REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1147/2021-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Zagreb, Borongajska cesta 83d, OIB: 36612267447, zastupanog po punomoćnicima Mari Mihočeviću i Denisu Bajsu, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs, Zagreb, protiv tuženika Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Zagreb, F. Andrašeca 18a, OIB: 44542870641, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-741/2018-4 od 1. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1031/17-28 od 19. travnja 2018., na sjednici održanoj 5. svibnja 2021.,
r i j e š i o j e:
I. Dopušta se tuženiku revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-741/2018-4 od 1. prosinca 2020. zbog pravnog pitanja koje glasi:
„Postoji li obveza suda da u slučajevima utvrđivanja odgovornosti za isplatu pravične novčane naknade neimovinske štete na temelju čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18): (a) provede test proporcionalnosti odnosno stavi pitanje povrede prava na čast i ugled u odnos s pravom tuženika na slobodu izražavanja i slobodu mišljenja, te da pri donošenju odluke jasno razlikuje vrijednosne sudove od činjeničnih tvrdnji u smislu dokazivanja njihove istinitosti, i (b) provede test nužnosti takvog ograničenja slobode izražavanja u pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir kontekst štrajka i posljedice koje bi takvo ograničenje slobode izražavanja imalo na buduće kolektivne sporove sindikata i poslodavaca, sve radi odgovora na pitanje je li, prema mišljenju suda, takvo ograničenje prava na izražavanje proporcionalno i nužno u demokratskom društvu?“
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tuženik je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-741/2018-4 od 1. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1031/17-28 od 19. travnja 2018., a zbog pet pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
2. Tužitelj u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije poriče sve navode prijedloga i predlaže prijedlog odbaciti kao nedopušten, a podredno odbiti. Traži naknadu troškova odgovora na prijedlog.
3. Prijedlog je dopušten.
4.1. Tuženik u svom prijedlogu ističe slijedeća pitanja:
„1) Ima li tužitelj kao pravna osoba osnovana kao javna ustanova koja obavlja javnu djelatnost u sustavu znanosti i visokog obrazovanja pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete temeljem čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) zbog medijskih objava i izjava tuženog sindikata kojima se javno kritizira rad tužitelja u vezi s poduzetim štrajkom, ako nije dokazano da bị tužitelj pretrpio bilo kakvu štetu, ako sporne medijske objave i izjave nemaju negativnog utjecaja na tužiteljevo poslovanje, te ako sporne medijske objave i izjave tuženog sindikata predstavljaju neznatne povrede prava osobnosti u odnosu na trajno negativno novinarsko izvještavanje o tužitelju?
2) U slučaju kad je nadležno ministarstvo nakon provedbe upravnog nadzora utvrdilo nezakonitost tužiteljevih odluka, postoji li obveza tuženog sindikata da temeljem čl. 217. st. 2. Zakona o radu (NN 93/14,127/17, 98/19) u vezi s čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) plati pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete tužitelju kao poslodavcu u sustavu javnih službi, ako u vezi sa organizacijom i provođenjem štrajka istinito informira javnost o utvrđenoj nezakonitosti tužiteljevih odluka?
3) Postoji li obveza tuženika kao sindikata da temeljem čl. 217. st. 2. Zakona o radu (NN 93/14,127/17, 98/19) u vezi s čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) plati pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete tužitelju kao poslodavcu zbog medijskih objava i izjava zastupnika po zakonu tuženika kojima se javno kritizira rad tužitelja u vezi s poduzetim štrajkom, a koje medijske objave i izjave pismom o najavi štrajka nisu predviđene kao predmet organizacije i poduzimanja štrajka te koje nisu objavljene niti izjavljene u medijima za vrijeme trajanja štrajka?
4) Postoji li odgovornost tuženika kao sindikata da temeljem čl. 217. st. 2. Zakona o radu (NN 93/14,127/17, 98/19) u vezi s čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) plati pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete tužitelju kao poslodavcu zbog medijskih objava i izjava tuženikovog sindikalnog povjerenika kojima se javno kritizira rad tužitelja u vezi s poduzetim štrajkom, a koje medijske objave i izjave pismom o najavi štrajka nisu predviđene kao predmet organizacije i poduzimanja štrajka?
