REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 126/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika I. P. zbog kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.; - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. listopada 2019. broj Ko-1752/2010-129 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 26. svibnja 2020. broj Kž-90/2020-6, u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika I. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. listopada 2019. broj Ko-1752/2010-129 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 26. svibnja 2020. broj Kž-90/2020-6, osuđenik I. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., za koje mu je na temelju navedene zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora od jedne godine, te zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 1. alineje 4. u vezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04. i 84/05.

- ispravak; - dalje: KZ/97.), za koje mu je na temelju članka 292. stavka 2. KZ/97. utvrđena kazna zatvora od jedne godine i deset mjeseci pa je osuđenik za ta djela, uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i devet mjeseci. Na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđeniku je izrečena

III Kr 126/2020-4

djelomična uvjetna osuda na način da se dio izrečene jedinstvene kazne zatvora od deset mjeseci ima izdržati, a preostali dio kazne zatvora od 11 mjeseci se neće izvršiti ako osuđenik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 77. KZ/11. od osuđenika je oduzeta imovinska korist pribavljena počinjenim kaznenim djelima na štetu Republike Hrvatske od 987,05 kune, a koji iznos je osuđenik dužan platiti u Državni proračun Republike Hrvatske po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

3. Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; - dalje: ZKP/08-17), osuđenik je u cijelosti oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08-17.

4. Osuđenik I. P. je pravovremeno po branitelju I. S., odvjetniku iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude „zbog povrede Kaznenog zakona iz čl. 469 ZKP/08“ i „zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 2. ZKP/08“ s prijedlogom „da Vrhovni sud RH utvrdi da je predmetni zahtjev osuđenika osnovan, te da ukine pobijane presude i vrati predmet na ponovno suđenje“.

5. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; - dalje: ZKP/08-19).

6. Zahtjev nije osnovan.

7. Obrazlažući u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog čega smatra da je tom presudom povrijeđen kazneni zakon, osuđenik navodi da djelo za koje je osuđen nije kazneno djelo, odnosno da svojim radnjama nije ostvario zakonska obilježja djela za koje je osuđen, već da je tim radnjama ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 29. stavka 1. točke 7. i stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. U prilog tome osuđenik ističe činjenicu da je Porezna uprava, Područni ured Z. protiv osuđenika I. P. najprije pokrenula prekršajni postupak upravo zbog navedenog prekršaja i to 22. kolovoza 2007., da bi 23. rujna 2009. odustali od prekršajnog progona zbog pokretanja predmetnog kaznenog postupka. Pritom osuđenik smatra i da nema pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 4. KZ/97. i iz članka 256. stavka 1. KZ/11.

7.1. No, protivno ovakvim navodima osuđenika, iz činjeničnog opisa djela za koja je osuđenik proglašen krivim proizlaze sva zakonska obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 4. KZ/97., odnosno kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. u kojem djelo, suprotno navodima iz osuđenikovog

III Kr 126/2020-4

zahtjeva, kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 4. KZ/97. ima kontinuitet.

7.2. Naime, osuđenik je proglašen krivim da je u poreznim prijavama trgovačkog društva u kojem je imao svojstvo odgovorne osobe, s ciljem da tom trgovačkom društvu pribavi materijalnu korist, davao netočne podatke o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze, zbog čega je došlo do neutvrđivanja porezne obveze u značajnom iznosu (prikazivao je pretporez po ulaznim računima premda nije imao osnovu za to, a što je rezultiralo umanjenjem iznosa poreza koji pripada Državnom proračunu Republike Hrvatske). Navedeno udovoljava okolnosti pribavljanja protupravne koristi za svoju pravnu osobu pri izvršavanju obveza prema proračunu uskraćivanjem sredstava koja mu pripadaju, čime su ispunjena objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. točke 4. KZ/97. Pritom za postojanje ovog kaznenog djela nije ni od kakvog utjecaja činjenica da je Porezna uprava, Područni ured Z. zbog pokretanja ovog postupka odustala od prekršajnog postupka, odnosno, okolnost odustajanja od vođenja prekršajnog postupka ni na koji način ne utječe na postojanje ovog kaznenog djela. Da je donesena meritorna odluka u prekršajnom postupku, moglo bi se razmatrati radi li se eventualno o presuđenoj stvari, no, to konkretno nije slučaj.

7.3. Budući da opisani činjenični navodi predstavljaju i davanje netočnih podataka o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze, a sve s ciljem djelomičnog izbjegavanja plaćanja poreza, to je pravilno u pravomoćnoj presudi utvrđeno da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. točke 4. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11.

8. Nije u pravu osuđenik niti kada u zahtjevu tvrdi da je u pravomoćnoj presudi povrijeđen kazneni zakon jer da su sudovi prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora pogrešno primijenili odredbe članka 60. KZ/97. Naime, iz pravomoćne presude jasno je vidljivo da je osuđeniku jedinstvena kazna zatvora izrečena primjenom članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. pa su sudovi, u situaciji kada je jedna pojedinačna kazna zatvora utvrđena sukladno odredbama KZ/97., a druga sukladno odredbama KZ/11., pravilno jedinstvenu kaznu zatvora izrekli pozivajući se upravo na odredbe članka 51. KZ/11.

9. Daljnju povredu kaznenog zakona osuđenik nalazi u okolnosti nastupa zastare kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. Međutim, niti u tome nije u pravu.

9.1. Naime, kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. je prema činjeničnom opisu iz točke 1. izreke prvostupanjske presude počinjeno u razdoblju od siječnja do 31. prosinca 2004. Za ovo je kazneno djela zakonom propisana kazna od šest mjeseci do pet godina pa sukladno članku 81. stavku 1. točki 4. KZ/11., zastara za to djelo nastupa nakon 15 godina od počinjenja djela. Budući da je prema članku 8. stavku 2. KZ/11., u situaciji kada se počiniteljeva djelatnost sastoji iz više vremenski odvojenih radnji, djelo počinjeno danom posljednje radnje, a kod kaznenih djela kod kojih radnja traje, danom prestanka radnje, to je u konkretnoj situaciji za računanje zastare odlučan 31. prosinca 2004. Slijedom toga, zastara kaznenog progona bi za

III Kr 126/2020-4

ovo djelo nastupila 31. prosinca 2019. Budući da je prije tog datuma donesena prvostupanjska presuda (donesena je 16. listopada 2019., a objavljena 21. listopada 2019.), to je sukladno članku 81. stavku 3. KZ/11. došlo do produljenja roka zastare za dvije godine pa ona nastupa tek 31. prosinca 2021.

10. Premda osuđenik u svojem zahtjevu navodi da pravomoćnu presudu pobija i zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08-17 jer da je tom presudom teško povrijeđeno osuđenikovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, navodima u obrazloženju svojeg zahtjeva da su sudovi „proizvoljno i neosnovano odbili dokazni prijedlog za ispitivanjem“ svjedoka T. V. jer „se radi o iznimno važnom svjedoku za predmetni kazneni postupak“ pa je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pobija činjenična utvrđenja u pravomoćnoj presudi, a što ne predstavlja osnovu za podnošenje ovog pravnog lijeka sukladno odredbama članka 517. ZKP/08-17. Jednaka je situacija i s navodima da su prvostupanjski i drugostupanjski sud izveli pogrešan zaključak o osuđenikovoj krivnji iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka Z. R. jer se i tu radi o prigovorima činjenične naravi.

11. Što se tiče odbijanja dokaznog prijedloga davanja osuđeniku primjerenog roka za dostavljanje dodatne poslovne dokumentacije trgovačkog društva G. A. d.o.o., nije u pravu osuđenik da je takvim postupkom prvostupanjskog suda (a što je potvrdio i drugostupanjski sud), došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, pravilno je utvrđeno u pobijanoj pravomoćnoj presudi da je osuđenik u svojoj obrani naveo da je prilikom obavljanja poreznog nadzora dostavio poreznoj upravi nekoliko kamiona dokumentacije, a da iz ovog prijedloga za dodjeljivanje dodatnog roka uopće nije razvidno o kojoj bi se novoj dokumentaciji radilo pa je taj dokazni prijedlog pravilno odbijen kao odugovlačeći. Osim toga, ta je dokumentacija odlučna za činjenična utvrđenja u pravomoćnoj presudi, zbog čega se, kao što je već navedeno, ovaj pravni lijek ne može podnositi.

12. Slijedom svega navedenog, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/08-19, odlučiti kao u izreci. S obzirom na takvu odluku, nije bilo mjesta za odgodu, odnosno prekid izvršenja pravomoćne presude sukladno članku 518. stavku 5. ZKP/08-19.

Zagreb, 25. svibnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.