Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: Usž-516/24-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja H. J., iz SR Njemačke, B., kojeg zastupa opunomoćenik N. S., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi posebnog poreza na motorna vozila, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj 5 Us I-1254/2023-6 od 9. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 Us I-1254/2023-6 od 9. studenog 2023.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-01/21-01/75, URBROJ: 513-04-23-2 od 20. travnja 2023. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda R., KLASA: UP/I-415-02/20-18/1176, URBROJ: 513-02-6005/28-21-2 od 7. siječnja 2021. kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja posebnog poreza na motorna vozila u iznosu od 23.858,11 kuna i pripadajućih kamata u iznosu od 310,42 kune, za osobno vozilo marke Audi A8, njemačkih registarskih oznaka.
3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom u žalbi navodi da je sud pogrešno utvrdio da je njegovo uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj jer on unazad šest godina živi sa svojom obitelji u SR Njemačkoj. Pritom napominje da je nejasno zašto je sud uopće uzeo u obzir njegovu izjavu danu na zapisnik, sačinjen prilikom carinskog i trošarinskog nadzora u kojoj navodi da je unutar godinu dana radio u Njemačkoj, no da se zbog sudskog postupka morao odjaviti iz Njemačke dok se postupak ne okonča, nakon čega da će se vratiti u Njemačku jer je ta izjava nedorečena i jer se iz nje ne može zaključiti da on ima prebivalište u Republici Hrvatskoj. Naposljetku navodi da je prvostupanjski sud propustio razmotriti dokumentaciju koju je dostavio u spis, a kojom bi se dokazalo da mu je dvoje djece rođeno u Njemačkoj i da mu je supruga u Njemačkoj preminula te ističe da nije utvrđeno da li je upravo on unio odnosno uvezao motorno vozilo u Republiku Hrvatsku. Stoga predlaže da Sud preinači pobijanu presudu i obveže tuženika na naknadu troškova upravnog spora, a podredno da ukine pobijanu presudu i obveže tuženika na naknadu troškova upravnog spora te da mu se naknade troškovi žalbenog postupka.
4. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no isti u zakonom propisanom roku nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prije svega valja napomenuti tužitelju da se upravni spor vodi prema odredbama Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS) koje ne propisuju mogućnost preinačenja prvostupanjske presude.
7. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Iz spisa predmeta, kao i iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj 28. lipnja 2020. na području Republike Hrvatske, u R. zatečen u upravljanju motornim vozilom njemačkih registarskih oznaka, u vlasništvu njegove supruge, za koje nije podnesena porezna prijava nadležnom carinskom uredu radi obračuna i naplate posebnog poreza na motorna vozila, a da je tužitelj državljanin Republike Hrvatske, s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, na adresi R., i da je u Republici Hrvatskoj zdravstveno osiguran.
8.1. Na okolnost posjedovanja, korištenja i upravljanja predmetnim motornim vozilom Ministarstvo financija, Carinska uprava, Središnji ured, Sektor za mobilne jedinice, Služba za mobilne jedinice Rijeka sastavila je Zapisnik o obavljenom nadzoru, KLASA: 471-01/20-15/367 , URBROJ: 513-02-1974/19-20-2 od 28. lipnja 2020. (dalje: Zapisnik) koji prileži spisu tuženika i koji je tužitelj potpisao bez primjedbi, a u kojem je između ostalog navedena izjava tužitelja da je unutar godine dana radio u Njemačkoj, no da se zbog sudskog spora morao odjaviti iz Njemačke dok se spor ne okonča, a nakon čega da će se vratiti u Njemačku.
9. Odredbom članka 9. stavka 2. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila ("Narodne novine", broj: 15/13., 108/13., 115/16., 127/17. i 121/19. – dalje: ZPPMV) propisano je da je porezni obveznik dužan carinskom uredu nadležnom prema sjedištu ili prebivalištu podnijeti poreznu prijavu radi obračuna i plaćanja posebnog poreza u roku od 15 dana od dana unosa, uvoza ili nabave motornog vozila te da se neprijavljivanje motornog vozila nadležnom carinskom uredu u navedenom roku i svako raspolaganje motornim vozilom u Republici Hrvatskoj prije plaćanja posebnog poreza smatra nezakonitom uporabom motornog vozila na području Republike Hrvatske.
10. Odredbom članka 4. stavka 1. točke c) ZPPMV propisano je da je nezakonita uporaba motornog vozila svako korištenje, posjedovanje te činjenično i pravno raspolaganje motornim vozilom na koje u Republici Hrvatskoj nije na propisan način obračunat ili plaćen posebni porez.
11. Odredbom članka 6. stavka 1. točke 3. ZPPMV propisano je da je obveznik plaćanja posebnog poreza na motorna vozila osoba koja je nezakonito uporabila motorno vozilo na području Republike Hrvatske.
12. Odredbom članka 3. Direktive Vijeća 83/182/EEZ od 28. ožujka 1983. o oslobađanju od poreza unutar Zajednice za određena prijevozna sredstva koja se privremeno unose iz jedne države članice u drugu (dalje: Direktiva) propisano je da ako se privatno vozilo privremeno unese, unesena roba se oslobađa poreza za razdoblje od najviše šest mjeseci u bilo kojih dvanaest mjeseci pod uvjetom da osoba koja uvozi ima uobičajeno boravište u državi članici koja nije ona u koju privremeno uvozi vozilo, a odredbom članka 7. stavka 1. Direktive definirano „uobičajeno boravište“ kao mjesto gdje osoba obično živi, to jest najmanje 185 dana u svakoj kalendarskoj godini i to zbog osobnih i poslovnih veza.
13. Prema ocjeni ovog Suda pravilno se prvostupanjski sud poziva na kontradiktornost tužiteljevih navoda u tužbi u odnosu na navode njegove izjave dane na Zapisnik o obavljenom nadzoru jer ista dovodi u pitanje vjerodostojnost njegovih navoda. Naime, tužitelj u tužbi navodi da je njegovo prebivalište odnosno uobičajeno boravište u SR Njemačkoj, a u izjavi na Zapisnik navodi da je unutar godine dana radio u Njemačkoj., no da se zbog sudskog spora morao odjaviti iz Njemačke. dok se spor ne okonča, a nakon čega da će se vratiti u Njemačku. Predmetni Zapisnik je tužitelj potpisao bez primjedbi, čime je potvrdio istinitost navoda u zapisniku i pravilnost tako utvrđenog činjeničnog stanja pa isti u smislu odredbe članka 76. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) ima dokaznu snagu javne isprave. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj stvarno živio na području Republike Hrvatske, gdje je imao prebivalište odnosno uobičajeno boravište i da se na području Republike Hrvatske koristio motornim vozilom stranih registarskih oznaka, za koje nije bila podnesena porezna prijava nadležnom carinskom uredu radi obračuna i plaćanja posebnog poreza na motorna vozila, čime je nezakonito uporabio motorno vozilo na području Republike Hrvatske i zbog čega je u obvezi platiti posebni porez na motorna vozila, a sve u skladu s prethodno citiranim odredbama ZPPMV i Direktive.
13.1. U odnosu na prigovor tužitelja da prvostupanjski sud nije razmotrio dokumentaciju koju je dostavio u spis, a na temelju koje bi se prema njegovim navodima moglo utvrditi da mu je dvoje djece rođeno u Njemačkoj i da mu je supruga preminula u Njemačkoj ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud nerazmatranjem predmetne dokumentacije postupio pravilno i zakonito jer te isprave ne bi bile od utjecaja na nespornu činjenicu njegovog prebivališta u Republici Hrvatskoj.
13.2. U odnosu na prigovor tužitelja da nije dokazano da je upravo on unio odnosno uvezao motorno vozilo u Republiku Hrvatsku ovaj Sud ističe da isti nije od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari jer je tužitelj na plaćanje posebnog poreza na motorna vozila obvezan po osnovi nezakonite upotrebe motornog vozila na području Republike Hrvatske, sukladno odredbi članka 6. stavka 1. točke 3. ZPPMV.
14. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
15. Prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a.
16. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
17. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. stavku 4. ZUS-a.
U Zagrebu 28. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Boris Marković v.r.