Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-412/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Strniščak, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika Mesne industrija Vajda d.d., Zagrebačka 4, Čakovec, OIB: 16257048014, kojea zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mišetić i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi zaštite od diskriminacije i radi zaštite dostojanstva radnika, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 9 Pr-147/20-9 od 2. ožujka 2021., u sjednici održanoj 19. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 9 Pr-147/20-9 od 2. ožujka 2021. u pobijanim dijelovima pod točkama I., II. i III. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužiteljice.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 9 Pr-147/20-9 od 2. ožujka 2021. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka na način da se sudi:

„Svaka stranka snosi svoje troškove postupka“.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tuženik povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje – diskriminacijom (točka I. izreke). Istom presudom utvrđeno je da je tuženik povrijedio tužiteljici pravo na dostojanstvo jer je raspored radnog vremena tužiteljici radio proizvoljno i zadržavao je na radnom mjestu i po 13 sati dnevno, prisiljavao tužiteljicu na faktički rad u nepunom radnom vremenu unatoč ugovora o radu za puno radno vrijeme, te joj je odredio probni rad na radnom mjestu za poslove manje složenosti od onih poslova na kojem je prije radila i tražio je da tužiteljica potpiše ugovor o otkazu bez da joj je dopušteno prethodno da pročita taj ugovor o otkazu (točka II. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženiku da na ime pravične naknade radi povrede prava osobnosti i to dostojanstva, časti, ugleda i duševnog zdravlja tužiteljici isplati novčani iznos od 6.000,00 kuna uz kamatu tekuću od dana podnošenja tužbe po stopi od 7,09 %, a u slučaju promjene po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračune za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana od pravomoćnosti ove presude (točka III. izreke.)

2. Nadalje je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se zabrani od strane tuženika poduzimanje daljnjih radnji kojima se krši ili može prekršiti pravo tužiteljice na jednako postupanje, odnosno da se tuženiku naloži da provede radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice i da se naloži tuženiku osigurati tužiteljici uvjete rada u kojima neće biti izložena uznemiravanju na radnom mjestu na način kako je opisano pod točkom II. tužbenog zahtjeva (točka V.1.i 2. izreke).

3. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da namiri tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 24.218,75 kn, skupa sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2021. do isplate (točka IV. izreke).

4. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je pod točkama I., II. i III. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužiteljice, kao što je pobija i u dijelu pod točkom IV. izreke, koji sadrži odluka o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, a tuženiku priznaju troškovi postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

7. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

9. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

10. Naime, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju opisno upire tuženik jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, a uzimajući u obzir sve okolnost i, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što smatraju stranke da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čine stranke.

11. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tuženik povrijedio njezino pravo na jednako postupanje-diskriminacijom i zahtjev da je tuženik povrijedio njezino profesionalno dostojanstvo na način kako je to pobliže opisano u točki II. izreke pobijane presude, kao i zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu 6.000,00 kuna s pripadajućim kamatama zbog povrede prava osobnosti.

