REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI

SUD U SPLITU ex. vojarna Sv.Križ,

Dračevac

21000 Split

P-6057/2016-76

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić, u pravnoj stvari tužiteljice R. R. iz P., V., F. cesta 72 OIB:….., zastupane po punomoćniku – bratu V. V. iz

R., M.K. 16, a ovaj po punomoćnici J. B., odvjetnici u R., protiv tuženika A. P. iz O., Č. bb OIB:….., zastupanog po

punomoćniku M. K., odvjetniku u S., zbog isplate i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. travnja 2021. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, nadalje u tekstu: ZPP) dana 05. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a koji glasi:

„1. Dužan je tuženik A. P. iz O., Č. bb OIB:…..

isplatiti tužiteljici R. R. iz F., F. cesta 72 OIB:….

regresni iznos novčane tražbine zbog gubitka nekretnine od 9.486.625,61 kn (1.304.900,36 Eur) sa zateznom kamatnom stopom od 15% godišnje počam od 10. rujna 2004. pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da namiri tužiteljici se parnične troškove u iznosu od 93.595,61 kn a sastoji se od sastava tužbe po odvjetnici L. B. iz R. u iznosu od 59.578,00 kn (sa PDV-om) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 15% godišnje počam od 30.07.2007. kao dana podignute tužbe do isplate, sastava žalbe i prigovor sastavljenoj po istoj odvjetnici u iznosu od 29.717,61 kn (sa PDV-om) sa zakonskom zateznom kamatom od 15% počam od 25.04.2005. do isplate, na iznos troška putovanja tužiteljici i punomoćnika na relaciji P. -O.- P. (19.09.2012.g.) u iznosu od 1.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11% počam od 19.09.2012. do isplate, a na trošak puta 1.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11% počam od 22.10.2014. do isplate kao i trošak puta od 1.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11% godišnje počam od 25.11.2014. do isplate i 1.000,00 kn za pristup na ročištu od 16. prosinca 2014.“

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku u roku od 15 dana naknadi trošak postupka u iznosu od 1.250.625,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla dio svog traženja koji glasi:

"Dužan je tuženik A. P. iz O., Č. bb OIB:…..izvršiti

tužiteljici R. R. iz F., F. cesta 72 OIB:….. povrat

pokretnina u posjed, koje se sastoje: kombinirane kavezne baterije tipe C.

I. sa četiri i pet katova ukupnog kapaciteta cca 150.000 1/D pilića godišnje, topli i hladni dio sa svim pratećim elementima i predočenje certifikata o ispravnom stanju pokretnina izdanom po Državnom inspektorati Republike Hrvatske u roku od 15 dana franco dispozicija tužiteljice ili ako to više nije moguće, tuženik se može osloboditi takve obveze ako tužiteljici isplati iznos na ime naknade štete za gubitak pokretnina u iznosu od 1.800.000,00 kn sa 11% zakonskih zateznih kamata godišnje, počam od 10.09.2004. do isplate."

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 30. srpnja 2007. Općinskom sudu u Omišu predala tužbu kojoj je navela kako je tuženik sa Credo bankom d.d. Split sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu broj …… dana 31. srpnja 2002. na iznos od 1.800.000,00 kn sa 11% godišnje kamate, a jedna o garancija namirenja tražbine je bio fiducij na z.č.1368/1 – kuća, dva peradnjaka, tri spremišta, dvorište i šuma od 7.220 m2 upisano u z.k.uložak ….. K.O. P. u vlasništvu tužiteljice. Predmetna garancija da je bila dana od, sada bivšeg, muža tužiteljica. Zbog obiteljskih razmirica tužiteljica da je prestala komunicirati sa suprugom H. P. pa je tek 2005. saznala da je Ugovor o kreditu banka raskinula s tuženikom i krenula u ovrši postupak radi namirenja tražbine tuženika iz njezinih nekretnina. Odmah da je pokušala preko bivšeg supruga i sina intervenirati da banka izvrši naplatu svoje tražbine iz imovine koja je kupljena iz kreditnih sredstava ali sve da je ostalo samo na pokušajima i praznim obećanjima tuženika da će on taj dio riješiti. U rujnu 2006. tužiteljica je stavljena u nemoguću situaciju svakodnevnim pozivima iz banke kao i ovršnim postupkom koji je bio u tijeku a pokušaj da na tržištu postigne stvarnu cijenu i namiri tražbinu postala je nemoguća misija jer su svi potencijalni kupci kalkulirali i čekali drugo ročište javne dražbe. Suočena sa tom situacijom tužiteljica je stavljena u poziciju da otplati sav ukupno dospjeli dug tuženika a sve to samo da se ne provede ovršni postupak. Stoga da je tužiteljica bila primorana Credo banci d.d. isplatiti iznos od 355.000 EURa kako njena nekretnina ne bi bila prodana putem javne dražbe. Tužiteljica nije postigla tržišnu cijenu a najteža i najbolnija činjenica je bila ta što kuću nije ni mislila prodavati radi čega smatra da je pripada naknada štete koju je prouzročio tuženik ne izvršavanjem ugovornih obveza. Predložila je da sud provede raspravu i donesene presudu kojom bi se tuženika obvezano na isplatu iznosa u protuvrijednosti 255.000EUR u kunama sa kamatom kao i materijalnu štetu u iznosu od 302.214,40 EUR, također u kunskoj protuvrijednosti i sa kamatama. Zatražila je i trošak postupka.

