REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 237/2018-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika T. V. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 20. veljače 2018. broj K-17/2016-14, u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2021.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u cijelosti te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; - dalje: ZKP/08-17), oslobođeni su optužbe optuženik T. V. da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11. i kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.); optuženik D. M. da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1., člankom 37. i člankom 52. KZ/11. i kazneno djelo

I Kž 237/2018-4

protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. i optuženo trgovačko društvo V. d.o.o. V. da bi ostvarenjem imovinske koristi na način opisan pod točkom 2. bilo odgovorno za kazneno djelo protiv službene dužnosti, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1., člankom 37. i člankom 52. KZ/11. i kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. u svezi s člankom 3. stavcima 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ br. 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12.).

2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-17 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.-5. ZKP/08-17 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08-17 te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08-17), s prijedlogom da „drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u odluku“.

4. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

5. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-17, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da se „presuda temelji na nezakonitom dokazu u smislu odredbe čl. 10. st. 2. t. 3. u svezi čl. 300. st. 1. t. 3. ZKP“.

6.1. Premda je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da na zapisniku o raspravi održanoj 20. veljače 2018., na kojoj je u svojstvu svjedoka ispitana I. K., majka predstavnika optužene pravne osobe, trgovačkog društva V. d.o.o. V., M. K., nisu unesena upozorenja u smislu članka 285. stavka 3. ZKP/08-17 da ne mora svjedočiti te da će se njezin iskaz ako odluči svjedočiti moći koristiti kao dokaz u postupku, a niti su u zapisnik uneseni njezini odgovori, odnosno odricanje, u konkretnoj situaciji navedeno još uvijek ne znači da je iskaz te svjedokinje pribavljen „povredom odredaba kaznenog postupka koja je kao takva izričito predviđena u odredbi čl. 300. st. 1. t. 3. ZKP“, kako to tvrdi državni odvjetnik u svojoj žalbi.

6.2. Naime, kao što to navodi i državni odvjetnik u žalbi, iskaz svjedokinje na navedenoj raspravi sniman je uređajem za audio-video snimanje u smislu članka 409. stavka 2. ZKP/08-17, u kojoj situaciji zapisnik tvore audio-video snimka rasprave i zapisnik o tijeku rasprave, pri čemu je sukladno navedenoj zakonskoj odredbi audio- video snimka rasprave i prepisana 23. veljače 2018. Iz reproducirane snimke ispitivanja sa spisu predmeta priloženog DVD-a (list 829 spisa) vidljivo je da je svjedokinja upozorena i na dužnost kazivanja istine te na kažnjivost lažnog iskaza, da bi potom bila upozorena u smislu članka 285. stavka 1. točke 2. ZKP/08-17 i članka 285. stavka 3. ZKP/08-17, nakon čega je ista izjavila da želi svjedočiti. Dakle,

I Kž 237/2018-4

premda doista ova upozorenja nisu unesena u pisani zapisnik o raspravi, bilo bi strogo formalističko tumačenje zakonskih odredaba, konkretno članka 300. stavka 1. točke 3. ZKP/08-17, kada bi se u situaciji u kojoj zapisnik o raspravi tvori i audio- video snimka iz koje je vidljivo da je svjedokinja I. K. u svemu zakonito upozorena na mogućnost nesvjedočenja s obzirom na svoje srodstvo s predstavnikom optužene pravne osobe, cijenilo kao nezakoniti dokaz. Dakle, premda ova upozorenja pogrešno nisu unesena u pisani zapisnik o raspravi, takav propust, u situaciji kada se iz snimke može utvrditi da je svjedokinja pravilno upozorena, njezin iskaz ne čini nezakonitim, a takav stav je zauzet i u ranijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. I Kž-395/2020-4). Stoga u pobijanoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08-17 na koju upire državni odvjetnik u svojoj žalbi.

6.3. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.

- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; - dalje: ZKP/08-19) te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika T. V. i D. M. te optužene pravne osobe, trgovačkog društva V. d.o.o. V. povrijeđen kazneni zakon.

7. Nije u pravu državni odvjetnik niti kada tvrdi da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi optuženici postupali na način kako je to opisano u točkama 1. a), 1. b)., 1. c) i 1. e). I prema ocjeni ovog suda, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je za u navedenim točkama činjeničnog opisa djela opisano postupanje, odnosno davanje u zakup dijela poslovnog prostora L., postojala odluka skupštine i Izvršnog odbora L. Z., da je to davanje u zakup bilo povremenog karaktera te da su plaćene usluge čišćenja doista i izvršene. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski je sud dao valjane, potpune i iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