12. Tužiteljica u bitnome tvrdi da je s tuženikom sklopila ugovor o radu 26. listopada 2007. za radno mjesto trgovački poslovođa broj 1. koji posao je obavljala do listopada 2017., s time što je imenovana u nadzorni odbor tuženika 23. studenoga 2015. čija članica je bila do 11. kolovoza 2016., a da je tuženik 15. travnja 2016. donio odluku o prijenosu dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca Mesnu industriju Braća Pivac d.o.o. Vrgorac, a nakon toga da je ugovor o radu ponovno prenesen na tuženika. Nadalje, tužiteljica tvrdi da je nakon prijenosa ugovora o radu raspoređena na radno mjesto administratora, koje predviđa niži stupanj složenosti u odnosu na radno mjesto trgovačkog poslovođe 1, dok da drugim radnicima nisu ponuđena nova radna mjesta nižeg ranga, pa kada je potpisala 9. listopada 2017. ugovor o radu gdje je ugovoren probni rok od šest mjeseci, da je smatrala da to predstavlja otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora jer nije bilo uvjeta za ugovaranje probnog rada i stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike u identičnim situacijama. Također tvrdi da je dolaskom na radno mjesto administratora uočila narušene međuljudske odnose na odjelu skladišta, a naročito od DE i predsjednika uprave CE, dok da se DE često služio neprimjerenim oblicima verbalne i neverbalne komunikacije, što je dovelo do trajnog poremećaja u komunikacijskom kanalu s podređenima. Tužiteljica tvrdi i to, da je često radila prekovremeno, odnosno da je morala ostajati duže na poslu, a kada joj je 27. ožujka 2018. tuženik donio obavijest o neuspjehu radnika na probnom radu, da nije znala koja je osoba bila zadužena za praćenje njezine uspješnosti, niti ju je tko uvodio u rad, pa kada je dobila otkaz ugovora o radu da je završila na bolovanju i zatražila je liječničku pomoć te 10. travnja 2018. podnijela prijavu teškog oblika diskriminacije i zahtjev za prestankom uznemiravanja.

13. Slijedom iznijetog tužiteljica smatra da je prema njoj počinjena diskriminacija jer su s njom poslove obavljale i tri znatno mlađe osobe s manje iskustva i da je ona stavljena u nepovoljniji položaj od tih mlađih radnica, a također i da je radi postupanja nadređenog DE radila u ponižavajućem i uvredljivom okruženju, da je radila u faktičnom radu u nepunom radnom vremenu unatoč postojanju ugovora o radu na puno radno vrijeme te je trpjela šikaniranje i diskriminaciju pogotovo zbog svoje zrele dobi u odnosu na mlađe kolegice i zato što je bila član nadzornog odbora. Također smatra da ima pravo na naknadu štete zbog toga u iznosu od 6.000,00 kuna.

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi sljedeće:

- d je tužiteljica imala sklopljen prvi ugovor o radu s tuženikom 26. listopada 2007. za posao trgovačkog poslovođe 1,

- da joj je taj ugovor o radu prenijet na Mesnu industriju Pivac 15. lipnja 2016., s kojim je sporazumno raskinula ugovor o radu 9. listopada 2017.,

- da je nakon toga sklopila novi ugovor o radu s tuženikom 9. listopada 2017.,

- da je tim ugovorom ugovoren probni rad u trajanju od šest mjeseci, nakon isteka kojeg roka je od tuženika dobila odluku o otkaza ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu,

- da je tužiteljica osoba u ranim šezdesetim godinama (54. godine života),

- da je tužiteljica ima preko 30 godina radnog staža i da su joj falile još tri godine do mirovine,

- da je tužiteljica na temelju novog ugovora o radu sklopljenim s tuženikom 9. listopada 2017. radila na radnom mjestu administrator koje je obuhvaćalo i rad na na kompjuteru,

- da tuženik nije tužiteljicu educirao za rad na radnom mjestu administratora, a kako bi utvrdio je li tužiteljica s obzirom na dob i na svoje administrativno i informatičko znanje sposobna i educirana za rad na radnom mjestu administrator u svojoj životnoj dobi i stjecanje novih znanja, a i iz razloga što je tužiteljica radila na drugim radnim mjestima, i to kao prodavač u dućanu.

15. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud ocijenio je da postupak tuženika kada nije educirao tužiteljicu za rad na novo radno mjesto i kada joj je nametnuo probni rad na tom radnom mjestu pred mirovinu i pred pozne godine, da ju je diskriminirao i mobingirao na način kako je to tvrdi, pri čemu je naveo da je tuženik povrijedilo njezino profesionalno dostojanstvo, zbog toga što joj je za vrijeme probnog rada mijenjao radno vrijeme i što nije znala tko prati njezin rad. Pri tome je taj sud prihvatio iskaz tužiteljice, kao i iskaz saslušanog člana uprave tuženika, koji je jasno naveo da je tužiteljica morala dolaziti na posao stalno u drugom radnom vremenu, kao što je cijenio i činjenicu što joj je tuženik ugovorio probni rad iako ima preko 30 godina ukupnog radnog staža od čega 10 godina urednog rada kod tuženika.

16. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tuženikovo ponašanje eklatantni primjer opisan u odredbama diskriminatorne osnove izravne i neizravne, s obzirom na dob tužiteljice, radni status, radni staž te činjenicu da je tužiteljica nekoliko godina do umirovljenja, zbog čega je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da su se za to ispunili uvjeti iz odredbi članka 7. stavka 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17. i 98/19. – u daljnjem tekstu: ZR) i članka 1. Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08. i 112/12. – u daljnjem tekstu: ZSD) te članka 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO), a koji je opisan pod točkama I. i II. izreke pobijane presude, dok je odbio dio zahtjeva koji se odnosi na zabranu diskriminacije iz razloga što tužiteljica više nije radnica tuženika (koji dio pobijane presude nije predmet žalbenog postupka).

17. Neosnovano tuženik pobija navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda.

18. Naime, odredba članka 7. stavka 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17. i 98/19. – u daljnjem tekstu: ZR), propisuje da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonom, dok je stavkom 5. istoga članka, propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

19. Citirane odredbe ZR-a upućuju na primjenu posebnog zakona radi zaštite radnika od diskriminacije i zaštite zlostavljanja na radu (mobinga), a što znači da se u slučaju diskriminacije primjenjuje ZSD-a, a kod mobinga ZOO-a.

20. Člankom 1. stavkom 1. ZSD-a, propisana je zaštita od diskriminacije na osnovi: rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Dakle, diskriminacija je pravljenje razlike po nekoj od osnova diskriminacije taksativno navedenih u članku 1. stavak 1. ZSD-a.

21. Tužiteljica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo osobnosti iz odredbe članka 19. stavka 1. i 2. ZOO-a, u svezi navedenog članka ZR-a.

22. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio (a nakon što je utvrdio da je tužiteljica imala sklopljen prvi ugovor o radu s tuženikom 26. listopada 2007. za posao trgovačkog poslovođe 1, i nakon što je utvrdio da joj je taj ugovor o radu prenijet na Mesnu industriju Pivac 15. lipnja 2016., s kojim je sporazumno raskinula ugovor o radu 9. listopada 2017., nakon čega je sklopila novi ugovor o radu s tuženikom 9. listopada 2017., u kojem je ugovoren probni rad u trajanju od šest mjeseci, nakon isteka kojeg roka je od tuženika dobila odluku o otkaza ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, da je tužiteljica osoba u dobi od 54 godine života, kojoj nedostaju još tri godine do mirovine i koja je zaposlenik tuženika više od 10 godina, s time što ima ukupno preko 30 godina radnog staža), da tuženik nije dokazao bitnu činjenicu da je tužiteljicu educirao za rad na radnom mjestu administratora u skladištu koje je zahtijevalo rad na kompjuteru i koje se kao takvo ocjenjivalo, a sve kako bi utvrdio je li tužiteljica s obzirom na dob i na svoje administrativno i informatičko znanje bila sposobna i educirana za rad na radnom mjestu administratora, pritom pravilno navodeći kako tuženik nije imao na umu da je tužiteljica ranije radila kao prodavač u dućanu, bez obzira što se i u dućanu služila računalom. Nedvojbena je činjenica da je tuženik s tužiteljicom u njezinoj dobi od 54 godine života (što je srednja životna dob) i nakon 30 godina njezinog ukupnog radnog staža ugovorio probni rad na radnom mjestu administratora, i to tri godine pred mirovinu bez da je uopće educirao za rad na tom radnom mjestu, pa je pravilno taj sud zaključio da je time tuženik diskriminirao i mobingirao tužiteljicu i da su se ispunili uvjeti iz odredbe članka 7. ZR-a u vezi s člankom 1. ZSD-a jer je opisanim postupanje tuženika povrijedilo njezino profesionalno dostojanstvo.