2. Kada se na ročištu za glavnu raspravu 17. veljače 2010. nije pojavila tužiteljica koja je bila uredno pozvana a isto tako niti tuženik to je doneseno rješenje o mirovanju postupka. Nastavak postupka inicirala je tužiteljica podneskom od 17. lipnja 2010.

3. Dana 02. listopada 2014. (30. rujna 2014. predano preporučenom pošiljkom) tuženik je dao odgovor na tužbu ističući slijedeće prigovore: utvrđenja identiteta tužitelja, ovlaštenja i statusa tužitelja kao nasljednika, aktivne legitimacije, pasivne legitimacije, nerazumljivosti i nepotpunosti tužbe, neriješenog prejudicijelnog pitanja, visećeg spora, prekluzije, propuštenog prethodnog ispitivanja tužbe, ne donošenja rješenja o upravljanju postupkom (sve prigovori postupovne prirode) te nedopuštene dispozicije stranaka, aktivno građansko pravnog predstavljanja i nastupa u parnici, pasivno građansko pravnog predstavljanja i nastupa u parnici, nedostatka pravnog interesa i pravomoćno presuđene stvari (sve prigovori materijalno pravne prirode) da bi u kasnijem tijeku postupka istakao još i prigovor zastare. Tuženik je čak štoviše kazao da je zaprepašten činjenicom da je ovo tužbe podnesena te je skrenuo pozornost da tužiteljica ničim nije dokazala niti jednu svoju tvrdnju. Naveo je kako je prema Sporazumu o osiguranju tražbine prijenosom vlasništva dužnik bila HRD P. farma P. d.o.o. te je prijenos vlasništva izvršen temeljem rješenje O. suda u O. broj Z-3142/98 od 06. siječnja 1999. radi osiguranja tražbine banke prema upravo naznačenom poslovnom subjektu. Također je istakao i to da je predmetnu nekretninu tužiteljica stekla zajedno sa bivšim suprugom H. P. te je istu zajedno s njim prenijela, odnosno prenijela pravo vlasništva radi osiguranja tražbine ranije naznačene pravne osobe na C. banku d.d. još 1999. što sve ukazuje na osnovanost prigovora zastare. Tuženik doista nije bi u nikakvom poslovnom odnosu sa tužiteljicom.

4. Podneskom od 18. listopada 2014. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da je predložila da se tuženika obveže na plaćanje regresnog iznosa novčane tražbine u visini od 9.486.625,61 kn ili 1.304.900,36Eur-a sa kamatnom stopom od 10. rujna 2004. do isplate.

5. Novo uređenje tužbenog zahtjeva tužiteljica je predstavila u svom podnesku od 20. studenog 2014. kada je od tuženika zatražila isplatu regresnog iznos zbog gubitka nekretnine u iznosu od 9.486.625,61 kn sa kamatama, povrat pokretnina, izgubljenu zaradu i to u visini 3.600.000,00 kn, naknadu na ime satisfakcije u iznosu od 500.000,00 kn sa pravom tužiteljice da objavi presudu u sredstvima javnog informiranja i troškove postupka.

6. Podneskom od 03. prosinca 2014. tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu naknade štete za gubitak pokretnina i to u iznosu od 1.800.000,00 kn.

7. Međutim, uređenjima tužbenog zahtjeva tužiteljice tu nije bio kraj jer je na ročištu za glavnu raspravu što je kod suda održano 16. prosinca 2014. uredila tužbeni zahtjev putem svog punomoćnika na način da je kao svoj tužbeni zahtjev zadržala zahtjeve iznijete pod toč.I.,II. i III. petita tužbenog zahtjeva u podnesku od 20. studenog 2014. dok je toč.IV. petita tužbenog zahtjeva ostao tužbeni zahtjev iz podneska od 28.studenog 2014., a toč.V. petita tužbenog zahtjeva postala je potraživanje parničnog troška.

