1

Poslovni broj: 20 Gž-2217/2021-6

 

Poslovni broj: 20 Gž-2217/2021-6

 

           U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                                           P R E S U D A

 

                                                                     I

 

     R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P., OIB: …, iz S., koja je zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L., V. & partneri iz S., protiv tuženika R. A. d.d. Z., , OIB: …, koji je zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-5272/2019 od 08. rujna 2021., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-5272/2019 od 07. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2024.,

 

                                                p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-5272/2019 od 08. rujna 2021., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-5272/2019 od 07. listopada 2021., u točki I. izreke.

 

   r i j e š i o   j e

 

Ukida se citirana presuda u točkama II. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Citiranom presudom utvrđeno je da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog dana 20. travnja 2007. godine između parničnih stranaka broj: 418-50-4051052, kojim odredbama se glavnica veže za valutu švicarski franak, odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima te promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke (tuženika), pa te odredbe tih članaka ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao ni za sudužnike i založne dužnike (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 28.606,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke) i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 5.671,54 kn (točka IV. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev (točka III. izreke).

 

2. Protiv citirane presude (osim točke III. izreke) žalbu je podnio tuženik iz svih

zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda ukine.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog dana 20. travnja 2007. godine između parničnih stranaka broj: 418-50-4051052, koji Ugovor je solemniziran kod B. J., javnog bilježnika u S. pod OV-3889/07 dana 23. travnja 2007. godine, kojim odredbama se glavnica veže za valutu švicarski franak, odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima te promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke (tuženika), kao i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 60.000,00 kn.

 

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke dana 20. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu br. 418- 50-4051052 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na iznos od 17.872,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita; da je u čl. 2. tog Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora; da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti; da je tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je 31. listopada 2007. bila 5,20%, 30. studenog 2007. bila je 6,20%, 31. svibnja 2008. bila je 6,75%, 31. ožujka 2009. bila je 7,75%, 31. srpnja 2011. bila je 7,50%, 31. listopada 2011. bila je 6,75% i da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi 28.606,94 kn.

 

6.2. Člankom 12. Ugovora o kreditu da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora, a sjedište tuženika da je u Z.. Prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja. Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju da bi otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom jer je njegovo prebivalište u P., slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Stoga je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

 

6.3. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da prigovor zastare nije osnovan jer da je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 3. listopada 2019., a da rok iz odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) za zastaru restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojom se utvrđuju nepoštene i ništetne pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

 

6.4.1. Kod odlučivanja o osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, sud prvog stupnja je odlučio o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima, te cijeneći odredbe o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.

 

6.4.2. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju odredbe Ugovora o kreditu, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o valutnoj klauzuli, nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

 

6.5. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 5,20%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužiteljica bi manje platila iznos od 28.606,94 kn, to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio. Pritom je sud uzeo u obzir po financijskom vještaku utvrđene samo pozitivne iznose navedenog potraživanja, kod kojih je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio veći od tečaja isplate kredita.

 

6.6. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti i obvezao je tuženika platiti tužiteljici iznos od 28.606,94 kn.

 

7. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, a koje bi za posljedicu imale da se ta presuda ne može ispitati. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti. Međutim, prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, pa je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je presudu u tom dijelu valjalo ukinuti iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.

 

8. Tuženik navodi da je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu iz

odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a budući da je o prigovoru o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Splitu donio odluku koja nije zasnovana na zakonu. Taj prigovor nije osnovan jer je sud prvog stupnja u primjeni odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ broj 96/03), koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, i čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19) pravilno ocijenio prorogacijsku klauzulu ništetnom jer se o istoj nije pregovaralo, pa je kao takva nepoštena i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača na njegovu štetu. To stoga što ugovorena mjesna nadležnost suda u Z. otegotna za tužiteljicu koja bi s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta (P.) imala znatne financijske troškove. U primjenu dolazi odredba čl. 59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, a spor nastane u vezi te poslovne jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi poslova jedinica. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u podružnici tuženika u S., onda je tužiteljica podnoseći tužbu Općinskom sudu u Splitu iskoristila svoje pravo izbora, čime je i taj sud nadležan za suđenje.

 

              9.1. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14  te članka 502.c ZPP-a.

 

9.2. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

 

              9.3. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj                P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je, pored ostalih, i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

 

9.4. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Pri tome valja reći da je pravilan stav prvostupanjskog suda da provedenim dokazima tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

 

9.5.Žalbeni navodi kojima tuženik ističe kako se pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu ne mogu odnositi na predmetni kredit s obzirom da je isti prestao isplatom nisu osnovani budući da sama činjenica isplate kredita ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom da istovremeno postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Pored toga, sukladno čl. 326. st. 2. ZOO-a, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen, što u ovom predmetu nije slučaj). Stoga, iako je predmetni Ugovor o kreditu prestao ispunjenjem, tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, slijedom čega se i utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 3. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP/14), suprotno stavu tuženika, odnose i na predmetni Ugovor.

 

9.6.U odnosu na navode tuženika da je tužiteljica imala mogućnost odabira valute kredita (eur, kn ili CHF) valja reći da je u konkretnoj pravnoj situaciji pravno relevantno to što nedvojbeno proizlazi da tužiteljici nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica, kao prosječni korisnik kredita, mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, što jer tuženik znao i bio svjestan postojanja takvog rizika, dok prosječni potrošač to nije znao.

 

9.7.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača” ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužiteljici kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome,  tuženik, kao savjesni  gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužiteljice. Ovo napose iz razloga što je, po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora.

 

9.8.Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe članka 502.c ZPP-a koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pri tome treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, a niti sada u žalbi, nije iznosio činjenice, niti pružio dokaze da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa u takvim okolnostima nije primjenjiva odluka Ustavnog suda broj U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022., već odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-5457/2021 od 30. lipnja 2022.

 

10. Stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno

o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja.

 

11.1. Kao što je naprijed navedeno, prvostupanjski sud je pogrešno odlučio o prigovoru zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

 

11.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice je djelomično u zastari s obzirom da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 03. listopada 2019., protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice. Kako nije moguće razlučiti koji se dio dosuđenog iznosa od 28.606,94 kn odnosi na razliku zbog promjenjive kamatne stope (koji je u zastari), a koji dio se odnosi na razliku zbog valutne klauzule, presudu je u tom dijelu valjalo ukinuti, te će u nastavku postupka prvostupanjski sud dosuditi tužiteljici samo razliku koja je nastala zbog ništetne valutne klauzule. 

 

11.3. U odnosu na tuženikove žalbene navode da je trebalo uzeti u obzir, prilikom vještačenja, ne samo više plaćene iznose, nego i tzv. negativnu razliku, valja reći da je stav prvostupanjskog suda o tome pitanju pravilan i u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske istaknutim u presudi poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. Navedeni stav glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. "

 

12. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. i 370. ZPP-a.

 

13. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki III.

izreke.

 

                                                        U Rijeci, 28. veljače 2024.

 

 

               Predsjednik vijeća

                                                                                                Larisa Gačanin, v.r.