Š., a kao dokaz tome porezni obveznik je dostavio potvrdu o plaćenom parkingu u zračnoj luci u G. za razdoblje od 3. travnja 2016. do 10. travnja 2016., a koje razdoblje odgovara polijetanju i slijetanju aviona u zračnu luku u G.. Ističe kako je prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo i prvostupanjski sud nepotpuno utvrdili činjenično stanje jer nije uzeto u obzir da boravak direktora društva L. d.o.o. L. P. i članova njegove obitelji u apartmanima nije bio samo u svrhu odmora, već i u svrhu održavanja apartmana, bazena i vrta, a što je porezni obveznik isticao tijekom poreznog nadzora te je u postupku pogrešno utvrđen broj korištenih apartmana u nadziranom razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. Ističe kako je porezni obveznik bio u vlasništvu dva apartmana, jednog na 1 katu, a drugog na 2 katu objekta, a prvostupanjsko tijelo u rješenju radi distinkciju između apartmana, nazivajući jedan V. L.., a drugi "Kuća za odmor", te prilikom obračuna PDV-a za usluge smještaja radi poseban obračun za svaki apartman pojedinačno te u tablici za obračun za period od 14. kolovoza do 17. kolovoza 2017. prvostupanjsko tijelo navodi da su korištena dva apartmana, iako je u tom terminu utvrdilo boravak gostiju samo u apartmanu V. L. Ističe kako je to rezultiralo time da je osnovica za obračun PDV-a utvrđena u dvostruko većem iznosu za period od 14. kolovoza do 17. kolovoza 2017. s obzirom da se cijena pa i time osnovica određuje po korištenom apartmanu, a na što se sud prvog stupnja ne osvrće. Isto tako navodi kako je u postupku pogrešno utvrđen broj korištenih apartmana u nadziranom periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. tako da su za periode od 31. svibnja do 7. lipnja 2018., od 27. lipnja do 4. srpnja 2018. te od 5. rujna do 9. rujna 2018. prvostupanjsko tijelo u upravnom postupku navodi da su korištena dva apartmana, iako je u tom terminu utvrdilo boravak gostiju samo u apartmanu V. L. dok u apartmanu "Kuća za odmor" uopće nije utvrđen boravak gostiju u nadziranom periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. što je rezultiralo time da je osnovica za obračun PDV-a utvrđena u dvostruko većem iznosu za periode od 31. svibnja do 7. lipnja 2018., 27. lipnja do 4. srpnja 2018. te 5. rujna do 9. rujna 2018. obzirom da se cijena pa time i osnovica određuje po korištenom apartmanu. Smatra kako je prvostupanjsko tijelo u upravnom postupku prilikom utvrđenja obveze poreza na dohodak od kapitala propustilo utvrditi tko su bili članovi društva L. d.o.o. u nadziranom periodu i koji su to članovi društva koristili usluge smještaja bez naknade, a obveznik poreza na dohodak od kapitala, u slučaju dohotka po osnovi izuzimanja imovine i korištenja usluga na teret dobiti tekućeg razdoblja za privatne potrebe je stjecatelj primitka fizička osoba član trgovačkog društva ili s njim povezana osoba, kad uzimaju imovinu društva i koriste usluge društva za osobne potrebe na teret dobiti društva. Navodi kako je nejasno da se tuženik niti jednim dijelom obrazloženja rješenja ne osvrće na ovaj žalbeni navod, a još je manje jasno kako sud prvog stupnja ignorira ovaj dio tužbe i tužbenih navoda, a jedino se prvostupanjsko sud kratko u točki 15. osvrće na način da nije uvjerljiv navod kako su direktor društva boravili u objektu ne samo radi odmora već i radi potrebe održavanja. Ističe kako prvostupanjsko tijelo samo paušalno navodi da je ukupna vrijednost pružene usluge smještaja bez naknade utvrđene nadzorom 243.761,96 kn za 2016. i 10.430,60 kn za 2017. ali smatra kako je prvostupanjsko tijelo bilo dužno utvrditi tko su točno članovi društva L. d.o.o. koji su to članovi društva koristili usluge smještaja bez naknade u kojem periodu su koristili takve usluge koja je vrijednost pružene usluge smještaja bez naknade svakom članu društva ponaosob, kao i koje su to osobe povezane s njima također koristile usluge, smještaja bez naknade i o kakvoj se povezanosti radi. Ističe kako je na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno uopće ga nije primijenio jer se ne poziva niti na jednu konkretnu zakonsku normu ili propis, niti ga povezuju sa činjenicama u postupku. Poziva se na odredbe članka 8. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te odredbe članka 8. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost koje citira, te navodi kako boravak u svrhu održavanja apartmana ne predstavlja pružanje usluge bez naknade, jer ne postoji obostrani gospodarski interes sudionika u vidu razmjene činidaba, slijedom čega nema niti uzročne veze između transakcije i naknade. Isto tako poziva se na odredbu članka 33. stavka 9. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te odredbu članka 2. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak kao i na odredbu članka 7. stavka 1. točku 13. Zakona o porezu na dobit. Navodi kako u pobijanoj presudi, a niti u odlukama u upravnom postupku nije navedena pravna osnova na temelju koje je utvrđen manje obračunati porez na dobit te je nejasno zbog čega bi uslijed neizdavanja faktura nastali "ostali rashodi koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu". Ističe kako ne razumije o kojim je rashodima riječ niti po kojoj osnovi je u konkretnoj stvari u poreznu osnovicu trebao biti uključen prihod ili uvećana porezna osnovica, pa se presuda u tom dijelu ne može ispitati. Ukazuje na nepravilnost vezanu i za izreku rješenja prvog stupnja u dijelu pod točkom III., s obzirom na smanjenje poreznog gubitka za 2016. godinu, o kojem prigovoru nema osvrta suda prvog stupnja. Ističe kako se porezni gubitci ne iskazuju kao računovodstva kategorija te se knjiženjem u poslovnim knjigama poreznog obveznika ne može provesti umanjenje poreznog gubitka. Ističe kako izreka osporenog prvostupanjskog rješenja ne sadrži nalog za ispravak poreznih prijava za porezna razdoblja koja su predmetom poreznog nadzora, a knjiženja u poslovnim knjigama koja nalaže rješenje obavljaju se u skladu sa Zakonom o računovodstvu i primjenjivim standardima financijskog izvještavanja, a nedvojbeno je da hrvatski propis i računovodstveni standardi daju jasne upute poreznim obveznima kako postupiti u vezi s knjiženjem obveze iz prethodnog razdoblja. Ističe kako su porezni gubitci posebna porezna kategorija te nisu računovodstvena kategorija čiji se ispravak provodi prema računovodstvenim pravilima, a porezni gubitci se u računovodstvu poreznih obveznika ne evidentiraju, a jedini potencijalni računovodstveni efekt koji porezni gubitci mogu proizvesti jest evidentiranje odgođenog poreznog sredstva koje nije relevantno za obračunavanje i iskazivanje porezne obveze. Navodi kako je umanjenje ili uvećanje poreznih gubitaka i izračun porezne obveze po poreznom nadzoru isključivo stvar poreznih propisa, a čak iako se u smislu članka 17. stavka 6. Zakona o porezu na dobit porezna osnovica uvećava za iznos korištenog poreznog gubitka, nije riječ o prihodima koji ulaze u računovodstveno izvještavanje, već isključivo o stavci uvećanja porezne osnovice u prijavi poreza na dobit prema poreznom propisu. Navodi kako računovodstveni propisi trebaju jedino poslužiti kao bi se poreznu obvezu izračunatu na temelju poreznih propisa računovodstveno evidentiralo te da na temelju računovodstvenih propisa se ne može po osnovi osporenih poreznih gubitaka izračunati, izmijeniti, niti iskazati porezna obveza u poslovnim knjigama poreznih obveznika, nego isključivo ispravkom porezne prijave. Stoga kako je nalog za ispravak prijave poreza na dobit za 2016. izostao, rješenje se shodno naprijed navedenom, pravno – tehnički ne može izvršiti. Ističe kako pravna nemogućnost izvršenja rješenja čini to rješenje ništavim u smislu članka 128. ZUP-a što ne primjećuje prvostupanjski sud. Stoga predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu te istu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da postupak vrati na ponovno odlučivanje te da se naknadi trošak sastava žalbe prema priloženoj specifikaciji.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.
8. Ovo stoga jer prema podacima spisa proizlazi da je prvostupanjski upravni sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te nakon održane rasprave i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi kako je Porezna uprava, Područni ured Š., kod tužitelja obavio porezni nadzor o kojem je sačinjen zapisnik od 29. siječnja 2020., u kojem su utvrđene nepravilnosti na koje je tužitelj izjavio prigovor koji prvostupanjsko tijelo nije uvažilo iz razloga navedenih u obrazloženju poreznog rješenja od 4. ožujka 2020.
10. Osporenim rješenjem tuženika od 14. srpnja 2021., o čijoj je zakonitosti odlučivao prvostupanjski sud osporenom presudom, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 4. ožujka 2020. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je među strankama sporno da li je tužitelj ispostavljao račune za izvršenu uslugu smještaja gostiju – pravilno obračunavao PDV u nadziranom razdoblju, odnosno je li porezno tijelo zakonito obračunalo PDV za nadzirano razdoblje, te da li je zakonito izvršilo smanjenje gubitka za 2016. i obračunalo porez na dobit za 2017. i 2018. godinu, te da li je pravilno tužitelju obračunalo dohodak od kapitala u iznosima kako je to navedeno u poreznom rješenju.
