REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pn. 176/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz K., O.:

…, zastupanog po pun. I. Ć. A., odvjetnici u S. i N. B.

J., odvj. u S., protiv tuženika A. O. d.d. Z.,

O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. G. & P., P. S., radi naknade štete, nakon održane glavne i

javne rasprave, zaključene dana 18. ožujka 2021. godine u nazočnosti pun. stranaka, dana 30. travnja 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 21.483,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 13.srpnja 2016.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 12. veljače 2011. godine do 13. srpnja 2016. godine zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime naknade za zastupanje prema Tbr. 28. u svezi s Tbr. 7 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, naknaditi tužitelju ukupan iznos od 3.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od utuženja pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 13. srpnja 2016. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 11. veljače 2011. godine doživio prometnu nezgodu, tu nezgodu da je uzrokovao osiguranik tuženika J. B., kao vozač osobnog automobila H. C., kojom prilikom da je nastala šteta na automobilu u vlasništvu tužitelja. Radi navedenog da je tužitelj tuženiku postavio odštetni zahtjev dana 18. veljače 2011. godine, kojeg je tuženik ocijenio pravno osnovanim svojim dopisom od 21. veljače 2012. godine. Prema internoj kalkulaciji tuženika da je utvrđena visina štete na vozilu tužitelja u ukupnom iznosu od 19.200,00 kn, tuženik da je procijenio kako bi doprinos tužitelja u nastaloj šteti bio 50 %, te je ponudio tužitelju plaćanje polovice procijenjene štete. Tužitelj da je navedeni sporazum odbio zaključiti iz razloga što ničim nije doprinio nastanku štetnog događaja, a to je svojim dopisom i naveo tuženiku, ujedno mu predložio da mu isplati nesporni dio štete. Tuženik da je dopisom od 12. ožujka 2012. godine naveo da isplaćuje tužitelju 9.600,00 kn na ime realne visine štete, uvažavajući stupanj doprinosa tužitelja. Nakon toga da je tuženik obavijestio tužitelja kako će po okončanju prekršajnog postupka biti ponovno razmotren zahtjev tužitelja, prekršajni postupak da je pravomoćno okončan presudom Visokog prekršajnog suda pod brojem Pž-12679/13 od 15. prosinca 2015. godine, a tom presudom je odbijena optužba protiv tužitelja. Unatoč navedenom, tuženik da je ostao pri odluci koja je ranije navedena, te je naveo da je nastupila zastara potraživanja. Tužitelj ujedno, pored iznosa od 9.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike imovinske štete na svom vozilu, potražuje iznos od 4.500,00 kn uvećan za PDV-e na ime troškova zastupanja i to sastava 6 dopisa tuženiku, u mirnom postupku.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio zahtjevu tužitelja predlažući da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi da ne spori činjenicu da se dana 14. veljače 2011. godine dogodila prometna nezgoda u kojem je sudjelovalo vozilo koje je u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženika, u tom smislu priznaje pasivnu legitimaciju. Navodi da nije sporno da je njegov osiguranik 50 % odgovoran za nastanak predmetne nezgode, time i štete na vozilu tužitelja, tuženik da je dana 12. ožujka 2012. godine platio nespornu imovinsku štetu u iznosu od 9.600,00 kn. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja naknade štete, jer je od dana saznanja za štetu i njezinog počinitelja, pa do podnošenja tužbe protekao trogodišnji zastarni rok. Tužba da je podnesena protekom više od pet godina od kumulativnog ispunjenja zakonskih pretpostavki od kojih se računa zastarni rok, dakle, da je svakako protekao trogodišnji zastarni rok potraživanja naknade štete.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom prijave tužitelja tuženiku u mirnom postupku, korespondencije stranaka u mirnom postupku i dokumentacije vezano za predmetni štetni događaj.

Među strankama nije sporno da se dana 11. veljače 2011. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali tužitelj upravljajući osobnim automobila O. A. i osiguranik tuženika J. B. upravljajući osobnim automobilom H..

