Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-586/2019-

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. iz R. S., N. S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku L. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. H., OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 45 Pn-1630/17-19 od 28. prosinca 2018. godine, 17. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovna žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 45 Pn-1630/17-19 od 28. prosinca 2018. u točki I. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se ista presuda u točkama II. i III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 4.350,00 kn (četiritisućetristopedesetkuna), sa zakonskom zateznom kamatom od 28. prosinca 2018. do isplate te trošak parničnog postupka u iznosu od 8.277,75 kn, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku po osnovi naknade štete isplatiti tužiteljici iznos od 30.650,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 28. prosinca 2018. do isplate, u točki II. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 60.000,00 kn sa zateznom kamatom od 28. prosinca 2018. do isplate, dok je u točki III. izreke (pogrešno označeno kao točka II.) naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 12.170,15 kn, sve u roku od 15 dana.

Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, i to tužiteljica u odnosu na presudu u točkama II. i III. izreke, a tuženik protiv presude u točki I. izreke, oboje se pozivajući na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

Tužiteljica u žalbi navodi da sud nije odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, da je u konačnom zahtjevu zatražila isplatu iznosa od 70.000,00 kn sa zateznom kamatom od 28. travnja 2011. do isplate, te iznosa od 20.650,00 kn s kamatom od 14. ožujka 1992. do isplate, a da je u izreci odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate od 28. prosinca 2018. do isplate. Nadalje navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu u kojem tužiteljici nije dosuđena primjerena naknada štete za pretrpljeni strah pri čemu da je sud prvog stupnja propustio cijeniti nalaz i mišljenje vještaka dr. G. M. iznesene na raspravi održanoj 4. prosinca 2018., kada je vještak naveo da je pretrpjela strah jakog intenziteta (smrtni strah). Ukazuje da je kao posljedica straha nastala i reaktivna neuroza vezana za štetni događaj te naglašava da naknada štete zbog pretrpljenog straha nije u cijelosti vezana za ostale vidove štete, pa tako ni za stupanj smanjenja životne aktivnosti, budući da je moguće da, primjerice, osoba pretrpi veliki i intenzivni strah, a da istovremeno ne dođe do smanjenja životnih aktivnosti. Navodi da se štetni događaj zbio tako što su pripadnici Ministarstva R. H. tužiteljicu protupravno i nezakonito lišili slobode, zatočili u logoru gdje je u razdoblju od 59 dana bila izložena psihičkom i fizičkom mučenju, odnosno torturi, da je svakodnevno bila izložena stresogenoj situaciji i strahu za vlastiti život, da je gledala kako se nečovječno postupa s ostalim osobama s kojima je bila u logoru, što da je dovelo do pojave izuzetno jakog straha za vlastiti život i zdravlje. Stoga smatra da sve okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosuđivanje naknade po toj osnovi u utuženom iznosu od 40.000,00 kn. Također smatra osnovanim i zahtjev za naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti te pretrpljene fizičke bolove, uz obrazloženje da je zaključak o nedostatku relevantne medicinske dokumentacije za ocjenu tih vidova štete suprotan stanju spisa. Osporava i zakonitost odluke o tijeku zatezne kamate od presuđenja do isplate, uz obrazloženje da je ovaj parnični postupak pokrenut 2011., da dugotrajno vođenje postupka ide na ruku tuženiku koji je mogao isplatiti barem nesporni dio štete, zbog čega smatra opravdanim zahtjev za isplatu zatezne kamate na nematerijalnu štetu od dana podnošenja tužbe, a na iznos od 20.650,00 kn od 14. ožujka 1992. godine do isplate.

Tužiteljica osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je tijekom cijelog postupka tuženik osporavao i osnovu i visinu zahtjeva, da je u postupku ona dokazala osnovanost zahtjeva pa s tim u svezi smatra da joj pripada i pravo na nadoknadu parničnog troška u cijelosti, prema troškovniku u kojemu je trošak specificiran.

Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

Tuženik u žalbi ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo ocjenjujući neosnovanim prigovor zastare u odnosu na isplatu iznosa od 20.650,00 kn s osnove povrede prava na slobodu. U tom dijelu ističe da pripadnici H.V. nisu pravomoćno kazneno osuđeni radi nezakonitog lišenja slobode civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, nego radi povrede prava koje takve osobe uživaju prema Haškim konvencijama, pa da se stoga tužiteljica ne može s uspjehom pozivati na zastarni rok iz čl.377. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje ZOO/91), budući da kazneni postupak u dijelu nezakonitog lišenja slobode nije okončan pravomoćno osuđujućom presudom. Tvrdi da je tužiteljica za visinu i opseg štete saznala 15. ožujka 1992., a tužbu je podnijela 28. travnja 2011. pa da je njezina tražbina po toj osnovi zastarjela primjenom odredbe čl.376. st.2. ZOO/91.

Predlaže stoga presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima te odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana, pri čemu valja istaći da su osnovani žalbeni navodi tuženika o nastupanju zastare tužiteljičine tražbine radi naknade štete zbog povrede prava na slobodu. Međutim, u konačnici je naknadu po nekim vidovima štete sud prvog stupnja trebao dosuditi u iznosu višem od priznatog pa je utoliko tužiteljici dosuđena naknada štete u višem iznosu od onog kojeg je dosudio sud prvog stupnja.

U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl.365. st.2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, međutim, mjerodavno materijalno pravo je pogrešno primijenjeno pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade za pretrpljeni strah, te naknade po osnovi povrede prava na slobodu.

Naime, na temelju provedenih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica kao ratni zarobljenik boravila u zatvorima u S. i K. u razdoblju od 15. siječnja do 14. ožujka 1992. te da potražuje naknadu štete u ukupnom iznosu od 90.650,00 kn i to za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 20.000,00 kn, za fizičke bolove u iznosu od 10.000,00 kn, za pretrpljeni strah u iznosu od 40.000,00 kn te za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava na slobodu u iznosu od 20.650,00 kn (59 dana po 350,00 kn po danu), tvrdeći da je u vojarni K. bila izvrgnuta fizičkom i psihičkom maltretiranju od strane pripadnika H.V. Također je utvrđeno da su presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K- Rz-5/14 od 24. ožujka 2016. optuženici S. K., D. P., V. I., Ž. Ž. i G. Š. oglašeni krivim što su u razdoblju od prosinca 1991. do 25. svibnja 1992. u Z. i K., za vrijeme trajanja oružanog sukoba između oružanih snaga R. H. i srpskih paravojnih formacija postupali protivno odredbama III. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., te IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. na način da je S. K. dopuštao ostalim optuženicima da zatočene ratne zarobljenike i civilne osobe fizički i psihički zlostavljaju, pri čemu su u razdoblju od siječnja 1992. do 29. travnja 1992. u više navrata pretučene zarobljene civilne osobe, između ostalih, i tužiteljica, čime su počinili krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika opisano i kažnjivo po čl.122. i 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91, 39/92, 91/92, 31/93, 35/93, 105/95, 16/96 i 28/96 – u nastavku OK ZRH), te su im izrečene kazne zavora u različitom trajanju. Nadalje je utvrđeno da je presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Kž-411/16-11 od 15. veljače 2017. preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, te je izrečeno da su optuženici počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl.122. OKZRH, te je posljedično tome preinačena i presuda u odluci o kazni. Iz obrazloženja ove potonje presude, sud prvog stupnja utvrđuje da su osobe koje su oštećene narečenim kaznenim djelom bile civilne osobe (pa tako i tužiteljica) na koje se primjenjuju odredbe IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., pri čemu je prihvaćeno pravno stajalište prvostupanjskog suda o zlostavljanju zatvorenika, o fizičkom kažnjavanju te psihičkom mučenju i nečovječnom postupanju (mučenje puštanjem struke kroz tijelo, spolno zlostavljanje itd.).

Iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđuje da su za vrijeme boravka u K. čuvari tukli zarobljenike palicama, udarali ih čizmama, silovali, što je potvrdila i tužiteljica u iskazu navodeći okolnosti pod kojima je bila izvrgnuta mučenjima.

Iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. G. M. utvrđuje da je tužiteljica i prije predmetnog štetnog događaja imala određenih psihičkih tegoba te je bila u tretmanu psihijatra od 1985. do 1988. pod slikom psihoneuroze, odnosno psihičkog poremećaja, da je tijekom travnja 1993. tužiteljica bila na bolničkom liječenju pod slikom paranoidne psihoze, a da se dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja vezanog za boravak u zatvoru po prvi put bilježi tek 2009., pri čemu je kao prva dijagnoza u nalazu psihijatra navedena psihoza pod šifrom F20, što je šifra za shizofreniju. Također iz nalaza vještaka utvrđuje da je izlaganje stresnom događaju moglo dovesti do pogoršanja anksiozno-depresivne slike, ali bolest shizofrenija da ne može biti u uzročnoj vezi s predmetnim događajem, budući da se takva vrsta bolesti ne veže za vanjske čimbenike, jer takvi čimbenici nisu od kliničke značajnosti za razvoj i progresiju shizofrenije.

Sud prvog stupnja je u ovom postupku angažirao i vještaka dr. D. M. koji je izradio svoj nalaz i mišljenje u kaznenom postupku, pri čemu je vještak M., specijalist sudske medicine izjavio da nije kompetentan izjasniti se o psihičkom statusu tužiteljice te uzročnoj vezi između štetnog događaja i psihičkih tegoba, uz pojašnjenje da je u kaznenom postupku sudjelovao kao vještak sudske medicine ocjenjujući isključivo okolnost tjelesnog ozljeđivanja oštećenika te da u medicinskoj dokumentaciji koja je bila dostupna nije bilo podataka o tjelesnim ozljedama tužiteljice.

Na temelju provedenog vještačenja, sud prvog stupnja ocjenjuje da postupci kojima je tužiteljica bila izložena u zatvoru u razdoblju od 14. siječnja do 14. ožujka 1992. nisu doveli do trajnog smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice, te da je tužiteljica trpjela strah i to kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta, sekundarni strah umjerenog do jakog intenziteta do 7 dana, te umjerenog intenziteta do dva tjedna, a potom i slabiji oscilirajući strah ukupno četiri tjedna.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah u iznosu od 10.000,00 kn, primjenom odredbe čl.200. ZOO/91, dok zahtjev za pretrpljene fizičke bolove ocjenjuje neosnovanim zbog nepostojanja medicinske dokumentacije o pretrpljenim ozljedama. Također ocjenjuje neosnovanim zahtjev za naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka o tome da sam boravak u zatvoru te maltretiranja kojima je bila izložena nisu doveli do trajnog smanjenja životne aktivnosti, pri čemu je prihvaćen i nalaz vještaka u dijelu u kojem je naglasio da bolest tužiteljice, paranoidna psihoza nije ni u kakvoj uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem.

Prema stajalištu suda prvog stupnja tužiteljici pripada pravo na naknadu štete zbog nezakonitog lišenja slobode, budući da je u narečenom razdoblju bila lišena slobode od strane pripadnika vojnih i redarstvenih snaga R. H., a da protiv nje nije donesena osuđujuća kaznena presuda pa imajući u vidu činjenicu da je razdoblje lišenja slobode trajalo 59 dana, ocjenjuje da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete od 350,00 kn po danu, odnosno ukupno 20.650,00 kn, pa u konačnici prihvaća tužbeni zahtjev djelomično, za iznos od 30.650,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, primjenom odredbe čl.277. st.1. ZOO/91. Odluku o parničnom trošku je sud donio primjenom odredbi čl.154. i 155. ZPP-a na način da je tužiteljici priznao pravo na ukupan trošak od 7.697,65 kn srazmjerno uspjehu u sporu od 22,70%, a tuženiku trošak u iznosu od 19.867,80 kn, pa je nakon izvršenog prijeboja obvezao tužiteljicu nadoknaditi tuženiku trošak u iznosu od 12.170,15 kn. Glede istaknutog prigovora zastare, sud prvog stupnja ocjenjuje da se u nazočnom slučaju treba primijeniti odredba čl.377. ZOO/91 kojim je propisan dulji zastarni rok u slučaju kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, budući da u tom slučaju zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. Kako je u odnosu na štetni događaj koji obuhvaća i štetu prema tužiteljici donesena kaznena presuda, ocjenjuje da je donošenjem te presude prekinuta zastara te je zastarni rok od tri godine počeo ponovno teći od pravomoćnosti te odluke 15. veljače 2017. Pritom ukazuje i na odredbu čl.12. st.3. ZPP-a prema kojoj je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

Stoga zauzima stajalište da je osnova odgovornosti R. H. za štetu sadržana u pravomoćnoj kaznenoj presudi, pri čemu ocjenjuje da se ne radi o ratnoj šteti u smislu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03), budući da šteta nije nastala za vrijeme i na prostoru odvijanja borbenih akcija.

Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu štete po osnovi pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, međutim, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo pri ocjeni osnove i visine novčane naknade za pretrpljeni strah te pretrpljene fizičke bolove. Glede zahtjeva koji se odnosi na naknadu zbog povrede slobode, sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare te tražbine.

Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je u ovom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglaša krivim, u smislu odredbe čl.12. st.3. ZPP-a. Međutim, treba istaći da su u pravomoćno okončanom kaznenom postupku u kojemu je kao jedna od oštećenih osoba sudjelovala tužiteljica, optuženici S. K., D. P., V. I., Ž. Ž. i G. Š. oglašeni krivima zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120. OKZRH te ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl.122. OKZRH. U bitnom je u kaznenom postupku utvrđeno da su optuženici fizički zlostavljali civilne osobe na različite načine, na način da su ih tukli rukama, nogama, pendrekom, da su tražili od njih da se skidaju goli, da su ih tjerali da se međusobno tuku, da su ih priključivali na elektrode i puštali struju, pri čemu su činjenice o mučenjima utvrđene i u odnosu na tužiteljicu N. M. Prema odredbi čl.95. OKZRH, za kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, krivično gonjenje ne zastarijeva, što znači da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da bi tužiteljici pripadalo pravo na naknadu nematerijalne štete koju je pretrpjela uslijed mučenja za vrijeme boravka u vojarni u K., kroz razdoblje od 59 dana.

Međutim, pogrešno je ocijenjen prigovor zastare u odnosu na zahtjev koji se odnosi na naknadu za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava na slobodu, budući da narečeni kazneni postupak nije vođen zbog tog kaznenog djela, pa se na taj dio zahtjeva ne primjenjuje privilegirani zastarni rok iz čl.377. ZOO/91, već zastarni rok iz čl.376. ZOO/91.

Kako je tužiteljica puštena na slobodu 13. ožujka 1992., od sljedećeg dana joj je počeo teći zastarni rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete po toj osnovi, pa je objektivni zastarni rok od pet godina istekao 14. ožujka 1997. Kako je tužba u ovom parničnom postupku podnesena 28. travnja 2011., očigledno je da je za taj vid štete nastupila zastara tužiteljičine tražbine, zbog čega je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je u tom dijelu zahtjev tužiteljice prihvaćen. Nadalje, prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja u primjeni odredbe čl.200. ZOO/91 pri utvrđivanju pravične novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah.

Prema odredbi čl.200. ZOO/91 za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu (st.1.). Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (st.2.).

Iako o pretrpljenim fizičkim bolovima tužiteljice ne postoji medicinska dokumentacija, prema stajalištu ovog suda tužiteljici pripada pravo na naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove i strah, jer dokazi koji su provedeni u ovom postupku, a posebice činjenice koje su utvrđene u kaznenom postupku, daju dovoljno elemenata za zaključak o tome da je tužiteljica za vrijeme boravka u vojarni u K. trpjela fizičke bolove, budući da je bila podvrgnuta raznim oblicima mučenja. Cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, tužiteljici primjenom odredbe čl.200. ZOO/91 pripada pravo na naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 10.000,00 kn. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je tužiteljica bila izložena strahu za vrijeme boravka u zatvoru, kroz razdoblje od gotovo dva mjeseca, te da se radilo o strahu za vlastiti život i zdravlje. S obzirom na mučenja kojima je bila izložena ona sama te na spoznaju o sličnom tretmanu ostalih zarobljenika, nesumnjivo je da je tužiteljica trpjela strah kroz cijelo vrijeme boravka u K. pa imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, prema stajalištu ovog suda tužiteljici pripada pravo na naknadu za taj vid štete u iznosu od 25.000,00 kn.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da kod tužiteljice nije došlo do smanjenja životne aktivnosti, a koje bi bilo prouzročeno boravkom u zatvoru, budući da iz medicinske dokumentacije i nalaza vještaka proizlazi da tužiteljica boluje od trajne duševne bolesti koja nije ni u kakvoj svezi sa štetnim događajem.

Dakle, tužiteljici pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 35.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice neosnovan. Glede zakonske zatezne kamate na iznos nematerijalne štete, valja istaći da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl.277. ZOO/91 dosudio kamatu od presuđenja do isplate, budući da je visina štete utvrđena prema kriterijima u vrijeme presuđenja.

Na žalbene navode tužiteljice glede odbijajućeg dijela zahtjeva, valja odgovoriti da je sud prvog stupnja očigledno odbio zahtjev za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 28. travnja 2011. do 28.prosinca 2018. na iznos od 70.000,00 kn, te za razdoblje od 14. ožujka 1992. pa do 28. prosinca 2018. na iznos od 20.650,00 kn. Iako je to trebalo biti jasno navedeno u izreci pobijane presude, takav propust suda ne predstavlja povredu postupka zbog koje bi bilo nužno presudu ukinuti.

Pogrešna je i odluka suda o parničnom trošku. Naime, u konačnici je tužiteljica uspjela u ovoj parnici u omjeru od 38%, pa joj u tom omjeru pripada pravo i na nadoknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa).

Tužiteljica je tijekom postupka smanjila tužbeni zahtjev, tuženik se tome nije protivio, pa se ima smatrati da prvotni tužbeni zahtjev nije bio ni podnesen, što znači da trošak valja obračunati na vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 90.650,00 kn.

Tako tužiteljici pripada pravo na trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 1.000,00 kn primjenom Tbr.28. Tarife, za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn primjenom Tbr.7. t.1. Tarife, za sastav podnesaka od 26. listopada 2017. i 20. studenoga 2018. po 1.000,00 kn primjenom Tbr.8. t.1. Tarife, a za sastav podnesaka od 27. lipnja 2012., 4. srpnja 2013., 21. travnja 2017. po 250,00 kn primjenom Tbr.8. t.3. Tarife. Nadalje, tužiteljici pripada pravo na trošak koji predstavlja nagradu odvjetnika za pristup na ročišta održana 4. lipnja 2012., 16. listopada 2012., 21. veljače 2013., 17. lipnja 2013., 4. prosinca 2018. po 1.000,00 kn primjenom Tbr.9. t.1. Tarife, a za pristup na ročišta održana 5. listopada 2011., 12. srpnja 2017., 7. studenoga 2017. i 7. ožujka 2018. po 500,00 kn primjenom Tbr.9. t.2. Tarife, jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Također tužiteljici pripada pravo na nagradu za pristup odvjetnika na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn primjenom Tbr.9. t.3. Tarife, pa tako ukupan trošak tužiteljice iznosi 12.250,00 kn. Tome treba pridodati i iznos poreza na dodanu vrijednosti od 3.062,50 kn primjenom Tbr.42. Tarife, što daje ukupan trošak od 15.312,50 kn. S obzirom na uspjeh tužiteljice u parnici, proizlazi da joj pripada trošak zastupanja u iznosu od 5.818,75 kn, čemu treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 2.350,00 kn koji je bio potreban radi utvrđivanja osnove i visine štete, pa tako ukupan trošak tužiteljice iznosi 8.168,75 kn. Tužiteljica je uspjela u žalbenom postupku u omjeru od 7% pa joj pripada pravo i na nadoknadu troškova tog postupka u iznosu od 109,00 kn, budući da nagrada odvjetnika za sastav žalbe iznosi 1.562,50 kn, primjenom Tbr.10. t.1. Tarife.

Treba naglasiti da je sud prvog stupnja u konačnici neosnovano obvezao tužiteljicu naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.170,15 kn, što bitno umanjuje iznos tužiteljičine ukupne tražbine. Ovdje valja uputiti na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu K. protiv R.H. (Zahtjev broj 28963/10), u postupku koji se vodio protiv R. H. koju je zastupalo nadležno državno odvjetništvo, u kojoj je izraženo stajalište da znatno smanjenje iznosa tražbine tužitelja koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja ograničavanje prava na pristup sudu te miješanje u pravo podnositelja da mirno uživa svoje vlasništvo, što je dovelo do povrede čl.6. st.1. te čl.1. Protokola broj 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – dalje: Konvencija).

Stoga je i u nazočnom slučaju ocijenjeno da bi obračun troškova na način kako je to izvršio prvostupanjski sud predstavljao povredu temeljnih prava tužiteljice zajamčenih Konvencijom, pa je trošak tužiteljici priznat srazmjerno njezinom uspjehu u parnici, primjenom odredbe čl.154. st.2. ZPP-a.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke potvrditi primjenom odredbe čl.368. st.1. ZPP-a, a žalbu tužiteljice djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama II. i III. izreke preinačiti, primjenom odredbe čl.373. t.3. ZPP-a.

U Rijeci, 17. svibnja 2021.

Sutkinja:

Milena Vukelić-Margan