23. Ovo posebno i iz razloga što je tuženik za vrijeme probnog rada mijenjao stalno tužiteljici radno vrijeme i što nije znala tko prati njezin rad i što je morala dolaziti na posao stalno u drugom radnom vremenu, a suprotno tuženik tijekom postupka nije dokazao. Da je to tako proizlazi iz evidencije radnog vremena koja je nalazi u spisu (listovi 96.-100. spisa).

24. Naime, iz evidencija za mjesece studeni i prosinac 2017. i siječanj 2018., kroz koje je mjesece tužiteljica radila cijelo vrijeme, a u odnosu na radnice koje su radile s njom na istim poslovima administratora, i to ŠE (rođena 1994.), UE (rođena 1972.) i LE (rođena 1990.), proizlazi da je tužiteljica u mjesecu studenom 2017. ukupno odradila redovnih radnih sati 171, kroz jutro 26 sati, popodne 112,5 sati, noću 32,5 sata, prekovremeno 3i sata, 8 sati na državni blagdan, nedjeljom 4,5 sati; da je za ŠE u konačnoj listi za taj mjesec navedeno da je odradila ukupno redovnih sati rada 153, noću 22,5 sati, da je bila na godišnjem odmoru 32 sata, da je 8 sati radila na državni blagdan i da je nedjeljom radila 18,5 sati; da je za radnicu tuženika UE navedeno da je za taj mjesec odradila ukupno redovnih sati rada 165, noću 17,5 sati, da je bila na godišnjem odmoru 16 sata, da je radila 8 sati na državni blagdan i da je nedjeljom radila 2,5 sati; da je za radnicu tuženika LE navedeno da je za taj mjesec odradila ukupno redovnih sati rada 50,5, da je bila na godišnjem odmoru 120 sata i da je 8 sati radila na državni blagdan.

25. Da iz evidencija za mjesece prosinac 2017. proizlazi da je tužiteljica ukupno odradila redovnih radnih sati 169,5, kroz jutro 31 sat, popodne 90 sati, noću 56,5 sati, prekovremeno 17,5 sat, 16 sati na državni blagdan, nedjeljom 15 sati i osam sati na državni blagdan; da je za ŠE u konačnoj listi za taj mjesec navedeno da je odradila ukupno redovnih sati rada 118,5, noću 27 sati, da je bila na godišnjem odmoru 48 sata, da je na državni blagdan radila 16 stati i da je nedjeljom radila 1,5 sat i osam sati na državni blagdan; da je za radnicu tuženika UE navedeno da je za taj mjesec odradila ukupno redovnih sati rada 138, noću 21,5 sati, da je bila na godišnjem odmoru 48 sata, da je radila 16 sati na državni blagdan i 8 sati na državni blagdan, da je nedjeljom radila 2,5 sati; da je za radnicu tuženika LE navedeno da je za taj mjesec odradila ukupno redovnih sati rada 175,5, da je noću odradila 27,5 sati, da je 16 sati odradila na državni blagdan i 8 sati na državni blagdan.

26. Da iz evidencija za mjesece siječanj 2018. proizlazi da je tužiteljica ukupno odradila redovnih radnih sati 157, kroz jutro 72 sata, popodne 68 sati, noću 22 sata, osam sati na državni blagdan, nedjeljom 6,5 sati; da je za ŠE u konačnoj listi za taj mjesec navedeno da je odradila ukupno redovnih sati rada 145,5, noću 19 sati, da je bila na godišnjem odmoru 24 sata, da je na državni blagdan radila 8 stati i da je nedjeljom radila 4 sata; da je za radnicu tuženika UE navedeno da je za taj mjesec odradila ukupno redovnih sati rada 155,5, noću 26,5 sati, da je radila 8 sati na državni blagdan i da je nedjeljom radila 9 sati; da je za radnicu tuženika LE navedeno da je za taj mjesec odradila ukupno redovnih sati rada 125, da je noću odradila 10 sati, da je 40 sati bila na godišnjem odmoru, da je 8 sati odradila na državni blagdan i 8 sati na državni blagdan.