U ovoj prometnoj nezgodi vozilo tužitelja je nesporno oštećeno, tuženik je izvršio obračun štete te izvid svih okolnosti u mirnom postupku, navodeći da je utvrđena visina štete na vozilu tužitelja u iznosu od 19.200,00 kn, a da tužitelju može isplatiti 9.600,00 kn, što je konačno i isplatio dana 12. ožujka 2012. godine. Tuženik je držao da je isplatom ovog iznosa tužitelj u cijelosti namiren na ime naknade imovinske štete, tako da je odbio tužitelju isplatiti daljnji iznos od 50 %, koji sada tužitelj potražuje u ovom postupku. Dakle, tužitelj očito drži da je šteta upravo u onoj visini koja je procijenjena od strane tuženika.

Dana 15. svibnja 2017. godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, izreka iste glasi:

"I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 9.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. 02. 2011. godine pa do 31. 07. 2015. godine u visini eskontne stope HNB koja vrijedi zadnjeg dana svakog

polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 1. 08. 2015. godine pa nadalje do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade za zastupanje prema Tbr. 28. u vezi sa Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, naknaditi tužitelju ukupan iznos od 4.500,00 kn, uvećan za pripadajući PDV-e u iznosu od 1.125,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od utuženja pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju trošak ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II.Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn."

Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu, dana 30. siječnja 2019. godine doneseno je drugostupanjsko rješenje broj Gž. 555/17 kojim je žalba tužitelja prihvaćena, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Dakle, kod donošenja ranije prvostupanjske presude prvostupanjski sud je zauzeo stav da je nastupila zastara potraživanja, da je taj prigovor tuženika bio osnovan, se primjenom odredbe čl. 230 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), vezano za tražbinu naknade štete koja zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Sud je držao da je tužitelj za štetu i za štetnika doznao trenutkom prometne nezgode – 11. veljače 2011. godine, svakako da je za visinu štete doznao kada mu je tuženik priopćio svoju kalkulaciju, a da je nespornim iznos štete isplaćen 12. ožujka 2012. godine, pa da je to najkasniji datum saznanja za štetu odnosno visinu iste. Tužba je podnesena 13. srpnja 2016. godine, dakle, nakon proteka trogodišnjeg zastarnog roka, radi navedenog da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika osnovan, pa je zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Odlučujući po žalbi tužitelja protiv ove presude drugostupanjski sud je pak zauzeo stav da prigovor zastare nije osnovan, da nije nastupila zastara potraživanja u ovom slučaju. Drugostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi da su stranke nakon obraćanja tužitelja tuženiku 2021.godine, nekoliko mjeseci vodili prepisku vezano za visinu štete i naknadu iste, da je tuženik predložio potpisivanje Sporazuma o izvansudskoj nagodbi koji je tužitelj odbio potpisati, tuženik da je tužitelju isplatio nesporni iznos štete od 9.600,00 kn (cijeneći doprinos tužitelja od 50%), navodeći da je takva odluka donesena na temelju trenutno raspoložive dokumentacije, te da će po okončanju prekršajnog postupka i nakon što tužitelj dostavi pravomoćnu presudu prekršajnog suda zahtjev za naknadu štete ponovno razmotriti. Pravomoćna presuda u prekršajnom postupku da je donesena još 15. prosinca 2015. godine, nakon što je tužitelj istu dostavio tuženiku, tuženik da se pozvao na zastaru. Drugostupanjski sud navodi da je prvi dan kada je tužitelj prema tuženiku mogao postaviti zahtjev za isplatu, naknadu štete, dan kada je tužitelj zaprimio pravomoćnu presudu prekršajnog suda. Datum donošenja presude prekršajnog suda da je 15. prosinca 2015. godine, kako je tužba podnesena u ovom predmetu 13. srpnja 2016. godine, to da je jasno da zastara u ovom slučaju nije nastupila.

