REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

Ps 31/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice A. E., O.: …, iz S., zastupane po pun.

P. T., odvj. u S. protiv tuženika L. (D.) E., O.: …,

iz S., zastupanog po pun. M. K., odvj. u S., radi

iseljenja i predaje, nakon glavne i javne rasprave održane dana 8. veljače 2021. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i tuženika osobno s pun., dana 10. svibnja 2021. g.,

p r e s u d i o  j e

Dužan je tuženik u roku od 15 dana iseliti iz dijela nekretnine-stojne kuće označene kao čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S., označenog slovima A, M, LJ, P, O i A, tlocrtne površine 21,4 m2 koji u naravi predstavlja kuhinju u prizemlju te sobu i predsoblje na prvom katu s potkrovnim prostorom, a u kojem je dijelu stanovao pok. otac tuženika D. E., te taj dio nekretnine slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila iseljenje tuženika i predaju u posjed preostalog dijela nekretnine označene kao čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S., označenog slovima O, P, LJ, L, K, J, N, NJ i O, tlocrtne površine 51 m2, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e :

I.Odbija se kao neosnovan prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom će se tuženiku naložiti u roku od tri dana predati tužiteljici primjerak ključeva svih vrata na nekretnini te mu zabraniti svako onemogućavanje ili uznemiravanje tužiteljice u izvršavanju prava posjeda uspostavljenog predajom ključeva.

II.Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala tužbom dana 26. travnja 2016. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem Ps 76/16, u kojoj je navela da je vlasnica nekretnine označene kao čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S. koja u naravi predstavlja stojnu kuću, za cijelo. Tuženik da je zajedno s V. E., N. E. i A. E.

vodio postupak (I P 198/07) protiv tužiteljice radi utvrđenja prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem nasljeđivanja, a koji postupak je pravomoćno okončan u korist tužiteljice. Iako je pravomoćno izgubio parnicu te iako je sud pravomoćno utvrdio da je tužiteljica vlasnik predmetne nekretnine tuženik da ne želi predati posjed nekretnine tužiteljici. Tuženik da bez ikakve pravne osnove, a osobito bez ikakve suglasnosti i suprotno volji tužiteljice kao vlasnice sporne nekretnine u cijelosti, zaposjeda kuću koristeći je za spremanje poljoprivrednih proizvoda i ne vodeći nikakvu brigu u pogledu održavanja, pa tužiteljicu, kao vlasnicu za cijelo, maliciozno onemogućava u vršenju vlasničkih prava. Tuženik da ne dopušta tužiteljici dolazak na nekretninu, tako da ona nije u posjedu ključa i ne može se koristiti svojim vlasničkim ovlastima. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti iseliti iz nekretnine označene kao čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S., u naravi stojne kuće, te je slobodnu od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici kao vlasnici. Predloženo je i donošenje privremene mjere kojom će se tuženiku naložiti u roku od tri dana predati tužiteljici primjerak ključeva svih vrata na nekretnini te mu zabraniti svako onemogućavanje ili uznemiravanje tužiteljice u izvršavanju prava posjeda uspostavljenog predajom ključeva.

U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je u predmetu ovog suda broj I P 198/07 izjavio reviziju protiv drugostupanjske presude broj Gžx-1590/11 od 14. prosinca 2011. g. te i ustavnu tužbu, pa je predložio prekid postupka do odluke o reviziji odnosno ustavnoj tužbi. Na ročištu od 30. studenog 2016. g. tuženik je naveo da u predmetnoj kući on ne živi nego da iz te kuće samo koristi struju, a tužiteljici da ne pripada cijela kuća jer je to u dijelu petero braće koji su kuću naslijedili.

U postupku je sud donio rješenje o prekidu broj Ps 76/16 od 9. travnja 2019. g. kojim je postupak prekinut do pravomoćnog okončanja predmeta koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P 5401/18.

Protiv ovog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu te je drugostupanjski sud rješenjem broj Gž-1060/19 od 27. ožujka 2020. g. ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak. Predmet je dobio novi poslovni broj Ps 31/20.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 679 k.o. S. od 26. studenog 2013. g. i od 24. travnja 2016. g., pregledom predmeta ovog suda broj I. P. 198/07 (raniji broj I. P. 2888/04) i saslušanjem svjedokinje Z. E..