7.1. Naime, premda doista za davanje u zakup dijela poslovnog prostora L. u vlasništvu L. Z. najprije zakupniku V. V., a kasnije trgovačkom društvu V. d.o.o. V. u tijeku 2010., 2011. i 2013., za koje godine postoje zaključeni ugovori o zakupu, kao i 2012. te dijela 2014., za koje razdoblje nisu zaključeni ugovori o zakupu (pa se primjenjuju raniji ugovori s istim uvjetima), ne postoji pisana odluka bilo Skupštine, bilo Izvršnog odbora L. Z., iz iskaza u tijeku postupka ispitanih svjedoka koji su bili što članovi Izvršnog odbora, a što članovi L. Z., proizlazi da se je na sjednicama raspravljalo o davanju u zakup dijela L. (donje etaže u kojoj se je nalazila sala za ručanje, kuhinja, ured te sanitarni čvor, ukupne površine 120 m2), pri čemu iz iskaza svjedoka A. P. proizlazi i da je visina cijene najma utvrđena na Skupštini te da se je cijena ugovarala po stolcima, s time da misli da se je radilo o 15,00 ili 20,00 kuna po stolcu, s time da je na toj prvoj Skupštini bila ponuđena i cijena 25,00 kuna po stolcu, no, nije prihvaćena jer tog ponuđača nisu ocijenili pouzdanim, nego je prihvaćena ponuda optuženog D. M. Cijenu zakupa od 15,00 kuna po stolcu, a kasnije 1.900,00 kuna, kao i činjenicu da se je o davanju u zakup ovog prostora raspravljalo, kako na Skupštini, tako i na sjednicama Izvršnog odbora, potvrdili su i svjedoci V. C., I. F., M.

I Kž 237/2018-4

B., Z. K., koji su bili članovi Izvršnog odbora L. Z., zatim I. T. te J. C., koji su bili članovi Nadzornog odbora, te K. B., I. M., D. M., I. F., D. H., A. D. te I. K., koji su bili članovi L. Z. iz V. Pritom za 2014., konkretno za razdoblje od 1. svibnja 2014., postoji i formalna odluka Izvršnog odbora o davanju navedenog prostora u zakup upravo optuženiku D. M., odnosno trgovačkom društvu V. d.o.o. V. u kojem je optuženik D. M. bio odgovorna osoba. To što su navedeni svjedoci navodili i da iz financijskih izvješća L. Z. nije bilo vidljivo na koji se je način i u kojem iznosu najamnina u stvarnosti naplaćivala i općenito netransparentno vođenje financija L. Z. nije predmet ovog postupka i nije od utjecaja na okolnost znanja Skupštine i Izvršnog odbora L. Z. o davanju u zakup dijela prostora L. i cijene tog zakupa.

7.2. Također, već i sama činjenica da je cijena zakupa bila ugovorena na način da se plaća „po stolici“, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, upućuje na zaključak da se je ovdje radilo o povremenom, a ne o stalnom davanju u zakup. Ovo neovisno o pozivanju u Ugovorima o zakupu na odredbe Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora, odnosno kasnije Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, tim više što je nesporno da navedeni prostor koji je dan u zakup nije imao odgovarajuću dokumentaciju da bi ga se i moglo davati u zakup. Osim toga, ispitani svjedoci koji su bili članovi L. Z. potvrdili su da je i za vrijeme trajanja zakupa navedeno L. za razne prigode pa i za održavanje Skupštine koristila upravo taj prostor koji je dan u zakup, što također govori u prilog činjenici da se je radilo o povremenom davanju u zakup.

7.3. Nadalje, iz iskaza svjedokinja Đ. D. i I. K. koje su za trgovačko društvo V. d.o.o. V. obavljale usluge čišćenja, proizlazi da su one čistile prostore kuće L. Z. i to ne samo sale u donjem dijelu, nego i ostalih prostora na gornjoj etaži koja je bila korištena od strane članova L. Pritom su potvrdile i obranu optuženog T. V. da su se tim prostorima koristile i razne druge osobe i udruge, pa tako i članovi braniteljskih udruga koji su i više dana boravili u tom prostoru nakon održavanja skupova u povodu proslave dana pada V., nakon čega je te prostore trebalo urediti i očisti. Dakle, suprotno tvrdnjama u žalbi državnog odvjetnika, ovdje se nije radilo o u stvarnosti neizvršenim uslugama čišćenja poslovnog prostora jer je prostor od strane osoba zaposlenih u trgovačkom društvu V. d.o.o. V. čišćen, ne samo nakon što je to društvo održavalo razne proslave i druženja u dijelu povremeno zakupljenog prostora, nego i nakon što su druge osobe koristile taj prostor, s time da su čistile i onaj dio prostora L. koji nije dan u zakup, za što su onda i osnovano plaćene.

8. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada pobija pravilnost utvrđenja o nedokazanosti postupanja optuženika u odnosu na činjenični opis djela u točkama 1. d) i 1. e) izreke prvostupanjske presude.