Nakon što je drugostupanjski sud zauzeo navedeni stav, za navesti je da se istom u potpunosti priklanja ovaj sud, dakle, da je ovo pitanje riješeno, zastara potraživanja nije nastupila i valjalo je utvrditi odgovornost sudionika nezgode za nastanak iste i visinu štete na vozilu tužitelja.

U daljnjem tijeku postupka sud je, pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz i saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke; saslušanjem svjedoka J. B. i vještačenjem po sudskom vještaku za promet i motorna vozila dipl. ing. J. Š..

Nakon što je proveden dokaz vještačenjem po vještaku J. Š., tužitelj je preinačio tužbu i povećao zahtjev na ime naknade imovinske štete na vozilu i zatražio iznos do 11.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, sud je stava da je ova preinaka dopuštena. U preostalom dijelu zahtjev je ostao neizmijenjen. Tuženik se obrazloženo usprotivio i ovako postavljenom zahtjevu i preinaci istog. Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Dakle, što se tiče pravnog osnova odgovornosti za nastanak štetnog događaja i utvrđivanje tko je od dva sudionika prometne nezgode kriv za nastanak štetnog događaja, za navesti je kako tuženik smatra da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja za 50 % zato što je kritične prigode automobilom sa sporedne ceste zašao na glavnu cestu ne propustivši vozilo tuženikovog osiguranika koje se kretalo glavnom cestom. Time da je tužitelj postupio protivno odredbi čl. 45. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koja mu nalaže pri uključivanju u promet glavnom cestom propustiti sva vozila koja se njome kreću, a zbog čeg je protiv tužitelja i pokrenut prekršajni postupak. Odgovornost tuženikovog osiguranika da postoji u činjenici što se kritične prigode nije kretao sredinom svoje obilježene kolničke trake. Navodi da je tuženik tužitelju već isplatio naknadu štete na bazi 50 % odgovornosti svojega osiguranika, što među strankama nije sporno, ni sama visina štete da nije sporna među strankama. Navodi da osporava zatraženi početak tijeka zatezne kamate na daljnji iznos naknade štete budući se ovdje radi o imovinskoj nenovčanoj šteti pa da kamata može teći isključivo od dana presuđenja.

Dakle, u ovom slučaju valjalo je utvrditi tko je odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja te su izvedeni dokazi pregledom dokumentacije priložene sudskom spisu, izveden je dokaz saslušanjem sudionika i to tužitelja u svojstvu parnične stranke kao i saslušanjem svjedoka J. B., vozača automobila H. C..

Tužitelj u svom iskazu navodi da je bio sudionik predmetne prometne nezgode, ista da se dogodila iza ponoći 14. veljače 2011. godine, da je upravljao osobnim automobilom O. A., tada starim samo 3 ili 4 godine, navodi da nije konzumirao alkohol, taj dan da je radio i prebacio neke prijatelje do parkirališta koje inače koriste autoškole. Dakle, prije sraza da je u automobilu bio sam i htio se priključiti na cestu sa tog prostora, da se zaustavio prije priključenja na cestu i da je bio u tom položaju zaustavljen, da je zaista bilo prometno jer je bila godišnjica H. i da je bilo i policije, navodi da nije posebno zapazio ovo vozilo H., da je primijetio samo da je to vozilo u jednom trenutku udarilo u njega, da se sve događalo munjevito i da se zasigurno H. nije kretao tako sporo kako je to svjedok – sudionik kazao. Dakle, na vozilo tužitelja koje je bilo zaustavljeno, odnosno u njegovo vozilo da je udario svjedok svojim automobilom na način da mu je oštetio čitav prednji dio vozila, te je jednostavno prošao prema naprijed nakon što ga je udario i zaustavio se malo na više. Iz automobila da je izašao vozač u vidno alkoholiziranom stanju, te još dva momka iz tog vozila, njegovi prijatelji, koji su ga nešto smirivali jer se on počeo derati. Odmah da se stvorila policija jer su očito tu i bili te da su ga odveli, a da on uopće nije smatrao da će biti bilo kakvih problema jer je isključivi krivac za nastanak bio ovaj drugi vozač. Nakon nekog vremena da je na cesti primijetio vozilo H. C. sa razbijenom stranom te da je prišao tom vozaču, a to da je bio svjedok kojeg do tada nije poznavao, da mu je rekao da je on onaj vozač u kojeg je udario, on da se zaista ispričavao, rekao je da je bio pijan, da je bio kriv te da su pošli zajedno na osiguranje i tamo da je dao izjavu. Tužitelj navodi da je on svoje vozilo, kako se situacija sa osiguranjem zapetljala, popravio u svojoj režiji, na više mjesta, te da je na ime tih popravaka ukupno izdvojio 20.000,00 kn, i preko tog iznosa. Navodi da je to vozilo nakon popravka vozio još 5-6 godina, ali da ga je prodao jer od udarca to vozilo nije više bilo stabilno. Na posebno pitanje pun. tuženika kada je tužitelj primijetio vozilo H., tužitelj navodi da je to vozilo primijetio tek kada je počelo letjeti prema njemu, da je inače ispred tog vozila očito bilo drugih vozila jer su se ista kretala tom cestom u istom smjeru kojom se kretao i taj H., da je on odjednom spazio da to vozilo nalijeće na njega i da je došlo do udara.