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

U ovom postupku tužiteljica je ustala pravom vlasničkom tužbom-reivindikacijom, navodeći da je vlasnica za cijelo nekretnine označene kao čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S. koja u naravi predstavlja stojnu kuću, a tuženik da bez ikakve pravne osnove, bez suglasnosti i suprotno volji tužiteljice kao vlasnice nekretnine, zaposjeda kuću koristeći je za spremanje poljoprivrednih proizvoda te tužiteljici, koja nije u posjedu ključeva, ne dopušta dolazak na nekretninu, te je time onemogućava u vršenju vlasničkih prava.

U skladu s odredbom čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. U pravoj vlasničkoj tužbi tužitelj treba dokazati svoje pravo vlasništva i okolnost da se stvar nalazi u posjedu tuženika.

Tužiteljica je u tužbi navela da su tuženik i V., N. i A. E. protiv

nje vodili parnicu radi utvrđenja prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem nasljeđivanja koji postupak da su pravomoćno izgubili i da pored toga tuženik i dalje ne želi tužiteljici predati u posjed nekretninu u njenom vlasništvu.

Iz pribavljenog predmeta ovog suda broj I P 198/07 (raniji broj I P 2888/04) koji je pravomoćno okončan, proizlazi da se radilo o parnici koja se vodila po tužbi tužitelja V., N., L. (D.) i A. E. na utvrđenje da temeljem oporuke

pok. J. E. od 23. rujna 1959. g. tužiteljima pripada suvlasnički dio čest. zgr. 203/1

k.o. S. opisan u naravi kao prostorija u prizemlju zgrade, dvije prostorije na prvom katu i štala u prizemlju te na ovlaštenje temeljem presude zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva uz istovremeno brisanje tog prava s imena tužene. Tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan presudom broj I P 198/07 od 23. svibnja 2011. g. te je drugostupanjski sud presudom broj Gžx-1590/11 od 14. prosinca 2011. g. odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku odluku iz drugih razloga: radi toga što tužbeni zahtjev predstavlja nasljedničku, a ne vlasničku tužbu (hereditatis petitio) pa su tužitelji, protekom 20 godina od proglašenja oporuke ostavitelja J. E., izgubili pravo na nasljedničku tužbu.

Tuženik je u ovom postupku ustrajao u prigovoru koji vlasničkopravni zahtjev tužiteljice za predaju u posjed dijela čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S. koji je u posjedu tuženika negira: jer je tvrdio da je on izvanknjižni suvlasnik tog (manjeg) dijela zgrade, koji da je potpuno odvojen od dijela koji posjeduje tužiteljica. Osim toga, a budući da je tužiteljica zatražila iseljenje iz cijele čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S. proizlazi i da je tuženik prigovorom negirao tvrdnju tužiteljice da je u posjedu cijele 203/1 z.u. 679 k.o. S..

Tuženik je u podnesku od 23. studenog 2018. g. obavijestio sud da je nakon podnošenja tužbe pokrenuo postupak radi utvrđenja prava vlasništva te je dostavio i dokaz da je, tvrdeći da je izvanknjižni suvlasnik sporne nekretnine, zajedno s B. E., M. E., A. E. i N. E., protiv tužene A.

E., u ovom predmetu tužiteljice, pred ovim sudom pokrenuo postupak pod brojem P 5401/18 u kojem je naveo da je njegov pravni prednik D. E. živio u dijelu kuće označene kao čest. zgr. 203/1 k.o. S., a nakon njega da su taj dio nekretnine naslijedili svi tužitelji te su u nesmetanom posjedu, računajući i posjed pravnog prednika, preko 100 godina. Dio kuće u suvlasništvu tužitelja da je smješten na jugozapadnom dijelu nekretnine te se sastoji od prizemlja s ulazom na jugozapadu, kata i potkrovlja s ulazom sa sjeveroistočne strane kuće, ukupne površine 64,20 m2. U drugom, većem dijelu kuće da je živio svekar tužene, sada pok. J. E. sa

suprugom, sada pok. M. E., sinom, sada pok. L. E. i njegovom

suprugom A. E., te je nakon smrti J. E. taj dio kuće oporučno naslijedio

L. E., dok su drugi, manji dio kuće koji je odvojen i ograđen pregradom naslijedili sinovi J. E.: L., D. i V. i kćer M., koja je svoj dio ustupila bratu

V.. N. L. E. je tužena, u ovom predmetu tužiteljica A. E.,

D. su naslijedili tužitelji iz tog predmeta, a V. sinovi B. i N. E..

Stoga da je tužena, ovdje tužiteljica, pogrešno u zemljišnim knjigama upisana kao jedina vlasnica čest. zgr. 203/1 k.o. S. jer su tužitelji iz tog predmeta suvlasnici dijela nekretnine koju drže u posjedu nesmetano više od 100 godina, računajući posjed prednika.