8. Odlučujući u gore opisanoj pravnoj stvari, Općinski sud u Splitu je dana 28. siječnja 2015. donio presudu pod poslovnom oznakom i brojem P-1784/2009 kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i istu je obvezao na naknadu parničnih troškova tuženiku. Potpunu i pravodobnu žalbu uložila je tužiteljica na opisanu odluku, a Županijski sud u Splitu je dopisom od 22. veljače 2016. vratio spis radi donošenja dopunske presude jer nije bilo odlučeno o dijelu tužiteljičinog zahtjeva za naknadu na ime satisfakcije u paušalnom iznosu od 500.000,00 kuna, sa pravom tužiteljice da može objaviti ovu presudu u sredstvima javnog informiranja na trošak tuženika. Nakon toga sud je dana 16. ožujka 2016. donio dopunsku presudu kojom je odbio i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice. Županijski sud u Splitu je dana 27. listopada 2016. donio presudu i rješenje pod poslovnom oznakom i brojem Gž- 584/2015 kojom je odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu te je potvrdio prvostupanjsku odluku u točkama I. 3. te I. 4. njene izreke kao i dopunsku presudu, dok je djelomično uvažio žalbu tužiteljice te je ukinuo prvostupanjsku presudu u točci I. 1., djelomično je prihvatio žalbu i tuženika i tužiteljice te je vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i dio presude pod točkom I. 5. kao i pod točkom II. (odluku o trošku).

9. U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o dugoročnom kreditu broj 3210002679 od 31. srpnja 2002., prijedlog za ovrhu što ga je Općinskom sud u Opatiji kao ovrhovoditelj podnio Credo banka d.d. Split a protiv dužnika A. P.

i ovršenika R. P., H. P. i A. P. a sve zbog naplate

novčane tražbine, Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine i pokretnina od 02. kolovoza 2002.g., potvrdu privatne isprave J. bilježnika u R. D. P., potvrdu ovršnosti J. bilježnika u R. D.

P., potvrdu istog J. bilježnika pod br. OU-799/04-2, nalaz i mišljenje vještaka Z. ing. R. iz kolovoza 2004. Predugovor o kupoprodaji nekretnine od 21. rujna 2006., Sporazum o namirenju od 21. rujna 2006., Kupoprodajni ugovor od 02. lipnja 2008., zapisnik sastavljen kod Općinskog suda u Opatiji 08. prosinca 2011. u predmetu pod posl. br. 7 Ovr-387/04, prijedlog za izvansudsku nagodbu što ga je tužiteljica uputila pun. tuženika 08. listopada 2012., izvadak iz zemljišne knjige za z.u. 125 k.o. Puharska, Rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 21. kolovoza 2001., Rješenje Općinskog suda u Opatiji od 31. svibnja 2001. doneseno pod brojem Z-1542/01,Rješenje Općinskog suda u Opatiji od 15. prosinca 2009. doneseno pod poslovnim brojem VI- Ovr-387/04-42, nalaz vještaka dipl.ing.arh. D. Z. od 20. veljače 2008.,

rješenje Općinskog suda u Opatiji od 03. travnja 2012. kao i rješenje Županijskog suda u Rijeci od 20. veljače 2013. doneseno pod br. Gž-4127/12-2, obavijest ODO-a Split od 26. kolovoza 2013., Zaključak Općinskog suda u Opatiji od 29. rujna 2009. U nastavku ovog postupka zatražen je i pregledan spis Općinskog suda u Opatiji Ovr- 387/04 odnosno Ovr-5170/15, spisi J. bilježnika u R. D. P. O.-

798/04 i OU-799/14, preslik upisnika vezano uz ovjeru potpisa OV-12904/2002, obavijest i dokumentacija pribavljena od Credo banke d.d. u stečaju (Ugovor o dugoročnom kreditu broj 3210002679, konto kartica kredita istog broja te konto kartica 2601-obveze u obračunu), rješenje Općinskog suda u Opatiji od 19. ožujka 1969., analizu investicijskog programa, korespondenciju CLEVER BAUEN Gmbh Austria i ADI COMMERCE d.o.o. te V. V. i S. P. iz 2008.

kao i pismo namjere, spis Općinskog suda u Rijeci P-2177/2013 (u kojem je u tijeku postupka saslušana tužiteljica-zapisnik od 14. travnja 2016.), pregledan je povijesni izvadak predmetne nekretnine te je proveden dokaz uzimanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije M. J.