Svjedok J. B., nesrodan sa tužiteljem, iskazao je da je bio sudionik predmetne prometne nezgode, da sebe drži krivcem za nastanak nezgode, da nikada svoju krivnju za nastanak nezgode nije negirao pa tako ni sada. Predmetne prigode, da se radilo o godišnjici osnivanja NK H., da je bio u klubu H.

u S., vozilo H. C., prije toga da je to vozilo bilo parkirano kraj tog kluba,

da je bio u alkoholiziranom stanju, da je pio pive i da je osjećao kako je u alkoholiziranom stanju, ali da se odlučio na vožnju misleći da može voziti automobil. Sa njim u automobilu da su bili jedna ili dvije osobe, jedan momak po nadimku J., koji je danas pokojni. Dakle, da je sjeo u automobil, kretao se svojom prometnom trakom i želio se priključiti na cestu koja vodi od tunela prema P., paralelno sa P., da je posegnuo u pretinac ispred suvozačevog sjedala i to za vrijeme vožnje, da bi izvadio dioptrijske naočale koje koristi, da misli da se nije brzo kretao, po prilici nekih 20 km/h, kako se nagnuo za izvaditi te naočale, to da je očito njegovo vozilo prešlo u lijevo, na suprotnu prometnu traku te da je udario u vozilo tužitelja. To vozilo da je bilo O. A. G., navodi da to vozilo nije primijetio da se želi priključiti na svjedokovu cestu prije nego što se nagnuo i posegnuo za naočalama, u toj svojoj radnji da je prestao gledati na cestu, da je došlo do prelaska njegovog vozila u lijevo te udara u automobil tužitelja. Tužitelj da je očito sa svojim vozilom htio poduzeti radnju priključenja na ovu svjedokovu cestu sa jednog većeg parkirališta odnosno površine koja je također služila za kretanje vozila. Navodi da ne može biti precizan i da se ne sjeća, da ne zna da bi primijetio je li vozilo tužitelja bilo zaustavljeno, je li bilo u bilo kakvom pokretu prije sraza i je li već u bilo kojem svom dijelu obujma prešlo na ovu cestu odnosno suprotnu prometnu traku od one kojom se svjedok u početku vožnje kretao. To da nije niti vidio, uglavnom, svojim automobilom da je odvalio lijevi prednji dio vozila tužitelja, zaustavio se malo na više, vozilo svjedoka da je, kako je poslije primijetio kada se vratio sa otrežnjenja, bilo zafrižano odnosno oštećeno sa lijeve strane. Dakle, nakon prometne nezgode da se ne može sjetiti je li komunicirao odnosno pričao sa ovim vozačem O., uglavnom, da je došla policija te da su ga odveli. Navodi da se vratio tek naknadno i odvezao u svom automobilu koje je bilo parkirano naviše od mjesta sraza. Navodi da tužitelja prije ovog događaja nije uopće poznavao, a poslije toga da ga je viđao jer isti drži kafić u S.. Na posebno pitanje pun. tužitelja je li se tuženik u ovom postupku uspio naplatiti od svjedoka vezano za predmetnu prometnu nezgodu, svjedok navodi da su to uspjeli teškom mukom i da su od njega naplatili nekih 17.000,00 kn. Na posebno pitanje pun. tuženika navodi da je na njegovom vozilu bio oštećen blatobran i branik sa lijeve strane, a da nije popravljao svoju haubu.

Zaista je i protiv tužitelja i J. B. vođen prekršajni postupak, dana 15. prosinca 2015. godine donesena je presuda Visokog prekršajnog suda RH br. Pž- 12679/13 kojom je u odnosu na tužitelja preinačena ranija presuda na način da se odbija optužba podnesena protiv njega, nastupila je procesna smetnja apsolutne zastare prava za daljnje vođenje prekršajnog postupka protiv tužitelja. Rezultati ovog prekršajnog postupka nisu bili od odlučne važnosti za ovaj sud kod utvrđivanja od odgovornosti sudionika za nastanak prometne nesreće, jer je činjenično stanje u pogledu navedenog valjalo utvrditi u ovom postupku.

Sud je izveo dokaz i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za cestovni promet i vozila dipl. ing. J. Š.. Iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi da se automobil H. C. kretao južnim kolničkim trakom …, iz smjera zapada u smjeru istoka, nakon čega je u raskrižju prešao na sjeverni

kolnički trak koji je namijenjen prometu vozila iz suprotnog smjera. Automobil O. da se kretao zapadnim kolničkim trakom kolnog prilaza prometnom vježbalištu, iz smjera sjevera u smjeru juga, a na raskrižju da je skretao ulijevo na kolnik … prema istoku. Automobil H. da je lijevim bočnim dijelom

udario u prednji desni dio zaustavljenog automobila O. koji je prednjim dijelom oko 0.50 m prešao u sjeverni kolnički trak … kako bi vozač

ostvario bolju preglednost iz smjera zapada. Poslije sudara, nakon blagog zanošenja u smjeru sjevera, automobil O. da se zaustavio u blizini zaustavne crte, a automobil H. da se nastavio gibati u smjeru sjeveroistoka gdje se konačno zaustavio u blizini zaustavne crte na drugom – istočnom prilazu prometnom vježbalištu. Brzina kretanja automobila H. neposredno prije sudara da je iznosila oko 47 km/h, automobil O. da je prije i u trenutku sudara bio zaustavljen. Jednu sekundu prije sudara automobil H. da je od mjesta sudara udaljen oko 13 m u smjeru zapada, a u istom vremenu automobil O. da je bio zaustavljen na mjestu sudara. U vrijeme nastanka prometne nesreće da je bila noć i oblačno vrijeme, kolnik da je dobro osvijetljen, dionica … da je

izgrađena kao radna cestovna dionica. Na samom raskrižju … i prilaza prometnom vježbalištu vozač osobnog automobila

H. da je imao dobru horizontalnu preglednost ceste te da je mogao na toj udaljenosti jasno vidjeti zaustavljeni automobil O.. Vozač automobila O. pri skretanju ulijevo zbog konstruktivnih elemenata raskrižja koje je izgrađeno kao X raskrižje pod šiljastim kutom da je imao značajno lošiju mogućnost uočavanja vozila H. koji je … dolazio iz smjera zapada.

Sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka dipl. ing. J. Š. kao stručno, logično i uvjerljivo, ovim vještvom su razriješena sva sporna pitanja i temeljem tog vještva, iskaza sudionika predmetne nezgode i spisu priležeće dokumentacije sud drži utvrđenim da je za predmetnu prometnu nezgodu isključivo kriv osiguranik tuženika, svjedok J. B. koji je predmetne prigode upravljao vozilom H. C. na način da je zbog takve vožnje upravo i došlo do nastanka predmetne nezgode. Sam svjedok B. u svom iskazu navodi da je on kriv za nastanak predmetne nezgode, u iskazu navodi da je bio u alkoholiziranom stanju i da je u takvom stanju upravljao vozilom u noćnim satima nakon napuštanja noćnog kluba. Isto tako navodi u iskazu da je posegnuo za naočalama u pretincu ispred suvozačevog sjedala, za vrijeme vožnje, očito je radi navedenog i skrenuo iz svoje prometne trake u traku koja je predviđena za kretanje vozila iz suprotnog smjera. S druge strane (list 11 spisa) svjedok B. je tuženiku kao svom osiguravatelju dao izjavu o tijeku nastanka prometne nezgode dana 18. veljače 2011. godine i time potvrđuje da je on isključivi krivac za nastanak nezgode, da je istu prouzročio, a tu navodi da mu se "zamantalo i zamračilo", zbog osjećaja slabosti i povraćanja, a navodi i da je tužitelj prije sraza bio zaustavljen na mjestu. Dakle, iz ove izjave svjedoka B., iz njegove izjave pred sudom, iskaza tužitelja, priložene dokumentacije i vještva sudskog vještaka Š., proizlazi da je upravo B. isključivi krivac za nastanak nezgode, sud drži da je zaista bio u alkoholiziranom stanju i da je zbog, malo rečeno, nepažljive vožnje prešao na suprotnu prometnu traku i udario zaustavljeno vozilo tužitelja. Tom prigodom se B. kretao brzinom od otprilike 47 km/h koliko procjenjuje sudski vještak Š. u svom vještvu, ovo prihvaća i ovaj sud, a očito se radi o nepažljivoj i prebrzoj vožnji s obzirom na uvjete na cesti, noćnu vožnju, prometnost i okolnost proslave obljetnice osnivanja N. H.. D. B. nije u toj brzoj vožnji prešao na suprotnu prometnu traku, ne bi udario tužitelja koji je bio zaustavljen na mjestu i sam položaj tužitelja koji je bio zaustavljen i zaustavljen točno ondje kako prikazuje vještak Š. u svojoj skici koja čini sastavni dio vještva, nije doprinio nastanku nezgode i sud takvom postupanju tužitelja ne nalazi apsolutno nikakve suodgovornosti. D. B. nije vozio nepropisno, prebrzo, nepažljivo i u alkoholiziranom stanju, da je B. vozio svojom prometnom trakom, naravno da ne bi udario u zaustavljeno vozilo tužitelja koji niti blizu nije bio u prometnoj traci kojom se ranije kretao B. i koja je bila prometna traka za smjer kojim se kretao B.. Dakle, u ovom slučaju apsolutno nema nikakve suodgovornosti za tužitelja za nastanak predmetne prometne nesreće i jedini krivac je osiguranik tuženika te je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi cjelokupnu imovinsku štetu na vozilu tužitelja marke O..

Prema odredbi čl. 1072. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje

temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj, a ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje. U ovom slučaju isključivi krivac za nastanak štetnog događaja je vozač J. B., vozač vozila H. C., pa je tuženik

u obvezi tužitelji naknaditi svu štetu koju je tužitelj iz ove nezgode pretrpio i trpi. Tuženik je ovu štetu procijenio na iznos od ukupno 19.200,00 kn, isplatio je tužitelju nesporni dio štete u iznosu od 9.600,00 kn, bilo je potrebno utvrditi kolika je stvarna šteta na vozilu tužitelja i, s obzirom da je tuženik prigovorio suodgovornosti tužitelja, neosnovano, sud je bio ovlašten visinu ukupne štete utvrditi po sudskom vještaku za cestovni promet i vozila dipl. ing. J. Š.. Sudski vještak J. Š. u svom vještvu procjenjuje da popravak automobila O. nije bio ekonomski opravdan jer je nastupila potpuna odnosno totalna šteta, visina štete na automobilu sa PDV-om iznosi ukupno 31.083,64 kn, sudski vještak detaljno obrazlaže procijenjenu visinu ukupne štete na vozilu tužitelja. I u ovom dijelu je vještvo logično, stručno i uvjerljivo, tako da sud prihvaća da je na vozilu tužitelja marke O. nastupila totalna šteta u visini od 31.083,64 kn, ovaj iznos tužitelju pripada, tuženik je od ovog iznosa isplatio samo 9.600,00 kn (kako to navodi tužitelj u svom podnesku od 22. veljače 2021. godine), tako da tužitelju zaista pripada zatraženi iznos od 21.483,64 kn. Dakle, sud je prihvatio glavnicu tužiteljevog potraživanja s naslova naknade imovinske štete u tom iznosu i tužitelj je bio ovlašten preinačiti tužbu povećanjem zahtjeva, kako je to napravio ovim podneskom, jer prije vještačenja po vještaku Š. i nije mogao znati kolika je ukupna šteta na njegovom vozilu. Međutim, kako je tužitelj vozilo popravljao u vlastitoj režiji, bez računa popravka vozila, kako je vozilo u konačnici prodao, njemu na iznos naknade štete kamata zaista pripada tek od podnošenja tužbe – 13. srpnja 2016. godine pa do isplate, jer nije dostavio račune za popravak vozila, jer su prije ovog datuma među strankama tekli pregovori o visini štete i suodgovornosti, sud drži da je do ovog datuma tužitelj, sukladno svom iskazu, vozilo popravio i da mu je šteta u dosuđenom iznosu nastala do podnošenja tužbe, datum prije toga tužitelj nije dokazao kao datum/datume izdatka, od tada je tuženik u zakašnjenju spram tužitelja. Dakle, zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice valjalo je odbiti od 12. veljače 2011. godine do podnošenja tužbe – 13. srpnja 2016. godine, kao neosnovan. Inače je prilikom saslušanja svjedok Bešlija naveo da se tuženik od njega radi ove nezgode uspio naplatiti za nekih 17.000,00 kn.

Tužitelj potražuje i naknadu za zastupanje i troškova za rad odvjetnika u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od utuženja do isplate, postavlja ovaj trošak vezano za Tbr.28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kao poseban tužbeni zahtjev, nepravilno prema stavu ovog suda. Naime, trošak sastava zahtjeva u mirnom postupku se naknađuje kroz parnični trošak i na isti kamata teče tek od presuđenja, tako da nije bilo mjesta prihvaćanju ovog posebnog zahtjeva, radi navedenog je isti valjalo odbiti te odlučiti kao u tč.II. izreke ove presude, a trošak sastava prijedloga u mirnom postupku tužitelju je obistinjen kroz parnični trošak.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), tužitelju je obistinjen sav potreban trošak budući da nije uspio u zahtjevu u razmjerno neznatnom dijelu istog radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava zahtjeva prije podnošenja tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 1.000,00 kn; sastava žalbe protiv prvostupanjske presude u iznosu od 1.250,00 kn; zastupanja na 3 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; sudske pristojbe tužbe u iznosu od 500,00 kn; žalbe u iznosu od 500,00 kn i presude u iznosu od 500,00 kn (koliko je punomoćnik u popisu troškova i zatražio); odnosno ukupno iznos od 11.250,00 kn, te je tuženik obvezan ovaj iznos na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplatiti tužitelju. U posljednjem popisu troška tužitelj nije zatražio PDV, pa mu isti nije ni priznat.

U Splitu, 30. travnja 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Broj zapisa: eb2fa-67afa

Kontrolni broj: 087a6-67b8a-f3df1

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.