8.1. Naime, na sjednici Skupštine L. Z. održanoj 28. veljače 2015. donesena je odluka o raspolaganju imovinom društva davanjem u zakup L. za iznos zakupnine od 4.000.00 kuna mjesečno. No, protivno takvoj odluci, optuženik T. V. je 5. svibnja 2015. zaključio Ugovor o zakupu sa zakupnikom trgovačkim društvom V. d.o.o. V., kojeg zastupa direktor, optuženik D. M., kojim je ugovorena zakupnina u mjesečnom iznosu od 1.900,00 kuna. Dakle, u ovoj je situaciji optuženik T. V. postupio protivno odluci Skupštine L., pri čemu je neprihvatljivo obrazloženje prvostupanjskog suda da

I Kž 237/2018-4

se ovdje ne radi o imperativnoj naredbi, već samo okviru za pregovaranje te prihvaćanju navoda iz obrane optuženika T. V. „za istinite i točne, odnosno da je isti zaključio predmetni ugovor takav kakav je zaključio, upravo iz razloga što nisu ispunjeni uvjeti za sklapanje gore navedenog ugovora za iznos zakupnine od 4.000,00 kuna na 10 godina, jer u tom trenutku L. Z. iz V. još uvijek nije uredilo imovinsko – pravne odnose, dakle, nije ishodilo lokacijsku dozvolu, izvršilo legalizaciju objekta, riješilo problem prilaznog puta, a kako bi se u istom mogla obavljati ugostiteljska djelatnost“. Naime, cijelo vrijeme trajanja zakupa taj prostor nije bio legaliziran te je unatoč tome davan u zakup po uvjetima koje su odredili Skupština i Izvršni odbor L. Z. i kojih se je optuženik T. V. pridržavao prilikom zaključivanja ranijih ugovora, a što konkretno nije slučaj te je doista takvim njegovim postupanjem L. Z. pretrpjelo štetu. Opravdava li visina štete i osudu ili se tu radi o beznačajnom djelu, prosudit će prvostupanjski sud u ponovnom postupku.

9. Također pravilno smatra državni odvjetnik i da nije bilo osnova da kroz cijelo vrijeme davanja u zakup dijela prostora L. L. Z. sve režijske troškove snosi upravo to L. Ovo neovisno o tome što, kako to navodi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, „...prostor koji je predmet ovoga postupak i koji je dat u najam od strane L. Z. ne udovoljava niti minimalnim uvjetima koji zakon traži da bi se prostor mogao legalno dati u najam, te koristiti za ugostiteljske svrhe. Naime, predmetni prostor nije imao uporabnu i lokacijsku dozvolu, te riješene imovinsko-pravne odnose, niti je imao odvojena mjerna mjesta za plin, električnu energiju i vodu, te stoga nije bilo niti moguće razdvojiti troškove koji se tiču povremenog najma dijela prostora lovačke kuće s troškovima energenata koji se tiču korištenja cijele lovačke kuće L. Z. V.“. Naime, nesporno je da je upravo taj prostor više godina bio dan u povremeni zakup, unatoč tome što nije udovoljavao uvjetima koji se traže da bi se prostor mogao dati u zakup, te da je zakupoprimac u taj prostor, osim što ga je koristio za organizaciju raznih proslava, okupljanja i druženja, unio i aparate koji su nesporno potrošači električne energije (caffe aparat, električna friteza, hladnjak za piće). Stoga, kada se uzme u obzir da je zakupnina u velikom dijelu terećenog razdoblja plaćana „po stolici“, nije bilo nikakve zapreke da se zakupoprimcu potrošnja energenata naplati u nekom paušalnom iznosu, ovisno o vremenu u kojem je koristio navedeni prostor. Stoga pravilno tvrdi državni odvjetnik da je ovakvim postupanjem optuženika oštećeno L. Z. jer se postupalo protivno njegovim interesima, tim više što je na sjednici Skupštine L. održanoj 28. veljače 2015. odlučeno da se uz iznos zakupnine od zakupoprimca trgovačkog društva V. d.o.o. naplaćuju i režijski troškovi.

10. Slijedom svega navedenog, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i pobijanu presudu ukinuti u cijelosti i to stoga što se u konkretnoj situaciji radi o jednom produljenom djelu koje se sastoji od više pojedinačnih radnji, zbog čega pobijanu presudu nije moguće ukinuti samo u odnosu na radnje koje je državni odvjetnik svojom žalbom s uspjehom doveo u pitanje, nego ju je nužno ukinuti i u odnosu na one radnje u odnosu na koje žalba državnog odvjetnika nije osnovana. Pritom će, ako se u ponovljenom postupku utvrdi da su optuženici počinili radnje u odnosu na koje je državni odvjetnik osnovano podnio žalbu, izreka osuđujuće presude sadržavati samo te radnje, dok će se u njezinom obrazloženju navesti razlozi zbog kojih su ostale radnje ispuštene iz činjeničnog opisa djela.

I Kž 237/2018-4

11. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem te će, nakon što izvede sve raspoložive dokaze, utvrditi odlučno činjenično stanje na kojem će zasnovati svoju novu presudu. Na temelju tako utvrđenog pravno odlučnog činjeničnog stanja, prvostupanjski će sud donijeti novu, zakonitu i pravilnu presudu koju će, sukladno odredbama članka 459. ZKP/08., i valjano obrazložiti.

12. Stoga je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08-19 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 25. svibnja 2021.

Predsjednik vijeća

Damir Kos, v. r.