Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-49/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Snježane Hrupek- Šabijan, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. O. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi sa člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj K-83/2019. od 13. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 18. svibnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, T. H., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odnosu na troškove postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II Odbijaju se žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba optuženog K. O. u cijelosti kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi K. O. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstvom u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te ga je na temelju istih zakonskih odredbi uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. (u pobijanoj presudi pogrešno označeno kao članak 49. stavak 1. točka 4. KZ/11.), osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Temeljem odredbe članka 53. KZ/11. uzima se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine izrečena optuženom K. O. presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-19/2016. od 17. studenog 2016. pravomoćna 29. listopada 2019. godine, pa je na osnovi članka 51. KZ/11. optuženi K. O. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. u vezi članka 53. stavak 1. KZ/11. optuženom K. O. u izrečenu kaznu uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. rujna 2014. do 17. ožujka 2015.

1.2. Po osnovi iz članka 148. stavka 1. i 6. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženom K. O. naknaditi paušalne troškove kaznenog postupka u iznosu od 1000,00 kuna, dok se oslobađa dužnosti snašanja ostalih troškova kaznenog postupka.

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik i optuženi K. O. po branitelju T. H..

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavak 1. i 3. ZKP/08.) s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti u dijelu odluke o kazni i o troškovima kaznenog postupka na način da se optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju, te da ga se obaveže na snašanje troškova kaznenog postupka.

2.2. Optuženi K. O. žali se zbog "apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji", s prijedlogom "preinačiti prvostupanjsku presudu i optuženika osloboditi od optužbe u cijelosti, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je u skladu sa odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Na temelju članka 475. ZKP/08. o sjednici drugostupanjskog vijeća izvješteni su optuženik i njegov branitelj T. H., jer su to zahtijevali, te državni odvjetnik. Sjednici je prisustvovao branitelj optuženika, odvjetnik T. H., a sjednica je održana u skladu sa odredbom članka 475. stavak 4. ZKP/08. u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika i optuženika.

6. Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana u odnosu na troškove postupka, dok u ostalom dijelu, kao i u cijelosti optuženikova žalba, nije osnovana.

7. Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ne pozivajući se izrijekom koja povreda bi bila ostvarena dok iz sadržaja žalbe proizlazi da upire na bitnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11 ZKP/08. Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njezine izreke i obrazloženja, a koja proturječnost bi se prema žalbenim navodima odnosila na namjeru kao oblik krivnje kojim je optuženik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Naime, u izreci presude prvostupanjski sud optuženikovu namjeru opisuje izričajem "…u cilju da ga (oštećenika T.) usmrti…", a u obrazloženju svoje odluke ispravno taj oblik krivnje precizira kao postupanje s izravnom namjerom. Utoliko ne egzistira navodna proturječnost kao bitna povreda odredaba kaznenog postupka, na što ukazuje optuženikova žalba. O izravnoj namjeri kao obliku krivnje kojim je optuženik počinio kazneno djelo dalje će biti riječi u dijelu obrazloženja koji se odnosi na utvrđenje činjenica i činjeničnog stanja.

8. Glede odlučnih činjenica kritičnog događaja na koje se referira optuženikova žalba, tvrdeći kako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako su činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena na jasnim i logičnim razlozima, te je na njima kao takvima zasnovana i izreka prvostupanjske presude. U tom slijedu prvostupanjski sud je naveo i dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo opisano izrekom pobijane presude, te je u konačnici obrazložio temeljem kojih odlučnih činjenica je donio svoje zaključke. Stoga su neosnovani žalbeni navodi optuženika da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno radi pogrešne ocjene iskaza (obrane) optuženika i iskaza žrtve, oštećenog D. T.. Upravo suprotno toj žalbenoj tvrdnji optuženika, prvostupanjski sud je osobito pažljivo i minuciozno analizirao spomenute iskaze i to ne samo pojedinačno, već ih je doveo u međusobni odnos, kao i u korelaciju sa svim, drugim na raspravi izvedenim dokazima, da bi potom iz te ocjene izveo odgovarajuće zaključke o odlučnim činjenicama. Ovo se posebice odnosi na činjenična utvrđenja glede izravne namjere kojom je optuženik počinio terećeno kazneno djelo. Naime, optuženik u žalbi ponavlja navod svoje obrane kako u kritičnom trenutku ispaljivanja hitaca iz automatske puške nije vidio oštećenog T.. Međutim, kada bi i izostao taj vizualni kontakt optuženika sa oštećenikom u tom trenutku, ispravno je prvostupanjski sud ocijenio sadržaj izvedenih dokaza po tom pitanju, uključujući i optuženikovu obranu. Ovo stoga što i oštećeni T. i provedeno balističko vještačenje, kao po prvostupanjskom sudu prihvaćeni dokazi, ukazuju na relativno malu udaljenost (40 do 45 metara) sa koje je optuženik ispalio 4 hica iz automatske puške Kalašnjikov, call 7,62 mm u smjeru mjesta na kojem se nalazio oštećenik. Pritom je ta činjenica stavljena u kontekst mjesta koja su pogođena tim hicima, kako ih je locirao u svom svjedočkom iskazu oštećenik i to prema iskrenjima koja su prouzročena udarcima zrna ispaljenih hitaca u kamenje koje je, prema njegovom prihvaćenom svjedočenju bilo udaljeno od njega nekih 8 do 10 metara. Posljedično tome, vještak balističar, koji je nakon provedene rekonstrukcije utvrdio kako se u opisanim okolnostima ozljeđivanje oštećenika ne može isključiti, svojim nalazom i mišljenjem podupire teze optužbe glede načina počinjenja kaznenog djela, odnosno, poništava vrijednost žalbenih tvrdnji u tom pravcu. Kako je prvostupanjski sud sve navedeno doveo i u kontekst prethodne verbalne komunikacije u kojoj je optuženik prilikom odvođenja oštećenika prema kritičnom mjestu istom rekao "biraj hoće li ti grob biti tu ili negdje drugdje", ispravan je konačni zaključak o izravnoj namjeri kao obliku krivnje kojim je optuženik pokušao počiniti kazneno djelo pokušaja ubojstva. Drugim riječima, ako optuženik u kritičnom trenutku ispaljivanja 4 hica iz automatske puške doista nije u svom vidnom polju imao oštećenika (a što je mogao imati, obzirom na prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka balističara i svjedočki iskaz oštećenika), odnosno, mjesto na kojem se potonji nalazi, to ne znači automatizmom i isključenje izravne namjere kao oblika krivnje u počinjenju kaznenog djela, jer je sukladno već izloženim činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda optuženik bio svjestan smjera u kojem je oštećenik bježao i upravo je u tom smjeru ispalio inkriminirane hice. Dakle, bio je svjestan svih obilježja kaznenog djela koje čini i htio je ostvarenje istih, pri čemu se izostanak zabranjene posljedice ima pripisati stjecaju okolnosti koje su bile izvan dosega njegovog utjecaja. Takva konstelacija činjenica potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda o izravnoj namjeri kao obliku krivnje kojim je počinjeno predmetno kazneno djelo (članak 28. stavak 2. KZ/11.). Stoga su bez realnog uporišta u činjeničnom stanju žalbeni navodi optuženika kako "u konkretnoj situaciji nije postojala niti apstraktna niti konkretna opasnost za život i tijelo žrtve D. T.".

9. Tvrdeći da je prvostupanjskom presudom povrijeđen kazneni zakon, optuženik ne konkretizira koja bi povreda iz članka 469. ZKP/08. bila ostvarena, već uopćeno navodi da iz dokaza izvedenih na raspravi ne bi proizlazilo da je dokazano počinjenje terećenog kaznenog djela ubojstva u pokušaju, te da bi se eventualno radilo o kaznenom djelu protiv opće sigurnosti (glava XXI. KZ/11.). Time optuženik ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen kazneni zakon. Međutim, po ocjeni ovog žalbenog suda pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice kritičnog događaja i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon. Utoliko je izostala povreda kaznenog zakona na što upire žalba optuženika.

10. Žalitelji (optuženik i državni odvjetnik) ne problematiziraju potpunost utvrđenih okolnosti relevantnih za izricanje kazne. Štoviše, optuženik ističe, ali uopće ne obrazlaže ovu žalbenu osnovu, pa je glede njegove žalbe prvostupanjska odluka ispitana u smislu odredbe članka 478. ZKP/08. Ono što državni odvjetnik dovodi u pitanje je vrednovanje tako utvrđenih činjenica, odnosno, precijenjenost utvrđenih olakotnih okolnosti. S tim u svezi, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi kako je prvostupanjski sud doista pravilno i u potpunosti utvrdio sve olakotne okolnosti konkretnog slučaja, te u njima našao i kvalitetu naročito olakotnih okolnosti, kao zakonsku podlogu za izricanje ublažene zatvorske kazne.

10.1. Naime, odluka o kazni uvijek mora biti individualizirana te kao takva predstavljati društvenu osudu pojedinca radi konkretno počinjenog kaznenog djela. Kako bi izvršio tu zadaću, sud mora stalno imati u vidu svrhu kažnjavanja, kako je ista određena člankom 41. KZ/11., dakle, kroz kaznu izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Kako bi ostvario tako određenu svrhu kažnjavanja, sud mora ispravno aplicirati pravilo o odmjeravanju kazne (članak 47. KZ/11.) na svaki konkretni slučaj i svakog konkretnog počinitelja, odnosno realizirati transmisiju opće zakonske odredbe na konkretni slučaj. U tom kontekstu mora utvrditi sve pravno relevantne okolnosti kao olakotne i/ili otegotne, kako bi sukladno njihovoj ukupnosti napravio odgovarajući izbor vrste i mjere kazne. Samo takvim metodološkim pristupom odluka o kazni će ostvariti uvodno spomenutu svrhu kažnjavanja. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je po ocjeni žalbenog suda ispravno utvrdio sve okolnosti glede odluke o kazni i njezinom ublažavanju na način da bi izrečena jedinstvena kazna trebala polučiti svrhu posebne i opće prevencije, dakle, omogućiti resocijalizaciju i povratak optuženika u društvo nakon izdržane kazne. Uporište za takav zaključak proizlazi i iz činjenice da protiv optuženika od inkriminiranog vremena (2014. godina) nije pokrenut kakav novi kazneni postupak, što indicira zaključak o primjerenosti izrečene osude. Stoga neosnovano državni odvjetnik odriče vrijednost nepokretanja novih postupaka protiv optuženika, jer je ta okolnost među ostalima i samim zakonom navedena kao okolnost od značaja za odmjeravanje kazne – ponašanje optuženika nakon počinjenja kaznenog djela (članak 47. KZ/11.).

11. Međutim, osnovano državni odvjetnik u žalbi ističe kako prvostupanjski sud za svoju odluku o djelomičnom oslobođenju optuženika od obveze plaćanja troškova provedenog kaznenog postupka koji prelaze paušalnu svotu, uopće nije naveo razloge. Ovo stoga što u obrazloženju svoje odluke ispravno prvostupanjski sud ponavlja podatke relevantne za odluku o trošku postupka (kao zaposlena osoba ostvaruje vlastite prihode, nema obveze davanja uzdržavanja), no, potom donosi odluku o djelomičnom oslobađanju istog i to od obveze plaćanja tzv. stvarnih troškova postupka, a da za takvu svoju odluku ne daje nikakve razloge u smislu odredbe članka 148. stavak 1. do 6. ZKP/08. Stoga je pobijanu presudu u tom dijelu, a na temelju odredbe članka 483. stavka 1. ZKP/08., valjalo ukinuti i predmet dostaviti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

12. Slijedom navedenog, prvostupanjski će sud donijeti novu odluku o troškovima i pritom će određeno utvrditi i navesti sve okolnosti relevantne za svoju odluku o troškovima kaznenog postupka (uključujući i iznos mjesečnih primanja optuženika – list spisa 426), te donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, koju će valjano obrazložiti.

13. Iz svih naprijed izloženih razloga, budući daje žalba državnog odvjetnika djelomično osnovana, a žalba optuženika neosnovana te kako prvostupanjski sud nije počinio neku od povreda na koje ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točke 1. i 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na temelju članka 483. stavka 1. i članka 482.

ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 18. svibnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.