5) Postoji li obveza suda da u slučajevima utvrđivanja odgovornosti za isplatu pravične novčane naknade neimovinske štete temeljem čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18): (a) provede test proporcionalnosti odnosno stavi pitanje povrede prava na čast i ugled u odnos s pravom tuženika na slobodu izražavanja i slobodu mišljenja, te da pri donošenju odluke jasno razlikuje vrijednosne sudove od činjeničnih tvrdnji u smislu dokazivanja njihove istinitosti, i (b) provede test nužnosti takvog ograničenja slobode izražavanja u pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir kontekst štrajka i posljedice koje bi takvo ograničenje slobode izražavanja imalo na buduće kolektivne sporove sindikata i poslodavaca, sve radi odgovora na pitanje je li, prema mišljenju suda, takvo ograničenje prava na izražavanje proporcionalno i nužno u demokratskom društvu?“
4.2. Kao razlog važnosti prvog navedenog pitanja tuženik ukazuje na sudsku praksu Županijskog suda u Osijeku, broj Gž-2284/2009 od 14. travnja 2011., a petog navedenog pitanja na odluke Europskog suda za ljudska prava (Romanenko i drugi protiv Rusije, Toranzo Gomez protiv Španjolske, Frisk i Jensen protiv Danske, Lombardo i drugi protiv Malte, Kharlamov protiv Rusije te Sorguc protiv Turske).
5. Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da je naznačeno pravno pitanje u izreci ovog rješenja važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. Naime, pitanje se odnosi na obvezu provođenje testa nužnosti i testa razmjernosti prema načelnim stajalištima koja je, u svojim presudama koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja, utvrdio Europski sud za ljudska prava, a prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske na koje se poziva tuženik u prijedlogu, zbog čega bi trebalo preispitati sudsku praksu u ovakvim predmetima.
7. Postupajući prema odredbama čl. 387. st. 1. i 5. ZPP vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da preostala naznačena pitanja u prijedlogu nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
8.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja reći da tuženik nije izložio valjane razloge važnosti postavljenog pitanja. Naime, tuženik u prijedlogu navodi da bi u navedenoj odluci Županijskog suda u Osijeku, broj Gž-2284/2009 od 14. travnja 2011. bilo zauzeto pravno shvaćanje da tužitelj kao nositelj javnih ovlaštenja nema pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete ako ne dokaže da mu je stvarna šteta nastala. Međutim, u navedenoj odluci nije zauzeto pravno shvaćanje koje sugerira tužitelj (da nositelj javnih ovlaštenja nema pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti), već je, u okolnostima tog konkretnog slučaja, utvrđeno da iz provedenih dokaza ne proizlaze zaključci o postojanju štete tužitelju niti o odgovornosti tuženika za štetu tužitelju zbog povrede prava osobnosti. Stoga, ne postoji potreba usuglašavanja različite sudske prakse od strane ovog suda putem izjavljene revizije pa postavljeno pitanje nije važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
8.2. Preostala postavljena pitanja (2 – 4) nisu važna pitanja iz razloga što su usko vezane za činjenice i specifične okolnosti ovog konkretnog spora, a tuženik u pitanjima polazi od tvrdnji koje nisu utvrđene u sporu (posebice da bi izjave koje je za vrijeme organiziranja i poduzimanja štrajka iznosio u javnosti bile istinite i točne). Pri tome se napominje i da predlagatelj nije za pitanja označena pod 2. - 4. u prijedlogu određeno obrazložio niti jedan valjani razlog u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP zbog kojeg bi naznačeno pitanje bilo važno i to ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari (što opširno obrazlaže), već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
9. Kako odgovor na prijedlog za dopuštenje reviziji nije radnja potrebna za vođenje spora, na temelju čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog.
10. Zbog sveg iznesenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 5. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
