REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1690/2017-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. T., OIB …, iz K., kojeg zastupa punomoćnik A. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB …, Z., koga zastupa punomoćnica A. H., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3017/14-5 od 11. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6958/12-12 od 12. ožujka 2014., u sjednici održanoj 18. svibnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijeni su zahtjevi tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 10.496,81 Eur (ranije 68.854,57 FRF), iznos od 23.150,09 Eur (ranije 45.277,64 DEM), iznos od 47,22 AUD, iznos od 266,65 CHF s kamatama kako je to pobliže naznačeno u izreci, odbijen je i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (toč. I. izreke). Naloženo je tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka od 23.330,00 kn (toč. II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju i preinači pobijane odluke u smislu revizijskih navoda.
4. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti istu kao neosnovanu.
5. Revizija nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. st. 1. ZPP).
7. Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom.
7.1. Drugostupanjski je sud, suprotno navodu revidenta, ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja sukladno čl. 375. st. 1. ZPP stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.
7.2. Obzirom da je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio pravilnom ocjenom izvedenih dokaza kako to propisuje čl. 8. ZPP, nije drugostupanjski sud, otklonivši postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP i sam učinio tu povredu stoga su neosnovani revizijski razlozi koji upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.
8. Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati deviznu štednju koju je imao kao štediša J. d.d. O. b. S. Ekspozitura K. u raznim valutama, a koje nije prenio na tuženika nakon donošenja Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 106/96 - dalje: Zakon o javnom dugu).
10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj oročio kod bivše J. d.d. O. b. S. ekspozitura u K. i to na štednim knjižicama broj 0842227 račun broj13-85-57922-8 s ulogom od 68.854,73 FRF, na štednoj knjižici 0859139 račun broj 12-85-98073-5 u iznosu od 45.277,64 DEM, na štednoj knjižici 0859139 u iznosu od 47,22 AUD i na štednoj knjižici 0168665 u iznosu od 266,65 DHF,
- da se tužitelj 10. listopada 2001. obratio Z. b. – P. b. d.d. pisanim zahtjevom za naknadni prijenos deviznih sredstava na banku tuženika u kojem je naveo da je u vrijeme redovnog prijenosa živio na području K. te nije posjedovao dokaz o hrvatskom državljanstvu, jer je nakon akcije Oluja izbjegao u Republiku Srbiju, da se u Republiku Hrvatsku vratio 1997., ostvario boravište u K., izradio putovnicu Republike Hrvatske i osobnu iskaznicu,
- da je tuženik podnio zahtjev u smislu čl. 4. Pravilnika o utvrđivanju uvjeta i načina pod kojima građani mogu prenijeti svoju deviznu štednju s organizacijske jedinice banke čije je sjedište izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 19/94 - dalje: Pravilnik) te uz isti dostavio dokaze da ispunjava uvjete iz istog članka.
10.1. Nižestupanjski sudovi su obzirom na činjenicu da prijenos deviznog depozita s J. B. d.d., J. S. – Ekspozitura K. na tuženika nije izvršen i da utužena devizna sredstva tužitelja nisu pretvorena u javni dug Republike Hrvatske u smislu Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 106/93) odbili tužbeni zahtjev. Osim toga prvostupanjski je sud zaključio da je potraživanje tužitelja u zastari jer bi obveza isplate zadnjeg obroka sukladno čl. 5. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske dospjela 31. prosinca 2004., tužitelj je prije toga postavio zahtjev tuženiku za isplatu, a tužba je podnesena 8. studenog 2012. odnosno nakon proteka roka od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91). Drugostupanjski je sud ocijenio da je prvostupanjski sud utvrdio sve činjenice koje su odlučne za pravilno donošenje odluke te je potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti.
10.2. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je u ovom sporu nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.
10.3. Međutim niti Zakon o pretvaranju deviznih depozita niti Pravilnik ne propisuju rok kada nastupa zastara prava na traženje naknadnog prijenosa, ali to samo po sebi ne znači da je u konkretnom slučaju, kad prestane koji od razloga nemogućnosti ostvarivanja prava iz čl. 4. Pravilnika, isključena primjena redovitih zastarnih roka iz općeg obveznopravnog propisa. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zastarni rokovi u ovom slučaju počinju teći od dana kada su prestali razlozi spriječenosti za podnošenje zahtjeva za naknadni prijenos naznačeni u čl. 4. Pravilnika, odnosno ako zastarijevanje nije moglo početi teći zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kad taj uzrok prestane (čl. 384. st. 1. ZOO/91). Zbog toga je opći (petogodišnji) zastarni rok u konkretnom slučaju počeo teći najkasnije onog dana kada je tužitelj pribavio domovnicu (1997.), uz utvrđenje da se tužitelj prvi put obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora 10. siječnja 2001., a da je tužba podnesena tek 8. studenog 2012. proizlazi da je petogodišnji zastarni rok višestruko istekao (tako u Rev-2508/11 od 18. listopada 2016.).
10.4. Pogrešno navodi revident da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkopravnom zahtjevu budući da je predmet spora obveznopravni odnos između podnositelja i tuženika, a ne vlasničkopravni zahtjev za povratom imovine kako pogrešno smatra tužitelj (tako i u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-2725/2009 od 17. lipnja 2010.). Naime, zastara se kao institut čijim nastupanjem prestaje pravo zahtijevati ispunjenje tražbine odnosi na kondemnatorne zahtjeve, dakle, ne i na zahtjeve na utvrđenje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Međutim, u ovom je slučaju došlo do zastare tužiteljevog zahtjeva za naknadni prijenos deviznih depozita budući je taj zahtjev po svojoj pravnoj prirodi obveznopravnog karaktera. Prema odredbama čl. 4. Pravilnika, vlasnik deviznog depozita može zahtijevati naknadni prijenos deviznih depozita pod pretpostavkama iz tog članka, dakle do prijenosa deviznih sredstava ne dolazi na osnovi zakona i automatski već samo onda ako je vlasnik, uz kumulativno ostvarenje ostalih pretpostavki iz čl. 4. Pravilnika, to zatražio podnošenjem zahtjeva (uz druge dokaze) nekoj od banaka u Republici Hrvatskoj. Upravo taj zahtjev je obveznopravne prirode i može zastarjeti u općem zastarnom roku kao i svi zahtjevi takve pravne prirode (tako i u odluci broj Rev-2508/11 od 18. listopada 2016.).
11. Stoga nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
12. Obzirom da je nastupila zastara potraživanja, neodlučni su ostali revizijski navodi revidenta.
13. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.
14. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 18. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