27. Iz naveden evidencije vidljivo je, a što osnovano tvrdi i tužiteljica da joj je tuženik mijenjao radno vrijeme, iako je to tuženik bio u mogućnosti s obzirom na prirodu poslova kojima se bavi, a o čemu je radnike obavještavao tjedan dana unaprijed o radnom vremenu jer je tuženik radno vrijeme tužiteljice rasporedio u nejednakom postupanju prema odredbama članka 66. ZR-a.

28. Međutim, iz prethodno citirane evidencije proizlazi da je tužiteljica stalno radila u drugom radnom vremenu (jutro, popodne, noću, prekovremeno, za blagdane, nedjeljom), kao što su to radile i druge radnice koje su radile iste poslove, ako nisu koristile godišnje odmore, ali iz te evidencije proizlazi da je tužiteljica za te mjesece skoro pa svaki mjesec najviše od svih radnica radila noću, kao i popodne, pa i nedjelom u odnosu na te radnice iako je tužiteljica tek počela raditi te poslove i nitko je za iste nije educirao, a njezin rad se ocjenjivao jer se nalazila na probnom roku. Tim više što tužiteljica nije znala ni tko prati njezin rad iako tuženik tvrdi da je to bio DE, za kojeg tužiteljica tvrdi da često služio neprimjerenim oblicima verbalne i neverbalne komunikacije, a što proizlazi i iz spisu priloženog dopisa sadržaja DE: "Neka Vam J da ode roba bez papira. Ne zanimaju me apsolutno nikakvi izgovori na ovu temu. Papiri moraju ići s robom. ……" (list 26. spisa).

23. Dakle, iz navedenog proizlazi, a što je utvrdio i prvostupanjski sud da je postupanjem tuženika prema tužiteljici svoj dugogodišnjoj radnici povrijeđeno njezino profesionalno dostojanstvo, jer joj je tuženik za vrijeme probnog rada (koji nije predmet ovoga postupka) stalno mijenjao radno vrijeme, što nije znala tko prati njezin rad, što je nitko nije upućivao u rad, što je morala dolaziti na posao stalno u drugom vremenu, što joj je ugovorio probni rok iako ima preko 30 radnog staža računajući staž kod tuženika i drugih društva, što je tužiteljica u šestom desetljeću života, što ima tri godine do mirovine, što je nije educirao za rad na kompjutori (iz stanja spisa proizlazi da joj je računalo često bilo u kvaru), zbog čega je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbene zahtjeve tužiteljice koji su predmet ovoga žalbenog postupka.

24. Za ukazati je da pod pravima osobnosti iz odredbe članka 19. stavku 2. ZOO-a, razumije se i pravo na dostojanstvo, a koje prema Općoj deklaraciji glasi: "Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema dugome postupati u duhu bratstva."

25. Pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva izvire i iz Ustava Republike Hrvatske, jer prema članku 35. Ustava, svakom se građaninu jamči štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

26. Budući da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik prethodno opisanim postupanjem prema tužiteljici povrijedio njezino profesionalno dostojanstvo, kao svojoj radnici kojoj pripada pravo na dostojanstvo, to je pravilno taj sud zaključio da je u ovom slučaju tužiteljici povrijeđeno profesionalno dostojanstvo, koje bi se moglo prema mišljenju ovoga sud podvesti i pod mobing u radnom odnosu, pa je tuženik kao poslodavac odgovoran tužiteljici kao radnici na temelju članka 1100. ZOO-a.

