- 1 -              Poslovni broj: Usž-1993/23-2

 

Poslovni broj: Usž-1993/23-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članova vijeća, te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. J., P., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, radi disciplinskog postupka, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 UsI-808/2022-8 od 14. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2024.

p r e s u d i o   j e

 

1. Poništava se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 UsI-808/2022-8 od 14. ožujka 2023.
2. Tužbeni zahtjev se odbija.

 

Obrazloženje

 

1.              Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/II-114-04/22-02/32, urbroj: 511-01-158-22-5 od 29. travnja 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija kao neosnovana žalba načelnika Policijske uprave p.-s. izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja O., klasa: UP/I-114-04/20-02/155, urbroj: 511-01-158-21-27 od 15. listopada 2021.

2.              Rješenjem tuženika od 29. travnja 2022. uvažena je žalba načelnika Policijske uprave p.-s. izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja O., klasa: UP/I-114-04/20-02/155, urbroj: 511-01-158-21-27 od 15. listopada 2021. te je preinačeno prvostupanjsko rješenje na način da je tužitelj utvrđen odgovornim zbog teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji ("Narodne novine", 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.), opisane kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu službe". Navedena odluka je donesena na temelju članka 97. stavka 2. Zakona o policiji, u vezi članka 17. stavka 1. točke 2. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika ("Narodne novine", 141/11. – dalje: Pravilnik), a tužitelju je izrečena novčana kazna primjenom odredbe članka 110. stavka 2. Zakona o policiji u mjesečnom iznosu od 10% od posljednje plaće isplaćene službeniku za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od 3 mjeseca.

3.              Protiv pobijane presude tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje:  ZUS).

Nastavno u žalbi tuženik navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku.

Dalje u žalbi tuženik ističe razloge zbog kojih smatra da je tužiteljeva disciplinska odgovornost za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji pravilno utvrđena, jer se za vrijeme bolovanja, nalazio u ugostiteljskom objektu C. i pod utjecajem alkohola prilazio drugim policijskim službenicima u službi s kojima je razgovarao na neprimjeren način, odnosno ponašao se nedolično izvan službe i time teško naštetio ugledu policije.

Tuženik smatra da su u prvostupanjskom postupku izvedeni svi potrebni dokazi, ali je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelj nije odgovoran za povredu službene dužnosti za koju se tereti, a činjenično i pravno je opisana u izreci prvostupanjskog rješenja. Tuženik navodi da je detaljno, jasno i iscrpno obrazložio razloge za donošenje osporene odluke, a i da je pravilno ocijenio izjave policijskih službenika (M. P., D. M., I. Đ. i M. V.) o okolnostima predmetnog događaja. Dalje u žalbi tuženik daje i osvrt na sadržaj iskaza policijskih službenika I. P., J. Š., I. L. i M. V. koji su na provedenim usmenim raspravama potvrdili svoje izjave dane na službene zabilješke, a i na okolnost da su policijski službenik M. P., I. Đ., Z. J. i D. M. točnost pojedinih dijelova službenih zabilješki osporavali. Tuženik dodaje da je u odnosu na vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka dao valjano i iscrpno obrazloženje u osporenom rješenju.

Tuženik dalje u žalbi daje osvrt na okolnost da se tužitelj u vrijeme počinjenja disciplinske povrede nalazio na bolovanju, a s time u vezi smatra da su pogrešni zaključci prvostupanjskog suda izneseni u pobijanoj presudi. Protivno zaključcima prvostupanjskog suda, tuženik smatra da tužiteljevo ponašanje u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja nedolično ponašanje policijskog službenika, a pri tome ukazuje i na stajališta iznesena u upravnosudskoj praksi. Tuženik napominje da su policijski službenici dužni svoju službu obavljati odgovorno i profesionalno te uredno obavljati svoje redovne zadatke, a i izvan službe, u privatnom životu pridržavati se društvenih i pravnih normi ponašanja.

Dalje u žalbi tuženik u bitnom prigovara svim zaključcima prvostupanjskog suda za koje drži da su pogrešni, a na temelju takvih utvrđenja i zaključaka je donesena i nezakonita presuda. Pri tome tuženik daje osvrt i na mjerodavne odredbe Zakona o policiji, koje propisuju na koji način se policijski službenik dužan ponašati i izvan službe, a upire i na primjenu mjerodavnih odredbi Etičkog kodeksa policijskih službenika, prema kojima su policijski službenici dužni u obavljanju službe, a i u osobnom životu brinuti o svom ugledu i ugledu policije u cjelini, a što isključuje bilo kakvu vrstu neprimjerenog ponašanja. Zaključno, tuženik ističe da je tužitelj u predmetnom slučaju iskoristio institut privremene nesposobnosti za rad i boravio u ugostiteljskom objektu u kasnim noćnim satima, gdje je konzumirao alkohol, nepristojno se i nekolegijalno ponašao prema svojim kolegama, policijskim službenicima, a zbog čega tuženik smatra da ne postoji dvojba je li opisano ponašanje ima obilježja povrede službene dužnosti za koju se tužitelj tereti. Stoga smatra da nije bilo osnove za primjenu članka 3. Pravilnika, što sugerira prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

Tuženik predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu te tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i potvrdi rješenje od 29. travnja 2022.

4.              Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda zakonita, a žalbeni razlozi neosnovani, zbog čega predlaže da ovaj Sud pozivom na članak 74. stavak 1. ZUS-a žalbu odbije.

5.              Žalba je osnovana.

6.              Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem od 15. listopada 2021., primjenom članka 17. točke 1. Pravilnika, utvrđeno da tužitelj nije odgovoran da bi počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u članku 96. stavku 1. točki 7. Zakona o policiji. Naime, tužitelja se tereti da je počinio težu povredu službene dužnosti jer je dana 15. prosinca 2019., između 00,30 do 01,00 sati, u ugostiteljskom objektu C. u P., za vrijeme dok se nalazio na bolovanju, pod vidnim utjecajem alkohola, između drugih gostiju prišao stolovima gdje se nalazilo osam policijskih službenika koji su bili u službi te od policijskih službenika M. P. i I. Đ., najmanje dva puta, tražio da ga odvezu službenim vozilom kući, a nakon što su to odbili učiniti prijetio im da će vidjeti tko će ga voziti kući kad on "ponovno postane zamjenik načelnika Policijske uprave".

7.              Odredba članka 96. stavak 1. točka 7. Zakona o policiji propisuje da teža povreda službene dužnosti predstavlja nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije. Prema članku 31. Zakona o policiji, nedoličnim ponašanjem policijski službenik krši dužnost poštivanja dostojanstva, ugleda i časti svake osobe, poštivanja drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka, kao i dužnost ponašanja i izvan službe kojim se ne šteti ugledu službe.

8.              Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude daje ocjenu dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku, iskaza svjedoka, u cilju utvrđenja bitnih činjenica vezano uz okolnosti konkretnog događaja i ocjene disciplinske odgovornosti tužitelja. Pri tome sud daje analizu sadržaja službenih zabilješki i iskaza svjedoka na prvostupanjskom sudu pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, zaključujući da su neki od iskaza svjedoka proturječni sadržaju službenih zabilješki.

Sud dodaje da neki od svjedoka sukladno iskazima nemaju saznanje o sadržaju razgovora koji je tužitelj vodio s drugim kolegama, policijskim službenicima, a dodaje i da su protivno zaključku tuženika, prisutni policijski službenici (djelatnici kriminalističke policije), bez obzira na svojstvo automobila (službeno vozilo), bili voljni povesti tužitelja kući, ali nakon što popiju piće.              

Također sud u obrazloženju pobijane presude navodi da tužitelj nije alkotestiran na način koji bi objektivno utvrdio koncentraciju alkohola u krvi, premda tužitelj ni ne spori da je popio alkohol. Stoga da i  iskazi nekih svjedoka da je tužitelj djelovao "pod utjecajem alkohola; ubrzano i nervozno…", a bez konkretnih dokaza koji to potvrđuju, mogu biti rezultat subjektivnog dojma, odnosno osobne percepcije tih svjedoka, a dodaje i da sadržaj službenih bilješki u tom kontekstu djeluje kao rezultat sugestivnih i/ili kapcioznih pitanja od strane nadređenih službenika. U obrazloženju pobijane presude se navodi i da nije logično da dio svjedoka istim riječima opisuje izgled tužitelja u konkretnom događaju, a da su neki svjedoci prilikom davanja usmenog iskaza prvostupanjskom tijelu osporili sadržaj službenih zabilješki. Prvostupanjski sud dodaje i da su neki od svjedoka, pobliže imenovani, iako nazočni događaju, samo posredni svjedoci, jer im je sadržaj razgovora s tužiteljem prenio I. Đ., a nitko od tih svjedoka nije potvrdio da je ponašanje tužitelja bilo ekscesno, odnosno da bi se to moglo zaključiti na temelju neverbalne komunikacije.

9.              Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dodaje i da se na temelju iskaza ispitanih svjedoka ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj bio pod utjecajem alkohola, a niti saslušani svjedoci imaju saznanja o sadržaju razgovora između tužitelja i policijskih službenika, već se taj sadržaj pretpostavlja, kao i da je tužitelj mogao biti pod utjecajem alkohola.

              Stoga je sud ocijenio da su u tuženikovom rješenju izostali razlozi zbog kojih u navedenoj činjeničnoj situaciji nije primijenio članak 3. Pravilnika, kojim je propisano da će se prilikom odlučivanja u disciplinskom postupku, dvojba u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja povrede službene dužnosti ili utječu na utvrđivanje odgovornosti policijskog službenika, razmatrati na način koji je povoljniji za policijskog službenika protiv kojeg se vodi disciplinski postupak. Uz to sud dodaje i da u okolnostima konkretnog slučaja ne treba zanemariti da je tužitelj bio u neformalnoj atmosferi, u krugu poznatih ljudi (suradnika), a da niti jedan svjedok događaj nije doživio kao nasilan ili s elementima stvarne prijetnje ili nedoličan. Stoga je sud zaključio da podaci spisa i razlozi osporenog rješenja ne pružaju dostatnu ocjenu za zaključak da je nedvojbeno dokazano tijekom postupka da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji, za koju je tužitelju izrečena disciplinska kazna.

10.              Ovaj Sud ne prihvaća zaključke i stajališta prvostupanjskog suda iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude, iz niže navedenih razloga.

11.              Naime, u postupku u povodu žalbe načelnika PU p.-s. tuženik je poništio prvostupanjsko rješenje od 15. listopada 2021. i tužitelja oglasio odgovornim za počinjenje teže povrede službene dužnosti za koju se tužitelja tereti, tj. opisanu u odredbi članka 96. stavka 1. točki 7. Zakona o policiji kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije".

12.              U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje jesu li tijekom disciplinskog postupka izvedeni dokazi bili pouzdana osnova za zaključak o disciplinskoj odgovornosti tužitelja za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji.

13.              Tuženik je u osporenom rješenju naveo da je prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih prikladnih dokaza za utvrđenje bitnih činjenica donio pogrešan zaključak, odnosno odlučio da tužitelj nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti za koju ga se tereti.

14.              Prije svega valja reći da nije sporno da se tužitelj za vrijeme dok je bio na bolovanju nalazio u ugostiteljskom objektu C. u P., a tom prilikom je razgovarao sa policijskim službenicima koji su došli na piće u navedeni ugostiteljski objekt. U navedenom ugostiteljskom objektu su za jednim stolom sjedili policijski službenici: I. P., J. Š. i Z. J., a za drugim stolom: I. L., I. Đ., M. P., M. V. i D. M. Prema Izvješću o privremenoj nesposobnosti za rad proizlazi da je tužitelj bio na bolovanju od 10. prosinca 2019. do 24. prosinca 2019., a što ni tužitelj ne spori. Tužitelj je dana 15. prosinca 2019., u vremenu od 00,30 do 01,00 sati bio u navedenom ugostiteljskom objektu.

              Iz službenih zabilješki koje prileže spisu predmeta proizlazi da su izjave policijskih službenika suglasne, odnosno potvrđuju da je tužitelj dva puta prišao policijskim službenicima koji su sjedili za istim stolom, obratio se M. P. i I. Đ. te tražio da ga odvezu kući. Također se dodaje i da su svi prisutni policijski službenici u navedenom ugostiteljskom objektu bili u službi, odnosno u službenoj odori, zbog čega je bilo moguće zaključiti da na raspolaganju imaju samo službeno vozilo. Dalje proizlazi iz sadržaja izjava da su policijski službenici odbili tužitelja odvesti kući službenim vozilom, nakon čega je tužitelj uputio kolegama riječi: "…vidjet ćemo tko će me voziti kada ponovno postanem zamjenik…..", koje su neki od prisutnih policijskih službenika čuli osobno, a neki su za takav razgovor doznali od drugih kolega.

              Također je i sam tužitelj potvrdio da se nakon razgovora sa kolegama: "…vratio za šank i dovršio ispijanje bambusa….", odnosno da je predmetne večeri konzumirao alkohol, jer je u navedeni ugostiteljski objekt svratio nakon Božićnog domjenka na piće. Navedeno potvrđuju i izjave policijskih službenika, odnosno suglasno su izjavili da je tužitelj zbog svog ponašanja i reakcija vjerojatno bio pod utjecajem alkohola.

15.              S obzirom na sadržaj izjava danih na službenim zabilješkama, koje su policijski službenici I. P., J. Š., I. L. i M. V. na usmenoj raspravi u prvostupanjskom postupku potvrdili, prema ocjeni ovog Suda pravilno zaključuje tuženik da takve zabilješke jesu pouzdana osnova, odnosno vjerodostojan dokaz za utvrđivanje bitnih činjenica u disciplinskom postupku. Također tuženik navodi da ni iskazi drugih policijskih službenika (M. P., I. Đ., Z. J. i D. M.), koji osporavaju točnost pojedinih dijelova službenih zabilješki o obavijesnim razgovorima s njima, nisu proturječni u bitnim pitanjima, odnosno nisu bitno drugačiji od ranije danih izjava sadržanih u službenoj zabilješci.

16.              Dakle, tuženik je nakon analize izjava svih saslušanih policijskih službenika koji su bili prisutni u vrijeme predmetnog događaja, pravilno zaključio da je tužitelj za vrijeme dok je bio na bolovanju u kasnim noćnim satima boravio u ugostiteljskom objektu, a tuženik zaključuje da je takvo ponašanje protivno svrsi i smislu instituta bolovanja te svakako ne dolikuje ponašanju policijskog službenika. Tuženik dodaje i da je tom prilikom tužitelj postavljao privatne zahtjeve prema kolegama koji su bili u službi, odnosno tražio da ga odvezu kući, koji su to odbili, a da je takvim ponašanjem iskazao nepoštivanje svog radnog mjesta i prava koja mu s te osnove pripadaju (pravo na bolovanje), a i nepoštivanje svojih kolega koje je ometao dok su se nalazili u službi.

17.              Tuženik u obrazloženju osporenog rješenja dodaje i da je tužitelja prijavio anonimni građanin koji je u podnesku ukazao na njegovo neprihvatljivo ponašanje. Na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tuženik je zaključio da je tužitelj svojim ponašanjem ostvario obilježje disciplinskog djela za koje ga se tereti, odnosno da se nedolično ponašao izvan službe i time teško naštetio ugledu policijske službe. Tuženik obrazlaže i da su neki od policijskih službenika, osporavajući kasnije istinitost pojedinih dijelova službenih zabilješki, tako postupili vjerojatno da bi pogodovali tužitelju, odnosno da ga ne izlože disciplinskom progonu, ali takvo proturječje u iskazivanju nije dovelo u sumnju vjerodostojnost i točnost sadržaja službenih zabilješki. Slijedom iznesenog, a kako tuženik nije našao da postoji dvojba o bitnim činjenicama vezano uz činjenični opis povrede službene dužnosti i disciplinsku odgovornost tužitelja, nije bilo osnove za postupanje sukladno članku 3. Pravilnika, u kojem pravcu sugerira sud u pobijanoj presudi.

18.              S obzirom na navedenu činjeničnu i pravnu situaciju, ovaj Sud prihvaća ocjenu tuženika i iznesene zaključke na kojima temelji ocjenu o disciplinskoj odgovornosti tužitelja, pri čemu za iznesene zaključke daje valjano, dostatno i relevantno obrazloženje. Naime, tuženik je i prema ocjeni ovog Suda osnovano zaključio da je tužitelj opisanim ponašanjem koristio institut privremene nesposobnosti za rad u svrhu koja je protivna smislu tog instituta, tim više jer opisano ponašanje tužitelja i u okolnostima konkretnog slučaja ne dolikuje policijskom službeniku koji je dužan i izvan službe ponašati se odgovorno i primjereno, odnosno na način kojim ne šteti ugledu policijske službe.

19.              Stoga je, ovaj Sud prihvatio pravilnim zaključke tuženika dane u osporenom rješenju, odnosno odluku tuženika da je tužitelj na opisani način počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji, a obrazložio je i okolnosti koje je uzeo u obzir prilikom izricanja sankcije, odnosno razloge zbog kojih je bilo osnove za izricanje novčane kazne (članak 110. stavak 2. točka 1. Zakona o policiji), na način pobliže naveden u izreci osporenog rješenja.

20.              Stoga je, ovaj Sud, ocijenivši da su žalbeni navodi tuženika osnovani, a tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, poništio pobijanu prvostupanjsku presudu, odbio tužbeni zahtjev i time potvrdio zakonitim tuženikovo rješenje. Stoga je, ovaj Sud pozivom na odredbu članka 74. stavka 2. ZUS-a, a uz odgovarajuću primjenu članka 57. stavka 1. ZUS-a, odlučio kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 28. veljače 2024.

                                                                                                        Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.