11. Iz spomenutog zapisnika o obavljenom poreznom nadzoru od 29. siječnja 2020. odgovorna osoba za zakonito poslovanje poreznog obveznika je L. K. S. P. iz Švedske, V., član uprave, direktor, koji zastupa društvo pojedinačno i samostalno.
12. Uvidom u V. bazu podataka, prema PDV ID broju tužitelja utvrđeno da je isporučitelj A. iz Irske PDV ID … iskazao ukupnu vrijednost obavljenih usluga u iznosima kako je navedeno u zapisniku, dok je uvidom u e. informacijski sustav za prijavljivanje i odjavu turista za kontrolirano razdoblje utvrđeno da je u V. L. u P. prijavljen boravak turista – gostiju, iz čega proizlazi da su prema evidencijama turisti boravili u više termina sa ostvarenim većim brojem noćenja kako je prikazano u zapisniku o poreznim nadzorom, kontrolom izlaznih računa. Tako je utvrđeno da je tužitelj po osnovi pruženih usluga smještaja u V. L., ispostavljao račune po kojima je zaračunavao ukupnu vrijednost pruženih usluga smještaja, a da među predmetnim računima nema računa za uslugu smještaja osoba navedenih u evidencije e. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj u 2007. godini kupio građevinska zemljišta na kojima je gradio smještajne kapacitete koji su završeni 2014. godine te je prilikom kupnje zemljišta koristio odbitak pretporeza, a uvidom u OIB-sustav kojeg vodi Porezna uprava RH utvrđeno je da je odgovornoj osobi tužitelja L. K. S. P. ima dodijeljen RH OIB koji nije bio aktiviran u porezne svrhe, iz čega proizlazi da u RH ne posjeduje kuću za odmor i da mu nije razrezan porez na kuću za odmor.
13. Prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16. – dalje: ZPDV) poduzetničkom djelatnošću smatra se trajno i samostalno obavljanje djelatnosti s namjerom ostvarivanja prihoda pri čemu nije nužna i namjera ostvarivanja dohotka, odnosno dobiti. Stoga, nije dovoljno samo registrirati trgovačko društvo za obavljanje određene djelatnosti da bi se steklo pravo na odbitak pretporeza, već je potrebno vjerodostojnom dokumentacijom dokazati postojanje poduzetničke djelatnosti, odnosno dokazati da će primljene isporuke dovesti do poduzetničkog statusa i poslovanja. Sukladno navedenom, kod utvrđivanja je li nekretnina korištena u poduzetničke svrhe bitno je da li se obavlja djelatnost i da li se od obavljanja djelatnosti trajno ostvaruju prihodi koji bi ukazivali da se dobro koristi u poduzetničke svrhe.
14. Prema odredbi članka 4. stavka 1. ZPDV-a predmet oporezivanja PDV-om je isporuka dobara u tuzemstvu, uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav, dok je odredbama članka 8. istog Zakona propisano da se obavljanjem usluga smatraju one oporezive isporuke koje ne predstavljaju isporuku dobara (stavak 1.) te da se obavljanjem usluga uz naknadu smatra korištenje dobara koja čine dio poslovne imovine poreznog obveznika za njegove privatne potrebe ili privatne potrebe njegovih zaposlenika ili općenito u druge svrhe osim za obavljanje njegove djelatnosti za koju je u cijelosti ili djelomično odbijen pretporez (stavak 3.). Isto tako člankom 17. ZPDV-a propisano je da se mjestom obavljanja usluge poreznom obvezniku koji djeluje kao takav, smatra mjesto sjedišta tog poreznog obveznika, dok je odredbom članka 75. stavak 1. točka 6. istog Zakona propisano da PDV mora plaćati svaki porezni obveznik ili pravna osoba koje nije porezni obveznik, a registrirana je za potrebe PDV-a kojoj se obavljaju usluge iz članka 17. stavak 1. ZPDV-a. Sukladno odredbi članka 86. stavka 1. ZPDV-a porezni obveznik mora podnijeti prijavu za stjecanje dobara i primljene usluge u kojoj navodi sve podatke o vrijednosti stjecanja, kao i vrijednosti primljenih usluga koje su mu obavili porezni obveznici sa sjedištem u drugoj državi.
15. Prema odredbi članka 79. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ) oporezivanje se temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu s člancima 62. do 67. ovoga Zakona, ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost.
16. Slijedom naprijed navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilno je zaključio prvostupanjski sud kada je u obrazloženju osporene presude naveo kako je tužitelj postupio suprotno članku 86. ZPDV-a jer nije podnio prijavu za stjecanje dobara i primljene usluge iz drugih članica EU (PDV S obrazac) sa iskazanim podacima o vrijednosti primljenih usluga prema PDV ID brojevima isporučitelja – pružatelja usluga, te je isto tako postupio suprotno odredbi članka 75. stavak 1. točka 6. ZPDV-a jer nije obračunao PDV po primljenim računima za usluge oporezive prema mjestu primatelja usluge.
17. Isto tako iz podataka spisa predmeta je razvidno da tužitelj za potrebe nadzora nije dostavio važeći cjenik za nadzirana razdoblja, radi čega je porezno tijelo u svrhu obračuna smještaja koristilo cjenik za najam V. L. koji je oglašen od strane agencije A. iz Irske za 2020. godinu zbog čega je porezno tijelo od tužitelja zatražilo dostavu važećeg cjenika za obračun smještaja za najam navedene vile u P. tj. cjenika u kojem su cijene iskazane u kunama, a čemu tužitelj nije udovoljio.
18. Stoga je prema ocjeni ovoga Suda imajući na umu sve naprijed navedeno pravilno zaključio prvostupanjski sud kada je u obrazloženju osporene presude naveo kako je porezno tijelo zakonito tužitelju obračunalo porez na dodanu vrijednost za vrijednost pruženih usluga smještaja turistima – gostima bez naknade i utvrdilo obvezu plaćanja PDV-a za kontrolirano razdoblje u naznačenim iznosima.
19. Isto tako iz podataka spisa predmeta proizlazi da je u provedenom nadzoru poslovne dokumentacije utvrđeno da stanje iskazano u knjigovodstvu tužitelja nije pravilno jer je tužitelj u prijavi poreza na dobit za 2016. godinu iskazao gubitak tekuće godine u iznosu od 18.545,46 kn te je preneseni porezni gubitak u iznosu od 121.735,28 kn te porezni gubitak za prijenos u iznosu od 140.281,74 kn pa je poreznim nadzorom utvrđeno povećanje osnovice, zbog čega je porezno tijelo zakonito izvršilo smanjenje iskazanog poreznog gubitka na prijenos u iznosu za koji je povećana osnovica.
20. Naime, sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ 177/04. do 115/16. – dalje: ZPD) porezna osnovica je dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama istog zakona, dok odredba članka 7. stavka 1. točka 13. istog Zakona propisuje da se porezna osnovica iz članka 5. ovog Zakona povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.
21. Prema odredbi članka 33. stavka 1. ZPD-a porezna osnovica se utvrđuje na temelju podataka evidentiranih u poslovnim knjigama koje se vode u skladu s propisima o računovodstvu i financijskim izvješćima koja se sastavljaju na temelju tih propisa (bilanca, račun dobiti i gubitka), ako ovaj Zakon ne određuje drugačije. Budući je nadzorom knjigovodstveno-financijske dokumentacije tužitelja utvrđeno da tužitelj nije ispostavljao račune za pružene usluge smještaja gostima u V. L. u P. te da isto tako nije ispostavljao račune za smještaj članovima društva L. d.o.o., te članovima uže obitelji za pružene usluge smještaja nije obračunavao PDV, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud i porezno tijelo da tužitelj predmetni stambeni objekt nije koristio s ciljem povećanja prihoda i ostvarenja dobiti, budući su među ostalim članovi društva L. d.o.o. poslovnu imovinu društva koristili za svoje potrebe.
22. Prema odredbama članka 30. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 177/04 do 136/15.) dohotkom od kapitala smatraju se primitci po osnovi kamata, izuzimanje imovine i korištenje usluga na teret dobiti tekućeg razdoblja, kapitali dobici i udjeli u dobiti ostvareni dodjelom ili opcijskom kupnjom vlastitih dionica, a koji su ostvareni u poreznom razdoblju (stavak 1.) dok se izuzimanjem imovine i korištenjem usluge iz stavka 1. ovoga članka smatraju izuzimanja imovine i korištenja usluga od strane članova trgovačkih društava za njihove prihvatne potrebe (skrivene isplate dobiti) izvršene tijekom poreznog razdoblja na teret dobiti tekućeg razdoblja, te izuzimanja fizičkih osoba koje obavljaju samostalnu djelatnost iz članka 18. ovoga Zakona od koje se plaća porez na dobit (stavak 2.).
23. Prihvaćajući u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog upravnog suda navedeno u pobijanoj presudi kao logično i argumentirano te utemeljeno na dokazima u spisu predmeta ovaj Sud utvrđuje da se pobijana presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti bitne povrede postupka, pa stoga ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.
24. Slijedom navedenog ovaj Sud smatra da su prigovori tužitelja neosnovani te nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog spora, o kojima se prvostupanjski sud već očitovao, a s kojim zaključcima je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.
25. S obzirom da nisu osnovani razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.
26. Kako je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda tužitelju sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je postavljeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
U Zagrebu 28. veljače 2024.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan, v.r.