REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 24 Pž-5375/2020-1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Lorenza Jagera 5, kojega zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 9.777,83 kn, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1245/2019-33 od 26. listopada 2020., 5. svibnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1245/2019-33 od 26. listopada 2020.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 9.777,83 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci presude, te da mu naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.018,75 kn sa zateznom kamatom od 26. listopada 2020. pa do isplate.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik. Presudu pobija zbog bitne povrede odredaba postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom žalbenom sudu pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije dao odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 9.777,83 kn, a koji iznos predstavlja iznos kojeg je ĆL platio na ime redovnih kamata prema Ugovoru o kreditu kojeg je s tuženom zaključio 30. studenog 2006. na iznos od 11.945,63 CHF u protuvrijednosti kuna, a koji dio Ugovora je po tvrdnji tužitelja ništetan, zbog čega je tužena dio iznosa koji je plaćen na ime redovne kamate stekla bez pravne osnove.

7. Među strankama nije sporno da je Ugovorom o kreditu broj 158-50-3821477 od 30. studenoga 2006. tužena odobrila ĆL dugoročni kredit za kupnju automobila u iznosu od 11.945,63 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa sedmogodišnjim rokom otplate. Nije sporno da je korisnik kredita 7. lipnja 2019. sklopio s tužiteljem Ugovor o ustupu tražbine nastale po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

8. Između stranaka je sporno je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, aktivna legitimacija te osnova i visina tužbenog zahtjeva.

9. Tijekom postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su ĆL i tuženica zaključili 30. studenoga 2006. Ugovor o kreditu broj 158-50-3821477, kojim je korisniku odobren kredit u iznosu od 11.945,63 CHF s ugovorenom kamatom od 5.95% godišnje i da je kredit otplaćen u cijelosti.

- da je ĆL zbog takve odredbe o ugovornoj kamati platio određeni iznos bez pravne osnove jer je redovna kamata za cijelo vrijeme trajanja njihovog ugovornog odnosa trebala iznositi 3,95% godišnje,

- da je u odnosu na eventualni iznos preplaćene redovne kamate provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Milana Vukičevića, dr.sc. iz društva FINHOL d.o.o. koji je utvrdio da je ĆL preplatio iznos od 12.277,60 kn, a koji iznos predstavlja razliku između stope dopuštene kamate od 3,95% i stope ugovorne kamate koju je tuženica temeljem navedene odredbe

Ugovora određivala u tom periodu naplaćivala,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje IV-tužene) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, a da zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata glasi: „U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja….“,

- da su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđeni odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i

- da je tužitelj s ĆL **.**.2019. sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim je ĆL ustupio tražbinu tužitelju i to prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice kredite uz švicarski franak, sukladno spomenutom Ugovoru o kreditu

10. Na temelju navedenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je odredba ugovora o redovnoj kamati koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o visini stope takvih kamata ništetna, s obzirom da je takvom odredbom došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, a da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15; dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a zbog čega je utvrđeni iznos od 9.777,83 kn, kojeg je ĆL platio na ime redovne ugovorne kamate u odnosu na iznos kojeg je trebao platiti da je redovnu kamatu plaćao po stopi od 3,95% godišnje, tuženica stekla bez pravne osnove sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO).

11. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare kao neosnovan iz razloga što je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare, a po kojoj je i donesena pravomoćna presuda od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. godine poslovni broj Pž-7129/13, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014. nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

12. Nadalje, tuženica neosnovano smatra da je prvostupanjski sud bio dužan provoditi dokazni postupak za konkretan slučaj jer da se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini.

13. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika (kao četvrtotužena bila je i tuženica iz ovog postupka) u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu na četvrtotuženicu (tuženica u ovom postupku) tužbeni zahtjev je glasio:

„ Utvrđuje se da je četvrtotužena R. A. d.d. u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“. U točki 9. izreke navedene presude nalaženo je svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda, dok im je u točki 10. izreke zabranjeno takvo ili slično postupanje u buduće.

15. Prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

16. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu čl. 80. ZOO-a kojom je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak ni kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Stoga, tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu, prema mišljenju i ovog suda, ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Ugovor o cesiji u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine s ĆL kao potrošača, na tužitelja. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. S obzirom na to da Ugovor o ustupu tražbine od 7. lipnja 2019. ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom, te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima aktivnu legitimaciju, te je tuženikov prigovor ocijenio neosnovanim.

17. Stoga razlozima svoje žalbe tuženica nije dovela u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

18. Pravilna je i zakonita i odluka o troškovima postupka te je u skladu s odredbom čl. 154. st. 3., čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), te Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine„ broj 74/95, 110/15).

Zagreb, 5. svibnja 2021.

Sutkinja

Kamelija Parać