REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1064/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika D. T. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. N., odvjetnik u Z., protiv tuženika-protutužitelja T. d.d., Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-195/2020-2 od 9. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3154/2018-38 od 28. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2021.
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-195/2020-2 od 9. lipnja 2020. odbija se kao neosnovana.
II. Zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-3154/2018-38 od 28. listopada 2019. pod točkom I. izreke utvrdio je da je odluka o otkazu ugovora o radu broj: 1546/1996 zbog skrivljenog ponašanja pod poslovnim brojem: 71(512)/2018 od 30. siječnja 2018. nije dopuštena i da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto rukovoditelja prodajne službe ili drugo odgovarajuće radno mjesto u roku od 8 dana. Pod točkom II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelju prestao radni odnos s danom 1. travnja 2008. te da se naloži tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak, dok je pod točkom III. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.500,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2019. do isplate.
2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-195/2020-2 od 9. lipnja 2020. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tuženika-protutužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu, dok je pod točkom II. izreke odbio zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan. 3. Protiv drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) je osporio navode tuženika-protutužitelja iz revizije te je predložio odbaciti, a podredno odbiti reviziju kao neosnovanu uz zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.
8. Jednako tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP jer je sud ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno kako to propisuje čl. 8. ZPP-a.
9. Povredu odredbe čl. 299. ZPP-a mogao je počiniti samo prvostupanjski sud pa stoga prema odredbi čl. 386. st. 1. alineja 2. ZPP-a reviziju nije moguće podnijeti zbog takve povrede. Osim toga, revidentu je za odgovoriti i da je uvidom u spis utvrđeno da tuženik nije predložio niti provođenje građevinskog vještačenja do zaključenja prethodnog postupka sukladno odredbi čl. 299. st. 1. ZPP-a (nego je to učinio tužitelj i to na druge okolnosti od onih koje je naznačio tuženik na glavnoj raspravi te je tužitelj odustao od tog dokaza) niti provođenje financijsko- računovodstvenog vještačenja, već je to učinio tek na ročištu za glavnu raspravu 18. lipnja 2019. pa sud pravilno nije niti mogao uzeti u obzir taj dokaz.
10. Odredbom čl. 70. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 25/13) koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. brisan je čl. 300. ZPP-a kojim je bila propisana obveza suda obrazložiti razlog odbijanja izvođenja određenog dokaza pa stoga sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 300. ZPP pri čemu revident pogrešno navodi da je riječ o povredi iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a.
11. U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje kada navodi da je tužitelj krivotvorio poslovnu dokumentaciju te da je kao rukovoditelj je jedini imao pristup aplikaciji u koju se unose podaci za obračun plaća, valja reći da prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.
12. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, da radni odnos nije prestao te određivanje sudskog raskida radnog odnosa.
13. Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) na temelju ugovora o radu od 28. ožujka 1996. te Aneksa ugovora o radu od 28. lipnja 2002. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelja prodajne službe,
- da je tuženik Odlukom o otkazu ugovora o radu od 30. siječnja 2018. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika,
- da su u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu kao razlozi navedeni: da je tužitelj kroz duže razdoblje zaprimao armaturne mreže od dobavljača prema stvarno izvaganoj količini, a prodavao ih je po „tablicama težine“ i tako ostvario višak armaturnih mreža koje je prodavao na crno bez računa za vlastitu korist kao i da je primao naknadu za gradski i međugradski prijevoz na koju nije imao pravo jer je koristio osobni automobil u vlasništvu poslodavca čime je ostvario protupravnu korist u iznosu od 62.770,78 kuna,
- da tuženik nije ničime dokazao da je tužitelj prodavao višak armaturne mreže na crno i time pribavio protupravnu imovinsku korist,
- da je tužitelj 24. srpnja 2007. prijavio tuženiku prebivalište u Z.,
- da je tuženik u razdoblju od 2008. do 2016. isplaćivao tužitelju naknadu za mjesni i međumjesni prijevoz iako je tužitelj imao pravo korištenja službenog vozila tuženika 24 sata dnevno,
- da tužitelj nije mogao sam u informatičkom programu tuženika mijenjati podatke o prebivalištu, već je obveza radnika o tome obavijestiti kadrovsku službu koja unosi promjene u informatički program iz kojeg obračun plaća „vuče“ podatke,
- da je tijekom 2018. prestao s radom Prodajni centar tuženika u J. u kojem je tužitelj bio rukovoditelj prodajne službe,
- da se tuženik i dalje bavi prodajom građevinskog materijala i građevinskom djelatnošću.
14. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev zaključivši da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 95/14, 127/17, dalje: ZR) jer tuženik nije dokazao da je tužitelj prodavao višak armaturne mreže na crno niti je krivnjom tužitelja isplaćivan gradski i međugradski prijevoz iako je tužitelj imao na raspolaganju službeni automobil.
15. Nadalje, nižestupanjski sudovi su odbili protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu prema odredbi čl. 125. st. 2. ZR jer činjenica da je ukinuto radno mjesto tužitelja kod tuženika ne onemogućava tuženika da tužitelja vrati na rad na drugo odgovarajuće radno mjesto s obzirom da se tuženik još uvijek bavi građevinskom djelatnošću i prodajom građevinskog materijala, a činjenica da je prema iskazu svjedoka I. K., direktora Ekonomskog sektora ponuđeno tužitelju radno mjesto skladištara potvrđuje da nije bilo nedostatka povjerenja u tužitelja.
16. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što je tužitelj, prema shvaćanju tuženika, svjesno zadržao troškove prijevoza iako na njih nije imao pravo te da to predstavlja prijevarno ponašanje radnika pri čemu se pozvao na odredbu čl. 56. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo. Revident ustraje i pri zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu navodeći da je tražio raskid zbog opisanih povreda obveza iz radnog odnosa i zatvaranja prodajnog centra te ukidanja radog mjesta tužitelja.
17. Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).
18. Budući da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da tuženik nije dokazao da je tužitelj prodavao višak armaturne mreže na crno za svoju korist, niti mu je njegovom krivnjom isplaćivana naknada za prijevoz imajući u vidu činjenicu da je tužitelj uredno prijavio poslodavcu svoju novu adresu što jasno proizlazi iz platnih lista na kojima je navedena uredna adresa tužitelja te uz činjenicu da tuženik nije dokazao postojanje niti jednog propisa (npr. Pravilnika o radu, Kolektivnog ugovora) ili eventualne odluke poslodavca koji bi zabranjivao istodobno primanje i naknade za prijevoz i korištenje službenog automobila, to i prema shvaćanju ovog suda, radnik nije prekršio obveze iz radnog odnosa pa niti tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 3. ZPP-a.
19. Odluka revizijskog suda broj: Revr-191/18 od 5. prosinca 2018. na koju se revident pozvao u reviziji nije primjenjiva u ovom slučaju jer je donesena u bitno različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji s obzirom da je radnik u tom slučaju propustio poslodavca obavijestiti o svojoj novoj adresi stanovanja zbog čega mu je isplaćena naknada za prijevoz koja mu ne pripada što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj jer je tužitelj uredno prijavio poslodavcu svoju novu adresu.
20. Nadalje, odredba čl. 56. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo na koju se pozvao tuženik propisuje pravo na isplatu naknade za prijevoz, ali se u navedenom Kolektivnom ugovoru nigdje ne navodi da je zabranjeno istovremeno primanje naknade za prijevoz i korištenje službenog automobila, pri čemu je poslodavac sam obračunavao tužitelju naknadu za prijevoz prema podacima koje mu je tužitelj uredno dostavio.
21. Slijedom navedenog, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su zaključili da otkaz tužitelju nije dopušten te su odredili vraćanje tužitelja na posao prema odredbi čl. 124. st. 1. ZR.
22. Vezano za zahtjev tuženika za određivanje sudskog raskida valja reći da poslodavac nije dokazao počinjenje bilo koje povrede obveze iz radnog odnosa pa stoga navodi tuženika da je tužitelj prisvojio znatnu imovinsku korist te da je izgubio povjerenje zbog povreda obveza iz radnog odnosa koje nisu dokazane u ovom postupku, nisu opravdani razlozi za određivanje sudskog raskida za zahtjev poslodavca (tako i u Revr-1629/16 od 29. svibnja 2018., Rev-2377/00 od 8. svibnja 2001.).
23. Nadalje, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da iako je prodajni centar tuženika prestao s radom te je radno mjesto tužitelja ukinuto, tuženik se i dalje bavi prodajom građevinskog materijala i građevinskom djelatnošću iz čega proizlazi da postoji odgovarajuće radno mjesto na koje tuženik može vratiti tužitelja, s obzirom da je tužitelj podredno tražio povratak na drugo odgovarajuće radno mjesto. 24. Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 125. st. 2. kad su odbili protutužbeni zahtjev tuženika za određivanje sudskog raskida kao neosnovanog.
25. Slijedom svega iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.
26. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.
Zagreb, 25. svibnja 2021.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