10. Zahtjevi tužiteljice nisu osnovani. 11.

Stranke su popisale trošak.

12. Prije iznošenja razloga koji su doveli do donošenja odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice valja tek napomenuti da je prvom prvostupanjskom odlukom, a koja je nosila poslovnu oznaku i broj P-1784/09 sud odlučio i o dijelu zahtjeva tužiteljice, počinivši bitnu povredu, a koji zahtjev se odnosio na odustanak od dijela tužbenog zahtjeva da je dužan tuženik A. P. iz O., Č. bb

OIB:….. izvršiti tužiteljici R. R. iz F., F. cesta 72

OIB:…. povrat pokretnina u posjed, koje se sastoje: kombinirane kavezne baterije tipe Casagrande Italija sa četiri i pet katova ukupnog kapaciteta cca 150.000

1/D pilića godišnje, topli i hladni dio sa svim pratećim elementima i predočenje certifikata o ispravnom stanju pokretnina izdanom po Državnom inspektorati Republike Hrvatske u roku od 15 dana franco dispozicija tužiteljice ili ako to više nije moguće, tuženik se može osloboditi takve obveze ako tužiteljici isplati iznos na ime naknade štete za gubitak pokretnina u iznosu od 1.800.000,00 kn sa 11% zakonskih zateznih kamata godišnje, počam od 10.09.2004. do isplate, jer je podneskom od 28. studenog 2014. tužiteljica doista povukla zahtjev, ali je zatražila naknadu štete od tuženika za iznos od 1.800.000,00 kuna. Stoga je valjalo o tome dijelu njenog tužbenog zahtjeva odlučiti kao u izreci ove odluke, odnosno rješenja.

13. Predmet ovog postupka su zahtjevi tužiteljice i to zahtjev tužiteljice za naknadom štete (isplatom) zbog gubitka nekretnina, zbog izgubljene zarada u razdoblju od 2004.-2014. i isplata naknade štete zbog gubitka pokretnina.

14. U svemu proizlazi da tužiteljica u naravi od tuženika potražuje naknadu štete. To tim više što na više načina je tijekom postupka spominjala dolozno postupanje tuženika, čak štoviše spominjale su se i kvalifikacije kaznenih djela kao npr. prevare. Dakle, na ovu pravnu stvar valjalo bi primijeniti odredbu čl.154.st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, nadalje u tekstu:ZOO/91) koja je u primjeni temeljem odredbe čl.1163.st.1.i čl.1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 nadalje u tekstu ZOO/05) koja propisuje da tko drugom uzrokuje štetu je istu dužan nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

15. U svom odgovoru na tužbu tuženik je iznio čitav niz prigovora i to kako onih postupovne prirode tako i onih materijalno pravne prirode. Odbijanje svakog od pojedinačno iznijetih prigovora uzelo bi previše vremena i mjesta pa se drži nužnim tek navesti da što se tiče identiteta tužitelja tj. tužiteljice ono za sud nije upitno jer je tužiteljica doprinijela svoj OIB. Što se tiče eksceptio hereditas prigovora za istaći je da nije jasno o kakvom to statusu tužiteljice kao nasljednika tuženik uopće govori. Tužiteljica je svoj aktivni legitimitet dokazala jer je pregledom Sporazuma o osiguranje novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine i pokretnina više nego jasno, vezano za njezine tužbene zahtjeve, da su isti proizišli iz poslovno-građanskog odnosa što su ga međusobno imali Credo banka d.d., A. P. te R. P. i H. P.. Isto to obrazloženje vrijedi i za prigovor pasivne

legitimacije. Tužiteljica je postavila tužbu i tužbene zahtjeve tako kako je postavila, čak štoviše sud joj je dozvolio i dopustio da svoje tužene zahtjeve uređuje u više navrata tijekom postupka rukovodeći se odredbom ZPP-a da se takvo dopuštenje može dati ukoliko će se na taj način trajno riješiti trajni odnos među strankama. Tuženik ničim nije opravdao postavljanje prigovora prejudicijelnog pitanja ili visećeg spora kao i prekluzije, odnosno nije uopće jasno zbog čega je navedene prigovore postavio. Slična je situacija i sa prigovorima materijalno pravne prirode pa čak kada se tiče prigovora pravomoćno presuđene stvari. Summa summarum ispada da je ove prigovore tuženik postavio tek opreza radi i paušalno a kako mu sud nije dopustio da njima odugovlači postupak, nije potrebno dodatno i obrazlagati.

16. Što se pak tiče merituma stvari tek se iz napisane tužbe od 30. srpnja 2007. dade razaznati da su problemi za tužiteljicu, šteta koju ona doživljava, sve kako to sama tvrdi, nastali onog dana kada je tuženik sa Credo bankom d.d. zaključio Ugovor o dugoročnom kreditu broj 3210002679 od 31. srpnja 2002. odnosno točnije rečeno problemi su nastali kada tuženik dug banci nije vratio pa je banka krenula u ovršni postupak radi namirenja tražbine iz prodaje njezinih nekretnina. Doista, pregledom spomenutog ugovora u dugoročnom kreditu jasno se vidi da je tuženik odnosno njegov obrt za auto prijevoz, peradarstvo, trgovinu i proizvodnju „P.“ uzeo kredit od Credo banke d.d. Split u iznosu od 1.800.000,00 kn a kao sredstvo osiguranja dao je dvije bianco mjenice s klauzulom „bez protesta“ potpisane i ovjerene od korisnika avalirane od vlasnika s mjeničnim očitovanjem, jednu vlastitu mjenicu s klauzulom „bez protesta“ avaliranu od supruge s mjeničnim očitovanjima i popisom imovine, dvije bianco zadužnice korisnika u iznosu do 1.000.000,00 kn ovjere kod javnog bilježnika, policu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja na ime A. P. kod K. W. stadische osiguranja d.d. R. vinkulirane u

korist kreditora, fiducij na z.č….. – kuća, dva peradarnika, tri spremišta, dvorište i šuma od 7.220m2 upisani u z.k. ulošku …. k.o. P. u vlasništvu R. P. i fiducij na pokretninama korisnika i to na kombiniranoj kaveznoj opremi za uzgoj pilenki tipa „C.“-I., sa četiri i pet katova, ukupnog kapaciteta 150.000 1/D pilića godišnje, sa sistemom tračnog izgnjojavanja.

17. Analizom provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica od tuženika traži naknadu svekolikih oblika štete jer smatra da je on krivac za štetu koja joj je, kako ona tvrdi nastala. Tužiteljica međutim, nije dokazala da je tuženik bilo poduzimanjem nekih radnji bilo nepoduzimanjem radnji koje su se od njega očekivale, njoj prouzročio štetu. Evidentno je da je zbog nepodmirenog kredita došlo do pokretanja postupka ovrhe pa slijedom navedenog i prodaje nekretnine kojoj je ona bila vlasnica i to možebitno za iznos koji je manji od onog iznosa koji bi se dobio redovnom prodajom takve nekretnine odnosno manje od onog što bi tužiteljica u normalnim okolnostima dobila za takvu nekretnine a moguće je da čak ona ne bi nekretninu ni prodavala odnosno otuđila vlasništvo da nije bilo ovog ovršnog postupka kojeg je banka pokrenula. Međutim, tuženik za to nije kriv. Naime, tužiteljica nije dokazala bi njezin suprug H. P. krivotvorio punomoć kojom je raspolagao kada je sa C. bankom d.d. i obrtom tuženika odnosno tuženikom zaključio S. o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine i pokretnina. K. je J. bilježnik u R. D. P. to i utvrdio, potvrdom

(solemnizacijom) privatne isprave pod brojem O.-974/2002 sa urednom punomoći je u ime i za račun R. P. nastupio H. P. jer je ovjerenu punomoć

iste ovaj J. bilježnik imao na uvidu. Sve da tome i nije tako, a jest, tužiteljica je od strane zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Opatiji dobila rješenje kojim je dopuštena zabilježba odnosno prijenos vlasništva s njenog imena na Credo banku d.d. kako temeljem samog Sporazuma tako i dodatka Sporazumu od 01. svibnja 2001.

18. Tužiteljica dakle, nije dokazala da je H. P. počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave-punomoći, nije dokazala da je pokrenula bilokakav postupak radi utvrđenja ništetnim isprave temeljem koje je C. banka d.d. Split krenula u ovrhu prodajom nekretnine koja je bila u njezinom vlasništvu ali ju je ista dala kao osiguranje za ispunjenje osnovnog pravnog posla između Credo banke d.d. i tuženika, a to je Ugovor o dugoročnom kreditu. Isto tako tužiteljica ničim nije dokazala da je u odnosu na nju, njezina prava tuženik počini bilo kakvo kazneno djelo, premda ga je ona za počinjenje prijavljivala. Uostalom Javni bilježnik u Rijeci D. P. je sudu, na poziv od 22. ožujka 2017., dostavio očitovanje da nije u obvezi čuvati O. upisnike dulje od 3 godine, ali međutim, u obvezi je čuvati upisnike, a iz upisnika za godinu 2002. imaju upisano da je R. P. u uredu ovog

Javnog bilježnika ovjerila svoj potpis.

19. Tužiteljici je za kazati da davanje nekretnine u fiducij kao sredstvo osiguranja bankarskog posla-kreditiranja, nije nikakva izmišljotina tuženika pa u konačnici ni Credo banke d.d. Split ali isto tako takvo osiguranje ne samo da nije izmišljotina već je odnos prava i obveza. Drugim riječima rečeno ukoliko je tužiteljica a tijekom postupka utvrdilo se da jest, punomoći koju je dala svom suprugu H. P. da tako postupi u njezino ime i za njezin račun, kao fiducija dala svoju nekretninu, nije ju dala samo običaja i folklora radi. Riječ je o ozbiljnom pravnom poslu kojem ozbiljno valja pristupiti. Dati tako vrijednu nekretninu kao osiguranje znači automatizmom očekivati da će se iz toga ostvariti i određena korist, ako ne materijalna onda sigurno osobna, socijalna i društvena jer na taj način založiti se i garantirati za nekoga znači da u tu osobu, njezino postupanja i poslovne poduhvate bezrezervno vjerujete. Upravo tako tužiteljica i njezin suprug H. P. očito su bezrezervno vjerovali u projekt, novi poslovni poduhvat tuženika. Da tome nije tako ne bi mu pružili tko vrijednu nekretninu kao mjeru osiguranja. Banka je naravno, to osiguranje prihvatila. Međutim, mora se naglasiti da niti jednoj banci u RH a isto tako niti bilo gdje u svijetu nije u interesu osnivati založna prava na nekretninama, poslije se u slučaju propasti posla dodatno izlagati troškovima provođenja ovršnih postupaka, prodaje na dražbama i slično. U konkretnom slučaju dakle, nije bilo nikakvog protupravnog postupanja niti banke niti tuženika a niti H. P.,

osobno, a niti kao punomoćnika tužiteljice. Onaj međutim, tko daje takvo osiguranje za trećeg, pa i za sebe osobno, mora kao punopravni i svjesni građanin imati svijest o tome da je to rizik posla. Tužiteljica nije uvjerila sud u to da bi tuženik namjerno i/ili prijevarno postupao u konkretnom slučaju pa da bi joj takvog njegovog činjenja ali i nečinjenja- neplaćanja kreditne obveze, nastupila šteta koju joj je on morao nadoknaditi.

20. Stalnim mijenjanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica je otežala postupanje u ovom postupku. Predstavljanje iznosa, kako regresnog iznosa novčane tražbine zbog gubitka nekretnine tako i izgubljene zarade pa u konačnici naknade štete za gubitak pokretnina potpuno su samovoljni. Ti iznosi ničim nisu potkrijepljeni, niti jednim materijalnim dokazom a riječ je o takvim vidovima štete koji se i daju dokazati samo materijalnim dokazima. Osim toga tužiteljica je tražila da joj se u posjed vrate pokretnine ali je istovremeno zatražila i naknadu štete za gubitak tih pokretnina pa je ostalo nejasnim što ustvari ona točno hoće, čije su to pokretnine jer ako je suditi po slovu Ugovora o dugoročnom kreditu one su korisnikove, korisnika kredita a to je „P.“ obrt za autoprijevoz, peradarstvo, trgovinu i proizvodnju kojeg zastupa A. P.. Nije dokazala tužiteljica niti to zašto misli da bi te i takve pokretnine bile njezine, nije dokazala kakva je njihova sudbina, gdje su one danas, jesu li uništene ili možda ipak negdje i dalje postoje.

Slijedeći uputu Županijskog suda u Splitu iz odluke Gž-584/15, sud je u nastavku ovog postupka, pribavio ovršne spise Općinskog suda u Opatiji kao i predmet Općinskog suda u Rijeci P-2177/13 (o čemu je sastavljena uredovna bilješka jer je predmet morao biti vraćen Općinskom sudu u Rijeci zbog daljnjeg postupanja) te je ujedno pregledao iskaz tužiteljice što ga je dala u predmetu Općinskog suda u Rijeci P-2177/13 dana 14. travnja 2016. Nakon toga zatraženo je od vještaka financijske struke da pregledom financijske dokumentacije Credo banke d.d. u stečaju, ovršnih spisa, u dijelu koji se odnosio na financijska kretanja, dade očitovanje je li zbog neuredne ili uopće neotplate kredita banka pokrenula ovršni postupak u kojem je utvrđena vrijednost nekretnine koja je prodana za cijenu koja je niža od stvarne vrijednosti, pa bi joj time nastala šteta. Iz tako provedenih dokaza sud je utvrdio, sada jasno i neupitno, da je tužiteljica svome suprugu H. P.

dala punomoć za raspolaganje njezinim nekretninama koju nikada nije opozvala odnosno nije pokrenula postupak kojim bi utvrdila da je ta punomoć bila ništetna i da nije proizvodila pravne učinke. Dakle, s takvom punomoći njezin suprug je u svoje ali i u njezino ime i za svoj račun, sklopio pobijani Ugovor o dugoročnom kreditu s Credo bankom d.d., a kojim je kao garancija namirenja tražbine bila upravo njezina nekretnina. Premda tužiteljica sada tvrdi da svome bivšem suprugu P. nije dala punomoć kojim bi otuđio pa i upisao fiduciju na njezinoj nekretnini te da je o tome saznala tek 2005., sudu je to gotovo nevjerojatno ali sigurno povjerovati da ta njena tvrdnja je rezultat događaja nakon 2005. kada je bila suočena s mogućnošću za gubitak vrijedne nekretnine. Prema tvrdnji same tužiteljice od H. P.

razvela se 2003., a tužiteljica tijekom cijelog postupka tvrdi da je došlo do obiteljskih razmirica uslijed čega je prestala njena komunikacija sa suprugom H. P.. S. nije logična, a ni životna tvrdnja da je za probleme, fiducij i

U. o kreditu saznala tek 2005. već upravo naspram toga tužiteljica je očito za ovaj pravni posao saznala najkasnije 2003. kada je i zahladila odnose s bivšim suprugom, odnosno od kada spominje obiteljske razmirice. O. da je pohodila J. bilježnika D. P. radi davanja punomoći suprugu H. P.

2002. nelogično je i nejasno da tada nije upitala i zatražila objašnjenje od svog supruga H. za što mu točno daje punomoć, što će on s tom punomoći, stoga sud tužiteljici ne vjeruje. O. toga, ponovno se na tome inzistira, nejasno je i nelogično da tužiteljica nakon što je navodno saznala 2005. da bi bili sklopljeni ovi poslovi temeljem njezine punomoći, za koju ona sada tvrdi da je nije dala za tu namjenu, nije pokrenula nikakvi postupak kojim bi te pravne poslove utvrdila ništetnim. Tužiteljica, čak štoviše, spominje tijekom postupka i razna kaznena djela, koja bi na njenu štetu počinili H. P. i A. P. povodom čega je tužiteljica čak i predala

kaznenu prijavu, međutim, njena prijava je odbačena jer j se s obzirom na dijela koja se spominje nastupila zastara.

K., sud je pribavio i financijske podatke C. banke d.d. u stečaju,

očitovanje F.-R. godišnjih financijskih izvještaja za obrt P. A. –

peradarstva, nakon čega je vještak za financije M. J., dao svoj pisani nalaz kao i mišljenje. U nalazu je naveo da je iz dobivenih podataka vidljivo da tuženik nije otplatio kredit i da je banka raskinula ugovor, nakon čega je u ovršnom postupku nekretnina prodana za manji iznos od onoga koji je procijenjen. Iz konto kartice kredita da je vidljivo kako je kredit isplaćen 1. kolovoza 2002. te da je prva glavnica dospjela 1. rujna 2003., a prva kamata 1. rujna 2002. U periodu od isplate kredita do početka otplate glavnice da je korisnik kredita nakon početnog kašnjenja, u plaćanju kamate, redovito podmirio obaveze koje se nastale do 1. kolovoza 2003. Nakon toga datuma, odnosno od prvog anuiteta koji sadrži glavnicu i kamatu, korisnik kredita više nije uplatio ni jedan iznos. Nadalje je u nalazu M. J. naglasio kako se iz dokumentacije F., a za obrt P. vidi da je taj obrt loše poslovao, naročito 2004.

kada je realiziran gubitak od preko 3 milijuna kuna. 2003. obrt je bio rubno profitabilan uz očito lošu strukturu bilance, visoku zaduženost i opadajuće prihode. S. da je krajnje bila upitna njegova sposobnost izvršenja obveza 2003., a pogotovo 2004. K. je u svome mišljenju vještak M. J. kazao da je

Credo banka d.d. otkazala kredit korisniku P. obrtu za autoprijevoz,

peradarstvo, trgovinu i proizvodnju, zbog neuredne otplate kredita, uz napomenu kako se radilo o iznimno neurednoj otplati, naročito od početka planirane otplate glavnice koju korisnik nije uopće otplaćivao.

21. Tuženik je postavio prigovor zastare potraživanja tužiteljice u odnosu na koji se može tek kazati da je izostala potreba o istome odlučiti obzirom na sve ranije iskazano, poglavito obzirom na činjenicu da ovaj sud smatra da nije bilo nikakve osnove tužbene zahtjeve tužiteljice prihvatiti.

22. Slijedom naprijed navedenog odbijena je tužbeni zahtjev tužiteljice odnosno odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude. Prema motrištu ovog suda, a o čemu je u više navrata već bilo riječi, tužiteljica je izabrala pogrešan pravni put, ako su njezine tvrdnje iz tužbe točne. Tužiteljica je mogla, već 2005. (tužiteljica je naime navela da je te godine saznala za fiducij, kredit i uopće neotplatu kredita te pokretanje ovršnog postupka), pokrenuti postupak kojim bi utvrdila ništetnim sve pravne radnje koje je u njezino ime i za njen račun podnio njen suprug, H. P.. O. je mogla zatražiti i kazneno pravnu zaštitu te ev. ishoditi odluku kojom bi se i H. P., ali i A. P. oglasilo krivima za prevaru na njen račun. Tužiteljica takvih sudskih odluka nema. Ne samo da ona nema odluke koje bi govorile u prilog njezinih tvrdnji, već je ona u iznošenju tvrdnji u ovom postupku sudu neuvjerljiva i nejasna, odnosno nelogična i neživotna. Naprosto je nevjerojatno da svome suprugu dade punomoć da raspolaže njezinim nekretninama, a da ga ne pita i ne traži objašnjenje zašto mu to treba. Stoga sud smatra, da se u konkretnom slučaju dogodila potpuno obrnuta situacija od one koju tužiteljica pokušava prikazati. Njen suprug H. P. i ona, ušli su u posao s A. P. te su kao sudionici

ušli i u pravni postupak s C. bankom d.d., a kako bi se ishodovao dugoročni kredit. Očito se smatralo da će ovaj poslovni pokret i financijska injekcija donijeti dobit svim stankama, jer kako inače objasniti činjenicu da tužiteljica sa svojim suprugom sklapa i ugovor o diobi bračne stečevine kojeg oni nazivaju "bračni ugovor", a prema kojem u čl. 3 ugovaraju da ukoliko ostanu u daljnjoj zajednici života, da će se smatrati vlastitom imovinom H. P. imovina stečena iz djelatnosti trgovačkog društva HRD peradarska farma, P. d.o.o., a R. P. imovina koju stekne od najma tih nekretnina. Više je nego indikativno da unatoč svemu što joj se dogodilo davanjem punomoći (za koju ona tvrdi da je njen bivši suprug zlouporabio, odnosno krivotvorio), ona nakon svih ovih događaja pa tako i primjerice 2008. ponovno daje punomoć, sada svome bratu V. V., a koji povodom ove nekretnine i u svezi s njom, dalje sklapa kupoprodajne ugovore s trećim osobama. Tužiteljica jednostavno nije dosljedna u svojim tvrdnjama i postupcima.

23. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl.154.ZPP-a a obzirom je tuženik taj koji je u postupku u potpunosti uspio istom je trošak priznat sukladno njegovom pisanom popisu troška za: sastav odgovora na tužbu, pristupe i zastupanja na ročištima za glavnu raspravu na dane 24. studenog 2014 i 16. prosinca 2014., 23. veljače i 1. lipnja 2017. te 29. listopada 2018. i sastav obrazloženih podnesaka od 13. studenog 2014. i 2. prosinca 2014., 17. listopada i 27. studenog 2018. – svaka radnja po 10000 bodova, i konačno za pristup ročištu na kojem je objavljena i uručena odluka 28. siječnja 2015. – 50 bodova. Zbir bodova pomnožen je sa iznosom od 10,00 kn te je nakon toga dobiveni iznos od 1.000.500,00 kn uvećan još i za trošak 25%PDV-a odnosno iznos od 250.125,00 kn. Zbrajanjem opisanih iznosa dobiven je iznos troška nastao ovim povodom tuženiku, a što će mu tužiteljica nadoknaditi, baš u visini od 1.250.625,00 kn. Na dosuđeni iznos parničnog troška sukladno traženju tuženika dosuđena mu je i zakonska zatezna kamata kako je predstavljena u izreci ove odluke pod toč. II.

U Splitu, 05. svibnja 2021.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Pravna pouka: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda a za Županijski sud u Splitu, u 3 primjerka.

DNA: - pun. tužiteljice

- pun. tuženika

- u spis

Broj zapisa: eb2fa-95c26

Kontrolni broj: 06a4a-5d861-f4485

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=DUNJA LJUBIČIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.