Smatrajući da je riječ o prethodnom pitanju za odluku o vlasničkom zahtjevu tužiteljice na iseljenje i predaju kuće u posjedu tuženika, ovaj sud je donio rješenje o prekidu postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se po tužbi tuženika i drugih navedenih tužitelja pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P 5401/18. Protiv rješenja o prekidu postupka broj Ps 76/16 od 9. travnja 2019. g. tužiteljica je izjavila žalbu te je drugostupanjski sud rješenjem broj Gž-1060/19 od 27. ožujka 2020. g. ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak navodeći da u konkretnom slučaju tužiteljica ima pravo vlasništva predmetne nekretnine, jer je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica za cijelo, a da je tuženik u posjedu nekretnine, pa da, imajući u vidu da tužiteljica kao upisana zemljišnoknjižna vlasnica traži zaštitu svog prava vlasništva u smislu odredbe čl. 161. st. 1. ZV-a, ishod sudskog postupka kojeg je tuženik pokrenuo zajedno s drugim nasljednicima D. E.

(B., M., A. i N. E.), u kojem je predmet spora uz utvrđenje

prava suvlasništva realnog dijela predmetne nekretnine i izdavanje tabularne isprave, ne predstavlja prethodno pitanje u pogledu kojeg bi sud bio ovlašten prekinuti postupak u smislu odredbe čl. 213. st. 1. u vezi čl. 12. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,

148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP).

Na ročištu od 16. svibnja 2018. g. stranke ovog postupka složile su se da se nalaz i mišljenje sudskog vještaka A. Z. iz pribavljenog predmeta I P 198/07, a vezano za identifikaciju nekretnine koja je predmet postupka, koristi u ovom predmetu. Stoga je pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka A. Z. od 12. siječnja 2009. g. ovaj sud utvrdio da je čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S. u skici na stranici 29 tog spisa označena slovima A, M, LJ, L, K, J, N, NJ, O i A te se u naravi radi o zgradi (prizemlje, prvi kat i potkrovlje), pojati s podtrijemom i pojati s prvim katom koja je odvojena od čest. zgr. 202 koja je označena slovima A, B, C, D, Dž, Đ, E, F, G, H, I, J, K, L, Lj, M i A, koja u naravi predstavlja prolaz (volat), pojatu, kužinu, dvorište, konobicu, raniju konobu i konobu.

Predmet ovog postupka, dakle, je nekretnina označena kao čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S. omeđena slovima A, M, LJ, L, K, J, N, NJ, O i A, a tuženik, prema rezultatima postupka koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem I P 198/07 i prema iskazu svjedokinje Z. E. iz ovog predmeta (kćeri tužiteljice) koristi samo manji dio ove nekretnine i to dio označen slovima A, M, LJ, P, O i A, što u naravi predstavlja kuhinju u prizemlju, sobu i predsoblje na I. katu s potkrovnim prostorom, gdje je stanovao pok. otac tuženika D. E.. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za graditeljstvo N. M. iz predmeta I P 198/07 tlocrtno je prostor kuće koji koristi tuženik površine 21,4 m2, a dio koji je u posjedu tužiteljice površine je 51 m2.

Stoga je odmah potrebno reći da reivindikacijski zahtjev tužiteljice da joj tuženik preda u posjed cijelu nekretninu označenu kao čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S.

slobodnu od osoba i stvari nije osnovan u cijelosti jer tuženik nije u posjedu dijela nekretnine označene kao čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S. omeđenog slovima O, P,

LJ, L, K, J, N, NJ i O. U posjedu tog dijela nekretnine je tužiteljica, pa je njen reivindikacijski zahtjev za taj dio nekretnine neosnovan. U tom je dijelu zahtjev bilo potrebno odbiti kao neosnovan.

Nadalje, tuženik je u ovom postupku istakao prigovor koji vlasničkopravni zahtjev tužiteljice za preostali, manji dio čest. zgr. 203/1 z.u. 679 k.o. S. koji je u posjedu tuženika negira: tuženik je tvrdio da je on suvlasnik tog (manjeg) dijela zgrade, koji da je potpuno odvojen od dijela koji posjeduje tužiteljica, pa je taj prigovor bilo potrebno raspraviti.

Iz pribavljenog i pregledanog predmeta ovog suda I P 198/07 (stari broj I P 2888/04) koji se, kako je rečeno, vodio po tužbi tužitelja pod 1) V. E., pod 2) N. E., pod 3) L. (D.) E., u ovoj parnici tuženika, i pod 4) A.

E. protiv tužene A. E., u ovoj parnici tužiteljice, radi utvrđenja prava na ostavinu i ispravka uknjižbe i dokaza koji su u tom predmetu provedeni ovaj sud je utvrdio:

-da je pok. J. E. (koji je preminuo 14. kolovoza 1968. g.), otac tužitelja pod 1)

V. E., djed tužitelja pod 2) N. E., pod 3) L. (D.) E., i pod 4) A. E. te svekar tužene A. E., udove L. sastavio oporuku pred

K. sudom u S. dana 23. rujna 1959. g. pod brojem I. R. 498/59 te je u toj oporuci odredio u točki 1. da sinu L. ostavlja kuću u kojoj danas stanujemo, privraće oko te kuće te kužinu i pojatu kao i zemlje zvane G. K. S. G. M. k. n. i V. i. k., a ostalu je imovinu ostavio u dijelu od ½ kćeri M. te

po ¼ sinovima L. i D.. Nadalje, odredio je da kćerima ostavlja svakoj po 500 din,

a ukoliko bi one tražile svoj nužni dio, onda da su Đ. i G. dužne pridonijeti u ostavštinu odnosno dati bratu L. svaka po 100.000 din jer im je on dao opremu. Kćeri Z. i F. da su dužne pridonijeti svaka po 50.000 din jer smatra da im je toliko dao za opremu. Sinu L. da je ostavio nekretninu pod točkom 1. jer on uzdržava oporučitelja i njegovu ženu. Ž. M. ostavio je pravo doživotnog plodouživanja u dijelu koji je ostavio sinu L.,

-da su u ostavinskom postupku iza smrti J. E. koji se vodio pod brojem O 992/68 svi nasljednici priznali oporuku kao istinitu i valjanu s tim da su se supruga M. i sin V. odrekli prava na nasljedstvo, a kćeri Z., Đ., G. i F.

prihvatile nasljedstva i svoje nasljedne dijelove ustupile sestri M. i braći D. i L.

na jednake dijelove, a što su isti prihvatili. U ostavinskom postupku na ročištu od 28. studenog 1968. g. nasljednici pok. J. E.: L., D. i M. postigli su sporazum

o raspodjeli ostavinske imovine prema kojem su M. E. i D. E. pripali nabrojani vinogradi, pašnjaci, oranice i vrtal, a L. E., osim vinograda, pašnjaka,

oranica, zemalja i vrtla, jedinome i nekretnine navedene pod točkom 1. oporuke. U ostavinskom predmetu doneseno je rješenje o nasljeđivanju od 30. prosinca 1970. g. te tim rješenjem nije bila obuhvaćena nekretnina opisana u oporuci kao "kuća u kojoj danas stanujemo". Nakon smrti nasljednika L. E., koji je preminuo 7. rujna 1992.

g., kojeg je naslijedila supruga A. E., nasljednice M. E., koja je preminula 21.

veljače 1992. g., a naslijedio ju je brat V. E., te nasljednika D. E. koji

je preminuo 19. kolovoza 2002. g. zakonska nasljednica pok. L. E.-A. E. je u predmetu O 992/68 podnijela zahtjev za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju ukazujući da ranijim rješenjem nije bila obuhvaćena čest. zgr. 203/1 i 203/4 k.o. S., koje da su prema točki 1. oporuke ostavitelja trebale pripasti njenom suprugu L. E. u cijelosti. Ostavinski sud je 1. prosinca 1998. g. donio dopunsko rješenje o nasljeđivanju broj O 992/68 te je određeno da nekretnine čest. zgr. 203/1 i 203/4 k.o. S. trebaju pripasti u isključivo vlasništvo nasljedniku L. E..