27. Naime, tužiteljica je kao radnica tuženika prema nedvojbenom utvrđenju prvostupanjskog suda na prethodno navedeni način od nadređene osobe trajno i sustavno ponižavana i uznemiravana pri obavljanju svojih poslova, što je sve tuženik znao i ništa nije poduzeo da to spriječi, bez obzira što tužiteljica nije podnosila pritužbe, zbog čega tužiteljica prema pravilnom zaključku prvostupanjskog suda ima pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, tj. dostojanstva i uznemiravanja na radnom mjestu.

28. U odnosu na žalbene navode da u ovom slučaju nema diskriminatorne osnove, odnosno da tužiteljica nije dokazala kojim bi to radnjama bila diskriminirana i po kojoj osnovi, ukazuje se da bi po navodima tuženika značilo da je uznemiravanje na radnom mjestu moguće ili čak i pravno dopušteno ako ono ne proizlazi iz neke od taksativno navedenih osnova iz članka 1. ZSD-a (presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-6791/2014 od 30. svibnja 2018.), a što nije dopušteno.

29. Inače, žalbeni navodi tuženika u biti su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka izvedenih dokaza, a suprotnih pravilnim činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, jer na zaključke toga suda upućuju svi izvedeni dokazi, pa tako i iskazi saslušanih svjedoka o radu tužiteljice i ponašanju njezinog nadređenog prema njoj za vrijeme njezinog ponovnog rada kod tuženika, zbog čega neosnovano tuženik prigovara ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda. Za istaći je da iz većine iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da im ne bi bilo poznato postupanje tuženika prema tužiteljici, dok određeni svjedoci tvrde da je tuženik tada svoje radnike koji su na bilo koji način ostvarivali prava na mirovinu (prijevremenu i dr.) htio da oni prestanu raditi kod tuženika, a određeni svjedoci (IE i OE) tvrde da je tuženik povrijedio profesionalno dostojanstvo tužiteljice, odnosno da ju je uznemiravao u obavljanju njezinih poslova na njezinom radnom mjestu.

30. Nadalje je prvostupanjski sud odlučujući o neimovinskog šteti koju je tužiteljica pretrpjela zbog opisanog povrijeđenog prava i prema ocjeni ovoga suda, pravilnom primjenom odredbe članka 1100. ZOO-a, utvrdio da joj pripada pravična novčana naknada u iznosu od 6.000,00 kuna, koliko i traži, pa je pravilno taj sud postupio kada joj je taj iznos dosudio skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na temelju odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, u svezi s odredbom članka 1103. ZOO-a, pa neosnovano tuženika pobija i ovaj dio presude.

31. Tuženik ni ostalim opširnim žalbenim navodima ocjenu izvedenih dokaza prvostupanjskog suda ničim nije doveo u sumnju, jer je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o tome zašto je prihvatio, a zašto je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, što se ponovno ističe.

32. Međutim, osnovano tuženika pobija odluku o trošku jer se prvostupanjski sud donoseći istu pogrešno pozivao na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a, kada je u ovom slučaju treba primijeniti stavak 4. toga članka, a imajući na umu približno jednak uspjeh tužiteljice i tuženika u parnici, zbog čega je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, s time što osnovano tuženik tvrdi sve kada bi tužiteljici i pripadao trošak da joj nikako ne pripada pravo na 11 obrazloženih podnesaka, već za na četiri prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14. i 118/14.).

33. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tuženika kao osnovanu i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke, ove odluke.

34. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka tuženika na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da tuženiku trošak za sastavljanje žalbe ne pripada jer nije uspio sa svojom žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari dok je uspio u odnosu na odluku o troškovima postupka, a zbog čega mu nisu nastali posebni troškovi u smislu odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke, ove odluke.

U Splitu 19. svibnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić