REPUBLIKA HRVATSKA

Povrv-857/20

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja L. K. iz S., O.:

…, zastupan po pun. T. K. Š. odvj. u S., protiv tuženika

M. M. iz K. G., O.: …, zastupan po pun.

I. M. odvj. u S., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 25. ožujka 2021. god., u prisustvu pun. tužitelja T. K. Š. odvj. u S. i zamj. pun. tuženika D. K. odvj. vjež. u S., dana 07. svibnja 2021.godine,

p r e s u d i o  j e :

I Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika M. P. iz S., posl. br.

Ovrv-25/17 od 09. siječnja 2017. god., pa je dužan tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 19.895,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od 08. kolovoza 2015. god., pa do isplate.

U preostalom dijelu koji se odnosi na više zatraženi iznos od 11.582,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 08. kolovoza 2015. god., pa do isplate, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 09. siječnja 2017. god., podnijela Javnom bilježniku M. P. iz S., ovršni prijedlog na temelju

vjerodostojne isprave protiv tuženika kao ovršenika, a radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 31.477,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 08. kolovoza 2015. god., pa do isplate, a temeljem priloženog I. iz otvorenih stavki kupca, šifra 478 od 03. siječnja 2017. god., i to iz osnova izvršenih odvjetničkih usluga.

U ovršnom prijedlogu - sada tužbi navodi da od tuženika potražuje iznos od 31.477,50 kn temeljem Izvoda iz otvorenih stavki kupca, šifra 478 od 03. siječnja 2017. god., jer je tuženiku izdala račun br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015. god., na iznos od 36.477,50 kn. Kako je tuženik 29.rujna 2015. god., podmirio dio dugovanja u iznosu od 5.000,00 kn, obvezan je platiti tužiteljici iznos od 31. 477,50 kn. U prigovoru – sada odgovoru na tužbu, tuženik navodi da ništa ne duguje tužiteljici ni po kojoj osnovi. Iz priloženih otvorenih stavki kupca poslovne oznake šifra 478 od 03. siječnja 2017.god., vidljivo je da tužiteljica smatra kako joj je tuženik dužen iznos od 31.477,50 kn, ali niti u ovršnom prijedlogu ne navodi po kojoj osnovi, a niti je to vidljivo iz Izvoda otvorenih stavki. Shodno tome, tuženik ne može dati podrobnije obrazloženje o tužbenim navodima, dok tužiteljica ne dopuni činjenične navode.

Nadalje navodi da je u svojstvu vlasnika obrta A. u potpunosti podmirio svaka potraživanja tužiteljice s osnova pruženih odvjetničkih usluga. Među strankama je postojao dogovor o visini cijene, svake pojedine odvjetničke radnje koja je tužiteljica poduzimala u korist tuženika, i svaka radnja je uredno i pravovremeno plaćena. U tom smislu tuženiku nije poznato da bi postojala bilo kakva druga tražbina tužiteljice prema njemu, a posebno ne prema njemu kao fizičkoj osobi mimo registrirane djelatnosti.

Rješenjem ovršnog odjela ovog suda posl. br. Ovrv-1087/17 od 14. srpnja 2017.god., stavljeno je izvan snage donijeto rješenje o ovrsi javnog bilježnika M. P. iz S., posl.br. Ovrv-25/17 od 09.siječnja 2017.god., u dijelu kojem je određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji, te određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Po pravomoćnosti donijetog rješenja, spis je ustupljen parničnom odjelu ovog suda na daljnje nadležno postupanje.

U podnesku od 23.listopada 2017.god., tužiteljica navodi da je iz sadržaja odgovora na tužbu razvidno da tuženik osporava postojanje tražbine tvrdnjom da u poslovnim knjigama njegovog obrta, ne postoji evidentirano potraživanje tužiteljice spram njega. Tuženik evidentno ne pravi razliku između poslovanja obrta i vlasnika obrta kao fizičke osobe. Prema odredbama Zakona o obrtu, obrt nema pravnu osobnost i obrtnik za obveze obrta odgovara cjelokupnom svojom imovinom, kako onom koja je unesena u obrt, tako i onom koja se nalazi izvan obrta.

Tužiteljica je za tuženika obavljala veliki broj radnji koje su se odnosile, kako na obrt A. tako i osobno. Ispostavljala je uredne fakture na ime tuženika, pri čemu nije od značaja, barem za tužiteljicu, je li on knjižio te fakture kao obvezu A. (obrta) ili ih je ostavljao kući i smatrao nebitnim računima. S obzirom na sadržaj iznesenih prigovora moglo bi se zaključiti da je očigledno smatrao da se radio o nebitnim računima koje ne treba platiti.

Navodi da je uz tužbu priložila isprave temeljem kojih potražuje utuženi iznos, a sve radnje koje je poduzela, poduzela je po nalogu tuženika i u njegovo ime i za njegov korist.

Tužiteljica ističe kako tuženik tvrdi da je u cijelosti podmirio sva potraživanja tužiteljice s osnova pruženih odvjetničkih usluga u predmetu ovog suda posl.br. IP- 10/07. Netočan je navod tuženika da je među strankama postojao dogovor o visini cijene svake pojedine odvjetničke radnje koju je tužiteljica poduzimala u korist tuženika, i da je svaka radnja uredno i pravovremeno plaćena. Tuženik nije ponudio dokaze na te navode.

Točno je da je među strankama postojao dogovor da će zastupanje na sudu u tom predmetu, tijekom tog postupka plaćati u znatno umanjenom iznosu u odnosu na Tarifu o naknadi i nagradi za rad odvjetnika, pa da će po pravomoćno okončanom postupku, platiti razliku do priznatog odvjetničkog troška od strane suda.

Po presudi ovog suda posl.br. IP-10/07, priznat je trošak parničnog postupka u iznosu od 119.033,00 kn, od čega se na odvjetnički trošak odnosi 109.205,00 kn, a preostali iznos se odnosi na trošak sudskog vještačenja i trošak sudske pristojbe. Tužiteljica je tuženiku po pravomoćnosti te presude, dana 30.srpnja 2015.god., ispostavila račun br. Rn 27-1-1 na iznos od 36.477,50 kn. Tuženik je platio 5.000,00 kn tako da je preostali dug tuženika 31.477,50 kn, i radi toga se vodi ovaj parnični postupak.

Županijski sud u Splitu je dosudio na ime odvjetničkog troška, pored već dosuđenog iznosa od strane prvostupanjskog suda, i daljnji iznos od 117.470,00 kn, i radi neplaćanja po toj presudi se vodi parnični postupak Ovrv-24/17.

Tuženik je u podnesku od 08. studenog 2017.god., predložio u dokazne svrhe pribaviti podatke od Porezne uprave je li tuženik koristio pravo na odbitak predporeza po utuženom računu br. 27-1-1. Navodi da je u predmetnom postupku ispustio punomoć tužiteljici kao vlasnici obrta A., dakle fizička osoba s registriranom djelatnošću, te joj je sve ispostavljene račune podmirivao preko svog poslovnog računa preko kojega je poslovao njegov obrt.

Na pripremnom ročištu održanom dana 21. studenog 2017.god., tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja.

Tužiteljica u iskazu od 15. veljače 2018.god., navodi da je tuženika kao obrtnika, i kao fizičku osobu zastupala u brojnim predmetima, između ostalih i u predmetu protiv A. S. U tom predmetu se radi o vrlo velikoj vrijednosti predmeta spora, radi čega je dogovoreno da će se uplaćivati akontacija od 1.500,00 kn po pravnoj radnji, dakle za odvjetničku uslugu, a da će po okončanju tog postupka biti uplaćen iznos sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Prilikom ispostavljanja računa na iznos od 1.500,00 kn, bilo je naznačeno da se plaća akontacija. Istodobno su se ispostavljali računi u drugim predmetima, i nikada ne bi bila naznačena akontacija. Po okončanju postupka izvršila je obračun i ispostavila račun na iznos koji nije plaćen.

Na upit je li račun pod br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015. god., koji glasi na iznos od 36.000,00 kn djelomično plaćen ista odgovora da, plaćen je jedan iznos od 5.000,00 kn.

Na upit je li joj tuženik ispustio punomoć kao obrtnik ili kao fizička osoba, odgovara da se ne može sjetiti, ali to se može vidjeti u spisu.

Na daljnji upit je li joj tuženik plaćao s računa obrtnika ili kao fizička osoba, odgovora da bi obično bi plaćao sa računa. Ona je imala knjigovodstveni servis koji je obavljao usluge za nju.

Tuženik u iskazu od 15. veljače 2018.god., navodi da je njega, odnosno njegov obrt, tužiteljica zastupala u puno predmeta, a možda u jednom je zastupala njega, kao fizičku osobu vezano za neku nekretninu. U svim tim predmetima dogovoreno je da se odvjetničke usluge plate po ispostavljanju računa po obavljenom poslu. Nikada nije bilo dogovora o plaćanju ikakve akontacije. To sada prvi put čuje iz njezinih usta, vezano za tu dogovorenu akontaciju. Za svako parničenje i prigovor, ispostavljan je račun koji su uredno plaćali. Poslije presude na Općinskom sudu u slučaju L. žalili su se na tu presudu, a ista je otišla na

Županijski sud. Kada su na Županijskom sudu potvrdili tu presudu Općinskog suda, njemu je tužiteljica ispostavila nove račune. To mu nije bilo jasno i došao je na razgovor kod nje da vidi o čemu se radi. Prilikom njihovog razgovora, tužiteljica mu je obrazložila dodatne račune, da su to izračunali na Županijskom sudu, da ona njemu nije dovoljno naplaćivala, i da je to ta razlika koju bi on trebao platiti. On kaže da neće uopće ulaziti u taj račun, je li ispravan ili nije ispravan, te da je bitno da su oni trebali naplatiti od L. 800.000,00 kn do 1.000.000,00 kn i odvjetničke troškove, pa je predložio tužiteljici kada "izvuku" tih 800.000,00 kn do 1.000.000,00 kn, da će joj isplatiti po ovim računima, bez obzira je li taj njezin račun ispravan ili nije. Međutim, poslije njihovog razgovora tužiteljica šalje ovrhu na koju on ulaže prigovor. Plaćanje je bilo, kako je već naveo, dogovoreno po svakoj obavljenoj radnji po ispostavljenom računu, i to ne samo u slučaju L. već i u drugim predmetima. Nikada nisu dogovarali plaćanje odvjetničkih usluga po okončanju nekog postupka.

Na upit je li mu poznat dopis tužiteljice od 21. srpnja 2014. god., koji prileži spisu, a u kojem se navodi za obavljenih deset radnji plaćanje akontacije, pa se tuženiku predočava taj dopis, isti odgovora da to prvi puta vidi, pa ne može sada ništa reći. Njemu su računi ispostavljani oko 1.200,00 kn, a tu se navodi 1.500,00 kn. On nema pojma o bilo kakvoj akontaciji. Oni su svaki račun koji je tužiteljica ispostavila platili. Radilo se o računima od 1.200,00 kn.

Na upit je li mu poznat račun br. 33. na iznos od 18.000,00 kn, odgovara, kao što je već rekao, u dogovoru za predmet L. nije se spominjala akontacija, a ako je te stajalo u ručanu, on te račune nije ni gledao, jer i za njega netko obavlja financijske poslove. On to plaćanje ne radi. Uglavnom se račun plati i taj račun se puno ne gleda, odnosno zbog čega je i što je navedeno u računu.

Na daljnji upit vezano za ovaj predmet, tužiteljica mu je ispostavila dva računa, pa na pitanje je li podmirio te račune, odgovara da ne zna, to bi trebalo vidjeti.

Na poseban upit je li mu poznato da je po ovom drugom računu plaćeno 5.000,00 kn, odgovara da mu je poznato da je trebao platiti žalbu, i tih 5.000,00 kn je plaćeno za tu žalbu.

Na upit je su li tužiteljica i on kada je započeo postupak razgovarali o tome da svaka radnja košta više, te da to nije puna cijena posla, odgovara da nikada nisu o tome razgovarali.

Na upit zbog čega su tužili A. S. odgovara da su tužili jer mu je htio oduzeti stan.

Na daljnji upit, kada mu stigne račun od bilo koje druge pravne ili fizičke osobe, je li pogleda taj račun, odgovara da pogleda račun, ali u tužiteljicu je imao potpuno povjerenje, i zbog toga njezine račune nije posebno gledao ni provjeravao, ali očito je pogriješio.

Na upit kako objašnjava da su radnje plaćene 1.200,00 kn, a žalba je po njegovom iskazu koštala 5.000,00 kn, odgovara kako misli da se je radilo o plaćanju iznosa od 1.200,00 kn + PDV. Biće je toliko bila i žalba, on sa sigurnošću ne može reći je li taj iznos bio za žalbu, jer financije ne vodi uopće, on je polupismen čovjek. Ne može se sjećati gdje je plaćeno, komu je plaćeno, bila su vremena kada se i moglo plaćati. Mogu na kraju samo navesti kako bi sve dalje išlo na plaćanje kako bi tužiteljica zatražila, da mu njegova kći nije počela voditi financije, kontrolirati račune, kao i račune tužiteljice. Kako kćerki nije sve bilo jasno, otišli su na razgovor kod tužiteljice u njezin ured. Tužiteljica je rekla njegovoj kćeri da odmah napusti njezin ured, a on da ostane u uredu, međutim kći nije htjela napustiti ured. Tu je došlo do prepirke "platiti račune, neplatiti račune". Otkazali su punomoć tužiteljici i njezino daljnje zastupanje u predmetu. Također može navesti kako ima tri godine da više ne rade sa tužiteljicom, te rješavaju sporove koje je ona započela i uredno naplatila, a koji sporovi još uvijek nisu gotovi i samo je on na gubitku.

Na upit kada je njegova kći bila u uredu je li se primjereno ponašala, odgovara da se je ponašala primjereno.

Na upit je li on u tužiteljičinom uredu na ponašanje svoje kćeri zakolutao očima i rekao "takvi su mladi", odgovara da je u tužiteljičin ured doveo svoju kći da tužiteljica njoj bolje objasni, ali tužiteljica njegovoj kćeri nije dozvoljavala da joj postavi i jedno pitanje, njegova kći joj je smetala.

U podnesku od 09.svibnja 2018.god., tužiteljica navodi da je između stranaka zaključen ugovor o nalogu za obavljanje odvjetničkih usluga, temeljem kojega je tuženik ispustio tužiteljici punomoć za zastupanje u predmetu ovog suda vođenom pod pos.br. IP-10/07, u pravnoj stvari ovdje tuženika u svojstvu tužitelja, protiv A. S. d.o.o. S.. Točno je da je ovdje tužiteljica, za ovaj spor ispostavljala tuženiku račune koji su u svojoj naravi bili akontativni, nisu bili u visini određenoj sukladno Tarifi o naknadi i nagradi za rad odvjetnika.

U pogledu zastupanja tuženika u sporu kod ovog suda pod posl.br. IP-10/07, protiv A. S. d.o.o., tuženik se je temeljem presude uknjižio kao vlasnik nekretnine u stambeno-poslovnom objektu L. i to etažnog stana površine 284 m2, i ušao u posjed istog temeljem isprave koja je ishođena u tom parničnom postupku. Nije točno da je tužiteljica dogovorila s tuženikom, da će se ona u sporu protiv A. S. d.o.o., naplatiti u ovisnosti od njegove naplate od A.

S. d.o.o., što izričito potvrđuje i sam tuženik, koji iskazuje: "…nikada nismo dogovarali plaćanje odvjetničkih usluga po okončanja nekog postupka." Dakle, sam tuženik u iskazu navodi da dospjelo plaćanje za izvršene usluge nije ovisilo od ishoda naplate utuženog potraživanja, odnosno da dospijeće tražbine nije dogovoreno po okončanju postupka.

Cijeneći iskaz tuženika, "argumentum a contrario", može se nedvojbeno zaključiti da je obveza dospjela obavljanjem, izvršenjem dogovorenog posla, izvršenog naloga. Tvrdnja tuženika da se nije spominjala akontacija, i da je on mislio da se radi o plaćanju punog iznosa nije točna, jer je sam tuženik u svom iskazu naveo da je platio 5.000,00 kn za izvršenu radnju sastava žalbe. Tvrdnjom da je platio za sastav žalbe 5.000,00 kn, samo potvrđuje da je znao kolika je vrijednost predmeta spora, odnosno naknada za izvršenu uslugu.

Znajući dobro tuženika, neuvjerljiva je i nelogična tvrdnja da je on mislio da se radi o iznosu od 1.200,00 kn uvećanom za PDV. Kad bi se prihvatila ta tvrdnja, PDV ne bi bio 25%, nego preko 30%, što tuženik sigurno itekako dobro zna. Pravdati se na način da je on polupismen čovjek je neuvjerljivo, jer taj kako za sebe kaže "polupismeni čovjek", radi itekako ozbiljne poslove. Tvrditi da je njegova kćerka plaćala, a da nije znala što plaća, isto tako je neuvjerljivo, a neugodna situacija koja je nastala u uredu tužiteljice, produkt je krajnja neprimjerenog ponašanja kćerke tuženika, ali ta činjenica nije bitna za meritum spora.

Tužiteljica je dokazala da je izvršila sve radnje u ovom sporu za koje traži naknadu, kako obrambene radnje, tako i aktivne, a sve u cilju zaštite interesa tuženika. Činjenica da je A. S. d.o.o. u stečaju, pa postaje neizvjesna mogućnost naplate potraživanja, ni u kom se slučaju ne može pripisati propustu tužiteljice. A. S. d.o.o. i M. M. su bili dugogodišnji poslovni

partneri, i njihov poslovni odnos je bio utemeljen na odnosu povjerenja, međusobnog uvažavanja, a za loš odabir poslovnog partnera, lošu procjenu realizacije projekta, krivnja se ne može stavljati na teret tužiteljice.

Tijekom postupka je zatraženo očitovanje od PU, je li tuženik

platio predporez, čime bi se utvrdilo je li priznao potraživanje, i iz tog očitovanja proizlazi da tuženik nije platio predporez temeljem ispostavljenih računa. Međutim, tužiteljica prilaže u spis dokaz da je ona temeljem ispostavljenih računa tuženiku, platila predporez u cijelosti, iako joj tuženik dužni iznos nikada nije platio. Primjenjujući pravila o teretu dokaza, na tuženiku je obveza da u situaciji kada je tužiteljica dokazala da je izvršila sve radnje koje je bila dužna poduzeti, dokaže da je platio obavljene radnje,a sve pozivom na odredbu čl.7 ZPP-a.

Na raspravnom ročištu dana 09.listopada 2018.god., tuženik navodi da je svoje tvrdnje tijekom postupka dokazao, a posebice imajući u vidu rezultate spisa ovog suda pod br. IP-10/07, kao i račune koje je tuženik priložio u sudski spis, a kojima su plaćeni poslovi zastupanja u gore citiranom predmetu. Ističe da nikada s tužiteljicom nije dogovorio plaćanje po okončanju postupka, već je svaki račun plaćao tijekom postupka i odmah po dospijeću. Tužiteljica nikada nije spominjala akontaciju do onog trenutka kad je tražila da tuženik podmiri iznos za koji ona drži da se radi o razlici onoga što je plaćeno, i onoga što je obistinjeno u odluci o trošku u gore navedenom predmetu. Posebno skreće pozornost na činjenicu da je tuženik ispustio punomoć tužiteljici u svojstvu vlasnika obrta A. pa je nejasno s obzirom na osnovu na koju se tužiteljica poziva tijekom postupka, iz kojeg razloga tuženik nije tako i označen. Ovo posebno imajući u vidu da je u postupku pred ovim sudom koji se vodi pod posl. brojem Povrv-1390/17, tuženik označen kao vlasnik obrta, a ovdje nije. Očito je stoga da je tužbeni zahtjev tužiteljice potrebno odbiti.

Tužiteljica na istom ročištu navodi da je u priloženim dopisima tužiteljice tuženiku od 31. srpnja 2009.g., 10. lipnja 2010.g., 22. ožujka 2012.g. i 25. srpnja 2014.g., u privitku kojih su dostavljeni računi, naznačeno da se na ime akontacije za pravne radnje u predmetu pod br. IP-10/07, ima isplatiti naznačene iznose. Jedino se za ovaj predmet u dopisima navodi da se radi o akontaciji, i niti za jedan drugi predmet koji je tužiteljica vodila za tuženika u više od 13 godina suradnje. Ističe da prema odredbama Zakona o obrta, obrt nema pravnu sposobnost i obrtnik za obveze obrta odgovara cjelokupnom svojom imovinom, tako onom koja je unesena u obrt tako i onom koja se nalazi izvan obrta.

Presudom ovog suda posl.br. Povrv-1466/17 od 06.studenog 2018.god., ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. P.,

posl.br. Ovrv-25/17 od 09.siječnja 2017.god., a tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl.br. 11 Gž-143/2019-2 od 24.kolovoza 2020.god., ukinuta je presuda ovog suda posl.br. Povrv-1466/2017 od 06.studenog 2018. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Sud je u dokazne svrhe pregledao O. stavke kupca, šifra 478 od 03.siječnja 2017.god., Presudu i Rješenje ovog suda posl.br. IP-10/07 od 19.prosinca 2013.god., Presudu i Rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gžx-247/14 od 22.svibnja 2014.god., Račun br. 28-14-1 od 30. srpnja 2015.god., br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015.god., br. 14-1-1 od 21. travnja 2015.god., br. 10-1-1 od 10. travnja 2015.god., Dopis tužiteljice od 10. travnja 2015.god., Račun br. 34-1-1 od 21.srpnja 2014.god., Dopis tužiteljice od 21.srpnja 2014.god., Račun br. 33-1-1 od 21. srpnja 2014.god., Dopis tužiteljice od 21. srpnja 2014.god., Račun br. 04/12 od 27.siječnja 2012.god., Dopis tužiteljice od 23.ožujka 2012.god., Račun br. 26/10 od 17. lipnja 2010.god., Dopis tužiteljice od 17. lipnja 2010.god., Račun br. 4/10 od 24. veljače 2010.god., Dopis tužiteljice od 24.veljače 2010.god., Račun br. 28/09 od 31. srpnja 2009.god., Dopis tužiteljice od 31. srpnja 2009.god., Račun br. 48/08 od 16. listopada 2008.god., Dopis tužiteljice od 16. listopada 2008.god., Račun br. 36/08 od 21. srpnja 2008.god., Dopis tužiteljice od 21. srpnja 2008.god., Račun br. 48/07 od 17. prosinca 2007.god., Dopis tužiteljice od 17.prosinca 2007.god. sa potvrdom o prijemu pošiljke od 18.12.2007.god., Račun br. 18/07 od 24. srpnja 2007.god., Dopis tužiteljice od 25. srpnja 2007.god., Račun br. 47/06 od 17.studenog 2006.god., Dopis tužiteljice od 17. studenog 2006.god., Račun br. 14/05 od 23. lipnja 2005.god., br. 07/04 od 01.ožujka 2004.god., Dopis tužiteljice od 01.ožujka 2004.god., Račun br. 49/03 od 23. prosinca 2003.god., Dopis tužiteljice od 23. prosinca 2003.god. Račun br. 45/03 od 01.listopada 2003.god., Dopis tužiteljice od 01.listopada 2003.god., Račun br. 16/03 od 03. travnja 2003.god., Dopis tužiteljice od 03. travnja 2003.god., Račun br. 12/03 od 28. ožujka 2003.god., Dopis tužiteljice od 28. ožujka 2003.god., Račun br. 33/02 od 13. rujna 2002.god., br. 32/02 od 12. rujna 2002.god., Dopis tužiteljice od 12. rujna 2002.god., Račun br. 28/02 od 19. srpnja 2002.god., Dopis tužiteljice od 19. srpnja 2002.god., Račun br. 26/02 od 04. srpnja 2002.god., Dopis tužiteljice od 16. srpnja 2002.god., O. P. uprave, P. ured S., I. K.

Kl. 410-01/2017-01/195, Ur.br. 513-07-17-11/2017-2 od 19.prosinca 2017.god., Dopis S. d.o.o. S. od 13.veljače 2018.god., K. I.-neplaćeni računi za razdoblje od 01.01.2015. do 21.12.2015.god. S. d.o.o. S., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda–neslužbena kopija sa stanjem na dan 20.11.2018.god., te spise predmeta ovog suda posl.br. Povrv-1063/20 (ex. Povrv-1390/17), IP-10/07 i Pi- 869/12, te izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka na raspravom ročištu dana 15.veljače 2018.godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u dalčjnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 763, da se Ugovorom o nalogu obvezuje i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove (st.1). Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa (st. 2).

U odredbama čl. 776 ZOO-a, propisano je da ako nije drukčije ugovoreno, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla (st. 1). Ako je nalogoprimac bez svoje krivnje samo djelomično obavio nalog, ima pravo na razmjerni dio naknade (st. 2).

Pregledom priloženog predmetnog računa tužiteljice br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015. god., koji je dospio za plaćanje dana 07. kolovoza 2015. god., utvrđeno je da je isti ispostavljen za pravne usluge u predmetu posl. br. I P-10/07, po cijeni od 29.182,00 kn, a što sa troškovima PDV-a u iznosu od 7.295,50 kn, iznosi ukupno 36.,477,590 kn. Na računu je u podnožju ručno ispisan iznos od 5.000,00 kn i datum 29.09.15.

Nadalje je pregledom spisa predmeta ovog suda posl. br. I P-10/07, utvrđeno da je pravomoćnim rješenjem i presudom istog posl. broja od 19. prosinca 2013. god., u tom sporu tužitelju M. M. (tuženik u predmetnom sporu), zastupanom po pun. L. K. odvj. u S. (tužiteljica u predmetnom sporu), dosuđen parnični trošak u iznosu od 119.033,00 kn.

U obrazloženju odluke o parničnom trošku se između ostaloga, navodi da je tužitelju M. M. (tuženik u predmetnom sporu), između ostaloga priznat i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 29. 10. 2008. god., (125 bod.), 05.

12. 2008. god., (500 bod.), 26. 02.2009. god., (500 bod.) i 15. 02. 2012. god., (500 bod.), te za sastav podnesaka od 05. 11. 2012. god., 17.12. 2012. god., i 14.02. 2013. god., (sve po 500 bod.), sve uvećano za 25% PDV-a.

Pregledom priložene dokumentacije je utvrđeno da je tužiteljica prethodno (prije ispostavljanja predmetnog računa br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015. god.), ispostavila tuženiku i druge račune za svoje odvjetničke usluge, i to između ostalih, i račun br. 18/07 od 24. srpnja 2007.god., račun br. 48/07 od 17. prosinca 2007.god., račun br. 36/08 od 21. srpnja 2008.god., račun br. 28/09 od 31. srpnja 2009.god., račun br. 26/10 od 17. lipnja 2010.god., račun br. 04/12 od 27.siječnja 2012.god., račun br. 33-1-1 od 21. srpnja 2014.god., i račun br. 14-1-1 od 21. travnja 2015. godine.

Kako je već navedeno, presudom ovog suda posl.br. Povrv-1466/17 od 06.studenog 2018.god., ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. P., posl.br. Ovrv-25/17 od 09.siječnja 2017.god., a tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, ali je Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl.br. 11 Gž-143/2019-2 od 24. kolovoza 2020. god., ista presuda ukinuta i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U ukidnoj odluci suda drugog stupnja se između ostalog, navodi da je predmet ove parnice koja je proistekla iz ovršnog postupka u potraživanju naknade za uslugu zastupanja koju je tužiteljica (kao odvjetnica i punomoćnica tuženika) izvršila za tuženika u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: P-10/07.

Prvostupanjski sud navodi da je između parničnih stranaka bilo nesporno da je tužiteljica zastupala M. M. kao vlasnika obrta A. u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: IP-10/07, da mu je ispostavljala račune po obavljenim radnjama, i da joj tuženik nije platio račun broj 27-1-1 od 30. svibnja 2015. godine. Sporna je bila osnova i visina tužbenog zahtjeva, a prije svega, pasivna legitimacija tuženika. Sud nakon ocjene provedenih dokaza, smatra nesumnjivo utvrđenim da tužiteljica s tuženikom nije imala zaključen ugovor o zastupanju, niti je tuženik izdao tužiteljici punomoć za izvršenje bilo kakve radnje u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: IP-10/07, već je tužiteljica obavljala radnje isključivo u ime i za račun M. M., kao vlasnika armiračkog obrta A. a

ne tuženika. Kako tuženik nije izdao nalog, niti punomoć tužiteljici za zastupanje u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: P-10/07, to ne postoji obveza tuženika da tužiteljici naknadi troškove na ime zastupanja, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev (ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi).

U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se tužiteljica poziva u žalbi djelomičnim reproduciranjem sadržaja te bitne povrede. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Međutim, zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica s tuženikom nije imala zaključen ugovor o zastupanju, niti je tuženik izdao tužiteljici punomoć za izvršenje bilo kakve radnje u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: IP-10/07, već je tužiteljica obavljala radnje isključivo u ime i za račun M. M., kao vlasnika armiračkog obrta A. a ne tuženika (kao fizičke osobe), za sada se ne može prihvatiti kao pravilan.

U pravu je tužiteljica kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud pravi razliku između fizičke osobe, i tuženikovih prava i obveza koje je imao obrt A. iako je u Zakonu o obrtu izrijekom utvrđeno da obrt nema pravnu osobnost, i da za obveze obrta odgovara ovlaštenik, nositelj obrta cjelokupnom svojom imovinom.

Naime, sukladno odredbi čl. 2 st. 1. Zakona o obrtu (NN br. 143/13; 127/19 i 41/20), obrt je u smislu tog Zakona samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa čl. 8. tog Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometnom ili pružanjem usluga na tržištu, a sukladno odredbi čl. 4. tog Zakona, obrtnik je u smislu tog Zakona fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz čl. 2. st. 1. tog Zakona, u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa (prihvaćanjem prigovora o pasivnoj legitimaciji tuženika), činjenično stanje u vezi osnove i visine tužbenog zahtjeva, ostalo je neutvrđeno, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji se tužiteljica također poziva u žalbi.

Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a prihvaćena je žalba tužiteljice, ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će polazeći od činjenice da obrt nema pravnu osobnost, ponovno raspraviti predmet spora, te ocijeniti predložene dokaze, kako bi mogao na pravilan i zakonit način odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Ovaj sud sada u potpunosti prihvaća pravno stajalište sadržano u ukidnoj odluci drugostupanjskog suda, a sve obzirom da tuženik kao vlasnik obrta A. nema pravnu osobnost, odgovara za obveze obrta svojom vlastitom imovinom

jednako kao i za obveze koje ga terete kao fizičku osobu.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Predmetni račun br. 27-1-1 od 30 .07. 2015. god., dospio je za plaćanje dana 07. kolovoza 2015. god., dok je predmetna tužba podnesena dana 09. siječnja 2017. god., dakle tužba je podnesena tijekom petogodišnjeg općeg zastarnog roka propisnog odredbom čl. 225 ZOO-a, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja, odbijen kao neosnovan.

Tijekom ponovno provedenog postupka, na raspravnom ročištu dana 28.siječnja 2021.god., tužiteljica navodi da se ovaj spor vodi radi djelomično neplaćenog računa br. 27-1-1 od 30. 07. 2015. god., koji je ispostavljen na iznos od 36.477.50 kn, a odnosi se na pravne usluge u predmetu pod pos.br. IP-10/07. Kako je tuženik po tom računu podmirio iznos od 5.000,00 kn, ovrhom je zatraženo podmirenje preostalog tužbenog iznosa u visini od 31.477,50 kn. Iz dopisa i računa koji prileže spisu, razvidno je da je tuženik po računima platio tužiteljici 70.967,50 kn za zastupanje u predmetu pod posl. br. IP-10/07. Kako je sud u tom parničnom postupku, tužiteljici za zastupanje tuženika priznao iznos od 109.205,00 kn, proizlazi da je dug tuženika prema tužiteljici u tom predmetu 33.237,50 kn, od čega tužiteljica u ovom postupku traži da joj se podmiri iznos od 31.477,50 kn.

U podnesku od 12. veljače 2021. god., tužiteljica je sačinila specifikaciju pravnih usluga po predmetnom računu br. 27-1-1 od 30.srpnja 2015. god., u iznosu od ukupno 38.645,00 kn, navodeći da joj nije plaćeno zastupanje na ročištu 29.10. 2008. god., (125 bod. + PDV 22% = 1.250,00 kn + 275,00 kn = 1525,00 kn), 05. 12. 2008. god., (500 bod. + PDV 22% = 5.000,00 kn + 1.100,00 kn = 6.110,00 kn), 26.02.2009. god., (500 bod. + PDV 22% = 5.000,00 kn + 1.100,00 kn = 6.110,00 kn), 15.02. 2012. god. (500 bod. + PDV 23% = 5.000,00 kn + 1.150,00 kn = 6.150,00 kn), sastav podneska 05.11. 2012. god., (500 bod. + PDV 25% = 5.000,00 kn + 1.250,00 kn = 6.250,00 kn), sastav odgovora na protutužbu (podneska) od 17. 12. 2012. god., (500 bod. + PDV 25% = 5.000,00 kn + 1.250,00 kn = 6.250,00 kn) i sastav podneska od 14. 02. 2013. god. (500 god. + PDV 25% = 5.000,00 kn + 1.250,00 kn = 6.250,00 kn). Ukupno 38.645,00 kn. Navodi da je sve navedene radnje ovaj sud priznao u prvostupanjskoj presudi posl. br. IP-10/07 od 19.prosinca 2013.god., a tužiteljici nisu plaćeni.

Nadalje navodi da je račun br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015.god., ispostavljen na iznos od 36.477,50 kn, od čega je tuženik podmirio iznos od 5.000,00 kn, te se ovaj spor vodi radi podmirenja preostalog iznosa od 31.477,50 kn.

Tužiteljica ističe da na okolnost visine potraživanja, u spisu prileže dopisi koje je uputila tuženiku, u kojima su specificirane usluge koje je za njega vršila, kao i iznos koji mu se naplaćuje za pojedinu uslugu, te računi koji se odnose na te usluge. Kako se svi računi koji prileže spisu ne odnose na usluge izvršene u predmetu ovog suda posl.br. IP-10/07, ovdje navodi koje usluge i iznosi su naplaćeni u tom predmetu po pojedinim računima, i to Račun br. 18/07 od 24.07.2007.god., u iznosu od ukupno 9.150,00 kn, br. 48/07 od 17.12.2007.god., u iznosu od ukupno 3.050,00 kn, br. 36/08 od 21.07.2008.god., u iznosu od ukupno 4.575,00 kn, br. 28/09 od 31.07.2009.god., u iznosu od ukupno 5.490,00 kn, br. 26/10 od 17.06.2010.god., u iznosu od ukupno 1.845,00 kn, br. 4/12 od 27.01.2012.god., u iznosu od ukupno 12.607,50 kn, br. 33-1-1 od 21.07.2014.god., u iznosu od ukupno 14,250,00 kn, i br. 14-1-1 od 21.04.2015.god., u iznosu od ukupno 20.000,00 kn, a što sveukupno iznosi 70.967,50 kn.

Tuženiku je ispostavljeni predmetni račun br. 27-1-1 od 30 .07. 2015. god., na iznos od ukupno 36.477,50 kn, a kako je tuženik temeljem predmetnog računa podmirio iznos od 5.000,00 kn, to je od ovog računa preostao neplaćeni iznos od 31.477,50 kn, zbog kojega je i pokrenut ovaj spor.

Iz sačinjenog popisa izvršenih usluga i ispostavljenih računa je razvidno da je tuženik tužiteljici isplatio ukupni iznos od 70.967,50 kn, te 5.000,00 kn od dužnog iznosa po predmetnom računu br. 27-1-1 od 30.srpnja 2015.godine. Dakle, ukupni podmireni iznos za zastupanje u predmetu posl.br. IP-10/07 je 75.967,50 kn. Kako je za neke usluge tuženik podmirio akontaciju (dakle, samo dio iznosa koji će biti naplaćen za uslugu), a neke usluge uopće nije platio tijekom postupka (među ostalim, nije platio zastupanje na ročištima od 29.10.2008. god., 05.12.2008.god., 26.02.2009.god., 15.02.2012.god.,), to mu je tužiteljica ispostavila račun br. 27-1-1 od 30. 07. 2015. godine.

Iz presude posl.br. IP-10/07 od 19. prosinca 2013.god., proizlazi da je sud tužitelju priznao za zastupanje po punomoćniku i sastav podnesaka, iznos od 109.205,00 kn (uvećan za trošak vještačenja u iznosu od 2.730,00 kn i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 7.098,00 kn, sveukupno 119.033,00 kn).

Kada se dovede u vezu iznos od 75.967,50 kn, kojeg je tuženik podmirio tužiteljici prema gore navedenim računima, i iznos od 109.205,00 kn, koliko je prvostupanjskom presudom priznato za zastupanje ovdje tuženika po punomoćniku, proizlazi da dug tuženika prema tužiteljici za zastupanje u predmetu posl.br. IP- 10/07, iznosi 33.237,50 kn, od čega je tužiteljica zatražila plaćanje iznosa od 31.477,50 kn.

Kod takvog činjeničnog stanja, tužiteljica predlaže da sud izvrši uvid u priložene račune, te prihvati u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno održi na snazi rješenje kojim je izdan platni nalog, u dijelu kojem se traži da se naloži tuženiku da na ime dospjele tražbine isplati tužiteljici iznos od 31.477,50 kn s pripadajućim kamatama, kao i u dijelu kojim je naloženo da naknadi troškove ovršnog postupka, te troškove parničnog postupka.

Na raspravnom ročištu dana 25. ožujka 2021.god., tuženik u odnosu na zaprimljeni podnesak tužiteljice od 12. veljače 2021. god., navodi kako isti osporava u cijelosti jer nije u skladu sa utuženim računima iz prvotnog prvostupanjskog postupka. Posebno navodi da je tuženik sve radnje, a za koje je tužiteljica istoga zastupala, plaćao odmah po obavljanju istih, pa tako smatra da je ovakav tužbeni zahtjev neosnovan.

Slijedom svega navedenog, valja primijetiti da tužiteljica navodi da je tuženiku prethodno ispostavila račune za odvjetničke usluge zastupanja u predmetu ovog suda posl. br. I P -10/07, i to račun br. 18/07 od 24.07.2007.god., u iznosu od ukupno 9.150,00 kn, račun br. 48/07 od 17.12.2007.god., u iznosu od ukupno 3.050,00 kn, račun br. 36/08 od 21.07.2008.god., u iznosu od ukupno 4.575,00 kn, račun br. 28/09 od 31.07.2009.god., u iznosu od ukupno 5.490,00 kn, račun br. 26/10 od 17.06.2010.god., u iznosu od ukupno 1.845,00 kn, račun br. 4/12 od 27.01.2012.god., u iznosu od ukupno 12.607,50 kn, račun br. 33-1-1 od 21.07.2014.god., u iznosu od ukupno 14,250,00 kn, i račun br. 14-1-1 od 21.04.2015.god., u iznosu od ukupno 20.000,00 kn, a što sveukupno iznosi 70.967,50 kn, te potom ističe da kako je za neke usluge tuženik podmirio akontaciju (dakle, samo dio iznosa koji će biti naplaćen za uslugu), a neke usluge uopće nije platio tijekom postupka (među ostalim, nije platio zastupanje na ročištima od 29.10.2008. god., 05.12.2008.god., 26.02.2009.god., 15.02.2012.god.,), to mu je tužiteljica ispostavila predmetni račun br. 27-1-1 od 30. 07. 2015. godine.

Međutim, pregledom priloženih računa tužiteljice koje je ispustila tuženiku za svoje odvjetničke usluge, i to upravo onih računa koji se prema navodima tužiteljice odnose na usluge zastupanja u predmetu ovog suda posl. br. I P-10/07, i to račun br. 18/07 od 24. srpnja 2007.god., račun br. 48/07 od 17. prosinca 2007.god., račun br. 36/08 od 21. srpnja 2008.god., račun br. 28/09 od 31. srpnja 2009.god., račun br. 26/10 od 17. lipnja 2010.god., račun br. 04/12 od 27.siječnja 2012.god., račun br. 33- 1-1 od 21. srpnja 2014.god., i račun br. 14-1-1 od 21. travnja 2015. god., utvrđeno je da se na njima nigdje ne navodi da bi se odnosili samo na akontaciju (dio dužnog iznosa koji će biti naplaćen za uslugu).

Osim toga, tužiteljica navodi da je dakle, tuženiku prethodno ispostavila naprijed navedenih osam računa za odvjetničke usluge zastupanja u predmetu ovog suda posl. br. I P -10/07, ali je u samo četiri dopisa od 31. srpnja 2009.g., 10. lipnja 2010.g., 22. ožujka 2012.g. i 25. srpnja 2014.g., u privitku kojih su dostavljeni računi, naznačeno da se na ime akontacije za pravne radnje u predmetu pod br. IP-10/07, imaju isplatiti naznačeni iznosi.

Naime, činjenica da je pravomoćnim rješenjem i presudom ovog suda posl. br. I P-10/07 od 09. prosinca 2013. god., tužitelju M. M. (tuženik u predmetnom sporu), zastupanom po pun. L. K. odvj. u S. (tužiteljica u predmetnom sporu), dosuđen parnični trošak u iznosu od 119.033,00 kn, ne upućuje nužno na zaključak da će tužiteljica kao ovlašteni punomoćnik ispostavljati tuženiku i račune za odvjetničke usluge zastupanja u tom sporu, upravo u iznosu dosuđenog mu parničnog troška od strane ovog suda, a ovo osobito stoga što su stranke u spornom vremenskom razdoblju bile u dugogodišnjim korektnim poslovnim odnosima baziranim na obostranom povjerenju.

Da je tako, ukazuju i navodi tužiteljice, da kada se dovede u vezu iznos od 75.967,50 kn, kojeg je tuženik podmirio tužiteljici prema gore navedenim računima, i iznos od 109.205,00 kn, koliko je prvostupanjskom presudom priznato za zastupanje ovdje tuženika po punomoćniku, proizlazi da dug tuženika prema tužiteljici za zastupanje u predmetu posl.br. IP-10/07, iznosi 33.237,50 kn, od čega je tužiteljica zatražila plaćanje iznosa od 31.477,50 kn.

Ovaj sud stoga cijeni da je tuženik ostao dužan tužiteljici na ime zastupanja u predmetu ovog suda posl. br. I P-10/07, isplatiti nagradu za obavljene odvjetničke usluge za koje tužiteljica navodi da uopće nisu plaćene od strane tuženika, i to za zastupanje na ročištu od 29.10. 2008. god., 1.525,00 kn (PDV 22%), zastupanje na ročištu od 05. 12. 2008. god., 6.110,00 kn (PDV 22%), zastupanja na ročištu 26. 02. 2009. god., 6.110,00 kn (PDV 22%), i zastupanje na ročištu 15. 02. 2012.god., 6.150,00 kn (PDV 23%), a što sveukupno iznosi 19.895,00 kn.

Tužiteljici je dakle, iz osnova odvjetničke nagrade za zastupanje tuženika na ročištima od 29.10.2008. god., 05.12.2008.god., 26.02.2009.god., i 15.02.2012.god., u predmetu ovog suda posl. br. I P -10/07, zajedno sa troškovima PDV-a, priznat novčani iznos u visini od 19.895,00 kn. Tužiteljici su na dosuđeni iznos odvjetničke nagrade, priznate i pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća predmetnog računa br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015.god., tj. od dana 08. kolovoza 2015. god., pa do isplate, dok je u odnosu na više zatraženi iznos od 11.582,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 08. kolovoza 2015. god., pa do isplate, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Radi svega navedenoga, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/93, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, i 70/19). Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, i to za sudske pristojbe, sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi, te zastupanje po punomoćniku, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici imajući u vidu pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 07. svibnja 2021. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika