Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-987/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja R. G., OIB: …, iz S., koji

je zastupan po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., protiv tužene

R. A. d.d. Z.,., OIB: …., koja

je zastupana po punomoćniku B. I., odvjetniku u Z., radi

isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika M. B., odvjetnice u S., te proglašenja presude od 21. svibnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži isplata ukupnog iznosa od 35,64 kn sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

– na iznos od 10,29 kn od 30.09.2005.,

- na iznos od 10,44 kn od 31.10.2005.,

- na iznos od 13,42 kn od 30.11.05.,

- na iznos od 1,49 kn od 31.12.2005. pa do isplate tih iznosa.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-30002376 od 18.08.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 21.176,50 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-30002376 od 18.08.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.

IV. Nalaže se tuženoj R. A. d.d. Z.,

OIB: ….., u roku 15 dana, isplati tužitelju R. G., OIB:…., iz S., ukupan iznos od 14.559,04 kn sa zakonskim

zateznim kamatama,

i to po stopi od 14% godišnje od 31. listopada 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:

na iznos u kn

74,56

31.10.08.

isplate

95,30

31.12.08.

isplate

110,24

30.01.09.

isplate

117,00

28.02.09.

isplate

124,91

31.03.09.

isplate

128,53

30.04.09.

isplate

99,57

31.05.09.

isplate

78,25

30.06.09.

isplate

83,92

31.07.09.

isplate

95,16

31.08.09.

isplate

94,18

30.09.09.

isplate

82,82

31.10.09.

isplate

104,14

30.11.09.

isplate

121,23

31.12.09.

isplate

145,54

31.01.10.

isplate

139,97

28.02.10.

isplate

172,96

31.03.10.

isplate

166,70

30.04.10.

isplate

178,90

31.05.10.

isplate

284,50

30.06.10.

isplate

262,76

31.07.10.

isplate

329,17

31.08.10.

isplate

306,22

30.09.10.

isplate

269,31

31.10.10.

isplate

347,18

30.11.10.

isplate

446,24

31.12.10.

isplate

376,10

31.01.11.

isplate

400,70

28.02.11.

isplate

369,41

31.03.11.

isplate 375,03

30.04.11.

isplate 507,83

31.05.11.

isplate 520,77

30.06.11.

isplate 628,59

31.07.11.

isplate

571,69

31.08.11.

isplate

509,39

30.09.11.

isplate

495,55

31.10.11.

isplate

490,77

30.11.11.

isplate

520,37

31.12.11.

isplate

546,18

31.01.12.

isplate

549,64

29.02.12.

isplate

531,79

31.03.12.

isplate

543,84

30.04.12.

isplate

552,09

31.05.12.

isplate

538,21

30.06.12.

isplate

541,86

31.07.12.

isplate

529,97

06.08.12.

isplate

r i j e š i o j e

I. Tuženikov prigovor radi prebijanja odbacuje se.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.251,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. ožujka 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 21.176,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF. Tijekom postupka tuženik da je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu zbog čega da je tužitelj pretplatio ugovorene iznose i to po osnovi razlike kamata, ali i valutne kauzule. Navedene odredbe o kamatnoj stopi da su nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po osnovi razlike kamata zbog jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

Podneskom od 18. siječnja 2021. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu ukupnog iznosa od 14.594,68 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate na način kako je to specificirano u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te prigovor radi prebijanja.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem obračuna utužene tražbine, Ugovora o kreditu 418-50-30002376 od 18. kolovoza 2005., otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, općih uvjeta i pravilnika banke, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 6.

listopada 2020. i očitovanja vještakinje T. na primjedbe tužitelja od 4. ožujka 2021.

4. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

5. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 117. st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 70/19), prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

7. Čitanjem čl. 12. Ugovora o kreditu 418-50-30002376 od 18. kolovoza 2005., razvidno je da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora. Sjedište tuženika je u Z., što proizlazi iz izvatka iz sudskog registra dostupnog na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa RH.

Ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužitelja je u P., dok je sjedište kreditora u Zagrebu, iako je sam kredit sklopljen u poslovnici tuženika u S..

Sud Europske unije u predmetu O. (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98) i P. L. (C-137/08) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08, Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4.6.2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).

Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14).

S obzirom da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora ništetna zbog nepoštenosti ex tunc, a da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u S., za istaknuti je i odredbu čl. 59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

8. Čitanjem obračuna utužene tražbine, Ugovora o kreditu 418-50-30002376 od 16. kolovoza 2005., otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, općih uvjeta i pravilnika banke, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 6. listopada 2020. i očitovanja vještakinje

T. na primjedbe tužitelja od 4. ožujka 2021., sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tužena 16. kolovoza 2005. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50- 30002376 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na iznos od 21.176,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 6. kolovoza 2012., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je 8.rujna 2005. bila 5,50%, 2. studenog 2007. bila je 6,45%, 31. svibnja 2008. bila je 6,75%, 30. ožujka 2009 bila je 7,75%, 9. srpnja 2011. bila je 7,50%, 26. listopada 2011. bila je 6,75%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 14.594,68 kn,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je u tom postupku bila tuženik pod 4. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 7. ožujka 2019.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

9. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 1., 3. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

10. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom pretplate po osnovi ništetnih odredbi.

Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO/06 u svezi s čl. 1111. ZOO-a).

Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika.

Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225. ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare.

U konkretnom slučaju u zastari su anuiteti 1.-4. koju su dospjeli u periodu od 30. rujna 2005. do 31. prosinca 2005. u ukupnom iznosu od 35,64 kn. Zbog navedenog sud je odlučio kao u točki I. izreke presude.

Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dakle 13. lipnja 2019.

U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 13. veljače 2019., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 13. lipnja 2014.

U odnosu na pravno shvaćanje građanskog odjel Vrhovnog suda RH br. Su- IV-47/2020-2Zagreb, 30. siječnja 2020. koje glasi: „ 1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Za navesti je slijedeće.

Navedeno shvaćanje je opće shvaćanje u odnosu na restitucijski zahtjev kod ništetnosti. Međutim, pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. je shvaćanje koje se odnosi na tzv. predmet ''Franak''. Stoga je takvo shvaćanje u odnosu na shvaćanje građanskog odjela specijalno shvaćanje koje se odnosi na ovaj slučaj. Da je tomu tako proizlazi i iz činjenice da se zastarni rokovi za podnošenje tužbi u slučajevima ''Franak'' računaju prema pravomoćnom okončaju tzv. predmeta ''Franak''. Tako je zastarni rok za podnošenje pojedinačnih tužbi za „valutnu klauzulu“ 14. lipnja 2023. (protek 5 godina od pravomoćnosti odluke Revt- 249/14 od 14. lipnja 2018.), a za „kamatnu stopu“ 13. lipnja 2019. (protek 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.).

S obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđena povreda interesa potrošača zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valuti i da se pojedinačne tužbe podnose na temelju rezultata postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, onda je i zastaru za restituciju potrebno računati od pravomoćnog utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti. Naime, u ovom postupku samo se utvrđuje da konkretni slučaj potpada pod tzv. predmet ''Franak''.

11. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove, a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.

12. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.

Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

13. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. time je Ustavni sud RH prihvatio pravna shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.

14. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik ( i to kao tuženik pod 4. u tom predmetu), predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika pod 4) - ovdje tuženika - utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 4) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

16. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 4) Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III- 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

17. Sud EU u predmetu C-186/16 R. P. A. i dr./B.

R. S. od 20. rujna 2017., pozivom na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 5.

travnja 1993., potvrdio je utvrđenja koja su identična utvrđenjima iz kolektivne pravne zaštite navedenih odluka trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH. (Navedena odluka je dostupna na hrvatskom jeziku na stranici EUR-lex https://eur-lex.europa.eu/legal- content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0186)

18. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj može podvesti pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.

U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br. 418-50-30002376 od 18. kolovoza 2005., je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl. 1., 2. i 7. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1., 2. i 7. tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

19. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.

Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.

U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.

20. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja.

Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“

Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.

Stoga nije bilo potrebe saslušavati tužitelja.

21. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.

22. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

23. Slijedom navedenog odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.

24. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T., sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tužena 18. kolovoza 2005. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50- 30002376 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na iznos od 21.176,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je dospijeće anuiteta zadnjeg dana u mjesecu,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 5. lipnja 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- međutim, dio anuiteta (anuiteti 1.-4.) je u zastari kako je naprijed objašnjeno,

- stoga se izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta od 31. listopada 2008. do otplate kredita (6. kolovoza 2012.), i to bez anuiteta 1.-4. koji su u zastari, daje u tablici kako slijedi (razlika iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan):

ANUITET U CHF PO

ANUITET U KUNAMA PO

BROJ

SREDNJI TEČAJ ZA CHF

RAZLIKA ANUITETA

ANUITETA DOSPJEĆE

OTPLATNOM PLANU

PRVOM DRUGOM POČETNI PO DOSPIJEĆU PRVOM DRUGOM U CHF KUNAMA 7(3X5) 8(4X6) 9(3-4) 10(7-8) 1. 30.9.2005 304,31 304,31 4,739478 4,773291 1.442,27 1.452,56 -

2. 31.10.2005 304,31 304,31 4,739478 4,773772 1.442,27 1.452,71 -

3. 30.11.2005 304,31 304,31 4,739478 4,783575 1.442,27 1.455,69 -

4. 31.12.2005 304,31 304,31 4,739478 4,744388 1.442,27 1.443,76 -

5. 31.1.2006 304,31 304,31 4,739478 4,733603 1.442,27 1.440,48 -

6. 28.2.2006 304,31 304,31 4,739478 4,674157 1.442,27 1.422,39 -

7. 31.3.2006 304,31 304,31 4,739478 4,648695 1.442,27 1.414,64 -

8. 30.4.2006 304,31 304,31 4,739478 4,638514 1.442,27 1.411,55 -

9. 31.5.2006 304,31 304,31 4,739478 4,659494 1.442,27 1.417,93 -

10. 30.6.2006 304,31 304,31 4,739478 4,640012 1.442,27 1.412,00 -

11. 31.7.2006 304,31 304,31 4,739478 4,617124 1.442,27 1.405,04 -

12. 31.8.2006 304,31 304,31 4,739478 4,640955 1.442,27 1.412,29 -

13. 30.9.2006 304,31 304,31 4,739478 4,64438 1.442,27 1.413,33 -

14. 31.10.2006 304,31 304,31 4,739478 4,636848 1.442,27 1.411,04 -

15. 30.11.2006 304,31 304,31 4,739478 4,613451 1.442,27 1.403,92 -

16. 31.12.2006 304,31 304,31 4,739478 4,571248 1.442,27 1.391,08 -

17. 31.1.2007 304,31 304,31 4,739478 4,54139 1.442,27 1.381,99 -

18. 28.2.2007 304,31 304,31 4,739478 4,540016 1.442,27 1.381,57 -

19. 31.3.2007 304,31 304,31 4,739478 4,543615 1.442,27 1.382,67 -

20. 30.4.2007 304,31 304,31 4,739478 4,48606 1.442,27 1.365,15 -

21. 31.5.2007 304,31 304,31 4,739478 4,43943 1.442,27 1.350,96 -

22. 30.6.2007 304,31 304,31 4,739478 4,407494 1.442,27 1.341,24 -

23. 31.7.2007 304,31 304,31 4,739478 4,435528 1.442,27 1.349,78 -

24. 31.8.2007 304,31 304,31 4,739478 4,458972 1.442,27 1.356,91 -

25. 30.9.2007 304,31 304,31 4,739478 4,388906 1.442,27 1.335,59 -

26. 31.10.2007 304,31 304,31 4,739478 4,38025 1.442,27 1.332,95 -

27. 30.11.2007 304,31 311,12 4,739478 4,435482 1.442,27 1.379,97 -6,81 28. 31.12.2007 304,31 311,12 4,739478 4,412464 1.442,27 1.372,81 -6,81 29. 31.1.2008 304,31 311,12 4,739478 4,492696 1.442,27 1.397,77 -6,81 30. 29.2.2008 304,31 311,12 4,739478 4,536797 1.442,27 1.411,49 -6,81 31. 31.3.2008 304,31 311,12 4,739478 4,612377 1.442,27 1.435,00 -6,81 32. 30.4.2008 304,31 311,12 4,739478 4,498794 1.442,27 1.399,66 -6,81 33. 31.5.2008 304,31 313,08 4,739478 4,453861 1.442,27 1.394,41 -8,77 34. 30.6.2008 304,31 313,08 4,739478 4,509187 1.442,27 1.411,74 -8,77 35. 31.7.2008 304,31 313,08 4,739478 4,427965 1.442,27 1.386,31 -8,77 36. 31.8.2008 304,31 313,08 4,739478 4,431987 1.442,27 1.387,57 -8,77 37. 30.9.2008 304,31 313,08 4,739478 4,480139 1.442,27 1.402,64 -8,77 38. 31.10.2008 304,31 313,08 4,739478 4,84485 1.442,27 1.516,83 -8,77 -74,56 39. 30.11.2008 304,31 313,08 4,739478 4,600512 1.442,27 1.440,33 -8,77 40. 31.12.2008 304,31 313,08 4,739478 4,911107 1.442,27 1.537,57 -8,77 -95,3 41. 31.1.2009 304,31 313,08 4,739478 4,958837 1.442,27 1.552,51 -8,77 -110,24 42. 28.2.2009 304,31 313,08 4,739478 4,980416 1.442,27 1.559,27 -8,77 -117 43. 31.3.2009 304,31 318,47 4,739478 4,920977 1.442,27 1.567,18 -14,16 -124,91 44. 30.4.2009 304,31 318,47 4,739478 4,932326 1.442,27 1.570,80 -14,16 -128,53 45. 31.5.2009 304,31 318,47 4,739478 4,841398 1.442,27 1.541,84 -14,16 -99,57 46. 30.6.2009 304,31 318,47 4,739478 4,774461 1.442,27 1.520,52 -14,16 -78,25 47. 31.7.2009 304,31 318,47 4,739478 4,792272 1.442,27 1.526,19 -14,16 -83,92 48. 31.8.2009 304,31 318,47 4,739478 4,82755 1.442,27 1.537,43 -14,16 -95,16 49. 30.9.2009 304,31 318,47 4,739478 4,824479 1.442,27 1.536,45 -14,16 -94,18 50. 31.10.2009 304,31 318,47 4,739478 4,788811 1.442,27 1.525,09 -14,16 -82,82 51. 30.11.2009 304,31 318,47 4,739478 4,855747 1.442,27 1.546,41 -14,16 -104,14 52. 31.12.2009 304,31 318,47 4,739478 4,90942 1.442,27 1.563,50 -14,16 -121,23 53. 31.1.2010 304,31 318,47 4,739478 4,985753 1.442,27 1.587,81 -14,16 -145,54 54. 28.2.2010 304,31 318,47 4,739478 4,968249 1.442,27 1.582,24 -14,16 -139,97 55. 31.3.2010 304,31 318,47 4,739478 5,071847 1.442,27 1.615,23 -14,16 -172,96 56. 30.4.2010 304,31 318,47 4,739478 5,052200 1.442,27 1.608,97 -14,16 -166,7 57. 31.5.2010 304,31 318,47 4,739478 5,090496 1.442,27 1.621,17 -14,16 -178,9 58. 30.6.2010 304,31 318,47 4,739478 5,422066 1.442,27 1.726,77 -14,16 -284,5 59. 31.7.2010 304,31 318,47 4,739478 5,353805 1.442,27 1.705,03 -14,16 -262,76 60. 31.8.2010 304,31 318,47 4,739478 5,562334 1.442,27 1.771,44 -14,16 -329,17 61. 30.9.2010 304,31 318,47 4,739478 5,490283 1.442,27 1.748,49 -14,16 -306,22 62. 31.10.2010 304,31 318,47 4,739478 5,374394 1.442,27 1.711,58 -14,16 -269,31 63. 30.11.2010 304,31 318,47 4,739478 5,618904 1.442,27 1.789,45 -14,16 -347,18 64. 31.12.2010 304,31 318,47 4,739478 5,929961 1.442,27 1.888,51 -14,16 -446,24 65. 31.1.2011 304,31 318,47 4,739478 5,709707 1.442,27 1.818,37 -14,16 -376,1 66. 28.2.2011 304,31 318,47 4,739478 5,786951 1.442,27 1.842,97 -14,16 -400,7 67. 31.3.2011 304,31 318,47 4,739478 5,688709 1.442,27 1.811,68 -14,16 -369,41 68. 30.4.2011 304,31 318,47 4,739478 5,706354 1.442,27 1.817,30 -14,16 -375,03 69. 31.5.2011 304,31 318,47 4,739478 6,123338 1.442,27 1.950,10 -14,16 -507,83 70. 30.6.2011 304,31 318,47 4,739478 6,163961 1.442,27 1.963,04 -14,16 -520,77 71. 31.7.2011 304,31 317,99 4,739478 6,512340 1.442,27 2.070,86 -13,68 -628,59 72. 31.8.2011 304,31 317,99 4,739478 6,333393 1.442,27 2.013,96 -13,68 -571,69 73. 30.9.2011 304,31 317,99 4,739478 6,137481 1.442,27 1.951,66 -13,68 -509,39 74. 31.10.2011 304,31 316,82 4,739478 6,116464 1.442,27 1.937,82 -12,51 -495,55 75. 30.11.2011 304,31 316,82 4,739478 6,101372 1.442,27 1.933,04 -12,51 -490,77 76. 31.12.2011 304,31 316,82 4,739478 6,194817 1.442,27 1.962,64 -12,51 -520,37 77. 31.1.2012 304,31 316,82 4,739478 6,276280 1.442,27 1.988,45 -12,51 -546,18 78. 29.2.2012 304,31 316,82 4,739478 6,287195 1.442,27 1.991,91 -12,51 -549,64 79. 31.3.2012 304,31 316,82 4,739478 6,230841 1.442,27 1.974,06 -12,51 -531,79 80. 30.4.2012 304,31 316,82 4,739478 6,268886 1.442,27 1.986,11 -12,51 -543,84 81. 31.5.2012 304,31 316,82 4,739478 6,294919 1.442,27 1.994,36 -12,51 -552,09 82. 30.6.2012 304,31 316,82 4,739478 6,251124 1.442,27 1.980,48 -12,51 -538,21 83. 31.7.2012 304,31 316,82 4,739478 6,262643 1.442,27 1.984,13 -12,51 -541,86 84. 6.8.2012 304,31 315,04 4,739478 6,260269 1.442,27 1.972,24 -10,73 -529,97 UKUPNO

25.562,04 26.263,95

121.150,68 134.062,38 -701,91 -14.559,04

26. Na nalaz i mišljenje vještakinje tužitelj je istakao primjedbu slijedom čega je sud pozvao vještakinju da izradi nalaz i mišljenje u kojem će prikazati samo više plaćeno od strane tužitelja na ime nepoštenih i ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka. Istakao je da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu te da se vještačenjem po fiksnoj kamatnoj stopi tužitelj dovodi u povoljniju situaciju.

Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po ništenim odredbama. Je li od iznosa pretplate (iznosi u izračunu vještaka prikazani s negativnim predznakom) treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan (iznosi u izračunu vještaka prikazani s pozitivnim predznakom) ili ne, pravno je pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak.

27. U odnosu na pravno pitanje treba li od iznosa pretplate (iznosi u izračunu vještaka prikazani s negatinim predznakom) odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan (iznosi u izračunu vještaka prikazani s pozitivnim predznakom) ili ne, za navesti je slijedeće.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF (zbroj anuiteta s negativnim predznakom).

Za istaknuti je i to da izreka presude mora biti razumljiva i ovršiva (čl. 186. st. 1. ZPP-a). To znači da zbroj mjesečnih anuiteta na koje teku zatezne kamate mora odgovoriti ukupnom iznosu tj. glavnici. Stoga zbrajanje pozitivne i negativne razlike, kako je to učinila vještakinja T. u prvom nalazu i mišljenju daje nerazumljivu i neovršivu izreku. Upravo zato sud ju je pozvao na ispravak nalaza i mišljenja. S druge pak strane, ako tuženik smatra da mu pripadaju iznosi mjesečnih anuiteta koji su bili manji u odnosu na prvotni otplatni plan onda je trebao do zaključenja prethodnog postupka istaknuti prigovor radi prebijanja (čl. 288.a ZPP-a) ili pak ustati protutužbom (čl. 189. ZPP-a).

U konkretnom slučaju tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka istakao prigovor radi prebijanja (str. 176. spisa) pa je u pogledu tog prigovora za navesti je slijedeće.

Za opstojnost prigovora radi prebijanja potrebno je da se određeno navede što se stavlja u prijeboj utuženog potraživanja i da na nesumnjiv način bude u tom pogledu istaknut zahtjev - prigovor radi prebijanja, jer bez tako opredijeljene procesne radnje nema niti prigovora – Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 3027/1990-2 od 23, svibnja 1991. (tekst cjelokupne odluke dostupan na službenoj internet stranici Vrhovnog suda (https://sudskapraksa.csp.vsrh.hr).

Razlog zašto određeno treba navesti koji se iznos stavlja u prijeboj činjenica je da se procesna kompenzacija vrši tako što sud treba u izreci utvrditi postojanje tražbine tužitelja, postojanje tražbine tuženika i potom izvršiti prijeboj. Ako tuženik nije određeno naveo tražbinu koju stavlja u prijeboj onda sud ne može u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje te tražbine, a time ne može ni vršiti prijeboj (čl. 338. st. 2. ZPP-a).

U konkretnom slučaju tužena tijekom cijelog postupka nije navela određeni iznos za koji traži da sud izvrši prijeboj u slučaju da prigovor radi prebijanja utvrdi osnovanim. Tužena je istakla prigovor radi prebijanja u pogledu eventualne razlike s tužbenim zahtjevom. Stoga je takav potpuno neodređen prigovor radi prebijanja nedopušten pa bez tako opredijeljene procesne radnje nema niti prigovora, a stoga niti obveze suda da postupa u tom pravcu.

Stoga je sud predmetni prigovor radi prebijanja odbacio i odlučio kao u točki I. izreke rješenja s obzirom da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a.

U odnosu na prigovor tuženika da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, za navesti je da je tijekom postupka utvrđeno da je ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je logično da se vještačenje provede prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi.

28. Zbog svega navedenog sud smatra da tužitelju pripada ukupan iznos od 14.559,04 kn (zbroj anuiteta s negativnim predznakom pretplata od strane tužitelja) sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne aniuteta od dospijeća svakog mjesečnog anuiteta do isplate, a što je detaljno prikazano i izračunato u naprijed navedenoj tablici. Sud napominje da je izračun napravljen po izračunu vještakinje T. samo bez anuiteta koji su u zastari, dakle, radi se o zbroju anuiteta s negativnim predznakom – pretplata od strane tužitelja. Za navedeni izračun nije bilo potrebe posebno pozivati vještaka, jer se ne radi o posebnom znanju i vještini, već o općem znanju - zbrajanju iznosa mjesečnih anuiteta.

29. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to specificirano u točki IV. izreke presude.

30. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 64/19, 1/20).

31. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I., II., III. i IV. izreke presude.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP, jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na 3 ročišta (24.02.20., 09.02.21., 27.04.21.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.000,00 kn, za sastav 3 obrazložena podneska (12.02.20., 18.01.21., 01.04.21.) iznos od po 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 7.000,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 1.750,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 501,00 kn i trošak pristojbe presude u iznosu od 500,00 kn, što sveukupno iznosi 12.251,00 kn.

Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 64/19, 1/20).

Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki II. izreke rješenja.

U Splitu 21. svibnja 2021.

SUTKINJA

Mr. sc. Zrinka Tironi

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: pun. tužitelja

pun tuženog

u spis

Broj zapisa: eb2fb-33ac6

Kontrolni broj: 0acba-44c7b-48460

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ZRINKA TIRONI, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte