REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2304/2017-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. A., OIB …, iz S., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, koju zastupa Općinskog državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-470/2017-2 od 5. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1327/2015 od 22. prosinca 2016., u sjednici održanoj 11. svibnja 2021.,
r i j e š i o j e :
Ukidaju se presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-470/2017-2 od 5. srpnja 2017. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1327/2015 od 22. prosinca 2016. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
O troškovima povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da tuženica naknadi tužitelju 12.000,00 kn s pripadajućim kamatama kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da ovaj sud prihvati reviziju.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija je osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete pretrpljene zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta u zatvoru u L. u razdoblju od 23. kolovoza 2012. do 4. listopada 2012. (godinu dana i jedanaest mjeseci).
6.1. Nižestupanjski su sudovi utvrdili da je tužitelj bio smješten u prostoriji koja ne odgovara propisanim uvjetima jer je tužitelju bio na raspolaganju prostor od oko 2m2 ali da je ograničenost prostora nadoknađena mogućnošću slobode kretanja tijekom dana i boravak u zajedničkim prostorijama te da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj smještaj u neadekvatnoj prostoriji doživio kao ponižavanje ili omalovažavanje. Stoga su zaključili da tužitelj nije dokazao da mu je povrijeđeno pravo osobnosti i odbili su tužbeni zahtjev.
7. Tužitelj je u reviziji naznačio opširno pitanje koje se u bitnom svodi na pitanje na kome je teret dokazivanja u situaciji kada je raspoloživ osobni prostor u sobama u kojima boravi više zatvorenika pao ispod 3m2 po zatvoreniku. Obrazlažući razloge važnosti revident se pozvao na odluku Ustavnog suda broj U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008. kao i presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, Longin protiv Hrvatske, Lonić protiv Hrvatske i druge.
8. Ispitujući pobijanu odluku sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je ocijenio da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime sud je u pobijanoj presudi izrazio shvaćanje koje je suprotno shvaćanju zauzetom u odlukama Europskog suda za ljudska prava kao i u odlukama ovog suda.
9. Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) je u odluci Muršić protiv Hrvatske zahtjev broj 7334/13 od 20. listopada 2016. potvrdio da ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u sobama u kojima boravi više zatvorenika nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - dodatak međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija) stoga u takvom slučaju teret dokaza leži na tuženoj Vladi koja može oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu koji prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. U skladu s navedenim ESLJP navodi i da su u razdoblju od dvadeset i sedam dana u kojem je zatvorenik raspolagao s manje od 3 m2 osobnog prostora u zatvoru uvjeti boravka u zatvoru podnositelja zahtjeva izložili teškoćama koje nadilaze neizbježnu razinu patnje svojstvene pritvoru i stoga predstavljaju ponižavajuće postupanje zabranjeno člankom 3. Konvencije. Iz navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi obzirom na utvrđenje da je tužitelju bio na raspolaganju osobni prostor od 2 m2 i to u duljem vremenskom razdoblju pogrešno zaključili da je teret dokazivanja da je došlo do povrede bio na tužitelju. Nižestupanjski sudovi u skladu s iznesenim trebaju odlučiti o naknadi iz čl. 1100. ZOO.
10. Budući da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.
1. u vezi s čl. 221.a ZPP, valjalo je ukinuti nižestupanjske odluke na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Zagreb, 11. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