Temeljem tog dopunskog rješenja o nasljeđivanju A. E., tužiteljica u ovoj pravnoj stvari, upisala se kao isključiva vlasnica nekretnine označene kao čest. zgr. 203/1 k.o. S., u naravi "kuća stojna", koja je predmet ovog postupka,

-da temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka N. M. nekretnina označena kao čest. zgr. 203/1 k.o. S. u naravi predstavlja stojnu kuću koja je 1956.

g. podijeljena na dva zasebna dijela s odvojenim vodovodnim i elektro priključkom. Nije bilo sporno da je u tom manjem dijelu kuće stanovao sin ostavitelja D. E.

zajedno sa svojom obitelji,

-da je prema iskazu tužitelja pod 1) V. E., sina ostavitelja koji se odrekao nasljednog djela, njegov pok. otac J., kada je naveo u oporuci da bratu L.

ostavlja kuću u kojoj stanujemo s kužinom i pojatom, po njegovom mišljenju bratu L. ostavio dio kuće koji je 1956. g. odvojen u zasebnu cjelinu, dok je preostali dio kuće koji je koristio brat D. pripao u vlasništvo za ½ kćeri ostavitelja M. i za ¼ njegovim sinovima L. i D.. U većem dijelu kuće da je, nakon podjele na dva odvojena dijela sa dva posebna ulaza, ostao živjeti otac J., majka M. te brat L. i njegova obitelj. Osim kuće da je podijeljeno i privraće te da se točno zna koji dio okućnice pripada jednom, a koji drugom dijelu kuće. Brat D. da je stanovao u tom manjem dijelu kuće, a ključeve nakon njegove smrti da su zadržali njegovi sinovi. Objasnio je sudu da je bio postignut dogovor da se kuća neće dijeliti dok je D. živ, a pri tome se mislilo na dio kuće u kojem je stanovao D., jer je preostali dio nesporno pripao L.. Osim tog dijela kuće da se trebao dijeliti i prostor gdje je bio konj, odnosno prijašnja konoba i još jedan dio oko kuće. Nakon što su umrli L. i D. da se taj dio kuće nije podijelio jer je tužena A. E., u ovoj parnici tužiteljica, odbila za taj dio kuće namiriti suvlasnike u zemlji, a budući da je protumačila da je pok. J. oporukom njenom suprugu L. ostavio cijelu kuću,

-da su na gotovo isti način kao V. E. sudu iskazivali i tužitelji pod 3)

L. (D.) E., u ovoj parnici tuženik, i pod 4) A. E. s tim da je tužitelj pod 3)

iznio mišljenje da bi dio kuće kojeg je koristio njegov otac D. trebao pripasti u vlasništvo za ½ dijela tužitelju pod 1) V. E., kao nasljedniku M. E., te po ¼ njegovom ocu D. i stricu L. dok je tužitelj pod 4) A. E. smatrao da, bez obzira na oporuku, dio kuće kojeg je koristio njegov otac D. treba pripasti u isključivo vlasništvo ocu D., odnosno njegovim nasljednicima,

-da je predmetnu kuću u S. G. počeo graditi pok. stric saslušanih svjedokinja G. V., Z. G. i F. M. (sestara pok. oca tuženika)

kad se vratio iz A. i koji se nikada nije oženio. Kuću je gradio zajedno sa svojim bratom J. te je odredio da će je ostaviti muškim potomcima brata J.. Otac svjedokinja J. imao je jedanaestero (11) djece i to šest sinova i pet kćeri. Dva su sina poginula u D. svjetskom ratu, jedan je umro kao dijete, četiri kćeri su se udale i odrekle svoga nasljednog djela, a peta kćer M. se prihvatila nasljednog dijela te ga je kasnije darovala sinu pok. J.-svom bratu V.. Svjedokinje su protumačile da

je nakon podjele kuće još 1956. g. na dva dijela pok. otac J. svom sinu L. ostavio samo onaj dio u kojem su oni stanovali, dok je manji dio kuće ostao koristiti brat D.- D. sa svojom obitelji. Svjedokinja G. izjavila je da taj dio kuće uopće nije bio predmet oporuke, svjedokinja V. se isto tako izrazila dodajući da je dio kuće u kojem je živio D. ostavljen na drugačiji način, a svjedokinja M. je kazala da je taj dio kuće pripao u cijelosti bratu D.,

-da je tužena A. E., u ovoj parnici tužiteljica, u svom iskazu potvrdila da je manji dio kuće u prošlosti koristio brat njenog pok. supruga D. sa svojom obitelji, te da taj dio kuće ima poseban priključak za vodu i mjerilo za struju. O pok. svekru J. i svekrvi M. da su se jedino brinuli ona i njen pok. suprug jer su ih sva druga djeca napustila, pa je bio postignut dogovor da će pok. J. njenom pok. suprugu ostaviti cijelu kuću. K. tužene B. K. i Z. E. potvrdile su navode svoje

majke navodeći da je oporukom njihovom pok. ocu kuća u S. G. pripala u cijelosti, iako je dio kuće koristio stric D. sa svojom obitelji. Taj manji dio kuće da je zapušten i da stric D. nikada ništa nije ulagao jer je znao da je cijela kuća pripala u vlasništvo njihovom ocu.

I prema mišljenju ovog suda, baš kako je to zaključio i prvostupanjski sud u presudi I P 198/07 od 23. svibnja 2011. g., ostavitelj J. E. ostavio je oporukom pravnom predniku tužiteljice A. E. kuću označenu kao čest. zgr. 203/1 k.o. S. u cijelosti, što je izrazio u oporuci riječima "kuću u kojoj danas stanujemo", jer je suprug tužiteljice L. E. bio sin koji se jedini nastavio brinuti o ocu i majci i s njima živio do njihove smrti, a drugi sin D. nastavio je koristiti sporni dio kuće nakon odvajanja 1956. g. koju je sastavio 1959. g., dakle, nakon odvajanja dijelova kuće 1956. g., jasno odrediti sudbinu manjeg dijela kuće koju je koristio njegov sin D. te slobodno tim dijelom raspolagati, a kako to nije učinio sud je zaključio da je cijelu kuću, bez odvajanja na manji i veći dio, ostavio sinu L.. Bilo bi zaista nelogično i bez smisla da se manji dio kuće, koji ionako ima skromnu tlocrtnu površinu od 21,4 m2, dijeli na suvlasničke dijelove između M. E. (½) i sinova D. i L. (po ¼) što ukazuje da je prava

volja ostavitelja bila da cijela kuća pripadne njegovom sinu L. jer bi fizička podjela ostatka kuće bila i praktički nemoguća. Stoga je i ovaj sud odlučio ocijeniti iskaze ostalih nasljednika pok. J. E.: njegovih kćeri i sina V. nelogičnim i neuvjerljivim,

jer te osobe nisu živjele u istom domaćinstvu s ostaviteljem i nisu na najbolji način bile upoznate s njegovom voljom.

Osim toga, i nasljednici su u sporazumu koji su postigli u ostavinskom predmetu koji se vodio iza smrti J. E. na ročištu od 28. studenog 1968. g. imali priliku odvojiti i odrediti u diobi o kojoj su postigli dogovor kome pripada preostali dio nekretnine iz točke 1. oporuke, a to nisu učinili jer su samo naveli da nekretnine iz točke 1. oporuke pripadaju L. E., predniku tužiteljice, što ukazuje na zaključak da je u točki 1. oporuke ostavitelj rasporedio cijelu nekretninu označenu kao čest. zgr. 203/1 k.o. S..

Stoga je trebalo zaključiti da tuženik u ovoj parnici nije uspio dokazati da je voljom ostavitelja stekao suvlasništvo spornog dijela kuće, jer tuženik nije ni tvrdio da je manji dio kuće voljom ostavitelja pripao u isključivo vlasništvo njegovom pok. ocu D. odnosno njemu, nego da je taj dio kuće trebalo podijeli po ključu iz oporuke koji vrijedi za sve ostale nekretnine: ½ kćeri M. i po ¼ sinovima D. i L., pa da je neosnovan njegov prigovor koji vlasničkopravni zahtjev tužiteljice, kako je već navedeno, negira.

Stoga je tužiteljičin reivindikacijski zahtjev da joj tuženik preda u posjed slobodan od osoba i stvari manji dio kuće označene kao čest. zgr. 203/1 k.o. S. u cijelosti osnovan. Fizički se radi o dijelu kuće, a kako je već izloženo od strane ovog suda, omeđenog slovima A, M, LJ, P, O i A, tlocrtne površine 21,4 m2 koji u naravi predstavlja kuhinju u prizemlju te sobu i predsoblje na prvom katu s potkrovnim prostorom, a u kojem je stanovao pok. otac tuženika D. E..

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom će se tuženiku naložiti u roku od tri dana predati tužiteljici primjerak ključeva svih vrata na nekretnini te mu zabraniti svako onemogućavanje ili uznemiravanje tužiteljice u izvršavanju prava posjeda uspostavljenog predajom ključeva sud je odlučio odbiti kao neosnovan i riješiti kao u izreci rješenja pod točkom I. jer za izdavanje takve mjere nisu bili ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 346. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13,

93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući da je sud ocijenio da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa da ima osnova za donošenje odluke o tome da svaka stranka snosi svoje troškove. Pri tome je sud vodio računa o tome da je tužiteljica neosnovano zatražila iseljenje tuženika iz cijele nekretnine, a da tuženik u posjedu drži samo manji dio nekretnine.

U Splitu, 10. svibnja 2021. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).